Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Panajotis G. HARITOS

STATUS KOSOVA I METOHIJE PREMA MEĐUNARODNOM PRAVU

Sažetak

A

1. Status Kosova i Metohije prema međunarodnom pravu: Kosovo i Metohija su deo teritorije Srbije. Autonomija Kosova i Metohije unutar Srbije po definiciji znači autonomija u skladu s pravnim poretkom u Srbiji.

2. “Pitanje statusa Kosova” ne postoji prema međunarodnom pravu.

B

3. Istorijske tapije Srbije na Kosovo i Metohiju: Kosovo i Metohija kao istorijski centar srednjevekovne srpske države i kolevka srpske kulture.

4. Kosmet kao srpska teritorija: Ugovor iz Bukurešta od 10. avgusta 1913.

5. Rezolucije Saveta Bezbednosti UN 757 (30. maj 1992.) i 777 (19. septembar 1992.), i Rezolucija 47/1 (22. septembar 1992.) Generalne skupštine UN: ponovna potvrda državn e celovitosti Srbije i Crne Gore od strane međunarodne zajednice. Pariski sporazum od 14. decembra 1995: ponovna potvrda suvereniteta i granica Srbije i Crne Gore od strane Evropske Unije, Sjedinjenih Država, Ruske Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva, Savezne Republike Nemačke i Francuske Republike.

V

6. Problem Kosova i Metohije: Terorizam i uspostavljanje reda

7. Međunarodni interes za unutrašnje pitanje. “Kontakt grupa” sastavljena od šest država. Rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija 1160, 1199 i 1203 iz 1998; Sporazum između Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i OEBS-a od 16. oktobra 1998: međunarodna zajednica jemči suverenitet i teritorijalnu celovitost SRJ (Srbije i Crne Gore).

8. Sporazum u Rambujeu iz marta 1999. za autonomiju Kosmeta. Nesporazum u Rambujeu iz marta 1999. za odvajanje Kosmeta.

9. Ultimatum i bombardovanje. Zločin protiv Jugoslavije.

10. Rezolucija 1239 Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija, od 14. maja 1999: Savet bezbednosti četiri puta izjavljuje da je Kosovo deo Srbije.

11. Beogradski sporazum od 3. juna 1999: jemstva Evropske Unije i Ruske Federacije teritorijaloj celovitosti i suverenitetu Jugoslavije (Srbije i Crne Gore).

12. Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti UN od 10. juna 1999: sve države-članice Ujedinjenih Nacija jemče suverenitet i teritorijalnu celovitost Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), onako kako je to definisano Poveljom Ujedinjenih Nacija i Helsinškim završnim aktom.

13. Pravni osnov za civilno i vojno prisustvo UN na Kosovu i Metohiji: pristanak Države Srbije. Kosovo i Metohija kao srpska teritorija pod upravom UN.

14. Bespravno ubacivanje izraza “Sporazum iz Rambujea [S/1999/648]" u tekst Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti: prevara počinjena protiv Jugoslavije.

15. Veza između izraza “Sporazum iz Rambujea [S/1999/648]” i nadležnosti Uprave UN na Kosovu i Metohiji.

16. Pogrešno sprovođenje Rezolucije 1244 od strane Privremene administracije Ujedinjenih nacija za Kosovo i Metohiju (UNMIK): pogrešno tumačenje odredbi Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti.

17. Privremeno svojstvo uredbi Privremene uprave Misije Ujedinjenih nacija na Kosovu i Metohiji

G

18. Zaključak: Kosovo i Metohija je sastavni deo države Srbije. Ovaj status ne može biti promenjen osim uz pristanak Srbije, u skladu s njenim ustavnim poretkom.

Ključne reči: Status Kosova i Metohije prema međunarodnim pravnim aktima, Bukureštanski sporazum iz 1913, Rezolucije Saveta bezbednosti UN 757 i 777, Pariski sporazum iz 1995, “Sporazum iz Rambujea” (1999), Rezolucija Saveta bezbednosti 1244.

A

1. Status Kosova i Metohije prema međunarodnom pravu: Kosovo i Metohija su deo teritorije Srbije. Autonomija Kosova i Metohije unutar Srbije po definiciji znači autonomija u skladu s pravnim poretkom u Srbiji.

Odgovor na pitanje o statusu Kosova i Metohije je jednostavan: Kosovo i Metohija je deo teritorije Srbije. Stoga je taj deo teritorije Srbije pravno podložan jedino državnom suverenitetu Srbije. Na naučnim osnovama, ova činjenica se ne može osporiti.

Ovo je iskazano kroz načelo suvereniteta država, koje čini temelj međunarodnog prava. Na ovom načelu je zasnovana cela međunarodna zajednica, koja je organizovana u okviru Ujedinjenih Nacija, i koja se kroz to načelo i iskazuje. U Povelji Ujedinjenih Nacija (član 2, stav 1) stoji: “Ova Organizacija je zasnovana na načelu suverene jednakosti svih njenih članova.”

Suverena država sama određuje svoje unutrašnje zakonodavstvo. Ovo je na najjasniji način naznačeno u Završnom aktu Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji, potpisanom u Helsinkiju 1. avgusta 1975. od strane velikog broja država, uključujući i bivši Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države. U 1. delu, stav I Helsinškog akta, navodi se sledeće:

Suverena jednakost, poštovanje prava zasnovanih na suverenitetu.

Države učesnice će međusobno poštovati svoju suverenu jednakost i individualnost kao i sva prava koja čine i obuhvataju suverenost, posebno uključujući pravo svake države na pravnu ravnopravnost, teritorijalnu celovitost i slobodu i političku nezavisnost. One će takođe međusobno poštovati pravo druge države da slobodno bira i razvija svoj politički, društveni, privredni i kulturni sistem, kao i njeno pravo da donosi sopstvene zakone i propise . (podvlačenje autorovo) (1)

Autonomija određenog regiona unutar teritorije jedne suverene države po definiciji se određuje u okviru zakonodavstva te države. Stoga se autonomija Kosova i Metohije unutar Srbije ne može postaviti na bilo koji drugi način osim kao autonomija u skladu sa zakonodavstvom Srbije.

Stoga “pitanje statusa Kosova” ne postoji prema odredbama međunarodnog prava.

2. “Pitanje statusa Kosova” ne postoji prema međunarodnom pravu.

Rasprava na međunarodnom nivou o “statusu Kosova” razvila se na osnovu izraza “budući status Kosova”, koji je proizvoljno i bespravno ubačen u tekst Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija od 10. juna 1999. Ovaj izraz je gurnuo veliki broj diplomata i novinara u zamku osporavanja legalnih prava Srbije.

Rezolucija 1244 (2) prvenstveno se odnosi na ranije rezolucije Saveta bezbednosti 1160, 1199 i 1203, iz 1998. Rezolucija 1160 (3) sadrži izjavu priznanja i jemstva suvereniteta i teritorijalne celovitosti Savezne Republike Jugoslavije, to jest Srbije i Crne Gore od strane Ujedinjenih Nacija. U njoj se posebno kaže sledeće:

[ Savet bezbednosti ] Potvrđuje privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije...

Ista izjava je ponovljena u rezolucijama 1199 (4) i 1203 (5) iz 1998. U Rezoluciji 1244 iz 1999. još izričitije se kaže da

[ Savet bezbednosti ] Iznova potvrđuje privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije i drugih država u regionu, u skladu sa Helsinškim završnim aktom i aneksom 2.

Dalje, u Rezoluciji 1160 iz 1998 se kaže da Savet “ izražava svoju podršku unapređenom statusu Kosova, koji bi podrazumevao suštinski veći stepen autonomije i značajnu samoupravu ”. Stoga, od trenutka kada su suverenitet i teritorijalna celovitost SRJ (Srbije i Crne Gore) priznati i kada se, štaviše, neposredno poziva na Završni akt iz Helsinkija, koji izričito opisuje šta se podrazumeva pod izrazom “suverenitet”, status Kosova i Metohije kao dela teritorije SRJ, unutar koje se vrši državna nadležnost Srbije, više nije sporan.

Izraz “unapređeni status” jednostavno definiše šta znači “autonomija” Kosmeta unutar Srbije, kao jedna unutrašnja institucija Srbije, u skladu s njenim zakonodavstvom. Izraz “unapređeni status” se koristi u odnosu na njegov kontekst i označava “status autonomije i značajne samouprave” za Kosmet u skladu sa suverenitetom SRJ (Srbije i Crne Gore) kako je to predviđeno u Helsinškom završnom aktu Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji iz 1975. Izraz “unapređeni status”, zajedno sa celokupnim kontekstom, ponavlja se u rezolucijama 1199 i 1203, koje su usledile na jedan gotovo stereotipan način. Međutim, u Rezoluciji 1244 iz 1999. donetoj nakon bombardovanja, pojavljuje se izraz “ budući status Kosova”, bez pratećeg konteksta, što jasno pokazuje da se izraz “status” odnosi na “autonomiju i samoupravu”.

Dakle, izraz “status” u Rezoluciji 1244 iz 1999. upotrebljava se s drugačijim značenjem od onog kojeg je imao u tri prethodne rezolucije iz 1998. nagoveštavajući da je status Kosova i Metohije u kontekstu međunarodnog prava, koje označava ovu srpsku pokrajinu kao deo Srbije i SRJ, predmet pregovora. Međutim, ubacivanje izraza “budući status Kosova” u Rezoluciju 1244 bez daljeg pojašnjenja je proizvoljno i protivpravno, kao što će u daljnjem tekstu biti objašnjeno. (6) Kao posledicu ovakve protivpravne upotrebe ovog izraza imamo činjenicu da se danas masovni mediji i mnoge diplomate bave “pitanjem statusa Kosova”, tako nagoveštavajući i mogućnost otimanja te pokrajine od Srbije.

B

3. Istorijske tapije Srbije na Kosovo i Metohiju: Kosovo i Metohija kao istorijski centar srednjevekovne srpske države i kolevka srpske kulture.

Opšte je poznato da istorijske tapije Srbije na Kosovo i Metohiju sežu unazad u srednji vek. Kosovo je bilo istorijsko sedište srednjevekovne srpske države i ono sačinjava kolevku srpske civilizacije. Svedočanstvo ove činjenice čini ogroman broj istorijskih spomenika rasutih po čitavoj teritoriji Kosova i Metohije, poput srpskih pravoslavnih crkava i srpskih pravoslavnih manastira. (7)

4. Kosmet kao srpska teritorija: Ugovor iz Bukurešta od 10. avgusta 1913.

Srpska vojska je oslobodila Kosovo i Metohiju od otomansko-turske okupacije 1912. godine. Na kraju Balkanskih ratova Kosovo i Metohija je trajno prestalo da bude pod upravom Otomanskog carstva i postalo je sastavni deo moderne srpske države, osim jednog malog dela, koji je potpao pod suverenitet Crne Gore. Ovo je određeno Balkansko-turskim ugovorom iz Londona, od 30. maja 1913, po kojem je Prvi balkanski rat završen; Bukureštanskim ugovorom od 10. avgusta 1913. kojim su iscrtane nove međunarodne granice na Balkanu nakon Balkanskih ratova; i Srpsko-turskim sporazumom od 14. marta 1914. (8)

Tokom 1918. godine, u svojstvu međunarodno priznate države sa sopstvenom teritorijom, koja je uključivala najveći deo Kosova i Metohije, Srbija učestvuje u stvaranju “Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”, koja je 1929. preimenovana u “Kraljevinu Jugoslaviju”. G odine 1945. Srbija obuhvata čitavu teritoriju Kosova i Metohije kao svoj sastavni deo, i učestvuje u jugoslovenskoj državi pod njenim novim imenom, “Federativna Narodna Republika Jugoslavija” (kasnije: “Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija”). Godine 1992. Srbija, čija teritorija obuhvata Kosovo i Metohiju kao njen sastavni deo, nastavlja s učešćem u ostatku jugoslovenske države, koja sada nosi ime “Savezna Republika Jugoslavija. (9)

5. Rezolucije Saveta Bezbednosti UN 757 (30. maj 1992.) i 777 (19. septembar 1992), i Rezolucija 47/1 (22. septembar 1992) Generalne skupštine UN: ponovna potvrda državne celovitosti Srbije i Crne Gore od strane međunarodne zajednice. Pariski sporazum od 14. decembra 1995: ponovna potvrda suvereniteta i granica Srbije i Crne Gore od strane Evropske Unije, Sjedinjenih Država, Ruske Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva, Savezne Republike Nemačke i Francuske Republike.

Međunarodna zajednica je, u okvirima Ujedinjenih Nacija, ponovno potvrdila postojanje srpske državnosti. Srpska državnost, zajedno sa crnogorskom, navedena je u sledećim rezolucijama dva osnovna tela UN: Rezolucija Saveta bezbednosti 757, 30. maj 1992; (10) Rezolucija Saveta bezbednosti 777, 19. septembar 1992; (11) i Rezolucija Generalne skupštine 47/1, 22. septembar 1992. (12) Rezolucija Generalne skupštine, koja je zasnovana na dvema gore pomenutim, navodi, između ostalog, i sledeće: “Generalna skupština... je odlučila da Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) treba da podnese kandidaturu za članstvo u Ujedinjenim Nacijama...”. Putem ovih rezolucija, Savet bezbednosti i Generalna skupština pozivaju Saveznu Republiku Jugoslaviju, sastavljenu od Srbije i Crne Gore, da podnese kandidaturu za članstvo u Ujedinjenim Nacijama u svojstvu suverene države, u skladu sa članom 2, stavom 1 Povelje UN.

Unutar Ujedinjenih Nacija bilo je poznato da je Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije. Stoga ove rezolucije koje su usvojila dva glavna tela Ujedinjenih Nacija iznova potvrđuju da je Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije i deo jugoslovenske države koja se vodi pod imenom “Savezna Republika Jugoslavija”. Jugoslovenska država, sačinjena od Srbije i Crne Gore, pod imenom “Savezna Republika Jugoslavija”, postala je član UN putem Rezolucije 55/12 od 1. novembra 2000. (13)

Dana 14. decembra 1995. potpisan je međunarodni ugovor u Parizu, po kojem su, između ostalog, iznova potvrđeni suverenitet, teritorijalna celovitost i međunarodne granice Savezne Republike Jugoslavije. Njegov pun naziv je Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini , a pregovori o njemu počeli su 21. novembra 1995. u Dejtonu, Ohajo, pod pokroviteljstvom vlade SAD. Sporazumne strane su bile Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija. Sporazum su takođe potpisale Evropska Unija, Francuska Republika, Savezna Republika Nemačka, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, u svojstvu svedoka. (14)

Po ovom Sporazumu, suverenitet, teritorijalna celovitost i međunarodne granice svake države potpisnice priznate su od strane druge dve ugovorne države, kao i od strane Evropske Unije i država koje su se potpisale u svojstvu svedoka. Isti Sporazum se takođe poziva na načela Povelje UN i Helsinškog završnog akta:

Član 10 Sporazuma navodi sledeće:

Savezna Republika Jugoslavija i Republika Bosna i Hercegovina međusobno se priznaju kao suverene nezavisne države u svojim međunarodnim granicama... (15)

Pariski sporazum od 14. decembra 1995. na najzvaničniji i najsvečaniji način iznova potvrđuje suverenitet Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, njenu teritorijalnu celovitost i međunarodne granice, unutar kojih se nalazi Kosovo i Metohija kao deo Srbije. Ovo je takođe iznova potvrđeno od strane druge dve ugovorne strane kao i od strane Evropske Unije, Francuske Republike, Savezne Republike Nemačke, Ruske Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, koji su potpisali Sporazum kao svedoci.

V

6. Problem Kosova i Metohije: terorizam i uspostavljanje reda

Na ovom mestu moramo se podsetiti nekih nedavnih istorijskih događaja, onako kako su preneti u zvaničnim svedočanstvima i zvaničnim dokumentima. Upućenost u ove događaje je neophodna kako bismo bili u stanju da shvatimo šta se tačno danas dešava u vezi s problemom Kosova i Metohije.

Kao što je dobro poznato, u periodu pre februara 1999. u pokrajini Kosovo i Metohija razvio se organizovan oružani pokret albanskih separatista, čiji je cilj bio otcepljenje cele Pokrajine od Srbije i njeno pretvaranje u nezavisnu albansku državu. Nasilna dela koja su počinili albanski separatisti okarakterisana su kao “terorističke akcije” i kao “terorizam” u zvaničnim vladinim izjavama kao i u Savetu bezbednosti UN. Ove akcije su često izrastale u oružane sukobe, uglavnom s državnim snagama bezbednosti, koje su pokušavale da suzbiju terorizam i uspostave red. Ovi događaji, koji su počeli kao unutrašnji problem Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, postali su međunarodno pitanje usled mešanja trećih država, pogotovu zapadnih, koje su nudile posredništvo u cilju nalaženja političkog rešenja za ovaj problem. (16)

7. Međunarodni interes za unutrašnje pitanje. “Kontakt grupa” sastavljena od šest država. Rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija 1160, 1199 i 1203 iz 1998; Sporazum između Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i OEBS-a od 16. oktobra 1998: međunarodna zajednica jemči suverenitet i teritorijalnu celovitost SRJ (Srbije i Crne Gore).

Sa ciljem nalaženja političkog rešenja za problem Kosmeta, grupa od šest država stala je na čelo diplomatskih aktivnosti, pod imenom “Kontakt grupa”. Te države su bile Francuska, Nemačka, Italija, Velika Britanija, Sjedinjene Države i Rusija. Učešće Rusije u posredničkoj Kontakt grupi bilo je značajno iz razloga što je na Rusiju gledano kao na prirodnog, tradicionalnog saveznika Srbije i Crne Gore, što je značilo da je ulivala poverenje kod jugoslovenskih i srpskih vlasti.

Dana 9. marta 1998. u Londonu, gde su se sastali ministri spoljnih poslova šest zemalja članica, Kontakg grupa je u svojoj izjavi okarakterisala delovanje separatista kao “terorističke akcije”. U istoj izjavi, Kontakt grupa je iznela “Načela” na osnovu kojih problem Kosova i Metohije treba da se reši. Posebno je naglašeno sledeće:

9. Niko ne treba da pogrešno shvati naš stav o osnovnom pitanju koje je po sredi. Mi ne podržavamo ni nezavisnost ni održavanje sadašnjeg stanja. Kao što smo jasno izneli, načela za rešavanje problema Kosova treba da budu zasnovana na teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije, i da budu u skladu sa standardima OEBS-a, Helsinških načela i Povelje Ujedinjenih Nacija . Takvo rešenje takođe treba da uzme u obzir prava kosovskih Albanaca i svih drugih koji žive na Kosovu . Mi podržavamo unapređeni status Kosova unutar Savezne Republike Jugoslavije, kakav bi proistekao iz suštinski većeg stepena autonomije i saglasni smo da on mora da uključi i značajnu samoupravu.

10. Način da se terorizam na Kosovu pobedi je da Beograd ponudi kosovskoj albanskoj zajednici jedan istinski politički proces... (naglašavanje autorovo) (17)

Na sastanku od 25. marta 1998. ministri spoljnih poslova šest zemalja-članica Kontakt grupe izdali su saopštenje, u kojem je rečeno sledeće:

13. Osnovni stav Kontakt grupe ostaje isti ... mi zasnivano načela za rešenje kosovskog problema na teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije, kao i na standardima OEBS, Helsinškim načelima i Povelji Ujedinjenih Nacija. Takvo rešenje takođe mora da uzme u obzir prava kosovskih Albanaca i svih koji žive na Kosovu. Mi podržavama suštinski veći stepen autonomije za Kosovo, koji mora da uključi značajnu samoupravu. (naglašavanje autorovo) (18)

Ova načela za rešenje problema Kosova i Metohije koja je postavila Kontakt grupa usvojena su u Rezoluciji 1160 Saveta bezbednosti UN, donetoj 31. marta 1998. šest dana nakon bonske izjave Kontakt grupe. Rezolucija izričito kaže da:

Savet bezbednosti...

Sa zahvalnošću uvažavajući izjave ministara spoljnih poslova Francuske, Nemačke, Italije, Ruske Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske i Sjedinjenih Američkih Država (Kontakt grupe) od 9. i 25. marta 1998. (S/1998/223 i S/1998/272), uključujući i predlog o sveobuhvatnoj zabrani uvoza oružja u Saveznu Republiku Jugoslaviju, uključujući i Kosovo,...

Potvrđujući privrženost svih država-članica suverenitetu i teritorijalnog celovitosti Savezne Republike Jugoslavije...

3. Podvlači da je način da se na Kosovu poraze nasilje i terorizam taj što će vlasti u Beogradu ponuditi zajednici kosovskih Albanaca jedan istinski politički proces;

4. Poziva vlasti u Beogradu i vođstvo zajednice kosovskih Albanaca da hitno pristupe, bez prethodnih uslovljavanja, sadržajnom dijalogu o pitanjima političkog statusa, i uvažava spremnost Kontakt grupe da takav dijalog pospeši;...

5. Slaže se, bez prejudiciranja ishoda pomenutog dijaloga, s predlogom sadržanim u izjavama Kontakt grupe od 9. i 25. marta 1998. da načela za rešenje kosovskog problema treba da budu zasnovana na teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije i da budu u skladu sa standardima OEBS, uključujući onim sadržanim u Helsinškom završnom aktu Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji iz 1975. kao i Povelji Ujedinjenih Nacija, i da takvo rešenje takođe mora da uzme u obzir prava kosovskih Albanaca i svih koji žive na Kosovu, i izražava svoju podršku jednom unapređenom statusu za Kosovo, koji bi uključivao suštinski veći stepen autonomije i značajne samouprave; (naglašavanje autorovo) (19)

Dana 23. septembra 1998. Savet Bezbednosti UN usvojio je Rezoluciju 1199, u kojoj se kaže sledeće:

Savet Bezbednosti

Pozivajući se na sopstvenu Rezoluciju 1160 (1998) od 31. marta 1998...

Iznova potvrđuje ciljeve Rezolucije 1160 (1998.), u kojoj Savet izražava podršku mirnom rešenju kosovskog pitanja, koji bi podrazumevao unapređen status Kosova, suštinski veći stepen autonomije i značajnu samoupravu,

Takođe iznova potvrđuje privrženost svih država-članica suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti Jugoslavije... (naglašavanje autorovo) (20)

Dana 16. oktobra 1998. u Beogradu, potpisan je sporazum pod imenom “Sporazum o Kosovskoj verifikacionoj komisiji Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju” između Savezne Republike Jugoslavije i Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju. U tekstu tog sporazuma, ova međunarodna organizacija izjavljuje svoje poštovanje suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti svih država u regionu, kao i Povelji Ujedinjenih Nacija, načelima Helsinškog završnog akta i Pariskoj povelji. Putem ovog sporazuma, OEBS je preuzeo na sebe obavezu da pomogne Saveznu Republiku Jugoslaviju u sprovođenju Rezolucija 1160 i 1199 Saveta Bezbednosti UN.

U tom sporazumu se izričito kaže sledeće:

Sporazum o Kosovskoj verifikacionoj komisiji Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju.

Privrženi poštovanju Načela Povelje UN i Načela Helsinškog završnog akta o miru, stabilnosti i saradnji u Evropi, kao i Pariskoj povelji,

Imajući posebno u vidu važnost postizanja mirnog, demokratskog i trajnog rešenja svih postojećih problema u Pokrajini Kosovo i Metohija, zasnovanog na jednakosti svih građana i nacionalnih i etničkih zajednica,

Privrženi poštovanju suvereniteta i teritorijalne celovitosti svih država u regionu,

Pristajući da se pridržavamo rezolucija 1160 i 1199 Saveta bezbednosti UN i da doprinesemo njihovom sprovođenju od strane SRJ,

Savezna vlada SR Jugoslavije, s jedne strane i OEBS s druge, postigli su sledeći Sporazum. (21) (naglašavanje autorovo)

Dana 24. oktobra 1998. osam dana nakon potpisivanja ovog Sporazuma između Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i “Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju”, Savet bezbednosti Ujedinjenih Nacija usvojio je Rezoluciju 1203 u kojoj se kaže sledeće:

Savet bezbednosti,

Pozivajući se na svoje rezolucije 1160 (1998.) i 1199 (1998.) od 23. septembra 1998. i na važnost mirnog rešenja problema Kosova, Savezna Republika Jugoslavija...

Pozdravljajući sporazum potpisan između Beograda 16. oktobra 1998. od strane ministra spoljnih poslova Savezne Republike Jugoslavije i predsedavajućeg Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS), koji predviđa da OEBS ustanovi verifikacionu misiju na Kosovu (S/1998/978), uključujući i postupanje od strane Savezne Republike Jugoslavije u skladu s rezolucijama 1160 (1998.) i 1199 (1998.)...

Pozivajući se na ciljeve rezolucije 1160 (1998) , u kojoj Savet izražava svoju podršku mirnom rešenju kosovskog problema koje bi uključilo unapređen status za Kosovo, suštinski veći stepen autonomije i značajne samouprave...

Iznova potvrđuje privrženost svih država-članica suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije...

4. Takođe zahteva da vođstvo kosovskih Albanaca i svi drugi elementi zajednice kosovskih Albanaca u potpunosti sarađuju s Verifikacionom misijom OEBS na Kosovu...

10. Insistira da vođstvo kosovskih Albanaca osudi sve terorističke akcije , zahteva da se takve akcije smesta obustave i naglašava da svi elementi zajednice kosovskih Albanaca treba svoje ciljeve da postižu isključivo mirnim sredstvima... (22) (naglašavanje autorovo)

8. Sporazum u Rambujeu iz marta 1999. za autonomiju Kosmeta. Nesporazum u Rambujeu iz marta 1999. za otcepljenje Kosmeta.

Dana 29. januara 1999. u Londonu, nakon sastanka ministara spoljnih poslova svojih država-članica, šestočlana Kontakt grupa izdala je saopštenje u kojem se kaže sledeće:

3 .[ Kontakt grupa :]

a) Insistirala je da strane prihvate da osnova za pravično rešenje mora da uključi i načela koja je uspostavila Kontakt grupa;

b) Smatrala je da su predlozi sastavljeni od strane pregovarača sadržali elemente za suštinsku autonomiju Kosova i tražila od pregovarača da ih dorade kako bi služile kao okvir za sporazum između dveju strana;

v) Uvažila je da su pregovarači tokom svog rada identifikovali ograničen broj tačaka koje zahtevaju konačne pregovore između strana;

g) Pristala je da pozove predstavnike vlada Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije, kao i predstavnike kosovskih Albanaca u Rambuje do 6. februara, pod kopredsedavanjem Ibera Vedrina i Robina Kuka, radi otpočinjanja pregovora uz neposredno učešće Kontakt grupe. Kontakt grupa je priznala legitimna prava drugih zajednica unutar Kosova ...

6. Kontakt grupa je naglasila da se obaveza poštovanja odredbi rezolucija Saveta bezbednosti 1160 (1998), 1199 (1998) i 1203 (1998) jednako odnosi i na kosovske Albance... (23) (naglašavanje autorovo)

Kontakt grupa je ovim Saopštenjem pozivala Vladu suverene države Savezne Republike Jugoslavije i Vladu Srbije da učestvuju na diplomatskom skupu u pariskom predgrađu Rambujeu, pod kopredsedavanjem ministara spoljnih poslova Francuske i Velike Britanije, Ibera Vedrina i Robina Kuka, radi razgovora o nalaženju mirnog rešenja za problem Kosova i Metohije, na osnovu strogo određenih, prethodno ustanovljenih uslova-načela.

Dakle, za skup u Rambujeu su važila sledeća načela:

1) Načela ustanovljena u prethodnim saopštenjima Kontakt grupe, od 9. marta 1998. u Londonu i od 25. marta 1998. u Bonu , a na koja se pozivalo saopštenje od 29. januara 1999. u stavu 3(a). Prema Londonskom saopštenju Kontakt grupe od 25. marta 1998: “načela za rešenje kosovskog problema treba da budu zasnovana na teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije, i da budu u skladu sa standardima OEBS, Helsinškim načelima i Poveljom Ujedinjenih Nacija”. Ova načela su iznova potvrđena u Bonskom saopštenju Kontakt grupe od 25. marta 1998.

Kao što je gore rečeno, Povelja Ujedinjenih Nacija štiti suverenitet Savezne Republike Jugoslavije, uključujući “njeno pravo da ustanovi sopstvene zakone i propise” u skladu s načelima suvereniteta, koja su opisana u Helsinškom završnom aktu Konferencije za evropsku bezbednost i saradnju. U isto vreme, Helsinški završni akt štiti osnovna ljudska i građanska prava svih evropskih naroda . (24)

Ova načela, kao i dva Saopštenja Kontakt grupe na koja se pozivaju, navedena su u stavu 5 Rezolucije Saveta bezbednosti 1160 od 31. marta 1998.

2) Načela iz Rezolucija 1160 (1998.), 1199 (1998.) i 1203 (1998) Saveta bezbednosti UN, koja se, prema Saopštenju Kontakt grupe od 29. januara 1999. “jednako odnose i na kosovske Albance”. Putem ovih Rezolucija, kao što je gore navedeno, Ujedinjene Nacije jemče teritorijalnu celovitost i suverenitet Savezne Republike Jugoslavije, to jest Srbije i Crne Gore.

Dodatni elementi za skup u Rambujeu koje je Kontakt grupa iznela u svom Saopštenju od 29. januara 1999. bili su: 1) učešđe na skupu od strane “predstavnika kosovskih Albanaca” ; 2) priznavanje “legitimnih prava drugih zajednica unutar Kosova”; i 3) označavanje Kosova i Metohije kao razorene pokrajine .

Istog dana, 29. januara 1999. predsednik Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija izdao je zvanično Saopštenje s registracionim brojem S/PRST/1999/5. U tom Saopštenju su navedeni tekstovi saopštenja Kontakt grupe od 9. marta 1998. 25. marta 1998. i 29. januara 1999. a koja su bila registrovana zvaničnim registracionim brojevima i predstavljaju zvanična dokumenta Saveta bezbednosti. U tom Saopštenju predsednik izražava podršku Saveta odlukama sadržanim u Saopštenju Kontakt grupe od 29. januara 1999, to jest Načela i uslove za diplomatski skup u Rambujeu . U Saopštenju se takođe pominje i sledeće:

Savet bezbednosti pozdravlja i podržava odluke ministara spoljnih poslova Francuske, Nemačke, Italije, Ruske Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske, i Sjedinjenih Američkih Država (Kontakt grupe), donete nakon njihovog sastanka u Londonu od 29. januara 1999. [S/1999/96], koje su usmerene ka postizanju političkog sporazuma između strana i ka uspostavljanju okvira i rokova za tu svrhu. Zahtev Saveta je da strane treba da prihvate svoje odgovornosti i da se u potpunosti pridržavaju ovih odluka i zahteva, kao i rezolucija koje se odnose na njih.

Savet bezbednosti ponovo izražava svoju punu podršku međunarodnim naporima, uključujući onim od strane Kontakt grupe i Verifikacione misije Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju, da se smanje napetosti na Kosovu i da se pospeši postizanje političkog sporazuma zasnovanog na suštinskoj autonomiji i jednakosti svih građana i etničkih zajednica na Kosovu i na priznavanju legitimnih prava kosovskih Albanaca i drugih zajednica na Kosovu. Savet iznova potvrđuje svoju privrženost suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije. (25) (naglašavanje autorovo)

Na osnovu ovih uslova, Vlada Savezne Republike Jugoslavije i Vlada Srbije prihvatile su Načela skupa u Rambujeu, onako kako su navedena u Londonskom saopštenju Kontakt grupe od 29. januara 1999. a koja su iznova potvrđena istog dana od strane Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija, pa su poslale delegaciju na skup u Rambujeu, koji je izrazio svoju saglasnost s ovim načelima. To je bio Sporazum iz Rambujea o Načelima skupa u Rambujeu, što je posvedočeno zvaničnim dokumentima i istorijskom istinom, to jest prihvatanjem od strane Vlada SRJ i Srbije Načela skupa u Rambujeu za mirno rešenje problema Kosmeta, predloženim od strane Kontakt grupe 29. januara 1999. i iznova potvrđenih istog dana od strane Saveta bezbednosti UN. Štaviše, Savezna Republika Jugoslavija je prihvatila ta načela još 16. oktobra 1998. u Beogradu tako što je potpisala Sporazum s Organizacijom za evropsku bezbednost i saradnju.

Diplomatski skup u Rambujeu počeo je 6. februara 1999. i, posle prekida od 23. februara, nastavljen u centru Pariza između 15. i 18. marta 1999. Za vreme diplomatskog skupa u Rambujeu, delegacije SRJ i Srbije su u dobroj veri prihvatile razgovore o nacrtu pravnog sporazuma o rešavanju problema Kosmeta, naravno, u skladu s preduslovima postavljenim u Londonskom saopštenju Kontakt grupe od 29. januara 1999.

U tu svrhu, 11. februara 1999. državna delegacija Srbije izdala je saopštenje u kojem je navela “Deset načela- elemenata ” kao osnovu za politički sporazum o samoupravi na Kosovu i Metohiji, u okvirima prihvatanja Načela skupa u Rambujeu koje je postavila Kontakt grupa. (26) Prema tim istim uslovima, predstavnici vlada SRJ i Srbije trebalo je da se sastanu s predstavnicima “kosovskih Albanaca”, kao što je predviđeno u stavu 3(d) teksta Londonskog saopštenja od 29. januara 1999.

Međutim, u Rambujeu su predstavnici albanskih separatista koji su se pojavili zahtevali nezavisnost cele pokrajine Kosova i Metohije, to jest odvajanje srpske pokrajine od SRJ i od Srbije. Kao što se moglo očekivati, a u skladu s odlukom-saopštenjem Kontakt grupe od 29. januara 1999. na osnovu koje se skup u Rambujeu održao, predstavnici Vlada Jugoslavije i Srbije su odbili da se sastanu s albanskim separatistima.

Dakle, na diplomatskom skupu u Rambujeu i u Parizu, Vlada Jugoslavije i Vlada Srbije su se složile s posrednicima da Kosovo i Metohija treba da dobiju autonomiju u okviru jugoslovenskog i srpskog pravnog poretka, u skladu s odlukom Kontakt grupe od 29. januara 1999; međutim, one se nisu složile s bilo kojim predlogom koji bi vodio ka odvajanju Kosova i Metohije od Savezne Republike Jugoslavije i Srbije, a koji bi bio u suprotnosti s načelima i uslovima koje je Kontakt grupa postavila za skup u Rambujeu.

Kao ishod, 18. marta 1999. za vreme druge runde diplomatskih kontakata u Rambujeu-Parizu, potpisan je sporazum o autonomiji za Kosovo i Metohiju. Sporazum je naslovljen, “Sporazum o samoupravi na Kosmetu” i – kao što je izričito navedeno u tekstu – sastavljen je na osnovu načela Povelje Ujedinjenih Nacija, Helsinškog završnog akta i Pariske povelje za novu Evropu, na osnovu jemstava Ujedinjenih Nacija za suverenitet i teritorijalnu celovitost Jugoslavije, i na odluci Kontakt grupe od 29. januara 1999. Sporazum je potpisan od strane predstavnika sedam etničkih zajednica koje žive na Kosovu i Metohiji: Srba, Crnogoraca, Albanaca, muslimana, Turaka, Roma i Egipćana, kao i od strane predstavnika Vlade Srbije i Vlade Savezne Republike Jugoslavije. (27)

9. Ultimatum i bombardovanje. Zločin protiv Jugoslavije.

Poštujući međunarodno pravo, Povelju Ujedinjenih Nacija, Helsinški završni akt i Parisku povelju za novu Evropu, rezolucije Saveta bezbednosti, odluke Kontakt grupe čiji su bili članovi i, pogotovu, sopstvene potpise na prethodno pomenutom Pariskom sporazumu od 14. decembra 1995. posrednici je trebalo da pomognu vladama Jugoslavije i Srbije u sprovođenju Sporazuma s predstavnicima sedam etničkih zajednica, zarad društvenog mira i autonomije na Kosovu i Metohiji, u skladu s načelima skupa u Rambujeu, na osnovu kojih su oni navodno i posredovali.

Naprotiv, dvojica kopredsedavajućih skupa u Rambujeu, ministri spoljnih poslova Francuske i Velike Britanije, Iber Vedrin i Robin Kuk, uputili su ultimatum Vladi Savezne Republike Jugoslavije u kojem su zahtevali da ona potpiše tekst kojeg su oni već nazvali “Sporazumom”, a čiji je naslov glasio “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu”. Ovaj tekst je navodio parisko predgrađe Rambuje kao lokaciju a 23. februar 1999. kao datum njegovog sastavljanja. (28)

Očigledno je da tekst nije predstavljao tekst bilo kakvog sporazuma već je lažno nazvan “Sporazumom”. Taj tekst, nazvan “sporazumom”, stvorio je, i nastavlja da stvara, zbrku u komunikaciji. Kroz ovu zbrku se želi stvoriti utisak da Srbi navodno krše nekakav sporazum. Ustvari, međutim, stvar stoji sasvim suprotno, s obzirom da su se Srbi složili s načelima skupa u Rambujeu, u skladu sa saopštenjem Kontakt grupe od 29. januara 1999. i da su ih se pridržavali.

S druge strane, ovaj tekst je bio u suprotnosti s načelima skupa u Rambujeu i, u svakom slučaju, ako je on uistinu predstavljao tekst nekakvog sporazuma u kojem je učestvovala jugoslovenska vlada, trebalo je da nosi potpis nekog njenog predstavnika. Međutim, sama činjenica da se taj nepostojeći potpis tražio dokazuje da ovaj tekst nije predstavljao tekst sporazuma već mu je samo dat naslov “sporazuma” i samo je nazvan “sporazumom”.

Potpisivanje ovog teksta od strane vođstva Jugoslavije i Srbije vodilo bi, prvo, odvajanju Kosova i Metohije od Savezne Republike Jugoslavije i od Srbije, i, drugo, trenutnoj predaji celokupne teritorije Jugoslavije vojnoj kontroli NATO-a. Ovaj zahtev od strane dve evropske vlade, Francuske i Velike Britanije, praćen je pretnjom vojne intervencije protiv Savezne Republike Jugoslavije, uprkos jemstvima koja su ove dve vlade dale kao članice Saveta bezbednosti i Kontakt grupe, i uprkos činjenici da je neposredna pretnja silom u međudržavnim odnosima izričito zabranjena Poveljom Ujedinjenih Nacija. (29)

Mora se naglasiti činjenica da se u tekstu koji je predstavljao sadržaj ultimatuma, a koji je naslovljen “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu”, Savezna Republika Jugoslavija, Srbija i “Kosovo” (tj. Kosovo i Metohija), kao poseban entitet , pojavljuju kao ravnopravne strane-potpisnice. Predstavnici albanskih separatista je trebalo da potpišu tekst kao “predstavnici Kosova” i kao strana ravnopravna zakonitim vladama SRJ i Srbije. Ova činjenica bi automatski značila da se Kosovo i Metohija nalaze van okvira Srbije.

Tekst ultimatuma je predviđao da će položaj “Kosova” (tj. Kosova i Metohije) u odnosu na međunarodnu zajednicu s pravnog stanovišta biti jednak onome koji imaju Srbija i Crna Gora; da će imati pravo da razvija međunarodne odnose, da sklapa međunarodne sporazume, da učestvuje u međunarodnim organizacijama i održava diplomatska predstavništva u inostranstvu. A, prema ostatku teksta, ova srpska pokrajina je trebalo da postane neka vrsta treće savezne republike unutar Jugoslavije. U tom tekstu se, u poglavlju 1, član I, 6,[c], navodi sledeće:

“Kosovo će imati pravo da razvija međunarodne odnose unutar svojih oblasti odgovornosti koje su jednake ovlašćenjima republika prema članu 7 Ustava Savezne Republike Jugoslavije”.

Pretpostavlja se da bi ova “država” imala pravo da se odvoji od Savezne Republike Jugoslavije na osnovu neke vrste referenduma koji bi bio održan nakon tri godine. Međutim, učešće na referendumu ne bi bilo omogućeno svim građanima Srbije, već samo stanovništvu ove srpske pokrajine, u kojoj je albansko stanovništvo imalo većinu. Posebno, u poglavlju 8 ovog teksta, pod naslovom “Amandman, Sveobuhvatna procena i Završne odredbe”, član 2, stav 3, kaže se sledeće:

“Tri godine nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma, održaće se međunarodni skup radi ustanovljivanja mehanizma za konačno rešenje Kosova, na osnovu volje naroda, mišljenja odgovarajućih vlasti...,” itd.

Ovaj tekst je potpuno u suprotnosti s načelima i uslovima iz diplomatskog skupa u Rambujeu, onako kako su postavljeni odlukom Kontakt grupe od 29. januara 1999. u Londonu.

Predaja Savezne Republike Jugoslavije vojnoj kontroli NATO bila je predviđena u delu teksta ultimatuma pod “Dodatkom B, 8”. U tekstu se doslovce kaže sledeće:

NATO osoblje, zajedno sa svojim vozilima, plovilima, letilicama i opremom, imaće slobodan i neograničen prolaz i nesmetan pristup u celoj SRJ , uključujući i njen vazdušni prostor i teritorijalne vode. Ovo će uključiti ali neće biti ograničeno na , pravo logorovanja, manevara, noćenja i upotrebe bilo kog prostora ili objekata neophodnih za podršku, obuku i operacije . (naglašavanje autorovo)

Dodatno, radi stvaranja primesa “legitimiteta” vojne kontrole teritorije Savezne Republike Jugoslavije od strane NATO, u tekstu ultimatuma se precizira da, uz “predstavnike” “Kosova”, što će reći predstavnike albanskih separatista, sâme vlade Jugoslavije i Srbije “pozivaju” NATO da preuzme vojnu kontrolu nad Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom).

Ovaj ponižavajući uslov za čitav srpski narod, koji vređa ne samo njegov nacionalni ponos, već i njegovu istoriju, naveden je u poglavlju 7, članu 1 teksta ultimatuma, u kojem se, između ostalog, kaže da “ Strane pozivaju NATO da sastavi i predvodi vojnu silu kako bi se obezbedilo pridržavanje odredbama ovog poglavlja....

Ni jedna vlada na svetu ne bi mogla da pristane na potpisivanje takvog jednog teksta, čak i pod pretnjom rata. Velika Britanija je 1982. krenula u rat u južnoj Americi protiv Argentine kako ne bi izgubila suverenitet nad Foklandskim ostrvima. Vlade Savezne Republike Jugoslavije i Srbije nisu imale pravo ni po svom zakonodavstvu da prihvate gubitak dela svoje teritorije ili da predaju celu zemlju pod kontrolu stranih vojnih sila. (30)

Ultimatum kojeg su uputili ministri spoljnih poslova Francuske i Velike Britanije, što je bilo protivno načelima i uslovima skupa u Rambujeu, odbijen je od strane vođstva Savezne Republike Jugoslavije i Skupštine Srbije. Odbijajući ultimatum, Skupština Srbije je ukazala na to da on vodi ka odvajanju Kosova i Metohije od Savezne Republike Jugoslavije i od Srbije. U isto vreme, pozvala je Ujedinjene Nacije i OEBS da doprinesu sprovođenju Sporazuma potpisanog u Parizu za vreme diplomatskog skupa u Parizu-Rambujeu od strane sedam etničkih zajednica Kosova i Metohije i vlada Srbije i Jugoslavije, u cilju postizanja mira i autonomije u toj srpskoj pokrajini. (31)

Dana 22. marta 1999. u pisanom odgovoru dvojici ministara, tadašnji predsednik Savezne Republike Jugoslavije, Slobodan Milošević, odbio je da potpiše tekst ultimatuma, koji je već bio nazvan “Sporazumom”, i ustao je u odbranu teritorijalne celovitosti Srbije i Savezne Republike Jugoslavije. (32)

Dana 24. marta 1999. usled odbijanja Jugoslavije i Srbije da potpiše tekst ultimatuma, NATO je izvršio invaziju teritorije Savezne Republike Jugoslavije tako što je samog sebe pozvao, započinjući neprekidno vazdušno bombardovanje zemlje u trajanju od 78 dana i noći.

Bombardovanjem Jugoslavije, NATO i države koje su u tome učestvovale, prekršile su sva osnovna pravila međunarodnog prava. (33) Isto tako, prekršili su Povelju UN, koja dozvoljava upotrebu sile samo u slučaju zakonite samoodbrane i po dozvoli tih istih Ujedinjenih Nacija. (34) NATO nije imao tu dozvolu Ujedinjenih Nacija, niti ju je mogao dobiti na osnovu Povelje UN. (35) Ovom agresijom je NATO prekršio čak i svoj sopstveni statut, koji ga određuje kao odbrambenu organizaciju. (36)

Agresija NATO na Jugoslaviju predstavljala je zločin protiv mira i zločin protiv čovečnosti , prema načelima međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog tribunala i presudama Tribunala , usvojenim od strane Generalne Skupštine Ujedinjenih Nacija, putem Rezolucije 95 (1) od 11. decembra 1946. (37)

U Rezoluciji br. 3314 (XXIX) od 14. decembra 1974. Generalna skupština UN daje definiciju pojma agresije, (38) koju opisuje kao “ najozbiljniji i najopasniji oblik nezakonite upotrebe sile”. (39) Prema članu 1 definicije:

Agresija je upotreba oružane sile od strane jedne države protiv suvereniteta, teritorijalne celovitosti ili političke nezavisnosti druge države, ili u bilo kom drugom obliku koji nije u skladu s Poveljom Ujedinjenih Nacija, kako je u ovoj definiciji navedeno... Po ovoj definiciji, izraz “država” [a] ..[ b ] uključuje i pojam “grupa država” gde god je to primereno.

Član 3 definicije kaže:

1. Nikakav razlog bilo koje vrste, bez obzira na to da li je politički, ekonomski, vojni ili neki drugi, ne može da služi kao opravdanje za agresiju. 2. Rat agresije je zločin protiv međunarodnog mira. Agresija daje povod za međunarodnu odgovornost. 3. Nikakva teritorijalna dobit ili posebna prednost koje su ishod agresija nisu niti će biti priznate kao zakonite. (40) (naglašavanje autorovo)

Za sve vreme ovog nezakonitog, nepravednog i nejednakog rata, narod Jugoslavije se nosio s NATO bombardovanjem sa zadivljujućom hrabrošću i rešenošću da odbrani svoju zemlju.

10. Rezolucija 1239 Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija, od 14. maja 1999: Savet bezbednosti četiri puta izjavljuje da je Kosovo deo Srbije.

Dok je NATO bombardovao čitavu Jugoslaviju, Srbiju i Crnu Goru, valjda s nadom da će “ubediti” Jugoslovene da takozvani “Privremeni dogovor” mora da se potpiše i da tako postane “Sporazum”, Savet bezbednosti UN, u svojoj Rezoluciji br. 1239 (1999.), četiri puta izjavljuje da je Kosovo “ deo Savezne Republike Jugoslavije ”, i iznova potvrđuje “ teritorijalnu celovitost i suverenitet svih država u regionu ”. (41)

11. Beogradski sporazum od 3. juna 1999: jemstva Evropske Unije i Ruske Federacije teritorijaloj celovitosti i suverenitetu Jugoslavije (Srbije i Crne Gore).

Na kraju NATO nije uspeo da ubedi rukovodstvo Jugoslavije i srpski narod da moraju da se povinuju uslovima iz teksta od 23. februara 1999. koji nosi naslov “Privremeni dogovor za mir i samoupravu na Kosovu”, čak ni nakon 78 dana bombardovanja njihove zemlje.

Bombardovanje Srbije i Crne Gore bio je nezakonit akt prema međunarodnom pravu. Kao što je izričito predviđeno u Rezoluciji Generalne skupštine UN od 14. decembra 1974. koja definiše pojam “agresije”, bombardovanje nije moglo doneti niti je donelo ikakvu promenu pravnog statusa srpske pokrajine. Kosovo i Metohija je ostalo deo teritorije Srbije.

Na skupu u Rambujeu, Kontakt grupa nije uspela da pomogne u pronalaženju rešenja za problem Kosova i Metohije. Nezakoniti ultimatum vlada Francuske i Velike Britanije doveo je do nezakonitog bombardovanja Srbije i Crne Gore. UN nije bio sposoban da zaustavi bombardovanje i primeni Povelju Ujedinjenih Nacija na odgovarajući način. Bombardovanje je prestalo nakon posredovanja Evropske Unije i Ruske Federacije.

Dana 2. juna 1999. predsednik Finske, Marti Ahtisari, kao predstavnik Evropske Unije, i bivši premijer Rusije, Viktor Černomirdin, kao specijalni predstavnik Ruske Federacije, zajedno su predstavili jugoslovenskim i srpskim vlastima tekst s predlozima da se “krene napred prema rešenju kosovske krize”. Ovi predlozi si bili zasnovani na odluci donetoj 6. maja 1999. od strane ministara spoljnih poslova Grupe 8 ekonomski najrazvijenijih zemalja u Petersbergu, Nemačkoj, u blizini Bona, (42) u kojoj su oni predložili određena načela na osnovu kojih bi rešenje “kosovske krize” moglo da bude postignuto. Nakon što su, na osnovu pregovora s jugoslovenskim i srpskim vlastima, delimično izmenjeni ovi predlozi predstavnika Evropske Unije i Ruske Federacije prihvaćeni su od strane Vlade Jugoslavije i Skupštine Republike Srbije sledeđeg dana, 3. juna 1999.

Na osnovu Beogradskog sporazuma od 3. juna 1999. i u skladu s njim, trebalo je da se usvoji rezolucija Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija po kojoj bi pitanje Kosova i Metohije bilo odmah stavljeno pod okrilje Ujedinjenih Nacija. Glavna strana Beogradskog sporazuma sastoji se u tome da on predviđa da će bilo koje buduće rešenje za autonomiju Kosova i Metohije biti zasnovano na “načelima suvereniteta i teritorijalne celovitosti Republike Jugoslavije i drugih zemalja u regionu”.

Beogradski sporazum takođe predviđa da će politička i vojna misija Ujedinjenih Nacija biti uspostavljena u pokrajini, prema glavi VII Povelje UN. Ova Glava predviđa mere koje Organizacija preduzima “u odnosu na pretnje miru, kršenja mira i akte agresije”. Dalje se predviđa da će Kosovo i Metohija biti stavljeno pod privremenu upravu “pod kojom će narod Kosova moći da uživa suštinsku autonomiju unutar Savezne Republike Jugoslavije”.

Beogradski sporazum je u skladu s Poveljom Ujedinjenih Nacija, s Helsinškim završnim aktom, sa svim rezolucijama Ujedinjenih Nacija o Kosovu i Metohiji koje su do tada bile usvojene, i sa sporazumom iz Rambujea o Načelima Skupa u Rambujeu, ustanovljenih od strane Kontakt grupe i prihvaćenih od strane predstavnika Jugoslavije i Srbije u Rambujeu i Parizu u februaru i martu 1999.

12. Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti UN od 10. juna 1999: sve države-članice Ujedinjenih Nacija jemče suverenitet i teritorijalnu celovitost Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), onako kako je to definisano Poveljom Ujedinjenih Nacija i Helsinškim završnim aktom.

Nakon Beogradskog sporazuma od 10. juna 1999. Savet bezbednosti je usvojio Rezoluciju 1244, kojom se završilo NATO bombardovanje Jugoslavije. Tekst Beogradskog sporazuma čini Dodatak 2 Rezolucije 1244. (43)

Najvažnija stavka Rezolucije 1244 je ona po kojoj Ujedinjene Nacije jemče suverenitet i teritorijalnu celovitost Jugoslavije, to jest Srbije i Crne Gore, kao što je to predviđeno Helsinškim završnim aktom i u skladu s Beogradskim sporazumom, čiji sadržaj, kako je već rečeno, čini deo Rezolucije 1244, kao Dodatak 2. Na početku teksta rezolucije kaže se da:

Savet Bezbednosti

Imajući u vidu ciljeve i načela Povelje Ujedinjenih Nacija i osnovnu odgovornost Saveta Bezbednosti za održavanje međunarodnog mira i bezbednosti,

Pozivajući se na svoje rezolucije 1160 (1998.) od 31. marta 1998, 1199 (1998.) od 23. septembra 1998, 1203 (1998.) od 24. oktobra 1998. i 1239 (1998.) od 14. maja 1999.

Pozdravljajući opšta načela o političkom rešenju kosovske krize usvojena 6. maja 1999. [S/1999/516, dodatak 1 ove rezolucije ], i takođe pozdravljajući prihvatanje od strane Savezne Republike Jugoslavije načela koja su izložena u tačkama 1 do 9 dokumenta predstavljenog u Beogradu 2. juna 1999. [S/1999/649, dodatak 2 ove rezolucije ], i pristanak Savezne Republike Jugoslavije na ovaj dokument...

Iznova potvrđuje privrženost svih država-članica suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije i drugih Država u regionu, kao što je predviđeno Helsinškim završnim aktom i dodatkom 2. (naglašavanje autorovo)

Nakon ponovnog potvrđivanja ove obaveze Ujedinjenih Nacija sadržane u Rezoluciji 1244, treba istaći da Dodatak 2 Rezolucije 1244, to jest sadržaj Beogradskog sporazuma, ne može ni u jednom svom delu biti suprotan načelu suvereniteta i teritorijalne celovitosti SRJ, tj. Srbije i Crne Gore, kako je ovaj pojam opisan u Helsinškom završnom aktu. (44)

Uz izjavu kojom se jemče suverenitet i teritorijalna celovitost SRJ, tj. Srbije i Crne Gore, na početku Rezolucije se takođe navodi da:

[ Savet Bezbednosti ] iznova potvrđuje poziv iz prethodnih rezolucija za suštinsku autonomiju i značajnu samoupravu za Kosovo.

Dakle, Rezolucija 1244 predviđa poštovanje suvereniteta i teritorijalne celovitosti Savezne Republike Jugoslavije, tj. Srbije i Crne Gore, u skladu sa Helsinškim završnim aktom i u skladu s Dodatkom 2 Rezolucije, što će reći sa Beogradskim sporazumom od 3. juna 1999. Prema Helsinškom završnom aktu, svaka evropska ili druga država ima pravo “da određuje sopstvene zakone i propise”. (45) Stoga, bilo kakva “suštinska autonomija i značajna samouprava za Kosovo” određena je unutrašnjim pravnim poretkom Srbije, u skladu s njenim ustavom.

Dodatno, u stavu 1 glavnog dela Rezolucije kaže se:

[ Savet bezbednosti ] odlučuje da će političko rešenje kosovske krize biti zasnovano na opštim načelima iz dodatka 1 i kako je dalje objašnjeno u načelima i drugim neophodnim elementima iz dodatka 2.

Dakle, načela suvereniteta i teritorijalne celovitosti najpre i na prvom mestu, zajedno sa Dodatkom 2, to jest Beogradskim sporazumom, koji navodi pristanak države SRJ, tj. Srbije i Crne Gore, nadjačavaju bilo koju suprotnu odredbu iz Rezolucije 1244.

13. Pravni osnov za civilno i vojno prisustvo UN na Kosovu i Metohiji: pristanak države Srbije. Kosovo i Metohija kao srpska teritorija pod upravom U.N.

U Beogradskom sporazumu od 3. juna 1999. čiji sadržaj u isto vreme čini deo Rezolucije Saveta bezbednosti 1244 od 10. juna 1999. kao njen Dodatak 2, predviđa sledeće:

Razmeštanje na Kosovu pod okriljem Ujedinjenih Nacija efektnog međunarodnog civilnog i bezbednosnog prisustva, koje može da postupa po odlukama u skladu s glavom VII Povelje, sposobno da jemči postizanje zajedničkih ciljeva.

U stavu 5 glavnog dela Rezolucije 1244 navodi se sledeće:

[ Savet bezbednosti ] odlučuje o razmeštanju pod okriljem Ujedinjenih Nacija međunarodnog civilnog i bezbednosnog prisustva na Kosovu, s odgovarajućom opremom i osobljem kako je to predviđeno, i pozdravlja pristanak Savezne Republike Jugoslavije na takvo prisustvo. (naglašavanje autorovo)

Dakle, postojanje međunarodnog bezbednosnog prisustva i međunarodnog civilnog prisustva, to jest civilnog osoblja UN, na Kosovu i Metohiji, zasnovano je na saglasnosti SRJ (Srbije i Crne Gore), koja je sadržana u Beogradskom sporazumu od 3. juna 1999. To znači da nastavak ovih “prisustava” mora da bude uz saglasnost države Srbije. Ako ovaj pristanak države Srbije prestane da postoji, onda će se “međunarodno civilno prisustvo” i “međunarodno vojno prisustvo” automatski pretvoriti u strane okupacione sile, prema opštim načelima međunarodnog prava i prema 1. delu, stav IV Helsinškog završnog akta, na koji se sâma Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti i poziva. (46)

Ono što treba istaći na ovom mestu je da prisustvo vojne sile i civilnih službenika UN na Kosovu i Metohiji, kao i samo postojanje Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti ni na koji način ne menjaju pravni status Kosmeta. Kosovo i Metohija je deo srpske teritorije pod upravom UN.

14. Bespravno ubacivanje izraza “Sporazum iz Rambujea [S/1999/648]" u tekst Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti: prevara počinjena protiv Jugoslavije.

U stavu 11 glavnog dela Rezolucije 1244 nalaze se odredbe o obavezama međunarodnog civilnog prisustva. Posebno se kaže sledeće:

[ Savet bezbednosti ] odlučuje da će glavne obaveze međunarodnog civilnog prisustva uključiti:

[a] Rad na uspostavljanju, do uspostavljanja konačnog rešenja, suštinske autonomije i samouprave na Kosovu, uzimajući u potpunosti u obzir dodatak 2 i Sporazum iz Rambujea [S/1999/648];

[ e ] Pospešivanje političkog procesa usmerenog ka određivanju budućeg statusa Kosova, uzimajući u obzir Sporazum iz Rambujea [S/1999/648];

Primećujemo da se u podstavovima [a] i [ e ] stava 11 glavnog dela Rezolucije 1244, pored izraza “Sporazum iz Rambujea”, uokviren zagradama, nalazi šifrovani broj "S/1999/648". Nasuprot ovome, Dodatak 2, stav 8, koji dolazi posle glavnog dela rezolucije, sadrži izraz “Sporazum iz Rambujea”, prosto, bez ikakvog broja koji sledi. Površniji čitalac bi možda pomislio da je pomenuti broj možda izostavljen iz Dodatka 2, koji sledi nakon glavnog dela Rezolucije, radi konciznosti. Međutim, kako je Dodatak 2 Rezolucije 1244 prikačen tekstu Beogradskog sporazuma od 3. juna 1999. on je istorijski prethodio glavnom delu Rezolucije 1244, koja je usvojena sedam dana kasnije, to jest 10. juna 1999. To znači da je broj "S/1999/648" dodat u Savetu bezbednosti nakon sklapanja Beogradskog sporazuma.

Izraz “Sporazum iz Rambujea [S/1999/648] ” se ne odnosi na, niti ima isto značenje kao izraz “Sporazum iz Rambujea” bez broja, koji se upotrebljava u Dodatku 2, to jest u tekstu Beogradskog sporazuma. Da su ovo dve različite stvari takođe je očevidno iz terminologije podstava 11 [a] glavnog dela Rezolucije, gde se doslovce kaže: “uzimajući u potpunosti u obzir dodatak 2, kao i Sporazum iz Rambujea [S/1999/648] . Međutim, Dodatak 2 sadrži izraz “Sporazum iz Rambujea” bez ikakvog broja, u svom stavu 8. Stoga ne bi bilo nikakvog razloga da se isti izraz upotrebi dva puta, što je suvišno. Jasno je, dakle, da su ovo dva različita izraza i da svaki od njih izražava posebnu stvar.

U Beogradskom sporazumu izraz “Sporazum iz Rambujea” označava ono što je prihvaćeno i što je dogovoreno na skupu u Rambujeu u pariskoj oblasti tokom februara i marta 1999. od strane jugoslovenskih i srpskih vlasti koje su potpisale Beogradski sporazum od 3. juna 1999. Ono oko čega su se jugoslovenska i srpska delegacija dogovorile s posrednicima bila su Načela skupa u Rambujeu, u skladu sa saopštenjem Kontakg grupe od 29. januara 1999. kao što je prethodno rečeno. (47) Na osnovu tih Načela, potpisan je pravni sporazum o autonomiji Kosova i Metohije od strane predstavnika sedam etničkih zajednica iz srpske pokrajine 18. marta 1999.

Ni pod kojim uslovima ne može “Sporazum iz Rambujea” označiti ono što nije dogovoreno na skupu u Rambujeu. Bez sumnje, on se ne može odnositi na tekst naslovljen “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu”, to jest na tekst ultimatuma kojeg su jugoslovenske i srpske vlasti odbacile, i on ni u jednom trenutku nije predstavljao tekst nekog sporazuma, zbog čega je NATO i bombardovao Srbiju i Crnu Goru. Stoga, tekst ultimatuma se ni po jednom osnovu ne može odnositi na “sporazum” ili “sporazume” u Beogradskom sporazumu od 3. juna 1999. Da je tekst naslovljen “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu” uključen u Beogradski sporazum, on bi se tu bar pominjao po imenu. Uz to, bio bi uključen kao dodatak na Sporazum, kako bi se osiguralo da se zna o čemu je reč, s obzirom da taj tekst ne sadrži potpis bilo kog delegata jugoslovenske ili srpske vlade. Štaviše, sadržaj Beogradskog sporazuma, koji je uključen u Dodatak 2 Rezolucije 1244, nije u skladu sa sadržajem teksta naslovljenog “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu”. Kao što je prethodno navedeno, takozvani “Privremeni dogovor” je predviđao odvajanje Kosova i Metohije i vojnu kontrolu nad celom teritorijom Jugoslavije od strane NATO. Nasuprot tome, prema Beogradskom sporazumu, suverenitet i teritorijalna celovitost Jugoslavije, to jest Srbije i Crne Gore, su zajemčeni.

Šifra "S/1999/648" u glavnom delu Rezolucije 1244 odnosi se na dokument uručen UN-u od strane predstavnika Francuske u toj organizaciji. U tom dokumentu, izraz “Sporazum iz Rambujea”, koji se pojavljuje u Beogradskom sporazumu od 3. juna 1999. izjednačen je s tekstom naslovljenim “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu”, to jest sa ultimatumom, koji je bio odbijen od strane jugoslovenskog rukovodstva i Skupštine Srbije marta 1999. Drugim rečima, izraz “Sporazum iz Rambujea [S/1999/648]” koji se pojavljuje u glavom delu Rezolucije 1244 odnosi se na tekst naslovljen “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu”, to jest na tekst ultimatuma. Poistovećivanje “Sporazuma iz Rambujea” s tekstom naslovljenim “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu” vremenski je došlo posle 3. juna 1999. tj. datuma kada su jugoslovensko rukovodstvo i srpska Skupština prihvatili predlog Evropske Unije i Ruske Federacije, koji je u sebi sadržao izraz “Sporazum iz Rambujea”. Taj tekst, to jest tekst Beogradskog sporazuma, kao što je prethodno ukazano, uključen je kao Dodatak 2 u Rezoluciju 1244, koja je usvojena 10. juna 1999. Ove činjenice su neposredno izvučene iz zvaničnih dokumenata.

Na ovom mestu treba da pomenemo određena istorijska zbivanja koja su se desila nekoliko dana pre usvajanja Rezolucije 1244. Potrebno je imati ove događaje u vidu kako bi bolje mogli da razumemo ono što se danas dešava u vezi s problemom Kosova i Metohije.

Istorijski događaji koji će biti navedeni, takođe prikupljeni iz zvaničnih dokumenata, već su opisani u dve prethodne studije od strane autora, koje su predstavljene u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. (48) Ti događaji su sledeći:

Na osnovu predloga Ahtisarija i Černomirdina, koji su prihvaćeni od strane jugoslovenskih i srpskih vlasti, tj. na osnovu Beogradskog sporazuma od 3. juna 1999. i prema njegovim odredbama, trebalo je da bude usvojena rezolucija Saveta bezbednosti na osnovu koje bi se zaustavilo bombardovanje.

Pet dana kasnije, 8. juna 1999. celokupni tekst nacrta rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija o Kosovu postao je dostupan međunarodnoj javnosti putem medijske distribucije. Ni na jednom mestu u tekstu nacrta rezolucije, bilo da je reč o glavnom delu ili o oba dodatka, ne se pojavljuje broj "[S/1999/648] . " (49)

Sledećeg dana, 9. juna 1999. na osnovu Beogradskog sporazuma od 3. juna 1999. i imajući u vidu skoro usvajanje rezolucije Saveta Bezbednosti u skladu s uslovima sporazuma , Vlade Jugoslavije i Srbije su potpisale Vojni sporazum s “međunarodnim snagama bezbednosti”, KFOR-om. Na osnovu toj Vojnog sporazuma, Vojska Jugoslovije počela je da se povlači s Kosova i Metohije, a u isto vreme su oružane snage NATO i drugih država – pod imenom KFOR – počele da se razmeštaju po Kosovu i Metohiji. (50)

Sledećeg dana, 10. juna 1999. usvojena je Rezolucija br. 1244 Saveta bezbednosti UN o Kosovu, čiji tekst nije u skladu ni s odredbama Beogradskog sporazuma od 3. juna 1999. ni s tekstom nacrta rezolucije, koji je međunarodno distribuiran od strane medija 8. juna 1999. dan pre potpisivanja Vojnog sporazuma, po kojem se jugoslovenska vojska povukla s Kosova i Metohije. U pasusu 11 glavnog dela Rezolucije pojavljuje se broj “[S/1999/648]”, na osnovu intervencije francuske Vlade u UN u Njujorku putem svog predstavnika u toj međunarodnoj organizaciji. U Njujorku se desilo sledeće:

Dana 4. juna 1999, francuski stalni predstavnik u Ujedinjenim Nacijama, ambasador Alen Dežame ( Alain Dejammet ) dostavio je generalnom sekretaru Ujedinjenih Nacija pismo u kojem se navodi sledeće:

Imam čast da vašoj pažnji predstavim, u ime dvoje kopredsedavajućih Konferencije u Rambujeu, Francuske i Velike Britanije, Sporazum iz Rambujea: Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu (videti dodatak). Bio bih vam zahvalan ako bi ste tekst ovog pisma i njegovog dodatka distribuirali kao tekst Saveta bezbednosti.

Pripojen gore pomenutom dodatku bio je tekst kojeg su jugoslovenske vlasti odbile u martu 1999. malo pre početka bombardovanja Jugoslavije od strane NATO. Kao naslov dokumenta, u velikim slovima, pojavljuje se fraza “Sporazum iz Rambujea” ( "Rambouillet Accords" ) , sa velikim “a”, a ispod nje, kao podnaslov, štampano manjim slovima, nalazi se fraza “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu”. (51)

Dana 7. juna 1999. pismo francuskog ambasadora, zajedno s njegovim prilogom, dobilo je registracioni broj Saveta bezbednosti "[S/1999/648]". (52) Na ovaj način, “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu”, u jednini (tj. “Interim Agreement for Peace and Self-Government in Kosovo” ), prekršten je u “Sporazum iz Rambujea” u množini (tj. “Rambouillet Accords ” ), očigledno u nameri da se poistoveti s izrazom “Sporazum iz Rambujea” (tj. “Rambouillet Accords” ), koji se pojavljuje u Beogradskom sporazumu od 3. juna 1999. (53)

Rezolucija 1244 je usvojena 10. juna 1999. Ona se sastoji od glavnog dela i dva dodatka. Na početku glavnog dela Rezolucije, Savet bezbednosti iznova potvrđuje “privrženost svih država-članica suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije i drugih država u regionu, kao što je predviđeno Helsinškim završnim aktom i dodatkom 2”. Dodatak 2 sadrži Beogradski sporazum od 3. juna 1999. U dodatku 2 izraz “Sporazum iz Rambujea” ostao je nepromenjen. Međutim, u glavnom tekstu Rezolucije, u stavu 11, koji se tiče nadležnosti međunarodnog civilnog prisustva na Kosmetu, umesto izraza “Sporazum iz Rambujea”, koji se pojavio u nacrtu dva dana pre toga, sada se pojavljuje izraz “Sporazum iz Rambujea [S/1999/648]”, koji se odnosi na takozvani “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu” od 23. februara 1999. to jest na tekst ultimatuma kojeg Savezna Republika Jugoslavija, to jest Srbija i Crna Gora, nikad nisu potpisali i zbog kojeg je i pokrenuta NATO invazija na zemlju.

Putem ove akcije neistinite činjenice su predstavljene kao istinite. Na ovaj način je nakon “zločina protiv Jugoslavije” usledila “prevara protiv Jugoslavije” . (54) S obzirom na to da za vlade Francuske i Velike Britanije nije bilo nikakve sumnje u pogledu tačnog značenja izraza “Sporazum iz Rambujea”, koji je uključen u tekst Beogradskog sporazuma, šta je bio razlog za njihovu intervenciju u Ujedinjenim Nacijama, na način koji je opisan? Bilo kako bilo, sâma činjenica ove intervencije i sâm tekst pisma francuskog predstavnika upućenog Ujedinjenim Nacijama takođe dokazuju da izraz “Sporazum iz Rambujea” ni na koji način ne odgovara tekstu nazvanom “Privremeni dogovor za mir i samoupravu na Kosovu”, to jest ultimatumu.

Štaviše, 10. juna 1999. kada je Rezolucija 1244 usvojena, NATO invazija Jugoslavije je još uvek trajala i oružane snage zemlje se još uvek nisu povukle s područja Kosova i Metohije. Iz kog razloga je, dakle, registracioni broj jedne interne arhive jednostavno upisan u Rezoluciju 1244 pored reči “Sporazum iz Rambujea” umesto da je nedvosmisleno napisan pun naziv, “Sporazum iz Rambujea: Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu”, to jest ultimatum ? (55)

Ova intervencija predstavlja moralno neprihvatljiv i nezakonit čin. Taj čin je usmeren protiv zemlje koja je ekonomski uništena bespravnim i nepravednim bombardovanjem od 78 dana i noći od strane oružanih snaga NATO, u kojim su Francuska i Britanija uzele aktivno učešće. To je nezakonit čin naspram međunarodnog prava i naspram prava svih civilizovanih zemalja. To je isto tako čin suprotan načelima dobre namere, koja sve države-članice UN treba da poštuju, kao što je predviđeno u članu 2, stavu 2 Povelje UN. Taj čin ne može da proizvede pravno dejstvo. (56)

15. Veza između izraza “Sporazum iz Rambujea [S/1999/648]” i nadležnosti UN Uprave na Kosovu i Metohiji.

U stavu 5 Beogradskog sporazuma od 3. juna 1999. čiji tekst sačinjava dodatak 2 Rezolucije Saveta Bezbednosti 1244 od 10. juna 1999. predviđa se

Uspostavljanje privremene uprave za Kosovo, kao deo međunarodnog civilnog prisustva pod kojim narod Kosova može da uživa suštinsku autonomiju unutar Savezne Republike Jugoslavije. (naglašavanje autorovo)

U članu 10 glavnog dela Rezolucije 1244 ponavlja se da će međunarodno civilno prisustvo obezbediti “privremenu upravu za Kosovo pod kojom će narod Kosova uživati suštinsku autonomiju unutar Savezne Republike Jugoslavije...”

U podstavu [a] stava 11 glavnog dela Rezolucije 1244 autori rezolucije navode nadležnosti međunarodnog civilnog prisustva u vezi s “privremenom upravom za Kosovo”. Specifično se kaže sledeće:

11. [ Savet bezbednosti ] odlučuje da će glavne odgovornosti međunarodnog civilnog prisustva uključiti:

[a] Pospešivanje uspostavljanja , uoči konačnog rešenja, suštinske autonomije i samouprave na Kosovu, uzimajući u potpunosti u obzir Dodatak 2 i Sporazum iz Rambujea [ S/1999/648 ] . (naglašavanje autorovo)

Kao što je savršeno očevidno u gornjem podstavu, pored izraza “uspostavaljanje” i “suštinska autonomija”, koji se pojavljuju u stavu 5 Beogradskog sporazuma, dodat je izraz “Sporazum iz Rambujea [S/1999/648] ”. To znači da, prema ovom podstavu, UN Uprava na Kosovu i Metohiji može selektivno da primenjuje sadržaj ultimatuma, na koji se izraz “Sporazum iz Rambujea [S/1999/648] ” odnosi.

Međutim, isti podstav 11 [a] glavnog dela Rezolucije je u suprotnosti sa stavom 5 Beogradskog sporazuma, u kojem su nadležnosti “privremene uprave za Kosovo” već precizirane. Taj stav 5 sadrži izraze “ uspostavljanje ” i “ suštinska autonomija ” kao što je to slučaj i s podstavom 11 [a] glavnog dela Rezolucije. Ali on ne sadrži izraz “Sporazum iz Rambujea”, kao ni izraz “Sporazum iz Rambujea [S/1999/648] ”, zato što celokupni stav 5 Beogradskog sporazuma nema nikakve veze sa izrazom “Sporazum iz Rambujea”, sa ili bez broja. Celokupni stav 5 Beogradskog sporazuma glasi:

Uspostavljanje privremene uprave za Kosovo kao deo međunarodnog civilnog prisustva pod kojim narod Kosova može da uživa suštinsku autonomiju unutar Savezne Republike Jugoslavije, po odluci Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija. Privremena uprava treba da obezbedi prelaznu upravu, u isto vreme uspostavljajući i nadgledajući razvoj privremenih demokratskih samoupravnih institucija radi obezbeđivanja uslova za miran i normalan život svih žitelja Kosova. (naglašavanje autorovo)

Izraz “Sporazum iz Rambujea”, bez ikakvog broja, pominje se u 8. pasusu Beogradskog sporazuma; međutim, on se ne odnosi na nadležnost privremene administracije UN. Pasus 8 Beogradskog sporazuma odnosi se na:

Politički proces u cilju uspostavljanja privremenog političkog okvirnog sporazuma koji predviđa značajan stepen samouprave za Kosovo, uzimajući u celosti u obzir Sporazum iz Rambujea i načela suvereniteta i teritorijalne celovitosti Savezne Republike Jugoslavije i drugih zemalja u regionu... ( naglašavanje autorovo)

Drugim rečima, tokom redakcije teksta Rezolucije 1244 u Njujorku, terminologija stava 5 i stava 8 Beogradskog sporazuma su izmešane, a zatim upotrebljene u nacrtu podstava 11 [a] glavnog dela Rezolucije, da bi UN administratori na Kosovu mogli da deluju na osnovu ultimatuma, koji je nezakonito prikačen Rezoluciji 1244.

Uz gore navedeno, moramo da istaknemo još nešto. Prema stavu 5 Beogradskog sporazuma, pod privremenom međunarodnom upravom na Kosovu “narod Kosova može da uživa suštinsku autonomiju unutar Savezne Republike Jugoslavije”. Izraz “unutar Savezne Republike Jugoslavije” je izostavljen iz 11. stava glavnog dela Rezolucije 1244 iz očiglednih razloga. Izraz “Savezna Republika Jugoslavija” nije geografski, već označava Saveznu Republiku Jugoslaviju kao zakonski konstituisanu državu. Prema tome, “suštinska autonomija unutar Savezne Republike Jugoslavije” znači autonomija u skladu s pravnim poretkom Jugoslavije, tj. sa zakonodavstvom Srbije. Dakle, prema Beogradskom sporazumu, nadležnost Privremene uprave na Kosovu sastoji se u sprovođenju uprave na Kosovu i Metohiji radi postizanja autonomije u skladu s pravnim poretkom Srbije.

Tekst Dodatka 2 Rezolucije 1244 sastoji se od celokupnog teksta Beogradskog sporazuma. Kao što je prethodno istaknuto, stav 1 glavnog dela Rezolucije 1244 predviđa sledeće:

[ Savet bezbednosti ] odlučuje da će političko rešenje kosovske krize biti zasnovano na opštim načelima navedenim u dodatku 1, i kao što je dalje izloženo u načelima i drugim neophodnim elementima u Dodatku 2.

To znači da odredbe stava 5 Dodatka 2 Rezolucije 1244 (tj. stava 5 Beogradskog sporazuma) nadjačavaju suprotstavljene odredbe potpasusa 11 [a] glavnog dela Rezolucije. Stoga, nadležnosti UN administracije na Kosovu i Metohiji vezane za suštinsku autonomiju određuju se Beogradskim sporazumom, to jest Dodatkom 2 Rezolucije 1244, a ne pasusom 11 [a] glavnog dela Rezolucije. To je takođe izraženo opštim načelom poštovanja suvereniteta i teritorijalne celovitosti Savezne Republike Jugoslavije, tj. Srbije i Crne Gore, koje je navedeno na početku glavnog dela Rezolucije.

16. Pogrešno sprovođenje Rezolucije 1244 od strane Privremene administracije Ujedinjenih nacija za Kosovo i Metohiju (UNMIK): pogrešno tumačenje odredbi Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti.

U najbitnijim stavkama institucionalne prirode, Privremena administracija misije Ujedinjenih Nacija na Kosovu (UNMIK) pogrešno je sprovela Rezoluciju Saveta Bezbednosti 1244, tako ignorišući suverena prava Srbije .

U prvoj “uredbi” izdatoj 25. juna 1999. od strane specijalnog predstavnika generalnog sekretara, navodi se sledeće:

Specijalni predstavnik generalnog sekretara,... delujući u skladu s ovlašćenjima koja su mu data Rezolucijom 1244 (1999.) Saveta bezbednosti Ujedinjenih Nacija, radi uspostavljanja i održavanja privremene uprave na teritoriji Kosova; ovim određuje sledeće:

Odeljak 1. Ovlašćenja privremene uprave. 1. Sva zakonodavna i izvršna vlast u vezi s Kosovom, uključujući upravu nad pravosuđem, leži u UNMIK-u a sprovodi je specijalni predstavnik generalnog sekretara...

Odeljak 2. Državna imovina. UNMIK će upravljati pokretnom ili nepokretnom imovinom, uključujući novčanim sredstvima, bankovnim računima i drugom imovinom koja pripada, ili je upisana na ima Savezne Republike Jugoslavije ili Republike Srbije ili bilo kojih njenih organa, a koja se nalazi na teritoriji Kosova. (57)

Kao što se lako može uočiti, ova uredba Specijalnog predstavnika generalnog sekretara u suprotnosti je sa slovom i duhom gore navedenog stava 5 Beogradskog sporazuma, to jest Dodatka 2 Rezolucije Saveta bezbednosti 1244. Prema tom stavu, kao što je gore napomenuto, u cilju uspostavljanja autonomije Uprava UN za Kosovo i Metohiju mora da postupa u skladu s pravnim poretkom Srbije. U ovom slučaju, specijalni predstavnik generalnog sekretara trebalo je da sprovede stav 5 Dodatka 2 Rezolucije 1244. U svakom slučaju, pomenuta uredba nema nikakve veze s “privremenom upravom” radi postizanja “suštinske autonomija unutar Savezne Republike Jugoslavije” na šta su tadašnje rukovodstvo Jugoslavije i Skupština Srbije pristali 3. juna 1999. u pregovorima s predstavnikom Evropske Unije Martijem Ahtisarijem i predstavnikom Ruske Federacije Viktorom Černomirdinom.

S institucionalnog stanovišta specijalnog predstavnika generalnog sekretara, još jedna važna “uredba” je Uredba br. 2001/9 od 19. maja 2001. po kojoj se uspostavlja “Ustavni okvir za privremenu samoupravu” na Kosovu i Metohiji. U ovom “Ustavnom okviru” određene institucije predviđaju se kao “privremene institucije samouprave”. Jedna od njih je institucija “predsednika Kosova” (9. poglavlje, odeljak 2). Među ovlašćenjima “predsednika Kosova” je i to da “preduzme delovanje u polju spoljnih poslova” u koordinaciji sa specijalnim predstavnikom Generalnog sekretara. U sklopu istog okvira takođe odeljak 3). “Ustavni okvir” takođe predviđa sledeće:

Privremene institucije samouprave takođe će imati sledeća ovlašćenja u polju spoljnih poslova: međunarodnu i spoljnu saradnju, uključujući i postizanje i finalizaciju sporazuma. Ove delatnosti biće koordinisane sa SPGS-om” (5. poglavlje, stav 6). (58)

Sve ove institucije se kose s pojmom “pokrajine”, što Kosovo i Metohija i jeste; one nisu predviđene Beogradskim sporazumom. Ipak, one se navode u tekstu naslovljenim “Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu”, koji je činio sadržaj ultimatuma i koji je bio povezan s Rezolucijom Saveta bezbednosti 1244, s kodnim brojem "S/1999/648". Međutim, prema stavu 1. Rezolucije 1244, “političko rešenje kosovske krize biće zasnovano na opštim načelima iz Dodatka 1, i kako je dalje navedeno u načelima i drugim neophodnim elementima u Dodatku 2”, to jest na osnovu Beogradskog sporazuma. Drugim rečima, u skladu s pravnim poretkom Srbije, kao što je gore i rečeno.

17. Privremeno svojstvo uredbi Privremene uprave misije Ujedinjenih nacija na Kosovu i Metohiji

Sve “uredbe” i drugi administrativni akti “Privremene uprave misije Ujedinjenih Nacija na Kosovu (UNMIK)”, bilo da su zakonite ili nezakonite, su po svojoj prirodi privremene. Ovo je precizirano u Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti, pogotovu u Dodatku 2. (Beogradskom sporazumu od 3. juna 1999.), na kojem “rešenje za kosovsku krizu” treba da bude zasnovano, prema stavu 1 njegovog glavnog dela. U gore navedenom stavu 5 Dodatka 2, UN uprava na Kosovu je dva puta definisana kao “privremena”, a njen rad kao “prelazni” i “privremeni” :

Uspostavljanje privremene uprave za Kosovo... Privremena uprava treba da obezbedi prelaznu upravu , u isto vreme uspostavljajući i nadgledajući razvoj privremenih demokratskih samoupravnih institucija, radi obezbeđivanja uslova za miran i normalan život za sve stanovnike Kosova. (naglašavanje autorovo)

Štaviše, privremeno svojstvo ove uprave je naznačeno u njenom zvaničnom naslovu, to jest “Privremena uprava misije Ujedinjenih Nacija na Kosovu.”.

Ovo privremeno svojstvo UNMIK-a i njegovog rada znači da njegove “uredbe” i drugi administrativni akti ne predstavljaju presedane za buduće definisanje oblika autonomije koja će se uspostaviti na Kosovu i Metohiji.

G

18. Zaključak: Kosovo i Metohija je sastavni deo države Srbije. Ovaj status ne može biti promenjen osim uz pristanak Srbije, u skladu s njenim ustavnim poretkom.

Dana 4. februara 2003. Savezna Republika Jugoslavija preimenovana je u “Srbiju i Crnu Goru”. Na internet stranici Ujedinjenih Nacija navodi se sledeće:

Nakon usvajanja i proglašenja Ustavne povelje Srbije i Crne Gore od strane Skupštine Savezne Republike Jugoslavije dana 4. februara 2003. ime države Savezne Republike Jugoslavije promenjeno je u Srbiju i Crnu Goru. (59)

Prema međunarodnom pravu, istupanje Crne Gore iz federacije “Srbija i Crna Gora” na dan 3. juna 2006. ne proizvodi apsolutno nikakve promene u statusu Kosova i Metohije. Kosovo i Metohija uvek ostaje deo teritorije Srbije.

Srbija nasleđuje Saveznu Republiku Jugoslaviju u pogledu njenih prava i obaveza koje proističu iz opšteg međunarodnog prava, međunarodnih ugovora i rezolucija Saveta bezbednosti, a koje se tiču njene teritorije. Sporazumi poput onog iz Beograda od 3. juna 1999. kao i rezolucije Saveta bezbednosti koje se tiču pitanja Kosova i Metohije, poput Rezolucije 1244, ostaju u potpunosti na snazi. Što se tiče Ujedinjenih Nacija, Srbija nasleđuje pravna svojstva “Srbije i Crne Gore”, to jest “Savezne Republike Jugoslavije”. Na internet stranici Ujedinjenih Nacija navodi se sledeće:

Članstvo Državne zajednice Srbije i Crne Gore u Ujedinjenim Nacijama, uključujući sva tela i organizacije u sistemu Ujedinjenih Nacija, nastavlja se od strane Republike Srbije na osnovu llana 60 Ustavne povelje Srbije i Crne Gore, aktiviranog po usvajanju Deklaracije o nezavisnosti od strane Narodne skupštine Crne Gore, 3. juna 2006. (60)

Međutim, činjenica da Kosovo i Metohija čini deo srpske države u svakom slučaju ne zavisi od bilo kakvog tumačenja iz gore navedenih rezolucija. Uz to, status Kosova i Metohije – to jest da je to deo srpske države – ni na koji način se ne menja činjenicom da je ta srpska pokrajina pod upravom UN.

S obzirom na činjenicu da Kosovo i Metohija čini deo srpske države, bilo kakav oblik autonomije zakonski je moguć samo u okviru ustavnog poretka Srbije, i u skladu s njenim međunarodnim obavezama vezanim za zaštitu ljudskih prava svih njenih građana.

Proizvoljno otcepljenje srpske provincije ili njenog dela zakonski je nemoguće. Takav postupak bio bi protivan suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti jedne evropske države, kao i protivan Ujedinjenim Nacijama, koje upravljaju ovom pokrajinom uz pristanak srpske države. Bilo kakva “priznavanja” takvog otcepljenja bila bi nezakonita prema međunarodnom pravu i protivna Povelji Ujedinjenih Nacija.

Štaviše, nametanje nekog posebnog oblika autonomije ili nametanje otcepljenja od strane samog UN pravno je nemoguće. Prema sopstvenoj Povelji, UN ni u kom slučaju nema nadležnost da “nameće statuse” unutar teritorija svojih država članica. Takva odluka bila bi jednaka napadu (agresiji).

Prema međunarodnom pravu, otcepljenje Kosova i Metohije od Srbije nije moguće bez pristanka srpske države, pod uslovom da je takav pristanak dozvoljen Ustavom Republike Srbije i da je u skladu s njegovim odredbama. (61)*

Prevod: Aleksandar Pavić

(Autor je profesor medjunarodnog prava, autor brojnih pravnih studija i advokat sa pravom zastupanja pred Vrhovnim sudom Grcke)

THE STATUS OF KOSOVO AND METOHIJA ACCORDING TO INTERNATIONAL LAW

Panayotis G. CHARITOS

Abstract

A

1. The status of Kosovo and Metohija (Kosmet) according to International Law : Kosovo and Metohija is part of the Serbian territory . The autonomy of Kosovo and Metohija within Serbia by definition means autonomy in conformity with the legal order of Serbia.

2. The "question of the status of Kosovo" does not exist according to International Law.

B

3. The historical titles of Serbia to Kosovo and Metohija: Kosovo and Metohija as the historical centre of medieval Serbian State and cradle of Serbian culture.

4. Kosmet as Serbian territory: The Treaty of Bucharest of 10 August 1913.

5. The Resolutions of the UN Security Council 757 (30 May 1992) and 777 (19 Sept. 1992), and Resolution 47/1 (22 Sept. 1992) of the General Assembly of the UN: the reaffirmation of the State entity of Serbia and Montenegro by the International Community. The Paris Agreement of 14 December 1995: The reaffirmation of sovereignty and borders of Serbia and Montenegro from the European Union, the United States, the Russian Federation, the United Kingdom, the Federal Republic of Germany, and the French Republic.

C

6. The problem of Kosovo and Metohija: Terrorism and imposition of order.

7. The international interest i n an internal question. The “Contact Group” of six states. Resolutions 1160, 1199 and 1203 of 1998 of the Security Council of the United Nations; The Agreement between Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro) and OSCE of 16 October 1998: The international community guarantees the sovereignty and territorial integrity of FRY (Serbia and Montenegro).

8. The Rambouillet Accords of March 1999 for the autonomy of Kosmet. The Rambouillet Disaccord of March 1999 for the secession of Kosmet.

9. The ultimatum and the bombardment. The crime against Yugoslavia.

10. Resolution 1239 of 14 May 1999, of the Security Council of the United Nations: The Security Council declares four times that Kosovo is a part of Serbia.

11. The Agreement of Belgrade of 3 June 1999: The guarantees of the European Union and the Russian Federation for the territorial integrity and sovereignty of Yugoslavia (Serbia and Montenegro).

12. Resolution 1244 of 10 June 1999 of the UN Security Council: All Member States of the United Nations guarantee the sovereignty and territorial integrity of Yugoslavia (Serbia and Montenegro), as these are defined by the Charter of the United Nations and the Helsinki Final Act.

13. The legal basis for the civil and military presence of UN in Kosovo and Metohija: The consent of the State of Serbia. Kosovo and Metohija Serbian as territory under UN administration.

14. The illegal insertion of the term "Rambouillet accords [S/1999/648]" in the text of the Resolution 1244 of the Security Council: The fraud against Yugoslavia.

15. The connection of the term "Rambouillet accords [S/1999/648]" to the jurisdiction of the UN Administration in Kosovo and Metohija.

16. The erroneous implementation of Resolution 1244 by the United Nations Interim Administration Mission in Kosovo and Metohija (UNMIK): The misinterpretation of the provisions of Resolution 1244 of the Security Council.

17. The provisional character of the Regulations of the United Nations Interim Administration Mission in Kosovo and Metohija.

D

18. Conclusion: Kosovo and Metohija is an integral part of the State of Serbia. This status cannot be changed without the consent of Serbia according to her constitutional order.

Key words: status of Kosovo and Metohija according to international legal acts, Bucharest Agreement of 1913, UN Security Council Resolution 757 and 777, Paris Agreement of 1995, ''Rambouillet Agreement'' (1999), Security Council Resolution 1244.

 

Fusnote:

1. Tekst Helsinškog završnog akta trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OEBS-a (http: //www.osce.org/documents/mcs/1975/08/4044_en.pdf).

2. Vidi fusnotu 43.

3. Vidi fusnotu 19.

4. Vidi fusnotu 20.

5. Vidi fusnotu 22.

6. Vidi odeljak 14.

7. Ime “Metohija” označava vezu ovog područja sa srpskim pravoslavnim manastirima. Reč je grčkog porekla. Od vizantijskog vremena do danas ona se odnosi na zemlju koja pripada manastirima. Vidi D. B. Dimitrakos Novi rečnik grčkog jezika (na grčkom), Atina 1959 ( Ur . Pergaminai ), str . 827.

Naziv “Kosovo” takođe je grčkog porekla. Odnosi se na običnog evropskog kosa – tj. “Kossyphos” (????????), ili “Kottyphos” (????????) prema atičkom narečju stare Atine. Područje se na grčkom jeziku naziva “Kossyphopeidion” (?????????????), što znači kosovo polje, što je i njegov naziv na srpskom, s istovetnim značenjem. Vidi : Papiros-Larus Rečnik grčkog jezika (na grčkom) , Atina 1972, Odeljak B , str . 483.

8. Vidi: Haralambos G. Nikolau, Međunarodni politički i vojni sporazumi od 1453. godine (na grčkom), Atina 1966, ( Ur . I. Floros ) str .211-213 i 222-227; Vlasis Vlangopulos, Značajni sporazumi u istoriji, (na grčkom), Solun 1998 (Ur . Sakulas), str .108-137.

9. Godine 2003. “Savezna Republika Jugoslavija ” preimenovana je u “Srbiju i Crnu Goru”. Vidi dole pasus 18.

10. Tekst Rezolucije trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OUN. (http://daccessdds.un.org/doc/RESOLUTION/GEN/NR0/011/16/IMG/NR001116.pdf?OpenElement).

11. Tekst Rezolucije trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OUN. (http://daccessdds.un.org/doc/UNDOC/GEN/N92/451/57/IMG/N9245157.pdf?OpenElement).

12. Tekst Rezolucije trenutno (avgust 2006.) je dostupan na sajtu OUN. (http://www.un.org/documents/ga/res/47/a47r081.htm).

13. Tekst Rezolucije trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu U.N.O. ( http://daccessdds.un.org/doc/UNDOC/GEN/NOO/560/11/PDF/N0056011.pdf?Open Element).

14. Šefovi delegacija koji su potpisali Sporazum kao ugovorne strane bili su predsednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, predsednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsednik Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević. U ime država koje su prisustvovale u svojstvu svedoka, dokument su potpisali predsednik SAD Bil Klinton, francuski predsednik Žak Širak, britanski premijer Džon Mejdžor, nemački kancelar Helmut Kol i ruski premijer Viktor Černomirdin, a u ime Evropske Unije Felipe Gonzales. Vidi: S. Kovačević – P. Dajić, Hronologija jugoslovenske krize 1995 , Institut za evropske studije, Beograd, 1996, str. 260.

15. Tekst Sporazuma trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OEBS (http://www.oscebih.org/overview/gfap/eng/).

16. Dela nasilja koja su počinili albanski separatisti okarakterisana su kao terorističke akcije i kao terorizam u saopštenjima Kontakt grupe od 9 marta 1998. i 25. marta 1998., kao i u rezolucijama Saveta bezbednosti UN 1160, 1199 i 1203 iz 1998. Vidi dole pasus 7.

17. Tekst Saopštenja trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OUN (http://www. un.org/peace/kosovo/s98223.pdf).

18. Tekst Saopštenja trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OUN (http://www. un.org/peace/kosovo/s98272.pdf).

19. Tekst Saopštenja trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OUN (http://www. un.org/peace/kosovo/98sc1160.htm).

20. Tekst Saopštenja trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OUN (http://www. un.org/peace/kosovo/98sc1199.htm).

21. Tekst Sporazuma trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OUN (http://www. un.org/peace/kosovo/s98978.pdf).

22. Tekst Rezolucije trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OUN (http://www. un.org/peace/kosovo/98sc1203.htm).

23. Tekst Saopštenja trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OUN (http://www. un.org/peace/kosovo/s9996.pdf).

24. Tekst Helsinškog završnog akta trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OEBS (http: //www.osce.org/documents/mcs/1975/08/4044_en.pdf).

25. Tekst Saopštenja trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OUN (http://www. un.org/peace/kosovo/sprst995.htm).

26. Tekst Saopštenja trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu Ministarstva za informisanje Republike Srbije (http://www.serbia-info.com/news/1999-02/12/8939.html).

27. Tekst Sporazuma trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu Ministarstva za informisanje Republike Srbije (http://www.serbia-info.com/news/1999-03/19/9864.html).

28. Celokupni tekst trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu Le Monde Diplomatique (http:www.monde-diplomatique.fr/cahier/kosovo/rambouillet-en).

29. U članu 2 stava 4 Povelje Ujedinjenih Nacija kaže se da: “Sve članice treba u svojim međunarodnim odnosima da se uzdržavaju od pretnji ili upotrebe sile protiv teritorijalne celovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili na bilo koji drugi način koji nije u skladu sa ciljevima Ujedinjenih Nacija”.

30. U vezi s ovim tekstom ultimatuma koji nosi naziv “Privremeni dogovor za mir i samoupravu na Kosovu”, poznati američki profesor Noam Čomski u svom članku “Kosovski mirovni sporazum” izjavljuje sledeće: “Postoje tumačenja po kojim je terminologija sačinjena tako da osigura njegovo odbacivanje. Možda i jeste. Teško je zamisliti da bi bilo koja zemlja razmotrila takve uslove, osim u obliku bezuslovne predaje”. Dostupno do avgusta 2006. na : http://www.zmag.org/chomsky/articles/z9907-peace-accord.htm

31. Tekst odluke srpske Skupštine trenutno (avgust 2006.) je dostupan na sajtu Ministarstva za informisanje Republike Srbije (http://www.serbia-info.com/news1999-04/19/11076.html).

32. Odgovor predsednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića na Poruku kopredsedavajućih Skupa u Rambujeu, ministrima Francuske i Velike Britanije, g. Iberu Vedrinu i Robinu Kuku trenutno je dostupan (avgust 2006) na : http://emperors-clothes.com/docs/rambouillet-milosevic.htm

33. Vidi P. G. Haritos, Zločin protiv Jugoslavije: 100 kršenja međunarodnog prava (P. G. Charitos, The Crime Against Yugoslavia: 100 Violations of International Law ), u knjizi Evropa na raskršću, Istorijski institut Srpske Akademije nauka i umetnosti, Beograd 1999. passim .

34. Vidi članove 44-48 i 51 Povelje UN. S tim u vezi, vidi takođe: J. F. Marfi, Sila i oružje (J. F. Murphy , Force and Arms ) u knjizi The United Nations and International Law , (ed. By Christopher C. Joyner), Cambridge University Press: Cambridge , New York, Melbourne, 1999, str . 97-104.

35. Vidi P. G. Haritos, Zločin protiv Jugoslavije: 100 kršenja međunarodnog prava, cit. delo , str .90.

36. Vidi P. G. Haritos, Zločin protiv Jugoslavije: 100 kršenja međunarodnog prava, cit. delo , str . 89 i 102.

37. Vidi: The Work of The International Law Commission, UN, New York, 1988, str .140. Vidi takođe L. Oppenheim International Law , London Harlow, 1969 (ed. by H. Lauterpacht), knj . 2, str . 577-582. Treba napomenuti da je bombardovanje civila koji ne učestvuju u ratu bio deo optužnice protiv nacističkih ratnih zločinaca u Nirmberškom procesu. Vidi: L. Oppenheim International Law , cit. delo , knj . 2, str. 529.

38. Vidi: Official Records of the General Assembly, UN, Dvadeset šesto zasedanje, Dodaci, agenda predmet 86, dokument A/9890. Takođe vidi : American Journal of International Law , knj . 69, 1975, str . 480.

39. S tim u vezi takođe vidi : M. Virally, Cours General de Droit International Public , u : Recueil des Cours de l' Academie de Droit International de la Haye, knj . 183 (1983 V), 1985 (Sijthoff & Noordhoff), str . 99-107

40. Za detaljnu analizu definicjie “agresije” u međunarodnom pravu, vidi: B. Broms The Definition of Aggression, u Recueil des Cours de l' Academie de Droit International de la Haye, knj . 154 (1977, I), 1978 (Sijthoff & Noordhoff), str .299-399.

41. Tekst Rezolucije trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu Ujedinjenih Nacija (http://daccessdds.un.org/doc/UNDOC/GEN/N99/143/75/PDF/N9914375.pdf?OpenElement)

42. Grupu 8 privredno najrazvijenijih zemalja čine Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Nemačka, Japan, Rusija, Francuska, Italija i Kanada.

43. Tekst Rezolucije trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu Ujedinjenih Nacija (http://daccessdds.un.org/doc/UNDOC/GEN/N99/172/89/PDF/N9917289.pdf?OpenElement).

44. Vidi gore odeljak 1.

45. Vidi gore odeljak 1.

46. Prvi deo, stav IV Helsinškog završnog akta kaže: Države učesnice će se uzdržati i od toga da teritoriju druge države podvrgnu vojnoj okupaciji ili drugim neposrednim ili posrednim merama prisile suprotnim međunarodnom pravu, ili pak da je učine predmetom prisvajanja kao posledicom takvih mera ili pretnje takvim merama. Nijedna takva okupacija ili prisvajanje neće biti pravno priznati.

Tekst Helsinškog završnog akta trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu OEBS (http: //www.osce.org/documents/mcs/1975/08/4044_en.pdf). Takođe vidi gore odeljak 1.

47. Vidi gore odeljak 8.

48. Ove dve studije predstavljene su na dva međunarodna skupa u organizaciji Srpske akademije nauka i umetnosti, u Beogradu; prvi je održan 8-10. decembra 1999. a drugi 24-26. oktobra 2002.

Prva studija pod naslovom “Suverenitet država jugoistočne Evrope i pravni status Kosova i Metohije prema međunarodnom pravu” objavljena je u knjizi Nacionalni identitet i suverenitet u jugoistočnoj Evropi u izdanju Istorijskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu, 2002. ( str . 45-73).

Druga studija pod naslovom “Srpsko pitanje od 1992. do 2002. u kontekstu međunarodnog prava (od 'slogana o Velikoj Srbiji' do 'prevare protiv Jugoslavije')” objavljena je u knjizi Velika Srbija – istina, zablude, zloupotrebe u Beogradu 2003. ( str . 433-446). U ovoj studiji se takođe navodi i sledeće ( strane 435-436 u knjizi ):

“Nezakonito delovanje protiv Srba se nastavlja do danas. Pre dve godine sam imao priliku da predstavim moje naučne poglede u vezi sa zločininima protiv Jugoslavije s ovog istog mesta u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Danas bih želeo da izložim svoja viđenja o jednoj drugoj činjenici, koja je veoma važna s istorijske tačke gledišta, kao i sa stanovišta međunarodnog prava. To je događaj koji se desio na kraju bombardovanja Jugoslavije, a koji pruža dokaze o delu 'prevare protiv Jugoslavije' u čisto pravnim i naučnim terminima. Izučavajući pravne i istorijske dokumente došao sam do sledećih naučnih zaključaka:” .

Ovo izlaganje postalo je široko poznato unutar i van Srbije, putem štampe. Vidi novine : Novosti od 27. oktobra 2002, str. 7 (vidi priloženi dokument); Politika od 27. oktobra 2002, str. 10; Politika Ekspres od 31. oktobra 2002, str. 4; NACIONAL od 2-3. novembra 2002, str .5; Glas od 4. novembra 2002, str. 11; OKO od 13. novembra 2002, str .9.

49. Tekst nacrta rezolucije Saveta Bezbednosti trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu Si-en-en-a (http://www.cnn.com/WORLD/europe/9906/08/resolution.text/index.html).

50. Prvi član ovog Vojnog sporazuma glasi: Sporazumne strane iznova potvrđuju da dokument kojeg je predsednik Ahtisari predstavio predsedniku Miloševiću a koji je odobren od strane Skupštine Srbije i Savezne vlade 3. juna 1999. takođe predviđa i razmeštanje na Kosovu pod okriljem UN efektnog međunarodnog civilnog i bezbednosnog prisustva. Strane takođe primaju k znanju da je Savet bezbednosti UN spreman da usvoji rezoluciju koja je šredložena u vezi s navedenim prisustvom.

Tekst Sporazuma trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu NATO (http://www.nato.int/kosovo/docu/a9990609a.html).

51. Vidi priloženi dokument Tekst pisma zajedno s njegovim dodatkom trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu Ujedinjenih Nacija (http://www.un.org/peace/kosovo/99648_1.pdf).

Dokument kojeg je francuski ambasador dostavio Generalnom Sekretaru UN ne sadrži potpis bilo kog predstavnika jugoslovenske ili srpske vlade. Vidi poslednju stranu ovog dokumenta na veb stranici UN (http://www.un.org/peace/kosovo/99648_4.pdf).

52. Vidi priloženi dokument.

53. Vidi P. G. Haritos “Srpsko pitanje od 1992. do 2002. u kontekstu međunarodnog prava (od 'slogana o Velikoj Srbiji' do 'prevare protiv Jugoslavije')”, cit. delo , str . 439.

54. Moramo ponoviti da se reč “prevara” ovde upotrebljava u čisto naučnom smislu, i ni u kom slučaju se ne može tumačiti kao namera da se ikome nanese lična uvreda. Cilj ove studije je da promoviše naučnu i istorijsku istinu. Njen cilj takođe leži u otkrivanju jedne velike nepravde počinjene protiv čitave jedne nacije, koja je pretrpela ogromne žrtve u ime slobode i civilizacije tokom dvadesetog veka. Ova nacija je zaslužila bolji tretman u jednom teškom trenutku po njen opstanak od strane civilizovanih država zapadnog sveta, a pogotovu od strane njenih bivših saveznika. Vidi: P. G. Haritos “Srpsko pitanje od 1992. do 2002. u kontekstu međunarodnog prava (od 'slogana o Velikoj Srbiji' do 'prevare protiv Jugoslavije')” , cit. delo, str . 440.

55. Vidi P. G. Haritos, Srpsko pitanje od 1992. do 2002. u kontekstu međunarodnog prava (od “parole o Velikoj Srbiji” do “prevare protiv Jugoslavije”), cit. delo, str. 441.

56. Vidi P .G. Haritos, Suverenitet država jugoistočne Evrope i pravni status Kosova i Metohije prema međunarodnom pravu, cit. delo , str . 67.

57. Tekst Uredbe trenutno (avgust 2006) je dostupan na sajtu UNMIK-a (http://www.unmikonline.org/regulations/1999/reg01-99.htm).

58. U 5. poglavlju, stav 7, navodi se sledeće: “Privremene institucije samouprave biće odgovorne za usaglašavanje svog zakonodavstva i prakse u svim poljima odgovornosti s relevantnim evropskim i međunarodnim standardima, s posebnom težnjom ka pospešivanju bližih privrednih, društvenih i drugih veza između naroda Kosova i drugih Evropljana, sa svešću da će poštovanje tih standarda i normi biti centralno za razvoj odnosa s evro-atlantskom zajednicom”.

59. http://www.un.org./Overview/growth.htm

60. http://www.un.org./Overview/growth.htm

61. * U vreme kada je ova j rad bio u štampi, Skupština Srbije je usvojila novi Ustav Republike Srbije, 8. novembra 2006. Novi Ustav je prethodno izglasan na narodnom referendumu, održanom 28. i 29. oktobra 2006. na celoj teritoriji Srbije, uključujući i pokrajinu Kosovo i Metohija. U preambuli se navodi da je: "Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja Pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima . ''

Po pitanju statusa Kosova i Metohije kao dela srpske teritorije, novi ustav Srbije je saglasan s međunarodnim pravom, tj. u skladu je s onim što je opisano i podržano u ovoj studiji.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM