Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Vanja J. Vučenović

Slučaj Kosmet i uzroci srpskog evroskepticizma

“Koliko je još albanskih država Evropa spremna da izdrži? Republika Albanija, Republika Kosovo, Preševska dolina u južnoj Srbiji, zapadna Makedonija, oblasti Crne Gore naseljene Albancima. Spisak takvih regiona moguće je i produžiti” –navodi se u komentaru koji je povodom rešavanja konačnog statusa Kosova i Metohije nedavno izneo radio Glas Rusije. Pomenuti regioni predstavljaju stecište kriminalnih aktivnosti i delatnosti, a što je najvažnije, skoro svi prete da postanu “scena” za šire međuetničke sukobe. Da li je to Evropa odlučila da se vrati u feudalizam? – pita analitičar ruskog radija.

Karakter ovih turbulentnih balkanskih „regiona-država“ u povoju, s posebnim akcentom na Kosmet, možda najbolje oslikava način na koji je ovaj region izvojevao svoju faktičku nezavisnost. Komentator podseća na osnovne parametre “države” Kosovo: od sredine 1999. do danas iz ove pokrajine prognano je više od 200.000 Srba, srušeno preko 150 pravoslavnih crkava i manastira, a uništeno više od 30.000 srpskih domova.

Da li je takav eksperimentalni politički entitet, ogrezao u zločinu i kriminalu, slika i prilika demokratskih vrednosti za koje se zalaže napredna i pravedna Evropa ili se, pak, u postmodernim integracionim procesima gube pozitivne vrednosti evropske tradicije? Je li tolerisani i ignorisani aparthejd na Kosovu zapravo “večiti standard” za ovaj deo Evrope? To što navodno “demokratska i humanistička” Evropa zatvara oči pred ovim malignim procesima više govori o njoj i njenoj slabosti, nego o realnom stanju na Kosovu i Metohiji. Stavovi većine evropskih zvaničnika i raznoraznih komesara koji se mogu čuti danas, a odnose se na konačno rešenje kosmetskog scenarija, takvi su da “dogma” (što papagajski ponavljaju radikalni liberali u Srbiji) o iskrenoj želji Evrope da se Srbija što pre nađe u njenom “majčinskom” zagrljaju gubi (svakim danom sve više) svoje utemeljenje u realnosti, a nećemo pogrešiti i ako kažemo – u zdravom razumu.

Tako je nedavna poseta srpskih parlamentaraca poslanicima evropskog parlamenta u Briselu pokazala nedvosmisleno razmimoilaženje i međunarodno nerazumevanje objektivne društveno-političke situacije koja postoji u južnoj pokrajini, a koja je neodvojiva od političke perspektive same Srbije. Međutim, ona, u isto vreme, svedoči i o gotovo nimalo izmenjenoj svesti i još uvek prisutnim predrasudama koje postoje o Srbiji kao o dežurno “lošem momku” problematičnog Balkana, koji nikako i ničim ne može zaslužiti eventualnu evropsku političku naklonost i podršku. Iako se međunarodna zajednica deklarativno „ upinje “ da na svaki mogući način ovoj zemlji približi evropske horizonte, sve to na kraju ostaje samo “mrtvo slovo na papiru” kada se celokupna stvar prenese na polje praktičnog ostvarenja takvog cilja.

Evropski poslanici su, kada je reč o konačnom statusu Kosmeta, iskazali stav potpuno suprotan stavu njihovih srpskih kolega, bukvalno aminujući faktičko (suštinski bespravno) stanje na terenu nekritičkim pozivanjem na navodnu volju većinskog (u ovom slučaju albanskog) naroda u toj pokrajini. Takvim pristupom poslanici „ ujedinjene “ Evrope pridružili su se gomili onih globalističko-ahtisarijevskih kriznih centara moći, za koje međunarodno pravo i iz njega izvedeni principi suvereniteta i nepovredivosti državnih granica predstavljaju ništa više do “poslednju rupu na svirali” i odavno prevaziđene kategorije. Da helsinški dokumenti o nepovredivosti granica suverenih država u Evropi ne predstavljaju „sveto pismo“, pokazuju izjave poslanika iz nekad “bratske” nam, a sada daleke (EU)ropske Slovenije, Jelka Kacina i njegove nemačke koleginice u evropskom parlamentu, poslanice Gizele Kalenbah, u kojima su naglasili da "ne vide drugu mogućnost za rešenje statusa osim nezavisnosti Kosova". Kacin je zatim svoj stav detaljnije obrazložio: “Kosovo će biti nezavisna država jer ne može biti drugačije. Samo države mogu ući u EU, a mi smo svima na zapadnom Balkanu obećali ulazak u EU... Sve dok Kosovo ne bude država, ono neće moći ni da pregovara o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, a kamoli da uđe u EU", ukazao je samouvereno slovenački parlamentarac. On je takođe zaključio da će Srbija bez Kosova brže napredovati ka Evropi, te da je “samo nezavisno Kosovo garancija za ljudska prava na Kosovu”. Nameće se pitanje: ima li dobrih namera u tome da se neko, s jedne strane, tobože zalaže za ulazak jake Srbije (“balkanskog tigra i lidera”, prema Asošijejted presu) u EU i da se istoj propisuju brojni i teško ostvarivi pravno-ekonomsko-demokratski uslovi koje mora ispuniti, a da se opet, s druge strane, ona pravno i teritorijalno sakati, te da se na najgrublji način relativizuju i ignorišu njeni vitalni nacionalni interesi, kakav je slučaj sa Kosmetom?

Koji je to “čarobni recept” kojim slovenački poslanik namerava da “ugura” Kosovo u EU kada će ono, i eventualnim proglašenjem nezavisnosti, “svetlosnim godinama” biti udaljeno od onoga što se objektivno može nazvati demokratsko i civilizovano društvo? Da li je Evropi (EU) uopšte poznato da je na Kosmetu u ovom trenutku dve trećine radno sposobnog stanovništva nezaposleno, a da najmanje trećina živi ispod granice siromaštva? Izgleda da zapadne investitore previše ne zabrinjava činjenica što je u ovoj pokrajini (u kojoj zdrava ekonomija faktički i ne postoji) u privatizaciji lokalnih preduzeća većinska imovina prešla u ruke bahatih i kriminalnih vlasnika, kao i da pravno regulisanje bilo koje oblasti društvenog života ne postoji. Prema takvom stepenu kriminalizovanosti društva, i Kolumbija u vreme Eskobara je uzorna pravna država. Isto tako, ljudska prava i njihove garancije predstavljaju misaonu imenicu za mlado kosovsko društvo, koje je nastalo u ratu i zločinima prema ondašnjem srpskom življu i etničkom progonu istog. Na egzodusu, prema kojem je Evropa i celokupna međunarodna zajednica ostala potpuno ravnodušna i nema.

Prema tome, koje su to demokratsko-civilizacijske kvalifikacije prema kojima bi tvorevina zvana Kosovo uopšte i mogla da bude “nominovana” za nešto što se naziva “demokratska evropska država”, a da ne govorimo o njenom uključenju u EU?

Potrebno je, s jedne strane, sagledati i šire geopolitičke posledice “presedana” koje bi eventualno otcepljenje Kosova moglo da proizvede. Istovremeno, ne bi trebalo prenebregnuti i negativne psihološko-političke efekte na unutrašnje političke prilike u samoj Srbiji. Osim regionalnih posledica otcepljenja Kosova, prisutne su, kao što smo naveli, globalne posledice ovog potencijalnog presedana. Kosovska nezavisnost bi se svakako negativno odrazila na situaciju u BiH, Makedoniji, Grčkoj, pa i druge manjine na Balkanu, kao što su Mađari u Vojvodini i Rumuniji, smatra analitičar Džon Zavales. Na sličan način austrijska novinska agencija APA, u svom komentaru povodom 11-godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma 21. novembra, ocenjuje da “ukoliko srpska pokrajina Kosovo dobije nezavisnost, “bosanski” Srbi će zasigurno u političku igru uneti pravo na samoopredeljenje”.
U tom smislu, direktor programa međunarodne bezbednosne politike Čikaškog univerziteta Džordž Meršhajmer napominje da će, ukoliko Kosovo dobije nezavisnost, Srbima u Bosni biti teško objasniti zašto oni ne mogu da postanu deo velike Srbije. “Ne mogu se terati Hrvati i Srbi da ostanu deo Bosne ako to ne žele”, isti če američki analitičar i dodaje da su sada Evropljani veći protivnici podele Bosne od SAD. Kojim to onda argumentima međunarodna zajednica, ovaploćena u SAD i EU, objašnjava da s jedne strane Albancima na Kosovu treba dati pravo na samoopredeljenje, a da se, s druge strane, isto to pravo uskraćuje Srbima u Republici Srpskoj ili u Republici Srpskoj Krajini? Zapad (pre svega EU) morao bi da se jasno odredi prema stavu hoće li „kosmetske presedane“ dosledno podržavati i blagosiljati i u svim drugim identičnim situacijama, ili će se kategorički suprotstavljati takvom vidu bespravne teritorijalno-političke samovolje.

Prema spoljnopolitičkom analitičaru Helmutu Krameru, problem sa “nekim oblikom nezavisnosti” može da ima čak i sama EU jer neke njene članice, na primer Francuska i Španija, potencijalnu nezavisnost Kosova mogu da vide kao “ svoj ” problem (Glas Amerike). Tako je ministar spoljnih poslova Španije Migel Anhel Moratinos, imajući u vidu činjenicu da se neko slično “Kosovo” može dogoditi i njegovoj zemlji, nedavno izjavio da se Španija protivi samoopredeljenju Kosova i da Madrid ne vidi nezavisnost Kosova, čak i ograničenu kao jedino moguće rešenje za status te pokrajine. "Principâ teritorijalnog integriteta i nemenjanja granica u Evropi koje je ozvaničila Helsinška konferencija moraju se svi pridržavati”, naglasio je španski šef diplomatije. "Moramo biti svesni da status Kosova koji predviđa nezavisnost pretpostavlja kršenje principa koji je EU definisala , a tiče se promovisanja i nastajanja država na etničkom principu. Te principe Unije smo, svojevremeno, podržali u Bosni i Hercegovini. Kršenje tih principa bi moglo dovesti do destabilizujućih efekata u regionu", zaključio je Moratinos. Kosovska nezavisnost bi u perspektivi otvorila Pandorinu kutiju regionalističkih i separatističkih aspiracija širom Evrope, što vodi stvaranju postnacionalne “Evrope regija”.

Spoljnopolitički analitičar i ekspert za jugoistočnu Evropu dr Volf Ošlis ocenio je u intervjuu nemačkom radiju Dojče vele (27. novembra) da su ideje o uslovnoj nezavisnosti ili o ograničenom suverenitetu Kosova besmislene. "Suverenitet je kao trudnoća ili sloboda. Ili je ima, ili je nema. Ti izrazi samo pokazuju da je međunarodnoj zajednici neprijatno jer zna da krši sopstvene principe i dogovore", rekao je on, uz podsećanje na to da je još od juna 1999. godine na snazi Rezolucija Saveta bezbednosti 1244 "kojom je jasno određen status Kosova kao integralnog dela SRJ". Prema njegovim rečima, međunarodna zajednica na Kosovu želi da posreduje između dva potpuno suprotstavljena stanovišta, što je nemoguće "posebno zato što nije ispunjena jedna od osnovnih odredbi Rezolucije 1244 u kojoj izričito piše da, posle određenog vremena, na Kosovo treba da dođe srpska vojska i policija kako bi štitile srpske svete objekte”. Stoga, "jedini način za rešenje ove beskrajne krize jeste povratak na Rezoluciju 1244 i njeno precizno i doslovno ispunjavanje”, zaključio je Ošlis . Žalosno je da se ovakvi stavovi mogu retko čuti u “reformskim krugovima” beogradske političke i intelektualne “elite”, koja neretko tr či čak i nekoliko koraka ispred onih međunarodnih centara ko ? i se na svaki način trude da otmicu dela vekovne srpske teritorije podvedu pod parolu jedinstvenog i neponovljivog „slučaja“.

Evropa (Evropska unija) takođe mora da uzme u obzir negativna psihopolitička dejstva koja bi ishitrena odluka o nezavisnosti KiM mogla proizvesti u unutrašnjim društveno-političkim okvirima Srbije. Zanemarivanje i ignorisanje legitimnih istorijskih i državnih interesa Srbije u njenoj vekovnoj pokrajini moglo bi trajno da obeshrabri reforme i ugrozi krhke demokratske institucije.

Možda najbolju ocenu trenutnog odnosa Evrope (ali i Zapada generalno) prema Srbiji, ako se uzme u obzir mogući epilog “kosmetske drame”, ali i bezbrojni i uvek neki novi haški ultimatumi (trenutno poslednji vezan za isporučenje generala Ratka Mladića), daje već pomenuti Ošlis, koji s pravom primećuje da “Srbiju povremeno tretiraju kao da je u Beogradu još uvek na vlasti diktator Slobodan Milošević, a Srbija se u oktobru 2000. oslobodila i danas je demokratska država koja jednostavno nema š ta sebi da prebacuje”. On, takođe, dodaje da postoji očigledan napredak Srbije u sprovođenju unutrašnjih reformi.

Koji su to onda čvrsti razlozi za neprestano držanje Srbije na “sigurnom odstojanju” od Evrope? Teško je odr živa teza da je Mladić jedini i poslednji razlog sve očiglednijeg zapadnjačkog “bojkota” Srbije i njenog evropskog opredeljenja.

Postoji li, uopšte, iskrena namera da se nesumnjivo demokratizovana Srbija uvede u EU ako se uzme u obzir nedavna izjava nemačke kancelarke Angele Merkel (od 10. oktobra) da posle prijema Rumunije i Bugarske Evropska unija ne bi trebalo da razmišlja o ijednoj novoj članici. “Moramo shvatiti da u skoroj budućnosti ne možemo da primimo nijednu novu zemlju... Evropa mora najpre da jasno utvrdi gde su joj granice", istakla je tada Merkelova, procenjujući da bi nov talas prijema mogao uslediti tek 2012. godine, kada bi i bio razmotren eventualni ulazak Hrvatske u EU. Ova činjenica se “nojevski” ignoriše u našoj političkoj realnosti, u kojoj još dominiraju demagoška obećanja tipa “mi ćemo uvesti Srbiju u Evropu”.

To beskrajno prolongiranje uključenja Srbije u evropske integracije značajno otupljuje reformski i demokratski potencijal ove zemlje. Da bi se sačuvali ostaci poverenja u evropske i demokratske institucije i ulila bilo kakva nada da evropski Zapad zaista računa na Srbiju kao nekog budućeg “člana”, moralo bi da se pokaže zalaganje za rešenje “kosmetske drame” koje bi bilo zasnovano na principima međunarodnog prava i evropskoj tradiciji, koji se oštro protive menjanju postojećih granica suverenih država. “Otmicom” Kosova ugrožavaju se i domaće reforme i “mlada” srpska demokratija, ali i torpeduje iskreno proevropsko opredeljenje stanovništva. Posle, verovatno, negativnog rešenja kosovskog pitanja, niko ne sme da se čudi što će porasti evroskepticizam, pa i antiamerikanizam u Srbiji. Zapadne zemlje, stoga, ne treba da Srbiji postavljaju ultimatume, već bi morale ponuditi takav paket integracije sa EU koji u Beogradu ne bi bio prihvaćen kao diktat. U suprotnom, san demokratskih grupacija o blagodetima “majčinske Evrope” započet 5. oktobra postaće samo još jedna u nizu obmana u kojima se Srbija “našla” s kraja 20. veka.

4. decembar 2006.

 

 

 
 
Copyright by NSPM