Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Srbija i Crna Gora

   

 

Milorad Vukašinović

Abdikacija Mila Đukanovića

Povlačenje Mila Đukanovića sa državnih funkcija, posle sedamnaest godina neprikosnovene vladavine Crnom Gorom, zaista je vest koja zaslužuje poseban komentar. Ne pamti se u skorijoj istoriji balkanskih političkih dešavanja, da je neko na vrhuncu političkog uticaja i u najboljoj životnoj dobi, dobrovoljno napustio vlast. Osim ukoliko nije reč o iznuđenom potezu. U svakom slučaju objašnjenja ponuđena ovih dana crnogorskoj javnosti, izazivaju najblaže rečeno osećaj konfuzije i zbunjenosti. U celoj priči ima i elemenata grotesknog, marovićevskog tipa, o tome kako “nisu ljudi ro đeni da večito budu predsednici ”, ali i odjeka postmodernog ideološkog cinizma koji govori “o unapre đenju demokratskih procesa ”. Sve to izgovoreno je na prigodnoj konferenciji za novinare, koju je ovoga puta kreirala sumorna crnogorska politi čka i društvena stvarnost, a ne neka dobro plaćena britanska PR kompanija. Zato je sve i izgledalo prilično neuverljivo ili kako ovih dana reče Milica Pejanović – Đurišić “ nedostojno jedne takve ličnosti kakva je Milo Đukanović “.

Operacija “ubeđivanja” Đukanovića

Kada odbacimo «argumente» tipa «umor od vlasti» kojima se zasenjuje medjska prostota zapitamo se kakva je zapravo politička pozadina ovog izuzetno važnog događaja za Crnu goru, ali i šire. Dobro obavešteni izvori ukazuju da su celom događaju prethodile “tajne diplomatske igre“ komesara za spoljnu politiku i bezbednost Evropske Unije Havijera Solane. U privatnom pismu adresiranom na jednog visokog državnog funkcionera, koalicionog partnera vladajuće DPS, Solana čestita na “fer i demokratskim izborima “ i izražava uverenje da će “nova demokartska Vlada biti formirana na takav na čin da na njenom čelu neće biti gospodin Đukanović ”. Istovremeno visoki dr žavni funkcioner se poziva da bude na čelu borbe “protiv organizovanog kriminala u Crnoj Gori“, na šta pomenuti političar odgovara da je tu borbu “vodio ubijeni visoki policijski funkcioner Šćekić, kao i da pomoćnik ministra policije iz njegove partije Mićo Orlandić, živi u strahu da će biti likvidiran, pa ga zbog toga danonoćno prati dvadeset policajaca“. Šta je još visoki državni činovnik napisao Solani teško je reći. Ono što je sasvim izvesno o sadržaju pisma odmah je obavešten Đukanović lično.

Da li slučajno ili ne, tek pismo je upućeno neposredno pred posetu ministra odbrane SAD Donalda Ramsfelda Podgorici. Obavešteni izvori tvrde, radi dodatnog pritiska na Đukanovića, koji je po svemu sudeći sasvim uspeo. Naime, američkog ministra odbrane posebno su interesovale baze u Bijeloj i Baru, gde bi veoma brzo bili premešteni američki vojni efektivi, trenutno stacionirani u Napulju. Razlog je sasvim jednostavan. Američka armija na ime korišćenja ovih baza, plaća Italijanima skoro milijardu dolara godišnje, dok bi u Crnoj Gori sve bilo neuporedivo jeftinije. Postoji osnovana sumnja da je Đukanović, ponudio prodaju pomenutih luka za svega stotinu miliona dolara, iako je njihova stvarna vrednost najmanje pola milijarde dolara. Đukanovićev predlog Ramsfeld je diplomatski odćutao.

Misterija ruskog kapitala

Posvećenost Đukanovića evroatlantskim integracijama, očigledno nije fascinirala američkog sekretara za odbranu. Razlog treba tražiti u “gvozdenim pravilima geopolitike”, odnosno neuobičajenom približavanju Mila Đukanovića ruskom faktoru. Ta činjenica Amerikancima se svakako ne dopada. Zato i žele za sagovornika nekog drugog, a ne Đukanovića. Uostalom u tom ključu se može tumačiti i smisao Solaninog privatnog pisma.

Inače, veze sa Rusima uspostavljene su još početkom devedesetih godina prošlog veka, za vreme sankcija protiv Savezne Republike Jugoslavije. Još tada počinje pojačano interesovanje Rusa za crnogorsku obalu. Naravno, najmanje je reč o turizmu. Posle Đukanovićevog zaokreta 97. godine , ta podrška ne prestaje. Ona se samo odvija na drugačiji način i u diplomatski zavijenijoj formi. Pre svega da se ne bi otežavala pozicija Srbije, kada joj se otvoreno nije moglo pomoći. Posle petooktobarske “pli šane revolucije “ vesternizovana Srbija okre će leđa Rusiji, koja svoje poslovno i geopolitičko uporište na Balkanu, pokušava da nađe u Crnoj Gori.

Ostalo je bilo samo stvar tehnike. Đukanović šalje u Moskvu ambasadora Milana Roćena, koji ima specijalni zadatak, da uspostavi što bližu saradnju sa Rusima. Naravno u zamenu sa projektovanu državnu samostalnost, kao neophodan preduslov “operacije spašavanja premijera od krivično pravnog postupka pred italijanskim pravosu đem ”. Saradnja dostiže vrhunac u procesu privatizacije najvećeg industrijskog giganta Kombinata Alimuminijuma u Podgorici, od strane kontroverznog biznismena Olega Deripaske, “agenta uticaja” po svemu sudeći i dalje superuticajene Federalne službe bezbednosti (bivšeg KGB-a), koja je iznjedrila i samog predsednika Vladimira Putina. Na taj način uz kupovinu zemljišta, baš uz samu obalu gde Amerikanci pripremaju vojne baze , Rusi postaju praktično trajni vlasnici Crne Gore.

Koliko je Đukanovićev zaokret, ako ne razbesneo a ono sigurno iritirao Amerikance i Britance, najbolje svedoči tekst na stranicama verovatno najuticajnijeg svetskog ekonomskog glasila “ The Ekonomist” od 30. aprila 2005. godine, pod naslovom “A Slav's best friend“ (Najbolji slovenski prijatelji). U tekstu je reč o značajnom učešću Rusa u “privatizaciji” Crne Gore. Neuobičajeno veliki publicitet rusko – crnogorskom približavanju u stvari bila je sasvim jasna poruka dosadašnjem premijeru Crne Gore, da mu vreme ističe i da Zapad na njega više ozbiljno ne računa. Sve u svemu dobijenim novcem Đukanović, finansira namešteni referendum o državnoj samostalnosti, čime kao da izvršava svoj poslednji zadatak. Rusija, naravno među prvima priznaje njegov ishod i čestita Đukanoviću “nezavisnost“, upadljivo pre Amerikanaca i Evropske Unije. Istovremeno proamerički Pokret za promjene Nebojše Medojevića, organizuje kampanju protiv Olega Deripaske i njegovog Rusala. Tajne pregovore o kupovini luka Bijela i Bar, od strane Amerikanaca, ova grupacija “eksperata”, naravno i ne pominje.

Crna Gora između “kopna i mora“

Geopoliti čki položaj Crne Gore, posle ostvarenja državno – pravnog osamostaljenja, maja ove godine, postaje izuzetno kompleksan. Nesumnjivo radi se o porazu “kontinentalista“ okupljenih oko bloka za očuvanje državne zajednice sa Srbijom. Crna Gora sa sadašnjom nacionalnom strukturom stanovništva, njihovom različitom unutrašnjom percepcijom pojma «Montenegro», više nego alarmantnim ekonomsko socijalnim stanjem, duhovno i idejno raspolućena, bez svog prirodnog zaleđa - Srbije, zakonomerno postaje, manipulativni faktor strategije atlantizma u regionu.

Odlaskom Đukanovića, njen geopolitički položaj dodatno se pogoršava. Ono što je sasvim izvesno, nestaće monolitna partijsko državna struktura partije vlasti, koja već na narednim izborima, sigurno odlazi u opoziciju. Ta okolnost ugrožava i onako krhku stabilnost i daje vetar u leđa već jasno isprofilisanim zahtevima “albanskog činioca “ o nezavisnoj Crnoj Gori kao budućem kosovskom primoriju. To se uklapa u američki geopolitički projekat poznat kao “Jadransko jonska inicijativa“, kome pripadaju jo š Hrvatska, Albanija i Makedonija. Đukanović je uspeo samo privremeno da utiša nezadovoljstva “albanskog faktora“ u Crnoj Gori, pokazujući određenu nameru da ako treba i silom interveniše (kao nedavno u Malesiji , gde je otkrivena i pohapšena grupa terorista) i u toj činjenici treba tražiti moguće faktore njegovog neočekivanog odlaska sa vlasti. Veliko je pitanje da li će sledeća Vlada moći da se suprostavi zahtevima sve radikalnijih Šiptara i njihovih prekoatlantskih pokrovitelja u SAD. Uostalom u američkom kongresu već odavno je deponovana Platforma o stvaranju albanskog regiona u Crnoj Gori, koju je recimo podržao i profesor međunarodnog prava, učesnik tzv. pregovora u Rambujeu i arhitekta Ohridskog sporazuma u Makedoniji dr Pol Vilijams.

Odlaskom Đukanovića, stvara se međutim i prostor za odredjenu vrstu, obnove odnosa sa Srbijom. Svemu tome odlazeći premijer, svakako je bio prepreka. Zbog svega Srbija već sada, mora strpljivo da gradi svoje odnose sa Crnom Gorom, vodeći računa o sopstvenim geostrategijskim interesima. Za Srbiju je od životne važnosti, da ima slobodan prolaz do mora, nesmetan pristup pruzi prema Baru, da pojača saobraćajne i sve druge, naročito privredne veze sa Crnom Gorom. Ekonomsko prisustvo Rusije u Srbiji, bilo bi svakako najbolja garancija obnove naših prisnih i što ne reći bratskih odnosa sa Crnom Gorom. U protivnom Crna Gora će sa ili bez Đukanovića , biti đinđićevski rečeno “kamen u cipeli zvanoj Srbija“.

 

 

 
 
Copyright by NSPM