Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikazi

   

 

DEJAN PETROVIĆ

Bliskoistočni koreni globalnog terora

(Prikaz knjige: Stephen Kinzer: Svi Šahovi ljudi, Samizdat B92, Beograd, 2005, prevod Aleksandra Nikšić, str. 256)

Stiven Kinzer (Stephen Kinzer), dugogodišnji novinar „Njujork tajmsa“, odlučio se da istraži pomalo zaboravljene stranice prošlosti Irana, i Bliskog istoka uopšte, iznoseći niz senzacionalnih – dotad potpuno nepoznatih, namerno prećutanih ili zaturenih – činjenica o ulozi američke i britanske oficijelne politike, kao i njihovih tajnih službi u operacijama s početka pedesetih godina XX veka. Na kraju, ispostaviće se da ono što je na početku izgledalo kao mala, izolovana i ne preterano bitna epizoda može da pruži validan odgovor na goruće pitanje korena globalnog terora koji već dugo potresa same temelje međunarodnih odnosa. Prilog u dokaz tvrdnji da je nemoguće izvesti “hirurški precizne” operacije na ograničenom prostoru a da one ne ostave mnogo šire i dublje, čak i direktno suprotstavljene nameravanim, posledice. Najzad, veliko upozorenje svima onima koji svoje tobože “strateške” akcije usmeravaju prema predviđanjima oročenim do prvih sledećih izbora.

Pomalo neočekivano, ali nikako nezasluženo, knjiga „ Svi Šahovi ljudi“ postala je pravi bestseler i kod srpske čitalačke publike, dočekavši svoje treće izdanje. Osim čitavog niza dubokih uvida u stvarne namere, motive i postupke dve vodeće atlantske sile, autor se s posebnom pažnjom osvrće na samu ličnost kontroverznog iranskog premijera Mohameda Mosadeka (Mohammad Mosaddeq), osobe koliko tragične sudbine, toliko i decenijama u narodu veoma poštovane, iako se taj respekt nikada nije smeo iznositi javno. Danas skoro potpuno nepoznati političar, u svoje vreme izazvao je prave potrese na domaćoj, ali i na međunarodnoj sceni. Tako je 1951. godine, u tradicionalnoj anketi nedeljnika „Tajm“ proglašen za čoveka godine, ispred protivnika kao što su Čerčil, Ajzenhauer ili Truman. Britanski „Obzerver“ opisivao ga je kao fanatičnog Robespjera i tragičnog Frankenštajna, opsednutog ksenofobijom. Ni ostala ostrvska štampa tog vremena nije mnogo zaostajala u sličnim i brojnim osudama. Mosadek je, iako se dokazao kao ogorčeni protivnik britanske kolonijalne politike, u isto vreme, naizgled paradoksalno, gajio veliko poštovanje prema njenoj ustavnoj tradiciji i s ponosom isticao da njegov unuk studira baš u Engleskoj.

Kinzer se, s veoma dobrim razlozima, potrudio da opširno predstavi bogatu istoriju jednog od najstarijih naroda na svetu kao ključni faktor u razumevanju događaja koji su sledili vekovima potom, a svoju kulminaciju doživljavaju možda upravo u savremeno doba. Veličanstvena kultura drevne Persije, stara zoroastrička tradicija, višestruko kombinovana s potonjim invazijama Arapa, Mongola i prihvatanjem islama – ishodila je specifičnim mentalitetom ljudi tog regiona, i bez makar okvirnog poznavanja svih tih činjenica nije moguće ni shvatiti, a kamoli ozbiljno promišljati stanje u zemlji koja je pre nekoliko godina, u jednoj od čuvenih poetskih metafora aktuelnog američkog predsednika, svrstana u osovinu zla. Stara persijska religija smatra se prvom otkrivenom religijom koja uči da posle zemaljskog života ljudi moraju da se suoče sa presudom i da se njihova kasnija večna egzistencija provodi u nekom obliku hrišćanskog raja ili pakla. Jedna od krucijalnih stavki njihovog učenja je insistiranje na odgovornosti svake osobe da doprinosi ostvarenju pune socijalne pravde. Upravo je to bio koren suštinskog nerazumevanja i osnovni kamen spoticanja u pokušaju razumevanja prima facie zapadnjačkom umu često neracionalnog ponašanja iranskog naroda. Iranci su prihvatili islam, ali – slično mnogim slovenskim narodima koji su prihvatajući hrišćanstvo istovremeno inkorporirali stare paganske elemente – u velikoj meri prilagodivši ga tradicionalnim verovanjima. Umesto sunitske, opredelili su se za njegovu šiitsku varijantu. Velika važnost pridaje se nasilnim “mučeničkim” smrtima Alija i njegovog sina Huseina, tako da je po sintagmi sledbenici Alija šiitska verzija islama i dobila ime, iz originala Shi'at-Ali. Njihovo učenje nalaže pokornost zemaljskim vlastima, ali samo dok vode politiku dostojnu ovakve tradicije. U suprotnom, mase imaju pravo – i obavezu čak – da se pobune protiv takvog verskog i državnog uređenja, koje u trenutku kada skrene s puta prave duhovnosti zoroastričkog i islamskog učenja gubi svoj farr, a samim tim i legitimitet.

Kinzer umesno povlači paralelu između izazova Martina Lutera tadašnjem hrišćanstvu, osvajanja Bastilje ili Čajanke u Bostonu, kao zapadne ekvivalente uspeha opravdane pobune protiv postojećeg apsolutizma. U Iranu se takav slučaj dogodio sa “duvanskom revolucijom”, čime faktički počinje novo političko doba, a završava se vekovno pasivno trpljenje represije kajarske dinastije.

Veliki napori urodili su plodom, pa je slabo obrazovani, ali neustrašivi i nemilosrdni ratnik Reza i formalno srušio odavno iznutra trulu dinastiju. Parlament (Majlis) proglasio ga je 1926. novim monarhom. Za svoju dinastiju odabrao je ime Pahlavi, po drevnom persijskom jeziku kojim se na tim prostorima govorilo pre muslimanskih osvajanja. Novi Šah Reza Pahlavi (Reza Shah Pahlavi) bio je sve samo ne demokrata u današnjem smislu reči, ali mora mu se odati priznanje na velikom naporu usmerenom ka izvlačenju zemlje iz dubokog ponora zaostalosti i siromaštva, u čemu je delimično i uspeo. O sebi je mislio kao o vizionaru i reformatoru, ali je ipak najviše ostao zapamćen po oživljavanju tradicije istibdada (apsolutne vlasti), koja je i do tada činila konstantu iranske istorije. Po izbijanju Drugog svetskog rata priklonio se Nemačkoj, pa su ga saveznici primorali da 1941. odstupi s trona, na koji dolazi njegov najstariji sin Mohamed Reza (Mohammad Reza Shah Pahlavi). Tri godine kasnije, zaboravljen od svih, umire u Johanezburgu. Možda je zanimljivo napomenuti da je Reza insistirao na upotrebi imena Iran umesto do tada uvreženog Persija. Na kraju rata Iranci su imali potrebu za drugačijim vođom, utoliko pre što se sve više pokazivalo da novi mladi i neiskusni monarh nije dorastao velikim izazovima i problemima koji su pred njim stajali.

Pripadnik stare aristokratske porodice, izuzetan govornik i dosledan borac protiv monopola britanske “Anglo-iranske naftne kompanije”, Mosadek je bio jedan od najvećih protivnika diktature Reze Šaha. Čak je skoro dve decenije za vreme njegove vladavine bio primoran da provede na svom imanju u Ahmad Abadu, daleko od politike i pogleda javnosti. I on sam verovao je da je njegovo vreme prošlo. Međutim, situacija se u Iranu menjala. Ponovo je izabran u parlament, gde je držao vatrene govore protiv štetnih i nepravednih ugovora zaključenih još u doba kajarske dinastije, a produženih od Šahovog režima. Elokvencijom i doslednošću brzo je stekao veliki broj pristalica. Međutim, nije nameravao da se aktivnije uključi u politiku sve dok ga desničarski poslanik Emami za govornicom nije otvoreno provocirao i pozvao da, ukoliko želi da stane iza svojih reči, postane predsednik vlade i učini nešto konkretno. Na opšte zaprepašćenje, već ostareli Mosadek ustao je i prihvatio ponudu! Ubedljivom većinom glasova istog dana izabran je za premijera. Koliko je ovakav izbor do tada bio već uveliko sazreo, Kinzer slikovito opisuje: “Mosadek je sada postao heroj epskih proporcija, u nemogućnosti da izađe na ulicu a da ga ne zaustavi i okruži masa obožavalaca. Plemenske vođe u unutrašnjosti zemlje slavile su njegov trijumf. Ajatolah Kasani proglasio ga je oslobodiocem važnim kao što su bili Sajrus i Darijus, a prihvatili su ga čak i komunisti iz Tudeha. Sledećih nekoliko nedelja Majlis je većinski glasao za svaki zakon koji je on predložio. Toliko je očigledno postao čovek trenutka da premijer Ala više nije video nijedan razlog da ostane na položaju, te je polovinom aprila podneo ostavku”. (str. 92)

U zemlji je zavladalo oduševljenje, a u Velikoj Britaniji panika. Decenijsko iskorišćavanje prebogatih iranskih naftnih izvora bilo je dovedeno u pitanje. Mosadek je grmeo o nužnosti izmene postojećih ugovora ili će – pretio je, a kasnije pretnju i ostvario – korporaciju jednostavno nacionalizovati! Postao je heroj, ne samo iranske nacije već i svih slabih i siromašnih širom sveta. Tim povodom održao je briljantne govore u Ujedinjenim nacijama i do nogu verbalno potukao prisutnog britanskog ambasadora. Svetla za uzbunu su se upalila i bilo je krajnje vreme da vlada u Londonu nešto hitno preduzme protiv ovog nepotkupljivog starca.

Nije trebalo mnogo da se sačini plan operacije “Ajaks” koja je trebalo da obori Mosadeka. Ali, najveću prepreku ostvarenju toga predstavljalo je uporno odbijanje principijelnog američkog predsednika Trumana (Harry Truman) da – isključivo za račun britanskih finansijskih interesa – podrži jedan takav duboko nedemokratski čin. Sve molbe, predlozi i žalbe u Vašingtonu nailazili su na zid. Istovremeno, Mosadek nije popuštao ni za dlaku, dok su Britanci uspešno blokirali svaki samostalni iranski pokušaj prodaje nafte. Pat pozicija bila je očigledna, svi su bili na gubitku. Konačno, sreća se Britancima osmehnula nakon izbora republikanca Ajzenhauera (Dwight Eisenhower) za predsednika SAD. Izgledalo je da on za njihove zahteve ima više sluha. Valja zapaziti da je sve to nekako koincidiralo s reizborom starog konzervativca Vinstona Čerčila, daleko odlučnijeg od svojih prethodnika, za premijera. U trenutku kada se i novostvorena američka centralna obaveštajna agencija uključila u ceo projekat preko jednog od najsposobnijih agenata Kermita Ruzvelta (uzgred, unuka bivšeg predsednika Teodora Ruzvelta) igra je mogla da počne. Osnove operacije Ruzvelt je postavio na četiri stuba: (1) negativna kampanja protiv Mosadeka po ulicama, džamijama i novinama; (2) oficirski dekret kojim se on smenjuje; (3) preuzimanje kontrole na ulicama od strane bandi; (4) prihvatanje podobnog kandidata (koji će se kasnije pojaviti u liku generala Zahedija) da odmah popuni upražnjenu premijersku stolicu. Ključne osobe uspeha celokupnog projekta su braća Dals, inače presedan u američkoj politici. Nikada pre, a ni posle, nije se desilo da su rođaci (da ne govorimo o tome da su u pitanju bila rođena braća) istovremeno bili šefovi javne i tajne politike SAD, na mestu državnog sekretara i direktora tajne službe. Prvi njihov zajednički posao bio je upravo obaranje Mosadekove demokratski izabrane vlade. Operacija “Ajaks”, kako su je nazivali Amerikanci, u britanskom planu vođena je pod imenom “Čizma”.

Sama operacija tekla je uz mnogo problema. Uplašeni mladi monarh, posle mnogo nećkanja i predomišljanja, pristao je da nelegalno, dekretom, smeni Mosadeka, ali uz uslov da ne mora da bude prisutan u zemlji kada se sam puč bude obavljao. Kao da je imao dobar predosećaj! Sam puč se izjalovio, objavljena je poternica za svim zaverenicima, a Ruzvelt je dobio nalog iz SAD da obustavi sve akcije i hitno se vrati kući. Ipak, njegova odluka da ostane i pokuša još jednom u datom trenutku pokazala se kao presudna. Sjajnom organizacijom, dugo i brižljivo pripremanom, uspeo je da režira spontani narodni ustanak i rušenje Mosadeka, uz maestralnu manipulaciju tim onemoćalim, ali lukavim starcem. Zahedi odmah objavljuje poternicu za njim! Kinzer naglašava brzinu promene razvoja situacije: “Bila je to zaista brza zamena uloga. Samo četiri dana ranije Zahedi je bio begunac, a Mosadek premijer koji je od njega zahtevao, takođe u govoru koji je prenosila ista radio stanica, da se preda u roku od dvadeset četiri časa. Takođe, i Mosadek je ponudio nagradu od sto hiljada rijala (oko hiljadu dvesta dolara) za svaku informaciju o Zahedijevom kretanju. Zahedi je sada ponudio istu sumu za svaku informaciju o Mosadeku”! (str. 208) Ironija je bila potpuna. Da bi se što bezbolnije domaće stanovništvo priviklo na prevrat, odlučeno je da se Zahedi obrati narodu putem Radio Teherana, pa je jedan od agenata zamoljen da donese ploču s vojnom muzikom iz biblioteke ambasade. Tehničar je greškom – ali vrlo znakovitom – pustio prve tonove Zastave sa zvezdama (Star-Spangled Banner)! Dakle, američke himne! Većina ministara je smenjena ili streljana, a dve najveće partije – Nacionalni front (široka koalicija okupljena oko Mosadeka, bez jasnije definisanog programa) i Tudeh (prosovjetski orijentisana lokalna komunistička partija) bile su zabranjene. Šah se vratio u zemlju, Iranu je sledila diktatura duga skoro 26 godina, a interesi britanske naftne kompanije napokon su bili zadovoljeni.

Mosadek je posle režiranog procesa prvo odslužio zatvorsku kaznu, a ostatak života provodi na svom seoskom imanju, u strogom kućnom pritvoru. Kao da sve to nije bilo dovoljno, islamskom revolucijom na vlast dolazi ajatolah Homeini, uspostavljajući još represivniji režim od prethodnog. Šah je proteran i sledeće godine umire u Egiptu, zaboravljen od svih, poput sopstvenog oca.

Rušenje s vlasti Mohameda Mosadeka, za račun “dobre, stare” kolonijalne politike, bio je zapravo prvi, u kasnijem čitavom nizu sličnih poteza američke tajne službe, uspešan presedan koji je pomogao bržem donošenju odluka o budućim sličnim poduhvatima. Iako su u toj akciji učestvovali s podjednakim žarom i britanski i američki agenti, njihovi motivi bili su potpuno različiti. Dok su se interesi britanske strane prozaično zadržavali na nadi da će povratiti svoju “zlatnu koku” oličenu u pljačkaškim uslovima eksploatacije iranske nafte, dotle su Amerikanci u svojoj ideološkoj opsesiji tražili šansu da unište komunističku pretnju, koja je u ovom slučaju bila daleko više virtuelna nego realna. Ipak, da nova vašingtonska administracija u realnost te pretnje nije bila subjektivno ubeđena, sva je prilika da od čitave akcije ne bi bilo ništa. Kinzer ističe da nije teško povući paralele između tog, danas već uveliko zaboravljenog prevrata, potonjeg Šahovog diktatorskog režima i islamske revolucije ajatolaha Homeinija, pa sve do terorističkih napada na WTC u Njujorku 2001. godine. Mržnja prema SAD, koja se u tom delu sveta duboko ukorenila, dobar deo svojih uzroka duguje upravo toj iranskoj intervenciji iz 1953. godine i tokom decenija represije samo je dodatno eskalirala do te mere da joj se u dogledno vreme ne vidi kraj. “Svojim posvećenjem radikalnom islamu i spremnošću da prihvate i najužasnije oblike nasilja iranske revolucionarne vođe postale su heroji fanatika u mnogim zemljama. Među onima koji su bili inspirisani njihovim primerom bili su i Avganistanci koji su osnovali pokret Talibana, doveli ga na vlast u Kabulu i pružili Osami bin Ladenu bazu iz koje će započeti razorne terorističke napade”. (str. 223)

Stiven Kinzer svojom knjigom na najbolji način demonstrira uzornu novinarsku i građansku hrabrost, te dokazuje koliko se u ovom, i brojnim sličnim, naizgled sitnim previranjima širom planete krije nešto daleko krupnije, nešto što čak ni sami planeri takvih operacija u datom trenutku ne mogu da predvide, a još manje kontrolišu. U tom smislu, ovo delo predstavlja veliku opomenu svim sadašnjim i budućim – lokalnim i globalnim – posednicima moći da pre nego što sledeći put krenu u nešto nedovoljno promišljeno, bar još jednom dobro razmisle. Ako ne za tuđe, a ono za svoje dobro!

 

 

 
 
Copyright by NSPM