Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Crkva i politika

   

 

Božićna poslanica Patrijarha Pavla

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
SVOJOJ DUHOVNOJ DECI
O BOŽIĆU 2006. GODINE

P A V L E

PO MILOSTI BOŽJOJ

PRAVOSLAVNI ARHIEPISKOP PEĆKI, MITROPOLIT BEOGRADSKO-KARLOVAČKI I PATRIJARH SRPSKI, SA SVIMA ARHIJEREJIMA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, SVEŠTENSTVU, MONAŠTVU I SVIMA SINOVIMA I KĆERIMA NAŠE SVETE CRKVE: BLAGODAT, MILOST I MIR OD BOGA OCA, I GOSPODA NAŠEG ISUSA HRISTA, I DUHA SVETOGA, UZ RADOSNI BOŽIĆNI POZDRAV:

MIR BOŽIJI - HRISTOS SE RODI!

„...Zaista, velika je tajna pobožnosti:
Bog se javi u telu, opravda se u Duhu,
pokaza se anđelima, propovedi se
neznabošcima, verova se u svetu, vaznese se u
slavi”(1. Tim. 3,16).

Ove reči apostola Pavla najpotpunije oslikavaju svu lepotu božićne radosti u kojoj smo mi, draga deco duhovna, istinski učesnici velike tajne Božjeg silaska sa Neba na zemlju i čovekovog uznošenja sa zemlje na Nebo i sedenja sa desne strane Oca. A to je, u suštini, bogosinovstvo svakoga čoveka koji to poželi delatnom verom. Sin Božji je došao da nas pozove u neprolazno Carstvo Božje i uvede nas u stvarnost večnog života, budući da je On, Gospod naš, uvek Put, Istina i Život (Jn 14, 5).

Događaj Hristovog Rođenja od Djeve Marije sabira sva nadanja i iščekivanja ljudska kroz vekove koji mu prethode, kao i veru svih kasnijih vekova do danas, i trajaće kroza sve vekove do večnosti. To je „punoća vremena” (sr. Gal. 4, 4), jer su Bog i čovek u Ličnosti Hrista Spasitelja sjedinjeni. Bog se rađa kao čovek ne prestajući biti Bog, kako bi čovek mogao postati „bog po blagodati”, ne prestajući biti čovek.

Radujući se radošću neprolaznom i neopisivom zbog velikih darova ljubavi Božje, upitajmo se mi, verujući hrišćani, koji smo pozvani i poslani u svet da budemo „so zemlji i svetlost svetu” (sr. Mat. 5, 13-14), da li smo i koliko smo zaista odgovorni u svojoj bogodarovanoj slobodi. Nije dobro izgovarati se drugim i uviđati njegove greške, jer osuđivanje – nije put vere. Često je to prepreka na životnom putu i pretežak teret za onoga ko tako postupa. Zato se vama obraćamo, sinovi i kćeri Crkve Hristove, „ne kao da gospodarimo verom vašom nego kao pomagači vaše radosti” (sr. II Kor. 1, 24). Kolenopreklono vas molimo: pokažite ljubav nelicemernu jedni prema drugima i prema svima ljudima – „dobro činiti da nam ne dosadi” (Gal. 6, 9). Potrudimo se da ispunimo svetootačku pouku: „Svaki hrišćanin treba da bude takav čovek da ga se Bog nikad ne postidi”. Možemo mi to, blagočestivi narode Božji: samo ako se malo potrudimo, uspećemo u dobrom delu blagočestive vere.

Mnogo je danas sebičnih ljudi koji misle da sve mogu sami. Mnogo je lažno „velikih” ljudi i naroda i svako misli da baš on može da promeni sliku sveta. Zato, imajmo veru pravednog Josifa, prostodušnost i gostoljublje vitlejemskih pastira, mudrost mudraca sa Istoka koji su, vođeni zvezdom, prineli darove Hristu, ne uplašivši se Iroda. Verujmo verom starozavetnih proroka i pravednika i budimo, zajedno sa svetim apostolima, istrajni u svedočenju velike Tajne vere, znajući da osim Hrista „nema drugog imena pod nebom, danog ljudima, kojim treba da se spasemo” (Dela ap. 4, 12).

Ovo znanje u veri ne sputava nas u ljubavi prema svima. Naprotiv, ono nas pokreće napred i otvara za svakoga čoveka, bez obzira na to ko je on, kako se moli i da li se moli. Jer, „Bog ne gleda ko je ko nego mu je u svakom narodu mio onaj ko tvori pravdu” (Dela ap. 10, 35). Naša vera da je Hristos Spasitelj sveta i čoveka čini nas spremnima i sposobnima da uvek služimo boljitku i spasenju sveta. Sin Božji, n?s radi, i našega spasenja radi, postao je čovek, služeći nama i našem spasenju. Tako je svako od nas prizvan da služi boljitku života i spasenju svih i svega. Kako bi sve bilo bolje i drugačije kada bismo mi hrišćani delatno razumeli smisao služenja „većih” onim „manjima”! Život bi bio lepši, a ovaj svet bolji. Moguće je to – samo je potrebno da svako pobedi sebe, da prevaziđe sopstvenu sebičnost, da iziđe iz sopstvenog interesa u žrtveno, nesebično.

Činili smo bezakonja – prestanimo, i Bog će oprostiti. Najveći previd činimo u vezi sa čedomorstvom, jer nećemo da priznamo da je to greh ubistva deteta, motivisan sebičnošću nedostojnih roditelja. To je najgnusnije ubistvo, odbijanje blagoslova Božjeg i uskraćivanje prava na život novoj ličnosti. Još nerođeno dete nije bezimeni zametak, fetus; to je čovek – duša živa. Molimo vas, roditelji, ne činite to više, ne zatvarajte vrata svojih srca i domova za blagoslov života. Ima mesta za sve i biće hleba za sve. Setite se onih bezdetnih roditelja koji suznih očiju mole Boga da im podari taj blagoslov! Neka vam materijalne nedaće ne budu izgovor za čedomorstvo! Ne uskraćujte sebi Božji blagoslov!

Znamo da će neki samozvani zaštitnici opet reći kako Crkva uskraćuje ljudska prava i slobodu, ali neka znaju da mi opominjemo iz ljubavi, bez omalovažavanja! A njima Bog blagi neka oprosti greh i neka ih prizove u zajednicu ljubavi. Veoma ćemo se radovati ako se odazovu. Mnogi narodi vode računa o svom istorijskom postojanju i večnom spasenju, a naš, srpski narod, poubijao je, nažalost, svoje nerođene dece više nego naši neprijatelji u svim ratovima zajedno. Želimo da naglasimo da je u našoj Otaxbini broj umrlih godišnje veći od broja rođenih za dvadeset pet hiljada. Nadamo se da će ovi podaci pokrenuti mnoge na odgovorno razmišljanje i još bolje činjenje.

U vršenju dobrih dela, u praštanju i u molitvi treba da budemo istrajni i da izdržimo do kraja, jer „kad nas psuju, blagosiljamo; kad nas gone, trpimo; kad hule na nas, molimo...” (I Kor. 4, 12-13), znajući da je „pobeda koja pobeđuje svet – vera naša” (I Jn 5, 4). Pravoslavni Srbi na Kosovu i Metohiji to najbolje osećaju i znaju, kao i mnogi drugi obeskućeni i sa ognjišta prognani. Oni nose na telu rane Hristove i pobeđuju svoje progonitelje. Mnogi njih ne razumeju, budući opterećeni sobom i svojim strahovima. Oni, poput negdašnjih hrišćanskih mučenika i ispovednika, pobeđuju one koji misle da mogu stići do cilja nanoseći poraz drugome. Duboko verujemo da će doći vreme kada će se nasilnici postideti. Molimo se i za neprijatelje naše da uvide da činjenje zla ne može doneti dobro nikome. Neka znaju da će, posle svih poraza kojima ponižavaju druge, na kraju sami sebe poraziti beznađem. I za njih se molimo da pobede sebe i postanu učesnici onog mira koji Hristos svima daje.

Draga deco duhovna, naša sveta Srpska Svetosavska Crkva nadživela je sve istorijske Golgote i raspeća radošću vitlejemskih pastira i mudrošću mudraca sa Istoka, i živeće vavek, u sabornom jedinstvu sa svim pomesnim Pravoslavnim Crkvama, koje čine Jednu Svetu Crkvu. Svojom sabornošću ona okuplja vaskoliki srpski rod, na svim kontinentima i u svim državama, i otvorena je za sve dobronamerne ljude. Sabirala je svoja verna čeda kroz sve vekove, idući uskim putem i gradeći mostove mira i ljubavi među ljudima i među narodima.

Znamo dobro za sve naše padove, raskole i podele. Molimo se Gospodu da to prestane jednom zauvek, a sve vas molimo da budete jedno u Gospodu, kako bismo svima pokazali čistu veru i svetu slogu, svu lepotu vere u Boga i vere u čoveka Božjeg. To će biti onda kada prestanemo da se među sobom delimo na razne načine, najčešće po bezumlju. Pokušajmo, u radosti božićnjega slavlja, da se izmirimo i saberemo oko kolevke Bogomladenca i da prevaziđemo sve naše besmislene podele!

Naravno, treba o svemu promišljati, suočavati različite stavove i raspravljati, ali to ne sme da bude razlog za međusobnu mržnju ili za mržnju prema bilo kome. Mora da važi pravilo da „onaj ko želi da bude prvi, taj treba svima da služi”. Hristos je Svojim životom pokazao sve ovo, a mi hrišćani imamo sveti zadatak da i svojim življenjem to potvrdimo. Danas je najpogodniji dan da ispitamo sebe gde smo mi u tom delu i da ispravimo sami sebe i jedni druge kako bi naša radost bila potpuna i trajna.

Svako od nas treba da u ličnosti drugoga čoveka vidi lice Božje, lice svoga brata i večnog sabrata. Tada će srce svakoga od nas istinski biti vitlejemska pećina u kojoj se Hristos uvek iznova rađa. I što više bude takvih srdaca, svima će biti bolje i svi ćemo biti bolji.

MIR BOŽIJI - HRISTOS SE RODI !

Dano u Patrijaršiji srpskoj u Beogradu, o Božiću 2006. godine.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM