Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Prikaz knjige Slobodana Antonića Elita građanstvo i slaba država: Srbija posle 2000, Službeni glasnik, Beograd, 2006, str. 280.

   

 

Dragan Petrović

Izazovi političke modernizacije

Prikaz knjige Slobodana Antonića Elita građanstvo i slaba država: Srbija posle 2000, Službeni glasnik, Beograd, 2006, str. 280.

Naučnim i stručnim krugovima u društvenim naukama Slobodan Antonić je poznat kao profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu (grupa za sociologiju). On je i autor pet zapaženih naučnih monografija i još oko stotinu radova u domaćim i stranim naučnim časopisima i zbornicima. Naročitu pažnju je privukla njegova knjiga Zarobljena zemlja: Srbija za vlade Slobodana Miloševića (2002), koja se smatra vodećim ostvarenjem nekog od domaćih autora na polju sociološke analize Srbije tokom uzavrelih devedesetih godina HH veka.

Poslednja Antonićeva knjiga Elita, građanstvo i slaba država, takođe predstavlja analizu najvažnijih elemenata srpskog društva posle 2000. godine. Knjiga ima osam poglavlja, koji su pisani u različitom vremenskom periodu posmatranog razdoblja (2000-2006.):

«Društvena osnova i sadašnji pokušaj modernizacije», (2004), str. 11-30; « Evaluatori, reformatori i slaba država: slučaj Srbije», (2005), str. 31-90; «Raspodela moći u Srbiji pod Miloševićem i Đinđićem», (2002), str. 91-110; «Rascepi u Srbiji posle 2000.», (2004), str. 111-135; «Parlamentarizam u Srbiji posle 2000. godine», (2004), str. 137-154; «Stranačko poistovećivanje slučaj Srbije», (2005), str. 155-184); «Stranačka nakonost u Srbiji posle 2000. godine», (2005), str. 185-230); «Izborna kolebljivost u Srbiji: poređenje i objašnjenje», (2005), str. 231-252; Ovome treba dodati i različite dodatke koji obično prate naučne monografije, str. 253-278.

Iako je profesor Antonić po predmetu svog naučnog istraživanja do sada bio zapažen van istoriografske nauke, upravo u prvom poglavlju knjige pod naslovom «Društvena osnova i sadašnji pokušaj modernizacije», on daje sjajnu istorijsku analizu razvoja srpskog društva . N aslovi podpoglavlja sami ukazuju na vremenske epohe o kojima se radi: «Seljačka republika, (1815-1911)», «U ratovima i između njih (1912-1945)», «Komunistička modernizacija (1946-1973)», «Komunističko društvo blagostanja (1974-1990)», «Miloševićeva decenija (1990-2000), «Na putu u Evropu (posle 2000. godine)». Autor konstatuje sveprisu t nu modernizatorsku nit koja povezuje ovako različite epohe novovekovne srpske istorije, što se vidi u stalnom opadanju udela nepismenog i seoskog stanovništva. Tako je još početkom osamdesetih godina XIX veka u Srbiji bilo približno oko 90 odsto nepismenih i takođe toliko seoskog stanovništva. Nešto više od sto godina kasnije bilo oko 20 odsto seoskog stanovništva i ispod 10 odsto nepismenih. Interesantno je da se demokratska kultura razvijala u novovekovnoj istoriji Srbije neravnomernije. Tako je upravo početkom osamdesetih godina XIX veka, kada su modernizatorski efekti po napred navedenim pokazateljima bili veoma skromni, višepartijski sistem beležio svoje uzlete. Sa druge strane, upravo u decenijama neokomunističkog monizma posle Drugog svetskog rata rezultati modernizacijskih tokova, a donekle i materijalnog razvoja društva su bili impresivni. Društvo u Srbiji je, sveukupno posmatrano, tokom celog novovekovnog perioda, zadržalo stremljenje ka izvesnoj egalitarnosti uz odanost nacionalnoj državi, zadržavajući osnovna individualna prava. To za autora može biti jedan dublji razlog zašto i danas Srbija pruža toliko otpora kapitalističkoj globalizaciji kao najnovijoj formi ubrzane modernizacije.

Verovatno najupečatljiviji deo ove knjige na čitaoce ostavlja poglavlje « Evaluatori, reformatori i slaba država: slučaj Srbije», str. 31-90. Radi se o poglavlju koje je izazvalo veliko interesovanje šire javnosti objavljivanjem u nastavcima na stranicama lista «Politika». Na ovih šezdesetak stranica teksta Antonić prezenira čitaocima primer zloupotrebe u jednoj tranzicionoj državi sa nedovoljno izgrađenim institucijama države, kakvu je predstavljala Srbija u vreme prvih godina posle oktobarskih promena. Primer je veoma upečatljiv i snažan i odnosi se na ozbiljne mahinacije i propuste državnih organa ( i ne samo njih) prilikom prodaje železare Sartid američkoj kompaniji U . S. Steel. U konkretnom slučaju teško je oštećena država Srbija, kao i zaposleni u Sartidu, vrednost železare je namerno podcenjena, a američka firma ni izbliza nije platila pravu cenu Sartida. Iznoseći na veoma upečatnjiv način hronologiju razvoja čitavog slučaja prodaje Sartida, Antonić zaključuje na kraju poglavlja «Ideja liberalizma nije slobodno tržište na kome su jedni delatnici stalni gubitnici, a drugi stalni dobitnici. Ako je to tako, onda tržište i nije slobodno, već postoji nesumnjivi monopol. U slučaju U . S. Steel -a u Srbiji je reč o monopolu nad sklopovima moći i informacija koji dovodi do toga da se jedna strana sistematski dovodi u zabludu u pogledu sopstvenog tržišnog položaja. Ta zabluda svesno se proizvodi korumpiranjem javnog mnjenja koje okružuje gubitničku stranu (tzv. manipulisanje okruženjem – environmental manipulation). U . S. Steel , uostalom, ima nemalo iskustva u tome. Klasična knjiga iz oblasti moći i manipulacije Metjua Krenstona Nepolitika zagađenja vazduha: studija o donošenju odluka u gradovima ( Crenson, 1971), kao jednog od glavnih rđavih junaka ima upravo U . S. Steel » (citat str. 87).

Pedantno iznošenje same hronologije odvijanja ove veoma sporne privatizacije razotkriva u isto vreme pristrasnost ne samo nekih veoma važnih funkcionera tadašnje vlade , već i dela medija (poput novina Danas ili pojedinih članaka u nedeljniku Vreme ). Činjenica da je afera ipak naknadno razotkrivena, a neki od njenih aktera iz državne uprave makar simbolično sankcionisani, ne umanjuje u biti spoznaju da je sama privatizacija de jure ostala neupitna , pri čemu je sama država Srbija ostala materijalno teško oštećena, budući da je železara (sada u rukama U . S. Steel ) bila i ostala najveći srpski izvoznik. O kakvoj se pljački države Srbije radi pokazuje i podaci da je američka firma platila za Sartid svega 23 miliona dolara, a da je u svojoj zemlji, shodno obavezi da se navede realna vrednost objekta «uknjižen kao vrednost od 580 miliona dolara» (str. 54).

«I doista, treba znati šta je sve U . S. Steel , za svoja 23 miliona dolara, dobio. Dobio je, najpre, kompletnu Novu Železaru, sa svih njenih šest čeličana i valjaonica, koje se prostiru na 300 hektara zemlje ! Dobio je Staru železaru, na samoj obali Dunava, s tri livnice. Dobio je fabriku Spin, u kojoj se prave štednjaci «smederevci» (ali i čamci, manji brodovi, ograde, nameštaj i slično). Dobio je Fabriku belih limova u Šapcu, za čiju je izgradnju utrošeno oko 150 miliona dolara. Dobio je Fabriku kreča u Kučevu (a kreč je sastavni deo tehnološkog postupka u metalurgiji). Dobio je luku u Smederevu, za koju se kaže da je «jedna od najznačajnijih u regionu». Dobio je slobodnu carinsku zonu u Smederevu koja se prostire na površini od 21 hektara. Dobio je, dakle, kako je glasio naslov u Glasu javnosti (8 april 2003), «Pola grada za male pare». Samo Železara Smederevo imala je, po bilansu koji je 30. jula 2002. potpisao stečajni upravnik, kapitalnu vrednost od 303,5 miliona dolara ( Inter-Nacional , 23. februar 2004).

«A sve je to, oslobođeno dugova, prodato za bedna 23 miliona dolara. Upravo za toliko je Crvena zvezda 2001. godine prodala jednog jedinog igrača – izvesnog Gorana Drulića ( NIN , 10. jun 2004, str. 30). Ceo metalurški koncer, u koji je uloženo milijardu dolara, i pride još pola grada Smedereva za jednog jedinog igrača. Alal, vera, trgovci ! » (citat str. 54).

Dakle Antonić je, kao što se vidi iz ovih citata, na veoma dinamičan način i stručno-naučnoj, ali i onoj široj čitalačkoj publici, kroz veoma važan primer privatizacije Sartida, prikazao bezmalo sve mane postmiloševićevske Srbije - naročito onog njenog najglasnijeg neoliberalnog i «superdemokratskog» dela. Taj establišment je oličen u sumnjivim stručnjacima koji se najednom pojave kako bi zauzeli veoma visoke pozicije u vladi, preko pojedinih «slobodnih» i veoma «nepristrasnih» medija, sve do stranog faktora koji se u sve meša, korumpira zvaničnike, i maksimalno iskorišćava ionako prevelike tranzicione probleme srpskog društva.

U poglavlju «Raspodela moći u Srbiji pod Miloševićem i Đinđićem», str. 91-109, Antonić koji je bio jedan od najvećih kritičara vlasti u «Miloševićevoj deceniji» ukazuje da su se i pored izvesnih napredaka, mnogi elementi zloupotrebe vlasti zadržali i u prvim godinama vladavine koalicije «ostatka DOS» (izvorni DOS bez DSS i nekoliko drugih manjih stranaka koje su napustile Đinđićevu vladu već 2001).

Izuzetno značajnim za izučavanje modernog parlamentarnog života Srbije, naročito u okviru tipologizacije stranaka, smatramo poglavlje knjige pod naslovom «Rascepi u Srbiji posle 2000. godine» (str. 111-135). Na veoma argumentovan način, koji svoje osnove sadrži i u veoma obilno korišćenoj stranoj literaturi i tamošnjim iskustvima, Antonić razbija umišljenu koncepciju o postojanju samo dva oštro suprotstavljena skupa političkih stranaka u Srbiji posle oktobra 2000. Autor smatra pogrešnu podelu na stranke «starog režima» (SRS, SPS i Stranka srpskog jedinstva) i partije «demokratskog bloka» (stranke okupljene oko izvornog DOS-a, G 17 Plus i Draškovićev SPO). Antonić ukazuje na postojanje i treće opcije, a to je narodnjački blok (on ih naziva «nacionalne demokrate»). Taj tabor čine DSS, Nova Srbija, SDPO, a ovom bloku teži i Jedinstvena Srbija, kao i Srpska liberalna stranka. Kako je ova analiza rađena još 2004. godine, svedoci smo da sada oko tri godine posle toga, sam raspored stvari daje Antoniću za pravo, odnosno da stranke koje sa jedne strane predvodi DSS (tzv. «narodnjački blok»), a sa druge strane DS (tzv. «demokratski blok») čine zasebne i jasno programski odeljene celine.

U sledećim poglavljima autor se bavi analizom parlamentarizma u Srbiji posle 2000. godine. U ovom delu knjige profesor Antonić u poseban analitički fokus stavlja utemeljenost stranačkog poistovećivanja u Srbiji, vršeći pri tom komparacije sa stranim iskustvima. On dolazi do zaključka da deo biračkog tela Srbije, iz izbora u izbore, relativno lako menja svoju stranačku opredeljenost. Sa druge strane okvirna podela na već spomenuta tri partijska bloka i dalje ostaje granica tih biračkih kolebanja. Odnosno, birači se, prilikom promena u glasanju, najčešće ipak zadržavaju u okviru istih partijskih blokova.

Ukoliko smo već konstatovali da je Antonićeva knjiga Zarobljena zemlja: Srbija za vlade Slobodana Miloševića , u naučnim i stručnim krugovima opšteprihvaćena kao najreprezentativnije delo analize srpskog društva poslednje decenije HH veka, otuda bi za knjigu Elita, građanstvo i slaba država mogli da konstatujemo da već sada pledira da to predstavlja za period prvih godina «postmiloševićevskog perioda». Ukoliko to za deo domaće stručne i naučne javnosti, u najvećem opterećene sopstvenim političkim diskursom posmatranja savremenih fenomena, i ne bude nesporno, smatramo da će se većina kritičara ipak morati složiti da su Antonićeva tipologija političkih stranaka i političkih blokova, analiza promašene privatizacije Sartida, a možda i kratki istorijski pregled strukture srbijanskog društva, mogu apsolutno smatrati originalnim i u najmanju ruku veoma uspešnim.

Sa druge strane za širu čitalačku publiku i javno mnjenje u celini, Antonićevo pojašnjavanje naizgled složenih savremenih politikoloških fenomena i na momente razgolićavanje političkih i društvenih mahinacija vladajuće elite (naročito u delu knjige o privatizaciji Sartida, gde je po našem mišljenju postignuto pravo deskriptivno majstorstvo) predstavlja pravi izazov i osvežavajući izuzetak, u odnosu na već standardno suvoparne pristupe temama i korišćenom stilu znatnog dela naučnih istraživača. Uz zadržavanje visokog nivoa naučnog pristupa i obilno korišćene strane i domaće literature, Antonić uspeva i da, pristupačnim stilom i na momente paralelnim obraćanjem prosečno edukovanom čitaocu i stručnjaku, sasvim približi veoma kompleksne savremene događaje i fenomene.

Najzad, po našem mišljenju, autor je uspeo da zadrži i neophodan nivo naučne i političke nepristrasnosti u pristupu politikološkim fenomenima – premda se na momente, ali samo za bolje poznavaoce Antonićevog političkog opredeljenja koje autor u svojm radovima nikako ne stavlja u prvi plan, možda mogu primetiti manje ili veće simpatije prema nekim od aktera na domaćoj političkoj sceni. Ali to ni u kom slučaju ne bi trebalo da bitno umanji ukupan dojam o ovom, možda već sada najznačajnijem radu u okviru društvenih nauka koji se bavi «postoktobarskom Srbijom» i vremenom u kome živimo.

 

 

 
 
Copyright by NSPM