Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

PRIKAZ KNJIGE: Pavle Ćosić, LEPOSAVA, Kornet, Beograd 2007.

 

 

Saša Gajić

LEPOSAVA – ALTERNATIVNI LEK ZA AUTENTIČNU URBANOST

PRIKAZ KNJIGE: Pavle Ćosić, LEPOSAVA, Kornet, Beograd 2007.

Život u postmodernom svetu znači neprestano suočavanje sa simulakrumima, uključujući i simulakrume alternativa i buntovništva, ili pak “pripitomljenih” alternativa kasnije plasiranih zarad njihovog funkcionalnog korišćenja u kanalisanju svakog postojećeg nezadovoljstva. Setimo se samo alternativnih društvenih pokreta na Zapadu, rokenrola, andergraund autora i njihove pacifikacije, te potonje komercijalizacije i “uprepodobljavanja” kanonima postmoderne političke korektnosti…

Srbija nije izuzetak. Političko-ideološke polarizacije tranzicione Srbije iznedrile su hrpe simulakruma navodnih alternativa, lukavo plasiranih od medijskih i ideoloških centara moći, sa namerom da se postojeće društvene tenzije i nezadovoljstva kanališu u željenim pravcima kroz modele manihejskog poimanja stvarnosti, a sa ciljem pojačavanja podela na “nas” i “njih”. U srpskom dnevnopolitičkom obrascu pod time se podrazumeva neminovno (a često i gotovo prinudno) svrstavanje između “dve Srbije”, od kojih je jedna navodno normalna i ispravna, a druga njen antipod i senka.

Ova veštačka polarizacija posebno je prisutna u srpskoj kulturi i stvaralaštvu, sa primetnom tendencijom da se urbano stvaralaštvo – u stvari duboko zarobljeno u obrasce vladajuće političke korektnosti koja preovlađuje u medijskoj i intelektualnoj sferi – promoviše kao svojevrsna alternativa i buntovništvo. O karikaturalnim dometima takvih “alternativnih projekata” u službi domaćeg i stranog establišmenta svedoče projekti Vidojković, “Beton” i mnogi drugi simulakrumi buntovništva….

Ima li u takvom “poretku lažnih alternativa” u današnjoj Srbiji prostora i snage za stvarno subverzivno stvaralaštvo koje će ubedljivo i autentično, a nepripadanjem ovdašnjim predimenzioniranim političkim polarizacijama, imati dovoljno moći da kreativnošću prevaziđe sputavanja dominantnih ideoloških paradigmi, bivajući pri tome i savremeno i samosvojno?

Potvrdan odgovor dolazi nam u vidu debi romana Leposava Pavla Ćosića, lingviste i novinara (Radio B92, Naša borba, X-Zabava, Yellowcab …), izraslog iz istoimenog, veoma posećenog bloga poznatog revnosnijim korisnicima interneta. Ovaj urbani roman odiše istinskom subverzivnošću koja se na najefikasniji način obračunava sa svim obrascima savremene moralno političke podobnosti (pardon, političke korektnosti) i njenim životnim manifestacijama u urbanim centrima, i to na najefikasniji na čin – satiričnim humorom. Zasićenje “reformskim” ideološkim jednostranostima i njihovim sadašnjim otelotvorenjima u Srbiji “koja je konačno na pravom putu u sretnu budućnost sa koje nema skretanja”, a koje neminovno podsećaju na moderne verzije “pokondirenih tikvi” i “gospođi ministarki” (ali i, sa druge strane, “rodoljubaca” i “sumnjivih lica”), Ćosića i njegov literarni debi ne samo da gotovo preko noći ustoličavaju na poziciju rodonačelnika novog srpskog futurističko-antiglobalističkog andergraund romana, već ga, usled nepostojanja konkurencije, stavljaju na mesto nastavljača srpske satire kao jednog od najplodnijih izdanaka ovdašnje literature, čiji nesumnjivi vrh predstavljaju Sterija, Domanović, Nušić, u izvesnoj meri i Kovačević…

Satiričan duh, inače, predstavlja glavnu odliku ovdašnjeg humora. To je još Vladimir Dvorniković lucidno primetio: “Naš narod je izrazito podrugljiv, više naklonjen ironiji, satiri i sarkazmu, nego vedrom humoru…”, tako da je, s obzirom na karakterološke predispozicije, ali i farsične oblike društvenih i psiholoških transformacija koje nesumnjivo zaslužuju ovakav tretman, ovo izuzetno povoljno tlo za vrstu stvaralaštva u kome se oprobao Ćosić. O čemu je, dakle, reč u Leposavi?

Ćosić portretiše svet hipertrofiranog jednoumlja političke korektnosti koji više podseća na Hakslijev “Vrli novi svet” i “Brazil”, montipajtonovca Teri Gilijema, nego na staromodnu orvelovsku totalitarnu antiutopiju. U tom uniformnom, globalizovanom svetu, licemerje se pod obrazinom tolerancije pretvara u delatnost konstantne medijske manipulacije, tj. zamene teza, gde npr. Crveni krst vrši “civilizovanje” počinioca izgreda unutar “najboljeg od svih mogućih svetova” periodičnim vazdušnim udarima, dok su sve druge pojave mimo proklamovanih kalupa “pristojnosti i normalnosti” trajno podvrgnute raznim, manje ili više, suptilnim metodama totalitarnog nadzora i kažnjavanja. Druga je polovina 21. veka, a Srbija je i dalje na periferiji, u čekaonici za ulazak u “svetlu budućnost”, nikada dovoljno i do kraja civilizovana i suočena sa prošlošću, uprkos permanentnom prevaspitavanju, u kome su građani izloženi svakodnevnim “higijenskim” merama (PPG), koje se na znak sirene vrše u montažnim kabinama, ili pokajničkim sastavima tipa “čistih gaća u Evropu”, kao i moru besmislenih zakonskih regulativa. Srbijom upravlja antivlada, B92 suvereno vlada celokupnim informativnim programom, Ada Ciganlija je preimenovana u politički korektnu Adu Ravnopravnih građana, dok ravnopravni “građani i građanke” prestonice – uprkos skoro dostignutim idealima malograđanskog celodnevnog blejanja – i dalje pate zbog zlehude sudbine i mentaliteta prostora nikada podesnog za konačnu i trajnu “integraciju”. Oni pri tome žive u komforu u kome se prepliću basnoslovne predrasude, prezir, fiktivni brakovi nametnuti karijerizmom i uzusima postmodernog sveta, iza kojih se pomaljaju prevare, isprazne preljube i nedostatak emocija i solidarnosti. I pored svega, podele u Srbiji tvrdoglavo opstaju. Beograd je i dalje podeljen na dva bizarna tabora – pešake i vozače – između kojih tinja rat niskog intenziteta.

Nosilac radnje u romanu je Leposava Crvić, prototip otelotvorene totalitarne pseudourbanizacije, koju sa zavičajnošću spaja još samo njeno zastarelo, ruralno lično ime. Ona je student političke korektnosti, kojom se pavlovljevski rukovodi u svom banalnom životu. Premda joj je u glavi sve pobrkano, snaga naštrebanih mantri tipa “Novu srpsku fašističku misao treba potpuno ignorisati. To je grupa nacionalističkih i mafijaških apologeta i kvazianalitičara, propalih novinara i intelektualaca u pokušaju” periodično ovladava njenom kvaziemancipovanom (samo)svešću. Nakon što njen ekscentrični momak-pronalazač Dimitrije izumi lopte za prelaženje ulice, u životu joj se događa drastični obrt. Kafkijanski medijski linč u kome je proglašena za sve ono što najdublje prezire (nacistoidna retrogradna veštica klerikalne prošlosti, vođa lopto-pešaka terorističke fašističke organizacije) prinuđuje je da izbegne iz jedinog miljea koji poznaje – iz “zlatnog kaveza urbanosti”, da bi se, nakon svojevrsnog “Loganovog bega” među primitivne “naturante” koji žive tamo, iza Pančeva, suočila sa Drugim i duboko preispitala sopstvene, duboko usađene predrasude. U grozničavom finalu romana – u kojem se prepliću strane intervencionističke trupe, diplomate, naturanti i reinkarnirani Mocart kao otelotvorenje srednjoevropskog genija za malograđane – izranja kao konačni zaključak duboko humana, antitotalitarna poruka Leposave da “budućnost nije obaveza” , tj. da prinudno, usrećiteljsko jednoumlje može i treba da ima pravu alternativu.

Roman je, u celini, pisan zanatski iskusno i stilski vešto, a opet bez pretencioznosti koja bi usled umetničarenja prigušila duh vrcavog humora kojim Leposava odiše. To je humor koji će jedne oduševiti, a druge, one ka kojima je žaoka usmerena, sablazniti i dovesti u stanje poricanja, protivljenja, pa i otvorenog prezira. Oni će roman proglasiti banalnim i “neumetničkim”. Najstrašniji utisak ostavlja spoznaja da je kurs srpske tranzicije, a posebno ideje koje obitavaju u glavama ovdašnjih urbanih bušnoglavaca, samo na korak od ostvarenja Ćosićeve antiutopije sa svom praznoćom i jednoumljem. Zato su u romanu ponajviše i uspešni prikazi toka svesti, dijalozi velegradske blaziranosti i ispraznosti dobrovoljno prinudne kompleksaške urbanizacije, sa svim svojim nuspojavama, dok konstantan osećaj prelaska preko granice propisane i svuda nametane “reformske paradigme koja ne podleže sumnji i kritici” romanu daje ukus zabranjenog voća, koje je, dobro znamo, uvek najslađe.

Leposava, naravno, ima i nedostataka. Slike i primeri hipertrofirane “građanističke žvake” ponekad su bespotrebno vulgarizovani i pregrubi; ne nedostaju male lične zajedljivosti (koje su, i to da napomenemo, sasvim legitimne u svačijem, pa tako i Ćosićevom autorskom izrazu); prikazivanje naturanata, suburbanih “narodnjaka”, ipak je bledo spram opisa “pseudourbanog vašara taštine i predrasuda”. Ipak, ne može se, sem kao kukavičje jaje, podmetati Ćosiću da ovakvim pristupom nameće suprotnu manihejsku sliku politkulturnih stereotipa, stavljajući se na stranu idealizacije nekakve naturalističke, “naše” mistične autentičnosti i postmoderne neprosvećenosti, nasuprot “mehaničkoj otuđenosti i obezdušenosti Zapada”. Sve to mu to, recimo, nedobronamerno “učitava” Pančić, pozivajući se na neliterarne argumente, poput onog da je ovakav humor deplasiran činjenicom da u sadašnjoj Srbiji trećina glasača zdušno podržava “otvorene fašiste”. Ćosić, naprotiv, nigde ne potencira opozite idealizujući Drugog i njegovu “autentičnost”, već se poigrava postmodernim, holivudskim SF-klišeima. U njima “naturanti” pre igraju ulogu odmetnika i antiheroja iz Gibsonovog ili Dikovog opusa, i njihova je uloga pre dekonstrukcija predrasuda glavnog junaka u paranoičnom bekstvu od nametnutog jednoumlja, nego potreba da se prikažu kao “idealna” alternativa.

I još nešto. Ljudima oko NSPM-a Ćosićevo štivo nikako ne predstavlja predmet bezrezervnog oduševljenja i glorifikacije, već samo hvale vredan primer da se literarno zrelo i hrabro pomere granice preko postavljenih, ili bolje rečeno nametnutih ideoloških brana, što i oni, svaki sa svojih, i to vrlo različitih pozicija (ako to neko uopšte želi da primeti), pokušavaju da čine. Ovaj roman zato i nije namenjen njima, već pre svega pripadnicima urbane populacije, tj. rok generacijama koje su odrasle u duhu pobune protiv establišmenta, nametnutih kanona mišljenja i ponašanja, koji su doživeli tužnu sudbinu da se uglavnom “uprepodobe” i dobrovoljno predaju pseudourbanom konformizmu u kome vlada nekreativnost, ulizištvo, prezir, osuda svega što se ne razume, i plićak ljudske nekritičnosti koji je mladalačke ideale prodao NGO žrecima i profesionalnim ispiračima mozgova po starom principu – “veru za večeru”. Za njih je Ćosićev debi roman prava, zdrava i temeljna terapija od duhovne učmalosti i poraza mladalačkih ideala. Drugima je ionako sve već manje-više jasno, a kome nije – neće nikada ni biti.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM