Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Dimitri Sajms

ZAŠTITA KOSOVA NA ŠTETU NJUJORKA

Tokom nedavnog intervjua sa Krisom Valasom sa FOX Njuza, Predsednik Bil Klinton je izgubio ne samo kontrolu nad sobom, već i određene činjenice o nacionalnoj bezbednosti Amerike.

Bivši predsednik je imao pravo da kritikuje Bušovu administraciju zbog poklanjanja prevelike pažnje Iraku na račun Avganistana i rata sa Al Kaidom, Talibanima i drugim teorističkim grupama. Ipak, gospodin Klinton nije imao pravo da tvrdi da je borbi protiv Al Kaide i Talibana dat zadovoljavajući prioritet tokom njegovog mandata.

Jedna od Klintonovih najčudnijih tvrdnji samo se indirektno odnosila na “rat protiv terora”, u komentaru u kojem je napravio razliku između “svojih godina” u Beloj Kući i svoje aktuelne uloge. Objašnjavajući razlike, naveo je da je, kao predsednik, mogao “simultano da pokušava da zaustavi genocid na Kosovu, da kreira mir na Bliskom Istoku i da odobrava budžet.” Što se Bliskog Istoka tiče, Klinton je zaista učinio smeo, mada neuspešan, napor da postigne suštinski izraelsko-palestinski sporazum. Ali tu se, naravno, radilo o diplomatiji a ne o vođenju rata. A u pogledu borbe sa Talibanima i Al Kaidom, sada je jasno da se Kosovo pokazalo kao ozbiljna, a možda i fatalna distrakcija.

Kao prvo, Klinton ne bi trebalo da pokušava da ponovo piše istoriju.  Na Kosovu nije bilo genocida u vreme kada je njegova administracija orkestrirala NATO napade protiv Jugoslavije. Postojala je pobuna kosovskih Albanaca, koji su bili jasno inspirisani intervencijom NATO u Bosni protiv Srba. Na terenu je UČK (KLA-Kosovo Liberation Army) redovno napadala jugoslovenske policijske jedinice i civilne zvaničnike. Ne iznenađuje što je Miloševićev režim odgovorio nemilosrdno, često ne prezajući da redom napada sela u kojima su se borci UČK krili i imali značajnu lokalnu podršku.

Mnogo toga se sa pravom može kritikovati u vezi sa Miloševićevim odgovorom na albanski ustanak na Kosovu. Ali, ako je to bio genocid, tada  bi Izraelci u Libanu - i, jasno, trupe SAD u Iraku - mogle biti predmet sličnih optužbi.  Jugoslovenske snage su počele tzv. “etničko čišćenje” tek pošto je NATO odlučio da napadne Jugoslaviju. Ali ipak, bez obzira na to šta Klinton kaže, nije bilo moralnog imperativa da SAD idu u rat, kada su čak i neki od glavnih kreatora operacije, uključujući i Ričarda Holbruka, kasnije priznali da je to, “tehnički” gledano, bilo kršenje međunarodnog prava.  Kosovo je bio jasan “rat po izboru”, i to više nego Irak, pošto Jugoslavija nije bila neprijatelj SAD, nije bila optužena da je utočište međunarodnih terorista i nije bila (o)sumnjičena da razvija oružje za masovno uništenje.

Tako isto kao što je Bušova administracija preokupirana Irakom, tako je i odluka Klintonove administracije da se fokusira na Jugoslaviju imala “tešku” cenu za nacionalnu bezbednost SAD.  

U intervjuu sa Valasom, Klinton je pravdao nesposobnost svoje administracije da izvede velike operacije protiv Al Kaide i Talibana, objašnjavajući da je Americi bilo potrebno da “dobije pravo na baze u Uzbekistanu, koje smo dobili posle 9/11.”  Ovo implicira da ne bi bilo moguće dobiti pristup bazama pre nego što su napadi od 11. septembra pridobili globalno saosećanje i otvorili “nova vrata” za SAD. Ali Amerika je i mnogo ranije imala realne šanse da dobije baze u Uzbekistanu, ili bar vojno prisustvo.

Kao što sam pisao u “Nacionalnom Interesu,” tadašnji ruski premijer Vladimir Putin je još 1999. godine predložio saradnju SAD-Rusija protiv Talibana i Al Kaide. Frustrirani zbog protivljenja Moskve napadima NATO na Jugoslaviju početkom te godine i, uopšte uzev, dodatno zabrinuti novom odlučnošću ruske spoljne politike - Klintonova administracija je odbila Putinovu ponudu iz straha da bi saradnja sa Kremljom dala legitimitet ruskom prisustvu u Centralnoj Aziji. Tako, čak i posle bombaških napada Al Kaide na ambasade SAD u Keniji i Tanzaniji avgusta 1998, Klintonov tim se fokusirao na obuzdavanje Rusije, a ne na saradnju sa Moskvom protiv Al Kaide i Talibana.

Čak i bombaški napad Al Kaide 2000. na “U.S.S. Cole” nije ubedio Klintona ili njegove savetnike da je zajednički rad sa Rusijon radi poražavanja zajedničke pretnje značajniji od “držanja na uzdi” ruskog uticaja u Centralnoj Aziji. Rusija je već tada otvoreno predlagala da svoje veze sa “Severnom Alijansom” upotrebi da bi se porazili Talibani. Kasnije, predsednik Putin je obznanio u intervjuu sa Barbarom Volters da nije “znao da li je bilo moguće sprečiti ove terorističke napade na SAD,” ali je dodao da “u to vreme, mi smo svakako računali na mnogo aktivniju saradnju u borbi protiv međunarodnog terorizma.” I američki i ruski izvori potvrđuju da je Klintonova administracija uveliko ignorisala ruske pokušaje približavanja SAD po pitanju zajedničke anti-terorističke akcije u Avganistanu.

Saradnja sa Kinom takođe je bila žrtva napada na Jugoslaviju koji su SAD predvodile. Milošević je predvodio poslednji samoproklamovani socijalistički režim u Evropi i nije se moglo očekivati da će kinesko rukovodstvo odobriti napad na Jugoslaviju ništa više nego što bi se očekivalo da SAD podrži kineski napad na neku demokratsku državu, čak i onu koja bi počinila kršenja ljudskih prava tokom građanskog rata. Slučajno bombardovanje kineske ambasade u Beogradu takođe nije pomoglo, pošto je Peking zauzeo stav da, sve i da je bilo slučajno, desilo se tokom kampanje bombardovanja koja ne samo da je predstavljala lošu politiku, već je predstavljala i kršenje međunarodnog prava, budući da nije bila odobrena u SB UN.  Kina je bila još jedan ključni igrač u centralnoj i južnoj Aziji i imala je značajan uticaj nad Avganistanovim susedom, Pakistanom.

Da su Rusija i Kina bile na američkoj strani 1999. i 2000., SAD su mogle preduzeti akciju protiv Talibana i skinuti ih sa vlasti, ili bar oslabiti njihove veze sa Al Kaidom.  Ovo bi zasigurno znatno otežalo organizaciju napada na Njujork 11. septembra.

“Protecting Kosovo at the Expense of New York”, Posted by Dimitri Simes at 09/26/2006 Subjective evaluation - Copyright © 2006 The National Interest

Prevod: NSPM

 

 

 
 
Copyright by NSPM