Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Jovan Nenadov

Otvoreno pismo Mirku Djordjeviću

Povod za moje ponovno obracanje Vama je emisija pod naslovom «Tuca pod šljivama»

(Pescanik, B 92 , 10.11.2006.) i Vas nastup u istoj. Razloga za pisanje ima vise, neke cu nastojati da obrazlozim.

Tako Vi govorite: “Kada su komunisti dosli na vlast, oni su u Politici objavili spisak od 103 gradjana, koji se streljaju zbog saradnje sa Nemcima. (…) I danas svi objavljuju taj spisak, a zaboravljaju da objave naslovnu stranu Novo vreme od 18. jula 1941. sa spiskom od 122 srpska gradjanina, po imenu i prezimenu, koje Nemci i Nedic streljaju pod sumnjom da su (se) sa oruzjem u ruci ili na drugi nacin usprotivili okupatoru. Da, da, treba objaviti i jedan i drugi spisak, pa videti istinu”.

Vi to u tonu „Aha, a sta kazete na ovo?“ Najblaze receno - iznenadjuje me takva “coskasta” argumentacija od nekoga ko je toliko dugo prisutan na medijskoj pozornici.

Nije isto da li jednu grupu streljaju Nemci ili “narodna vlast” (Ono „i Nedic“ ste se zatrcali - on u to vreme nije imao nikakvu funkciju: vladu je obrazovao 29. avgusta a ponuda da se tog posla prihvati podneta mu je 19. avgusta 1941.). Da li to Vase uporedjenje treba da opravda postupak - streljanje Srba, novembra 1944., za ono sto su uradili Nemci jula 1941.?

U spisku od 105 (nije 103) streljanih Beogradjana (Politika, 27. novembra 1944.) ima licnosti raznih profesija i sa cesto grotesknim optuzbama. Ali to je samo vrh brega: procenjuje se da je u Beogradu “masovno streljanje pripadnika bivsih rezima odnelo (…) najmanje deset hiljada zivota” (Slobodan Markovic: Srpske naucne ustanove u sluzbi deifikacije jugoslovenskog diktatora. www.nspm.org.yu/Debate). Milan Tresnjic, nacelnik OZNE, rekao je da je samo u 12. kvartu na Dedinju likvidirao oko 800-900 ljudi za dva-tri meseca (Srdjan Cvetkovic: Izmedju srpa i cekica - represija u Srbiji od 1944. do 1953. godine. Beograd, 2006. (1)). Procene su da je u popsleratnom periodu, do 1953. godine, bilo oko 65'000 zrtava represije, od kojih polovinu cine Madjari i Nemci Vojvodine (S. Cvetkovic, ibid ).

Knjizevnik Marko Ristic zalagao se u to vreme (Politika, 05.11.1944) da se naprave dva inventara: “inventar moralne lepote (nesebicnosti, heroizma i svesti) i inventar strahote i sramote”. Ovakvim izjavama podeljeno je drustvo i podstican je “etos osvete”. Koca Popovic i Peko Dapcevic su izjavili da pravda “ukljucuje osvetu”. (Slobodan Markovic, ibid ).

“Neko je kriv ne samo sto je nesto ucinio, nego sto je necem pripadao”. Milovan Djilas, o sudjenjima kod nas vec krajem 1944. godine (Revolucionarni rat , Beograd 1990., str. 407), i dodaje: “(…) bilo je medju streljanim i onih koje bi takve sudbine postedeo i najgori, najnepravedniji sud”. A sta da kazemo za masu onih koji su ubijeni bez sudjenja?

Vi pisete: Okupirana Srbija sa vladom armijskog generala Nedica bila je (…) do te mere dosledna u sprovodjenju Hitlerovog nauma o konacnom resenju jevrejskog pitanja, da je od 14'000 nasih Jevreja unisteno 12'000 (…). Za to je pocivsi general Nedic dobio pohvalu od vodje rajha, koja je objavljena i to nisam izmislio nego procitao u memoarima patrijarha Gavrila » (podvlacenja su moja).

Walter Manoschek, danas profesor na beckom univerzitetu, pisao je u svojoj disertaciji o vojnoj okupacionoj politici i unistenju Jevreja u Srbiji: Serbien ist judenfrei, München 1993.

Ovo je centralno delo na tu temu, praceno kasnije i drugim radovima, a zavrseno - ne vremenski - sa izlozbom «Vernichtungkrieg. Verbrechen der Wermacht 1941 bis 1944», u cijoj organizaciji je ucestvovao i Manosek (Izlozba je tokom 1995. i 1996. prikazana u 34 grada Nemacke i Austrije).

U svim ozbiljnim radovim, do kojih sam ja dosao, stoji izricito, da je unistenje Jevreja u Srbiji delo nemackih okupacionih vlasti. Niko ne spominje Nedica. Ovde navodim samo nekoliko izvoda :

- 16. aprila 1941. - jos pre kapitulacije Jugoslavije - izdato je naredjenje, oglasima / plakatima, nemackih vojnih organa (Sipo i SD), da se 19. aprila svi Jevreji imaju prijaviti u zgradi vatrogasne komande; ko se ne bude prijavio « bice streljan ». Od 12'000 beogradskih Jevreja - stanje pred rat - prijavilo se 9'145. (Manosek, ibid, str. 36).

- Prvi Jevreji su streljani kao taoci, « za odmazdu », pocetkom oktobra 1941., kao posledica sukoba u trouglu Sava-Drina. To su bili Jevreji tzv. Kladovo-transporta - njih 1'100 - koji su jos novembra 1939. ( !) krenuli iz Beca prema Palestini - ilegalno - i koji su bili « smesteni » u Sapcu. (Manosek, ibid , str. 62).

- Iz koncentracionog logora Sajmiste, odvodjeno je, pocevsi od marta 1942., svakog dana 50 do 80 Jevreja u dva specijalna vozila - gasne komore. «Sahranjivani» su u okolini Avale. Do kraja maja 1942. likvidirano je na taj nacin 7'500 Jevreja iz KZ Sajmiste. (Judith Brandner : Das Ende der Achthundert. Die Gazette, Berlin, 08.08.2001. www.gazette.de). (SS-Untersturmführer Herbert Andorfer, komandant KZ Sajmiste, osudjen je 1967. u Nemackoj na dveipo godine ztvora. Judit Brandner, ibid ).

- „U Srbiji, u jesen 1941., sprovele su vojne jedinice (Wehrmacht), a ne Gestapo, likidaciju svih Jevreja muskaraca, kao i zatvaranje svih Jevrejki i njihove dece, koji su umoreni od kasnije prispelog Gestapoa. Godinu dana nakom okupacije aprila 1941. bilo je svih 17'000 Jevreja likvidirano. Wehrmacht je mogao da javi Berlinu: „Serbien ist judenfrei““ (Wolfgang Weber: Das heilsame Ende einer Legende. www.wsws.org./de , 14.04.1995.).

U memoarima patrijarha Gavrila (2) nema navodne «pohvale vodje rajha Nedicu» za «konacno resenje jevrejskog pitanja» u Srbiji. (Ili mozda ima - na kojoj strani?). Ali zato ima, na str. 550, zapis o razgovoru sa Nedicem o njegovoj poseti Hitleru septembra 1943., kada mu je ovaj trazio 50'000 vojnika za istocni front (Predmet razgovora sa Vama i sa g. Mihajlovom (3)).

Jedan od Vasih «originala»: «Mozemo mi o komunistima da mislimo sta hocemo, (…) ali jula meseca 1941. pravi Srbin i pravi pravoslavac bio je sa komunistima. I stotine i stotine svestenika dalo je svoje zivote u borbi protiv fasizma, ukljucujuci i cetvoricu vladika nase crkve». Ovo bure ne drzi vodu, ne samo sto ima mnogo rupa («pravi Srbin i pravi pravoslavac») vec mu je i dno prolupano («stotine i stotine svestenika…», itd.). Da vidimo prvo rupe, samo nekoliko :

Do 22. juna 1941. komunisti se nisu ni culi, a Draza je vec bio poznat. Kakvi su Srbi i pravoslavci bili oni kod Draze ili veliki broj simpatizera i pristalica Drazinog pokreta - u to vreme a i kasnije?

Koji pecat nose oni sto nisu verovali u «narodnooslobodilacki» karakter partizanske vojne vec su je smatrali borbom za «prvu zemlju socijalizma», za «boljsevicku revoluciju» i za komunisticku prevlast u zemlji?

Kakvu buducnost su mogli da ocekuju Srbi « pravi pravoslavci » u drustvu dirigovanom ateizmom i vaspitavanom da je vera « opijum za narod » ? I sa primerom « velikog bratskog Sovjetskog saveza », gde se vec onda znalo kako su u njemu prosli crkva, svestenstvo i verujuci podanici.

Nema «stotine i stotine svestenika» - sada je rec o dnu – a jos manje «cetvorice vladika» koji su dali svoje zivote u borbi protiv fasizma! Cetiri vladike i 183 svestenika su zrtve ustaskog terora, pobijeni uglavnom 1941.godine - veliki deo jos u prvoj polovini 1941.

- zato sto su Srbi. (Episkop banjalucki Sava Jovanovic-Platon ubijen je 05. maja 1941; jedino mitropolit zagrebacki Dositej Vasic nije ubijen vec je kasnije umro od posledica mucenja). Sve je to poznato jos od 1989. godine (Veljko Djuric: Ustase i pravoslavlje, Beograd 1989.), poznato i Vama. Cemu onda to prekrajanje istorije?

Prema knjizi Velibora Dzomica “Ustaski zlocini nad srbskim svestenicima”, u NDH je stradalo 205 svestenika, pored navedenih vladika ( www.rastko.org.yu / istorija). Prema knjizi istog autora “Stradanje srbske crkve od komunista”, tokom rata i posle njega, stradalo je 7 episkopa i 43 svestenika (www.mitropolija.cg.yu).

Koliko je to svestenika palo / stradalo na strani partizana? Prevazisli ste sebe u predlogu „da nema drugog resenja nego da patrijarh i vladike, uz zvonjavu zvona krenu pesice prema Zvorniku i Srebrenici na pokajanje, da se izvinimo za veliki zlocin“. Srpska Kanosa, u velicanstvenoj postavci: 30 vladika / mitropolita, na celu sa devedesotogisnjim Patrijarhom, krecu peske, uz zvonjavu zvona (svih srpskih crkava?), na put od 200 km. Da udju u istoriju - nas patrijarh Pavle nadmasio Henrika IV!

Prva poklonjene bi bilo, pretpostavljam, u Potocarima, gde su na groblju Memorijalnog centra sahranjene muslimanske zrtve iz Srebrenice, njih oko 2'300. Na mermernom stubu, nasred mezarja, uklesana je Srebrenicka molitva, na srpskom / bosanskom, engleskom i arapskom jeziku: „U ime Boga Milostivog / Molimo se Boze svemoguci / Neka tuga postane nada / Neka osveta bude pravda / Neka majcina suza bude molitva / Da se nikome ne ponovi Srebrenica!“ (Ljiljana Bulatovic, NIN, 09.06.2005., u rubrici „Odjeci“). „Neka osveta bude pravda ...“. (To smo vec imali: „pravda ukljucuje osvetu“, Koca Popovic / Peko Dapcevic).

Na putu za Zvornik, u selu Kravici - tamo gde su Muslimani napravili pokolj na Bozic 1993. - postoji centralno spomenobelezje srpskim zrtvama sa podrucja Srebrenice, do sada oko 1'300 pronadjenih. Ovo groblje litija bi ipak trebalo da poseti - hriscanske duznosti radi.

Program za Zvornik prepustio bih Vama. Ja bih, sa svoje strane, preporucio nastavak do Tuzle. Tamo je 15. maja 1992. izvrsen prepad na vojnike JNA, koji su, shodno dogovoru sa lokalnim vojnim i politickim vlastima, napustali Tuzlu bez oruzja. Poginulo je 200 vojnika a 140 je zarobljeno, nepoznatih sudbina. Napad je snimala muslimanska televizija. (Postoji obimna dokumentacija., npr. Google: Tuzlanska kolona). Episkopi bi mogli da odrze molitvu, makar nasred ulice, bivse Skojevske. (15. maj se proslavlja kao dan oslobodjenja Tuzle).

Episkopska svita bi ovde mogla da zavrsi svoje putesestvije. Ne znam kakva ste im dalja prevozna sredstva predvideli, uprilicena potrebi njihovog ispastanja.

? Da podvucemo: Vase namere su jasne, teze su Vam, medjutim, prekonstruisane a dokazi na slabasnim nogama (neki nemaju ni takve noge). Uz to Vi potcenjujete - ovom prilikom – osecaj za meru, inteligenciju i nivo obrazovanja Vasih slusalaca / citalaca. (To je jedan od razloga zasto Vam pisem).

Ovu epistolu zavrsavam jednim citatom, tudjim ali koji i ja prihvacam:

“Da li sam ja zver ili necovek kada ne mogu da imam osecanje stida koje mi namece stalno ista grupa ljudi? U stvari ne mogu bas zbog te grupe. Ne, nije problem u neosetljivosti na srpske zrtve. Problem je u kontekstu u kome se trazi “suocavanje” ili “denacifikacija””.

(Jedan ing. informatike, u rubrici “Odjeci”: Moralistima nikad dosta. NIN , 16.06.05.).

S postovanjem

Jovan Nenadov

FUSNOTE:

1. Citati su preuzeti iz clanka: Ivana Micevic “Likvidacije bez milosti”, Novosti, 04.11.2006, pisanog na osnovu razgovora sa autorom knjige, mr Srdjanom Cvetkovicem.

2. Memoari patrijarha srpskog Gavrila, Beograd 1990.

3. U clanku “Otkud sad Nedic”, NIN, 19.01.2006., navodi se izjava Mihajla Mihajlova: “Tesko je reci da je on (Nedic) sprecio odlazak nasih vojnika na istocni front. (…) cak je i Ljotic trazio da se nasi ljudi tamo posalju, ali je to odbila nemacka komanda”. Pisao sam g. Mihajlovu i zamolio ga za izvor njegovih informacija. On me je uputio na g. Djordjevica, koji mi, na moje pismo od 08.02.2006., uopste nije odgovorio - iako je to obecao.

 

 
 
Copyright by NSPM