Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Kultura poraza, Volfgang Šivelbuš - prenosimo NIN

 

 

Zoran Ćirjaković

Savladavanje savladanosti

Iako je o ratovanju napisano bezbroj knjiga, tek 2001. godine objavljena je prva knjiga o tome kako se živi sa porazom. “Kulturu poraza” napisao je Nemac Volfgang Šivelbuš. Može li srpsko društvo nešto naučiti iz te knjige?

Kaže se da pobednici pišu istoriju. Savladani narodi i države se obično zadovoljavaju prezirom prema pobedničkoj istini i trude se da preprave svoju stranicu istorije. Od pada Troje, prvog velikog poraza koji je ostao urezan u svesti zapadnog sveta, do danas, gubitnici, kultura i logika njihove nove realnosti, ostajali su skriveni iza zavesa istorije.
Iako je o ratovanju napisano bezbroj knjiga, tek 2001. godine objavljena je prva knjiga o tome kako se živi sa porazom. “Kulturu poraza” napisao je Nemac Volfgang Šivelbuš. On se, pored analize godina koje su usledile posle teških nemačkih lomova, bavi i društvenim posledicama poraza koje su pretrpeli Francuzi i Amerikanci. Rezultat je studija o kompleksnom psihološkom i kulturnom odgovoru stanovništva pobeđenih država koja nam pokazuje da sva moderna društva na poraz reaguju na slične načine.

Tek je modernost, po Šivelbušu, transformisala poraz iz političkog u kulturni proces. Sveprožimajuća moć moderne države je učinila da psihološki teret poraza i njegove brojne i neretko teško prepoznatljive posledice oseti svaki pojedinac. Bavljenje zajedničkom svesti i kolektivnom psihologijom uvek je nezahvalan, a neki bi rekli i nenaučan posao. Ali, teško je ignorisati uverljivost i lucidnost Šivelbušove knjige.

“Poraz je u osnovi psihološka stvar”, piše, u recenziji Šifelbušove studije “nacionalnog oporavaka”, Denijel Moran, profesor nacionalne bezbednosti na Postdiplomskoj akademiji američke mornarice. “Armije i nacije se ne predaju zato što su potučene do nogu – nije retkost da su njihove oružane snage u trenutku predaje snažnije nego na početku rata.” Kada se “useli”, ideja poraza postaje korozivna i parališuća.

Nacije su nesposobne da zamisle svoj poraz, tvrdi Šivelbuš. Stanovništvo poraz, i ako ga uopšte prizna, prihvata samo na- kratko. Ali, kako je napisao Rajnhart Koselek, nemački filozof istorije, ni pobednicima nije lako. I oni istoriju mogu samo da “drže kratko, jer (istorija) nikada ne dozvoljava da neko njome dugo vlada”. Klauzevic, genije nauke o ratovanju, pružio je još jednu utehu poraženima: pobeda nikada nije konačna. “Najvažniji mitovi zapadne civilizacije su bogati slikama ponosa pre pada, herojskog poraza i osvete koja dolazi na kraju”, piše Moran.

U ovim mitovima poraženi, po pravilu, bivaju nagrađeni – u svim velikim svetskim kulturama postoji shvatanje da stradanje, poraz i rat, koji uvek nose pretnju istrebljenja, obično prethode priželjkivanom uzletu. Troja je izgubljena, ali jedan izbeglica iz osvojenog grada postao je legendarni osnivač moćnog Rima, dok su pobednička Grčka i antički heroji dobijali samo mrvice. Uzorni pobednici, Odisej i Agamemnon, na primer, ostali su da besciljno tumaraju morima, odnosno da posle herojske pobede budu ubijeni kada se vrate kući, na gozbi.

Poraz ima razne čari. Često je, piše Šivelbuš, doživljavan kao “preduslov za spasenje i trijumf” i izjednačavan je sa Isusovim stradanjem. Savladani Francuzi su to izrazili “Pijetom revanša”, tvrdnjom da herojski “poraz zarad većeg dobra” donosi “status neporaženog”, kulturnu i civilizacijsku superiornost. Svaka evropska zemlja ima svoj “varvarski istok” – za Francuze je to dugo bila Nemačka. Tako francuska neuspela “borba za humani cilj” nije značila poraz, već je pretvorena u čin koji donosi “večnu slavu”.

Velikim nacijama je lakše da se pridignu, da skrpe neku utešnu kolonijalnu (ili postkolonijalnu) imperijicu. Ali gubitnici, koliko god da su veliki, obično ne uspevaju da posle poraza brzo sakupe snage i započnu novu borbu – Nemačka je jedan od retkih (i neslavnih) izuzetaka u 20. veku. Revanš i osveta, koliko god da su univerzalno sanjani i priželjkivani od strane potučenih, nemaju značajnije mesto u “kulturi poraza” koja nastaje tokom posleratnih godina. Sve poražene nacije – tu po Šivelbušu nema izuzetaka – pokušavaju da poraz osete kao pobedu. Wegova knjiga je svedočanstvo o tome koliko je jedinstven odgovor savladanih društava na ovako težak mentalni zadatak.
Poraženi, najčešće, kako tvrdi Šivelbuš, posle početne duboke depresije prolaze kroz “unutrašnju revoluciju”, euforičnu, samopročišćavajuću transformaciju, “pobedu” koja treba da kompenzuje ratni poraz. “Na trenutak, spoljna vojska nije neprijatelj, već neka vrsta saveznika.” Nacija postaje “obuzeta sveopštim bratimljenjem”.
“Ozarena lica i vesele proslave”, opis je Pariza 1870. godine, u danima proglašenja “Treće republike”, posle prvog modernog poraza. Ali isto važi i za Beograd 2000. godine. “Slava našim porazima... oslobodili su nas Napoleona”, slogan je koji je kasnije često parafraziran širom sveta. Poraz tada postaje trijumf, “sinonim oslobođenja... od poniženog oca-tiranina”. “Nacija koja je izgubila tada se oseća katarzično pročišćenom, oslobođenom svake odgovornosti i krivice”, piše Šivelbuš.

Depresija nestaje i poražena država postaje “zemlja iz snova”, kako je jedan istoričar opisao kratak period u Nemačkoj posle Prvog svetskog rata i svrgavanja cara-gubitnika. Tada su stanovnici Berlina bili ubeđeni da će se sve brzo “vratiti na staro”, dobro predratno vreme. Stanje “zemlje iz snova”, po Šivelbušu, obično traje samo nekoliko nedelja ili meseci, a najduže dve godine.

Sledi “buđenje” – dosta je bilo, zahvalni smo bivšem neprijatelju, ali vreme je da ode, da nas ostavi na miru. Tada nastupa osećaj prevarenosti i “dvostruke izdaje”. Neprijatelj, koji je bio kratkotrajni saveznik, ponovo zauzima staro mesto. Posleratna unutrašnja revolucija “gubi auru oslobođenja i spasenja”. Ona postaje “puč”, a na revolucionare se tada gleda kao na izdajnike. U poraženoj Nemačkoj to su zvali Dolchstoss – “nož u leđa”.
Milionska nemačka armija je u Prvom svetskom ratu kapitulirala, kao i Milošević u Kumanovu, pre nego što je i- jedan neprijateljski vojnik stupio na njeno tlo. Ili, kako bi Nemci rekli – im Felde umbesiegt – “nepobeđena na bojnom polju”. Šivelbuš piše da stvaranje ovakvih, mada skoro neizbežnih mitova, ima na zajednicu efekat koji je sličan onome koji neuroza stvara kod pojedinca. Frustrirana želja za osvetom odlaže priželjkivano “naplaćivanje duga” u neodređenu, “mesijansku budućnost”. Nemogućnost da se “poravnaju računi”, kako tvrdi Šivelbuš, “ne rezultira katarzom, već psihodinamičkom blokadom”. Pozivajući se na Frojda, on piše da u vremenu “totalnog rata”, kada se svaki neprijatelj doživljava kao “otelotvorenje zla, arhineprijatelj sa kojim ne može biti dodirnih tačaka i kompromisa”, ta blokada kod poraženog postaje histerična, halucinatorna neuroza i “stvara imaginarni svet fantazija u koji se povlači traumatizovani ego”.

Mada je Hajnrih Man uzroke poraza 1918. godine video u “prokletstvu pobede” ostvarene 1871. godine, Nemci su ga uglavnom pravdali rečima: “deset puta nadjačani i 27 puta prevareni”. Iako je u većini ratova prevagu odnosila ona strana koja je vladala tehnikom i tehnologijom koju neprijatelj nije posedovao, poraženi su pobednika obično opisivali kao “bezvrednog”, “nevojničkog” prevaranta koji je uspeo samo zato što je kršio pravila. Sve je u ratu bilo “nefer” i “nelegitimno” – uz to se nalaze “izdajnici” i otkrivaju “prevrtljivi saveznici”... Vrle, “ratničke nacije” su, navodno, trikovima gubile od dekadentnih, “buržujskih nacija”. Pokvareni špekulanti i trgovci, iskusni profiteri i manipulatori, varali su dostojanstvene, ali naivne ratnike. U očima poraženog u modernom vremenu, kada je sve dobilo cenu, “dvolični” pobednik je pobedu morao da “plati svojom dušom”. A sa druge strane, kako je vojnicima nekoliko dana posle istorijskog poraza rekao Viktor Igo, “slava pripada Francuskoj”. Uz slavu i čast poraženi obično proglašavaju i svoju moralnu pobedu, duhovnost i nevinost.

Kasnije se kod gubitničke strane, ipak, pojavljuju znaci implicitnog priznanja poraza i superiornosti neprijatelja. Šivelbuš piše da gubitnici često počinju da “skoro refleksno imitiraju pobednike”. Oni obično pristupaju reformi obrazovnog sistema i po pravilu prihvataju organizaciju univerziteta koju je razvila pobednička strana. Poraz time ne dobija pravo ime – reforme kojima se prihvata ili “pozajmljuje” umešnost pobednika su po pravilu praćene verovanjem da oni svoju (uvek) privremenu superiornost duguju “činjenici” da su prisvojili uspehe i dostignuća poraženih koji su, pak, zaboravili lekcije iz svoje “slavne prošlosti”.

Šivelbuš u kompleksnom, multivalentnom procesu koji se posle rata uspostavlja između pobednika i pobeđenih, a koji uključuje i razne oblike asimilacije i kulturne adaptacije, prepoznaje i jedan važan odnos, sličan onome koji je u ekonomskim odnosima između država opisao poznati norveško-američki ekonomista Torsten Veblen. On govori o “pozajmljivanju” tehnologije ili novca. Šivelbuš piše da kada poraženi “pozajmljuju” od pobednika, oni njima tada priznaju samo “veći materijalni progres i modernost, prvenstveno u tehnologiji i organizaciji”. Poražene “ne zanima duša, duh ili kulturni identitet nacije kreditora. Naprotiv, modernizacija prema obrascu koji je postavio pobednik... nije ništa više od sredstva za duhovnu i kulturnu revitalizaciju i regeneraciju” poraženih. Wihov ultimativni cilj je da pobednika-kreditora upropaste van bojnog polja, da ga dovedu do bankrotstva i “demonstriraju da tehnološke, organizacione i ekonomske inovacije dostižu svoju punu svrhu i bivaju potpuno ispunjene samo onda kada ih poraženi usvoje i obogate svojim duhom i kulturom”.

Iako poraz ponekad poraženima donosi i stvarne prednosti, većina nacija iz poraza izvuče mnogo manje korisnih lekcija nego što bi mogle. Kod pojedinaca stvari stoje nešto drugačije. Šivelbuš smatra da predsednik Vudro Vilson, “južnjak”, nije u detinjstvu iskusio poraz i moralno pročišćenje južnjačke Konfederacije u Američkom građanskom ratu, pitanje je da li bi SAD 1917. godine ušle u “Veliki rat” i da li bi moralna pitanja dobila mesto u svetskoj spoljnoj politici.

Šivelbuš razlikuje stepene poraza i kapitulacije. Nemačka i Japan su u Drugom svetskom ratu bili toliko temeljno uništeni, i fizički i moralno, da se kod njih nije razvila želja da se osvete pobednicima. Ali, on piše da “dok god gubitnička nacija ima komandu nad svojim nacionalnim identitetom, ona će tvrdoglavo odbijati da se povinuje zahtevima pobednika za moralnom i duhovnom predajom”.

Šivelbuš nam pomaže i da razumemo jedan aspekt odnosa, kao i dugu seriju beskrajno samouverenih, uvredljivih i moralizatorskih javnih nastupa nemačkih i austrijskih političara i diplomata prema Srbima i Srbiji tokom prethodnih petnaestak godina. Veliki gubitnici, kakvi su stanovnici sasvim fizički i moralno razvaljenog “Trećeg rajha” postali na kraju Drugog svetskog rata, počinju da veruju da samo oni imaju moralni autoritet da sude i pridikuju “jer su prošli kroz (isusovsko) stradanje i otišli na drugu stranu, iznad svih svojstava ovozemaljske politike”. Kada ovako samozasnovana “moralna snaga” vremenom postane uparena sa ekonomskom i političkom moći, dobijamo neupitnu agresivnost i nestrpljivost, pa i mržnju, prema onima kojima su kasnije, kao, na primer, Srbima devedesetih, prilepljene isključivo “crne” slike. Šivelbuš piše da je “mali korak od razumevanja poraza kao čina pročišćenja, poniznosti i žrtvovanja – svojevrsnog raspeća – do polaganja prava na duhovno i moralno vođstvo u svetskoj politici”.

Iako se u Šivelbušovoj knjizi Srbija uopšte ne pominje, ona neverovatno precizno odslikava našu istoriju, nedoumice, bure i lomove od potpisivanja danas retko pominjanog Kumanovskog sporazuma. O moći korozivnog straha i konfuzije koji zavladaju na kraju rata svedoči i činjenica da su srpski pregovarači u poslednjem trenutku odlučili da “sporazum” kojim je Kosovo prešlo pod kontrolu ratnog neprijatelja ne potpišu u albanskoj krčmi “Evropa 93” – vlasništvo izvesnog i, ipak, neistorijskog I. Sadikua, u kojoj su “pregovori” vođeni prvih dana, već u francuskom vojnom šatoru dvadesetak kilometara dalje.

Nacionalna amnezija nastupa brzo. “Onaj otrov koji je na samom početku izazvao krizu... kao i ciljevi i agende zbog kojih su nacije kretale u rat, bivaju zapanjujuće brzo zaboravljeni”, piše Šivelbuš. Moran smatra da je “kultura poraza iznad svega kultura inverzije i rekapitulacije, kamuflirana u samopreispitivanje i istorijsku kritičnost”. Umesto na ružnoj, ali pravoj prošlosti, poraženi uče na onoj koja je “izvrnuta tako da se dopadne njihovom osećaju časti i da pruži nešto nade za budućnost”. Najkorisnije pri ovom izobličavanju istorije, bacanju “zavaravajućeg svetla” na poraz, jesu “vrednosti i slike koje su smatrane najvrednijim pre rata i koje su, možda, doprinele... nepotrebnoj patnji”. To je i razlog zašto heroji rata bivaju brzo zaboravljeni i zašto prvo iščile žal i sećanje na stradanje. Tu nema razlika između Francuza, Srba i Amerikanaca.
Usmeravanje emocija postaje jedan od važnijih zadataka vladara. Tako su jednu od najčuvenijih tajni Bušovog poražavajućeg vojevanja u Iraku predstavljale fotografije sa transportnim avionima natovarenim kovčezima ubijenih američkih vojnika. I pored nametanja benignog novogovora, “pametnih raketa” i “milosrdnih anđela”, rat nije postao igra.

Žalost i spontano podsećanje na stvarne žrtve nedobijenog rata vode “suočavanju sa nepovratnim gubitkom” i zato bivaju potisnuti raznim spomenicima i ceremonijama, “kulturno neautentičnim” simulacijama. Ipak, čak i u najkravavijim ratovima, kako podseća Moran, samo manjina, oni koji su u svojoj porodici osetili tragičan gubitak, ovim bezličnim ritualima sponzorisanim od strane države, neće dobiti zadovoljavajuću utehu. Ostalima će oni biti dovoljni da zaborave i većinom, pre ili kasnije, nauče da dopišu istoriju poraza.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM