Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Crkva i politika - Prenosimo Politiku

   

 

Milenko Pešić

Božićni intervju: Episkop jegarski Porfirije (Perić)

Ljubav iznad profita

Savremena tehnička civilizacija će možda rešiti problem gladi, ali moramo da znamo da glad stomaka nije jedina glad čoveka

Rođenje Hristovo najviša je radost hrišćanske vere, ali i najveća tajna i najveće čudo u istoriji sveta. Da je Bog stvorio svet možemo razumeti. Da Bog, međutim, postaje ono što po prirodi nije, to je najneshvatljivija stvar, ali i najsilnija projava ljubavi. Svojim rođenjem u telu kao da Hristos gromoglasno poručuje čoveku: „Ma koliko se ti udaljio od mene, ma koliko ti bežao, ja sam uvek sa tobom i uz tebe”, kaže Njegovo preosveštenstvo episkop jegarski Porfirije (Perić), starešina manastira Kovilj u božićnom razgovoru za „Politiku”.

• Da li današnji hrišćanin, rastrzan svakodnevnim problemima, zaboravlja da je Bog na njegovoj strani?

– Čovek današnjice nije svestan da je Bog uvek sa nama zbog toga što je uronjen u sivilo svakodnevice, gde se masa solipsističkih individua dodiruje samo u interesnoj sferi. Reč je o otuđenom čoveku. Ali, treba da znamo da čovek nije ono što on jeste; on tek treba da bude ono što jeste. Činjenica je da je smrt Boga, koju je objavio Niče, u ljudskim umovima učinila svoje. Proces sekularizacije je učinio da živimo u jednom svetu gde su mnogi bez nade. Setimo se Beketa, Joneska, Kafke i drugih protagonista beznadežnosti i očaja. Spomenimo i činjenicu koju je Adorno označio kratkom sentencom koja glasi: „Posle holokausta pesništvu je odzvonilo”.

Dvadeseti vek prepun različitih ideologija i „izama” nije utolio glad ljudsku nego je proizveo još više zla koje površan čovek vidi kao odsustvo Boga. Bog i jeste večno odsutna prisutnost. Tragediju čovečanstva možemo da sažmemo u reči pesnika Psaltira: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio”. To su reči i samog Spasitelja na krstu. To su reči i svih nas, ako uzmemo krst svoj i krenemo za Hristom. To je prosto ljudska situacija koju ne možemo svesti na nivo bogostavljenosti.

Starozavetni Jov je posle užasnih iskušenja i stradanja rekao: „Znam da je živ moj otkupitelj i da ću u telu svom videti Boga”. Iza stradanja i iskušenja kroz koje čovek prolazi kroje se ukus života i smisla ljudske egzistencije. Bog je došao u ovaj svet ne da spase neki delić ili razlomak ljudskog bića, neki lep san čovečanstva, već da spase čoveka u njegovoj celokupnosti. Još je u nekom antičkom proročištu pisalo: „Zvan ili nezvan, Bog je prisutan”.

• Čini se da u današnjem nemilosrdnom procesu globalizacije koji melje svet ima malo mesta za „globalnu civilizaciju ljubavi” koju propoveda Jevanđelje i Hristova crkva?

– Ja sam još ranije evro-američku, zapadnu civilizaciju imenovao civilizacijom uspeha, a pravoslavnu civilizaciju, civilizacijom ljubavi. A, kao što kaže apostol Pavle, ljubav ne traži svoje. Ona je trpeljiva, ona se nada, ona veruje. Ne traži neki vidljivi, fascinantan uspeh u svetu, jer je po svojoj prirodi snishodeća. Ona nije carstvo od ovoga sveta, ali je lepa i može da doživi sudbinu koju znamo iz bajke o Pepeljugi. To je ona nevesta koju naš ženik Hristos hoće, s kojom ćemo ući u večitu zajednicu Boga i čoveka.

Nije ni u globalizaciji sve loše. Ali, mi se plašimo da se ona ne razvija nauštrb siromašnih, da ne nosi sobom marginalizaciju duhovnih vrednosti i samog čoveka. Zar nije strašan naslov knjige Noama Čomskog, „Profit iznad ljudi”. Danas je profit taj entitet koji depersonalizuje čoveka. Savremena tehnička civilizacija će možda rešiti problem gladi, ali moramo da znamo da glad stomaka nije jedina glad čoveka. Ne živi čovek samo o hlebu, već o svakoj reči koja izlazi iz usta Božjih. Samo poredak koji obuhvata bogatstvo različitosti jeste vredan poštovanja. Svaka ljudska ličnost, a i narod kao kolektivna ličnost jesu unikat kosmosa i neizbrisiv trag Božjeg promišljanja o svetu i o čoveku.

• Često zameraju Pravoslavnoj crkvi da više voli da se upliće u visoku politiku nego da pomaže malim konkretnim ljudima u nevolji.

– To nije tačno! Reč je o nama odveć poznatoj i dobro uvežbanoj praksi izvrgavanja Crkve ruglu, ili o istovremenom nerazumevanju prirode Crkve i zloj volji, koja ponekad ide do nesavladive mržnje u odnosu na sve koji u Boga veruju. Slične kritike upućuju još i oni izopačeni, antihumani umovi koji pod politikom ne podrazumevaju sveopštu brigu o materijalnom i duhovnom dobru i interesu svih ljudi, nego beskrupuloznu, međustranačku borbu, koja ima samo jedan „sveti” cilj, a to je po svaku cenu osvajanje vlasti. Za Aristotela, međutim, politika jeste briga za javni život u svim njegovim sferama. To je briga svih o opštem dobru. Stoga on i kaže da se samo idiot ne bavi politikom.

Ko to može da preotme monopol na brigu o javnim dobrima; monopol na bilo koje pravo? Monopolisti, „vlasnici” istine, iskusni veterani „politički korektnog” ateizma, bogoborci i vešto umekšani, prikriveni i demokratskom maskom presvučeni antidemokrate i totalitaristi i posle pada komunizma – ne mire sa sa činjenicom da je vreme jednoumlja i totalitarizma, Bogu hvala, iza nas. „Nekad bilo – ne ponovilo se”!

Crkva se ne upliće u „visoku politiku” s namerom da vrši svetsku vlast. Za razliku od bilo koje partije, koja je samo jedan deo društva Crkva je celina, sabor i iznad partija. Ona obuhvata sve delove, pa i ljude koji su članovi različitih stranaka, kao i one koje ne pripadaju nijednoj partiji. Crkva je otvorena za sve i svakoga prihvata onakvima kakav on jeste da bi ga tešila i davala nadu. Zar poučavani Jevanđeljem i iskustvom svetih nemamo šta da kažemo na pitanja socijalne nepravde, porasta kriminaliteta, nasilja u porodici, umnožavanja bolesti zavisnosti, širenja ekološke katastrofe, mogućnosti manipulacija u bioetici... i svih drugih izazova koje moderno društvo, utemeljeno na idealu „progresa” i neobuzdane potrošnje, proizvodi? Naravno da je u centru pažnje mali čovek. Petnaest godina unazad Crkva je učestvovala u zbrinjavanju stotina hiljada izbeglica, obezbedila stotinama mladih školovanje, mnogima omogućila lečenje...

• Rimokatolička crkva je pre dve godine usvojila socijalno učenje kao podsticaj hrišćanskoj delatnosti i sekularizovanom društvu. Da li je i Pravoslavnoj crkvi potreban takav dokument, budući da se može čuti da SPC nema jasan stav o pojedinim društvenim pitanjima.

– Iako pravoslavne crkve, izuzev Ruske, nemaju artikulisan stav u vezi sa socijalnim pitanjima u formi posebnog učenja, briga Crkve za svet i čoveka je nešto što izvire iz njene prirode. Tu nema suštinskih razlika između pravoslavnih i rimokatolika. Od najranijih vremena u Crkvi imamo veličanstvene primere izraza organizovane hrišćanske brige i ljubavi za bližnjeg. Setimo se svetog Vasilija Velikog i bolnice i sirotišta koje je organizovao, setimo se svetog Jovana Zlatoustog i njegovog svestranog angažovanja na polju konkretne pomoći vernima, ili našega Svetoga Save i njegovog sveukupnog socijalnog rada. Setimo se i svetog vladike Nikolaja koji osniva domove za siročad, pogledajmo Pravoslavnu crkvu u Grčkoj koja nije pretrpela komunistička nasilja i uočićemo razgranatu i raznovrsnu socijalnu delatnost...

Danas ni izdaleka nismo zadovoljni onim što crkva čini na socijalnom planu. Ne zaboravimo, međutim, da je naša crkva posle Drugog svetskog rata opljačkana i osakaćena, da je sve oteto i da se više od pola veka bori za goli opstanak i preživljavanje.

• Danas se više govori o potrebi liturgijske obnove koju malo ljudi u potpunosti razume. Da li je reč samo o pokretu za obnovu drevnog liturgijskog predanja i pozivu na često pričešćivanje vernika ili o nečem drugom?

– Statistike pokazuju da većina našeg naroda pripada Pravoslavnoj crkvi. Mali je procenat, međutim, onih koji u potpunosti poznaju svoju veru i redovno učestvuju u liturgijskom životu Crkve. Najčešće, pobožnost se izražava kroz držanje porodične slave i posećivanje hrama o Božiću i Vaskrsu i možda još jednonedeljnim postom uoči ovih praznika. S obzirom na našu, ne tako davnu bezbožnu, ideološki anticrkvenu prošlost, moramo razumeti ovu tradicionalno-običajnu crkvenost, ali to nije dovoljno, to nije sve.

Vera u Boga nije tek racionalno uverenje u postojanje nekakve više sile, pogotovo nije folklor, vera je život koji podrazumeva zajednicu sa Bogom i potpuno predavanje sebe Bogu. Ne samo kada smo u hramu Božjem, nego i kada se bavimo pitanjima obične svakodnevice, mi ne napuštamo svoj pogled na svet. Ako smo doista verni Bogu onda se naša vera vidi u svakom našem postupku i svakoj reči, u svakom pokretu.

Liturgijska i duhovna obnova u našem narodu jeste imperativ vere i tragičnog vremena u kome živimo. Bez liturgijske obnove nije moguća ni jedna druga suštinska obnova: ni kulturna, ni nacionalna, ni državna... Duhovni identitet i samosvest jesu temelj na kome se zida svaki drugi identitet. Samo u liturgiji doživljavamo konkretnu krstoliku ljubav, prema Bogu i prema bližnjima. Tu postajemo svesni sebe, ali prepoznajemo i neprocenjivu vrednost svakog drugog, kao našeg bogolikog brata. Stoga liturgijska obnova predstavlja neophodnost, a ona znači – od običajnog vernika postati aktivan učesnik u životu Crkve.



[objavljeno: 06.01.2007.]

 

 

 
 
Copyright by NSPM