Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Nikola Simićević

Srebrenica – Genocid nad bošnjačkim ili srpskim narodom?

Svetskim javnjim mnjenjem već godinama kruži teza da je u julu 1995. godine u istočnobosanskom gradu Srebrenici počinjen genocid nad bošnjačkim narodom od strane vojske Republike Srpske, ili kako mnogi češće vole da kažu – „od strane Srba“. Od strane Haškog tribunala doneto je već nekoliko presuda za saučesništvo u pomenutom genocidu, što sa pravne i zdravorazumske tačke gledišta deluje u najmanju ruku apsurdno, jer taj genocid još uvek nije dokazan. Oni koji uporno insistiraju na tezi da su Srbi počinili genocid nad Bošnjacima u ratu u Bosni i Hercegovini, u koje spadaju i čelnice nekoliko tzv. nevladinih organizacija u Srbiji, sistematski rade na nametanju kolektivne krivice srpskom narodu uprkos činjenici da svaki zločin, pa i zločin genocida, mogu počiniti samo pojedinci ili grupe ljudi, a ne čitav narod. To što ti pojedinci ili grupacije ljudi pripadaju nekom narodu nema nikakve veze sa drugim pripadnicima tog naroda. U tom smislu eventualni genocid u Srebrenici nad Bošnjacima mogla je počiniti, ne ni vojska Republike Srpske, već samo njen deo koji se u tom trenutku nalazio u Srebrenici. Svako identifikovanje krivca za srebrenički genocid kao "Srbi" predstavlja duboko rasističku tezu kojom se čitav srpski narod kvalifikuje kao genocidan.

No, vratimo se priči o samom genocidu u Srebrenici. Iako genocid nad bošnjačkim narodom u tom gradu pravno nikada nije dokazan, mnogi o njemu govore kao nepobitnoj činjenici ne uzimajući čak ni u razmatranje šta se na tom području dešavalo sa srpskim stanovništvom tokom čitavog rata od 1992. do 1995. godine. Kada o genocidu govorimo, najpre se moramo zapitati šta uopšte genocid predstavlja i kao pojava i kao pravna kategorija zločina. Prema Povelji Ujedinjenih nacija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida usvojenom od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1948. godine, pod genocidom se podrazumeva svako delo počinjeno u nameri potpunog ili delimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, verske ili rasne grupe kao takve. U tom smislu, oni koji zastupaju tezu da je u julu 1995. godine vojska Republike Srpske u Srebrenici počinila genocid nad Bošnjacima, zapravo zastupaju tezu da je deo vojske Republike Srpske imao nameru da uništi deo bošnjačkog naroda koji se u tom momentu našao u Srebrenici. Da li je odista bilo tako?

Vojska Republike Srpske po preuzimanju Srebrenice omogućila je bezbedni prolazak za 25000 bošnjačkih žena i dece do teritorije pod kontrolom bošnjačkih snaga. Kada neko ima nameru da počini genocid, po prirodi stvari prvo atakuje na decu i na žene. Time već teza o genocidu nad bošnjacima u Srebrenici biva ozbiljno poljuljana i dovedena u pitanje. Drugo, oni koji zastupaju tezu o genocidu nad srebreničkim Bošnjacima, kao krunski dokaz uzimaju cifru od 8000 ubijenih Bošnjaka pri čemu ne navodi nijedan valjan i validan dokaz da je odista toliko Bošnjaka ubijeno u tom gradu. U poslednje dve godine, nejčešće se pozivaju na izveštaj državne komisije Republike Srpske u kome, po njima, stoji podatak da je u Srebrenici likvidirano 8000 Bošnjaka.

Prvo što se mora uzeti u razmatranje je činjenica da to i nije bila komisija Republike Srpske, već neka vrsta privatne komisije tadašnjeg međunarodnog administratora u Bosni i Hercegovini, Pedija Ešdauna.

Drugo, spisak koji je pomenuta komisija napravila nije spisak ubijenih Bošnjaka, osobito ne bošnjačkih civila, već spisak nestalih i onih koji nisu preživeli rat. Na tom spisku se, dakle, nalaze i imena Bošnjaka koji su umrli prirodnom smrću ili su nastradali u borbama.

Treće, spiskom nisu obuhvaćeni samo Bošnjaci iz Srebrenice, već i njihovi sunarodnici iz Bratunca, Skelana, Cerske, Konjević Polja, Zvornika, Han Pijeska, Šekovića, Vlasenice, Višegrada i drugih mesta koji su nakon preuzimanja kontrole nad tim teritorijama od strane vojske Republike Srpske izbegli u Srebrenicu.

Četvrto, za mnoga lica na spisku nisu navedeni ni najosnovniji podaci, tako da se sasvim opravdano može sumnjati da li su ta lica ikada postojala.

Peto, i pored toga što su uz pomoć najsavremenije tehnike istražitelji Haškog tribunala prekopali Podrinje, do sada su otkrili posmrtne ostatke svega 2000 Bošnjaka iz nekoliko podrinjskih opština, uključujući i one koji su umrli ili poginuli pre jula 1995. godine.

Vođa Srebreničke istraživačke grupe i profesor na američkom univerzitetu Pensilvanije, u zaključku članka „Politika srebreničkog masakra“ navodi: „Srebrenički masakr predstavlja najveći trijumf propagande u balkanskim ratovima. Neke druge tvrdnje i otvorene laži odigrale su svoju ulogu u balkanskim sukobima, ali dok su neke dale svoj skromni doprinos propagandnom repertoaru, uprkos tome što su kasnije pobijene (Račak, Markale, srpsko odbijanje da se potpiše sporazum u Rambujeu, 250.000 poginulih Bosanaca, cilj stvaranja Velike Srbije kao motorne snage koja je pokretala balkanske ratove), srebrenički masakr ostaje nedostižan u svojoj simboličkoj moći. To je simbol srpskog zla i muslimanskog statusa žrtve, kao i pravednosti zapadnog rasturanja Jugoslavije i intervencije na više nivoa, uključujući i bombardovanje i kolonijalnu okupaciju BiH i Kosova. Međutim, veza između ovog trijumfa propagande i istine i pravde je nepostojeća. Nepovezanost s istinom simbolizovana je činjenicom da je izvorna procena od 8000 uključujući i 5000 nestalih (prema prvim izveštajima sa terena i Međunarodnog crvenog krsta) koji su napustili Srebrenicu u pravcu teritorije pod kontrolom bosanskih muslimana, zadržana čak i pošto je ubrzo utvrđeno da ih je nekoliko hiljada stiglo do odredišta, dok je dodatnih nekoliko hiljada poginulo u borbama“.

Područje grada Srebrenice proglašeno je za zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija i u tom smislu moralo je biti demilitarizovano. Medjutim, do demilitarizacije Srebrenice nikada nije došlo, pa se oružane snage bosanskih muslimana u tom gradu prema pravnim standardima moraju tretirati kao terorističke. General Luis Mekenzi, prvi komandant mirovnih snaga UN u BiH napisao je u autorskom članku objavljenom u listu „Večernje novosti“ 16. jula 2005. godine, „Uz pomoć nekih prijatelja, muslimani su počeli da ubacuju na hiljade boraca i komada oružja u zaštićenu zonu. Kako su bosanski borci postajali bolje opremljeni i obučeni, počeli su da izlaze iz Srebrenice i da pale srpska sela i ubijaju njihove stanovnike, a potom da se brzo vraćaju u zonu – pod zaštitu UN. Oriću, muslimanskom vojnom lideru iz Srebrenice, trenutno se u Hagu sudi za ratne zločine počinjene tokom „odbrane“ grada. Dokazi pokazuju da je on odgovoran za ubistvo onoliko srpskih civila, koliko ih je bosansko-srpska armija pobila u gradu“. U knjizi „Srebrenica, agresija, otpor, izdaja, genocid“, autor Nijaz Mašić navodi da je na ratištima oko Srebrenice, pre jula 1995. godine, poginulo oko 1500 bošnjačkih vojnika. Iako je većina njih stradala prilikom napada na okolna srpska sela, danas se i oni navode na spiskovima žrtava „srpskog genocida“ u Srebrenici.

Na osnovu činjenica do kojih su došli istražitelji Haškog tribunala, sudija tog suda, Patriša Vald, zaključila je da je u julu u Srebrenici bilo oko 37000 stanovnika. U avgustu iste godine aktivisti Svetske zdravstvene organizacije u Tuzli registrovali su 35632 izbeglice iz Srebrenice. Ovim popisom nije obuhvaćeno 3000 muškaraca koji su se u vreme popisa već nalazili na frontu. To znači da je „genocid“ u Srebrenici preživelo 38600 Bošnjaka – više nego što ih je živelo u gradu.

Kada govorimo o stradanju Srba u Srebrenici i okolini i pitanju da li se to stradanje može pravno okvalifikovati kao genocid, moramo se ponovo kratko vratiti na Povelju Ujedinjejnih nacija u kojoj jasno stoji da je genocid svako delo počinjeno u nameri potpunog ili delimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, verske ili rasne grupe kao takve. Bošnjačke snage pod komandom Nasera Orića u srebreničkom kraju – području opština Srebrenica, Bratunac, Vlasenica i Skelani, ubile su preko 3500 lica srpske nacionalnosti, najvećim delom civila, i uništili oko 140 srpskih sela. Srbi su ubijani zato što su Srbi i pravoslavci, srpske kuće, crkve i groblja uništavani su i razarani zato što su srpski. Da su napadi na Srbe i zločini počinjeni prema njima od strane Orićevih snaga imali jasno obeležje zatiranja jedne etničke i verske grupe najbolje svedoči činjenica da su svoje terorističke aktivnosti pripadnici Orićevih oružanih snaga najviše i najmasovnije izvodili na najznačajnije srpske pravoslavne praznike – Božić i Uskrs. Jednom rečju, bošnjačke snage pod komandom Nasera Orića počinile su masovne zločine prema Srbima u cilju sistematskog zatiranja srpske nacionalne i pravoslavne verske zajednice na tom području, što u skladu sa međunarodnom Poveljom predstavlja klasičan primer genocida.

Ovaj tekst završio bih navođenjem Tregorija Kopolija, urednika lista „Strateška politika“, koji tvrdi da Srbi u Srebrenici nisu počinili genocid. Po Kopoliji, bošnjačka vlast u Sarajevu, Pedi Ešdaun i ostaci Klintonove administracije istrajavaju na laži o genocidu da bi prikrili činjenicu da je do jula 1995. godine u Srebrenici i okolini zapravo počinjen genocid nad srpskim narodom.

(Autor je publicista i pesnik)

 

 

 
 
Copyright by NSPM