Mario Brudar
Prikaz knjige Pitanje Kosmeta
Prikaz knjige Pitanje Kosmeta, Aleksandar Fatić (priređivač), Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 2006.
„Manastiri su i danas jedine trajne postaje srpskog prisustva na Kosmetu“- A. Fatić
Ova knjiga je primer sistematskog, analitičkog i višestranog pokušaja davanja odgovora na aktuelni kosovski problem. Sadrži 13 tekstova svrstanih u pet celina:
- Kosova i Metohija: pogled spolja (2 teksta),
- Bezbednosna dimenzija (4 teksta),
- Institucije međunarodne uprave: između uspeha i neuspeha (3 teksta),
- Međunarodna humanitarna dimenzija (3 teksta),
- Ekonomska dimenzija (1 tekst).
Priređivač (i autor jednog teksta) Aleksandar Fatić iznosi u uvodu mišljenje da je kosovsko pitanje primarni problem srpske politike na početku 21. veka, a da je „pitanje o teritorijalnoj organizaciji zaštite srpskih manastira... ključno pitanje koje treba rešavati tokom pregovora o 'statusu'“ (str.8) čime se u zajedničkom radu („Skica mogućih zaštitnih zona oko manastira na Kosovu i Metohiji...“) bave Dragan Đukanović i Marko Nikolić. Oni polaze od toga da je „očuvanje verskih i kulturno-istorijskih spomenika srpske zajednice na Kosovu i Metohiji od vitalnog značaja za njen dugoročni opstanak“(117) na tom području i da je zato „bez obzira na to kako će biti definisan konačan status Kosova i Metohije, neophodno osigurati najznačajnije verske objekte Srpske pravoslavne crkve“(100). Naslanjajući se na Plan za političko rešenje sadašnje situacije na Kosovu i Metohiji koji je Skupština Srbije usvojila u aprilu 2004. godine, na preporuke iz Izveštaja Kaja Eidea (oktobar 2005.) i na predlog ekspertskog para Kolombis-Kofos iz Grčke fondacije za evropsku i spoljnu politiku iz januara 2006. godine, autori su utvrdili spisak zaštićenih zona prve kategorije (Pećka patrijaršija, Sveti Arhangeli, Visoki Dečani, Devič, Bogorodica Ljeviška, Spomenik kosovskim junacima na Gazimestanu, srednjevekovno utvrđenje u Novom Brdu... ukupno oko 15 objekata) i druge kategorije (tri objekta: ostaci manastira Gorioč i Svetih vrača i crkva u Budisavcima kod Kline), sa nižim stepenom obezbeđenja i međunarodnog vojnog prisustva. Zajedničko za sve ove objekte jeste da se nalaze u albanskom okruženju i da im je zbog toga neophodna puna bezbednosna zaštita.
Đukanović i Marković predlažu formiranje Zajednice pravoslavnih manastira Kosova i Metohije od pomenutih zaštitnih zona (1) sa detaljno nabrojanim obavezama i nadležnostima kosovskih vlasti prema Zajednici, pravima i ovlašćenjima Zajednice kao i sa određenim stepenom samouprave potvrđenim u konstitutivnom aktu Kosova i Metohije „nakon određivanja konačnog statusa ovog entiteta“.
Predviđaju i stalno međunarodno vojno prisustvo u Zajednici manastira kao i, u skladu sa Rezolucijom 1244 UN, prisustvo do 1000 pripadnika oružanih snaga Srbije zbog dodatnog osiguranja. Zalažu se, uz to, i za posebne ugovorne aranžmane „između vlasti Republike Srbije, Srpske pravoslavne crkve, kosovskih vlasti i eventualne nove misije UN i NATO-a na Kosovu i Metohiji“(117-118).
Aleksandar Fatić u ključnom prilogu ove knjige: „Principi bezbednosne organizacije zaštićenih zona na Kosmetu“ ide korak dalje u odnosu na Đukanovića i Marovića. Iako potpuno svestan „da je raspoloženje međunarodne zajednice usmereno ka davanju Kosmetu neke vrste nezavisnosti“(61), on predlaže da „središta bilo kog tipa teritorijalne organizacije budu pre svega locirana u zonama oko manastira, čak više nego u zonama sa većinskim srpskim stanovništvom“(60). (2) Prostor sa srpskim većinskim stanovništvom može se, prema njemu, usled albanskog nasilja vremenom promeniti, „dok su manastiri tamo gde su, i svako nasilje protiv monaštva i rušenje manastira se može jasno i nedvosmisleno dokumentovati u svetskoj javnosti kao vandalizam“(isto). Prema Fatiću „zaštićene zone oko manastira treba da postanu administrativni centri ne samo srpskih opština, nego i centri međunarodne aktivnosti protiv svih onih destruktivnih tendencija koje, sa Kosmeta, prete čitavom regionu i širem evropskom prostoru“(isto). S obzirom na organizovani kriminal i terorizam kao endemske fenomene društva kosovskih Albanaca, Fatić predviđa zbližavanje Srbije (i Srba na Kosovu) sa međunarodnom zajednicom. Opštine koje bi nastale od proširenih zaštićenih manastirskih zona (npr. Pećka patrijaršija, Dečani, Sv. Arhangeli) obuhvatale bi albansko stanovništvo u znatnoj meri, ali bi, s druge strane, zbog koncentracije međunarodnog vojnog i policijskog prisustva, privuklo Srbe i druge nealbance, a i Srbija bi trebalo da učini sve kako bi što više Srba naselila u ta područja. Fatić smatra da će „ako teritorija oko manastira ostane srpska, time se ostavlja prostor za borbu, u budućnosti, da se čak i u slučaju nametnutog rešenja, Kosmet vrati“(61). Zbog toga, prema njemu, srpska pregovaračka strana ne sme smetnuti s uma da „manastiri moraju biti osnova za teritorijalizaciju srpskog prisustva na Kosmetu“(isto). Srpski pregovarački tim, možda i na osnovu Fatićeve ideje, predložio je u septembru ove godine stvaranje 39 zaštićenih zona oko manastira i crkava (uz 12 novih opština sa srpskom većinom), ali srpsko-albanski pregovori stigli su u ćorsokak, a iz njega, ruku na srce, od početka nisu ni izlazili. U Srbiji je na kraju oktobra usvojen novi ustav u kome je za Kosovo i Metohiju predviđena suštinska autonomija, a potom su za 21. januar 2007. raspisani skupštinski izbori. Glavni pregovarač UN Marti Ahtisari izaći će sa svojim predlogom budućeg statusa Kosova ubrzo posle izbora. Ukoliko bude ostalo mesta da se u tom predlogu nešto menja, bez obzira na to, hoće li njime Kosovo nominalno ostati u Srbiji ili ne, plan Aleksandra Fatića mogao bi biti jedna od srpskih opcija. Naravno, samo ukoliko, novoj srpskoj vladi bude zaista stalo da Kosovo ostane i srpsko. A li, isto tako, i ukoliko velike svetske sile, tj. međunarodna zajednica budu to dozvolile.
Međunarodnom dimenzijom kosovskog problema bave se u ovoj knjizi dva strana autora. Jorgos Leventis dajući genezu kiparskog problema od 1878. godine, kada je ostrvo došlo pod britansku upravu, do danas, pokazuje kako se Velika Britanija i, kasnije, SAD odnose „prema kiparskim Grcima u skladu sa politikom dvostrukih standarda“(25). Upoređujući primere Kosova i Kipra, autor primećuje da je kosovskim Albancima, koji čine 90 posto stanovništva Kosova i Metohije, priznat status političke većine, a kiparski Grci (80 odsto stanovništva Kipra) u političkom smislu izjednačeni su sa turskom manjinom na ovom ostrvu. Zaključuje da neće biti trajnog mira u jugoistočnoj Evropi, ukoliko se bude dala prednost „univerzalnosti“ u tretmanu separatističkih zahteva, a ne univerzalnosti demokratskih principa. (3)
Radžu Tomas u radu „Status Kosova u globalnom komparativnom kontekstu“ na primerima zemalja subsaharske Afrike, Indije, Kine, Rusije, Filipina i bivših jugoslovenskih republika ukazuje da postoje ozbiljni „rizici priznavanja nezavisnog Kosova“. Autor zaključuje da „Kosovo može da dobije nezavisnost na osnovu međunarodnog prava ako je vlada u Beogradu odobri“(51), ali isto tako svestan je da je „selektivna manipulacija međunarodnim pravnim poretkom i postupcima postala jedan od načina na koji SAD vodi spoljnu politiku“(41), kao i da su granice Srbije „podložne promeni kroz spoljni pritisak i posredovanje, a to predstavlja kršenje Helsinškog sporazuma iz 1975, koji garantuje granice postojećih evropskih država“(45).
Ostali radovi u ovoj knjizi predstavljaju analizu dosadašnjeg ponašanja i učinka međunarodne zajednice na Kosovu i Metohiji u različitim oblastima i predstavljaju primer uspešnog spoja faktografije, (4) preglednosti i objektivnosti u pristupu.
Knjige kao što je Pitanje Kosmeta (5) sigurno ne mogu odlučujuće uticati na određivanje statusa Kosova i Metohije, ali mogu doprineti boljem sagledavanju kosovskog problema. U svakom slučaju ostaće kao dragoceno svedočanstvo za buduće istraživače problema koji, na način na koji se sada radi, neće biti suštinski rešen ni sledeće, a ni narednih godina. (28.11.2006.)
Fusnote:
1. Đukanović i Nikolić smatraju da i „manastirima koji se nalaze na prostorima sa srpskom većinom treba takođe dozvoliti pristupanje Zajednici manastira Kosova i Metohije (Gračanica, Banjska, Sokolica itd.)“ (120).
2. Fatić je osnovnu ideju svog predloga objavio u Politici 9.marta 2006. godine.
3. Leventis, pri tom, smatra da „Rusija ne može izvršiti bilo kakav stvarni uticaj na budućnost pokrajine (Kosova i Metohije-M.B.)“ (28).
4. Jedine dve greške primećene su u radu Mine Zirojević „Specifičnosti ratnih sukoba na Kosmetu“: prva (fusnota 1, str.237), da je 1967. godine promenjen naziv pokrajine u Autonomna Pokrajina Kosovo (a ispravno je da je 1968. godine promenjen naziv u Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo). Druga greška odnosi se na broj Srba i Albanaca. Autorka navodi (241) da je 1929. na Kosovu bilo 27% Albanaca. Tačno je, međutim, da je 1931. bilo 27,30 % pravoslavnog življa na Kosovu.
5. Primetno je da priređivač i veći deo autora tekstova koriste za Kosovo i Metohiju naziv (skraćenicu) Kosmet kao nesumnjivo srpski naziv za ovo područje. S obzirom na komunističko poreklo termina Kosmet, bilo je bolje ostati na odrednici Kosovo i Metohija ili Kosovo, koji su isto tako srpski, ali sa daleko, daleko dužom tradicijom i, pri tom, bez ideološkog nanosa.
|