Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Nikola Ivanović

DA LI ALBANCI MOGU ODBRANITI OTETO?

Dvije vijesti zavredjuju odredjenu pažnju. Prva: Na Kosovu je krhko, ali stabilno. UNMIK smatra da ti incidenti nisu doprineli stvaranju osećaja nesigurnosti. (Kofi Anan, UN). Druga: Ispred skup š tine Srbije, besprekornim stojevim korakom mar š irala je prva generacija mladih oficira. Prva vijest svodi se u nelogički slijed contradictio in adjekto: Ako je stanje krhko, ono ne može biti stabilno. Drugim riječima ova tvrdnja ima logičko uporište kao da je generalni sekretar rekao četvorougaoni krug ili, pak, suva voda. Naredna  vijest o poletnom maršu mladih oficira, prvom poslije 1912. godine,  nudi nadu - u faktor odvraćanja, o čemu će biti riječ i u ovome prilogu.  

Posredan komentar na svrhu misije generalnog sekretara dao je slušalac baš iz zemlje istinske demokratije. Naime, prilikom nedavne radijske debate u Milvokiju, (SAD), na temu ko bi mogao da bude naslednik generalnog sekretara UN. Slušalac je postavio pitanje: Do kada će se birati generalni sekrater UN koji sluša samo velike?

Kakve imaju veze dva prethodno postavljena pitanja i  radijski šou? Izgleda da imaju. Evo zbog čega. Sve ono što se dešava na Kosovu i Metohiji u posljednjih šest godina  -  pod kapom  - bitka za “demokratiju,” (kao navodno dio  šire bitke protiv terorizma), su samo kamuflaža bitke za interes.  

 Danas na Kosmetu cvjeta, uz prećutnu saglasnost medjunarodne zajednice, klasični terorizam.  Očigledni kosmetski terorizam preformulisan je u ekstremizam, a da pojedinačni slučajevi ne ugrožavaju politički luna-park na Kosmetu prihvatljivo je za granične debile. Najavljeni usponi tzv. demokratije na Kosmetu, koju promovisu i plaćeni glasnogovornici i u Beogradu, uklapaju  se u geopolitičke interese onih što ih plaćaju, kako bi se prekonponovale granica, ali samo Srbije, a potom vjerovatno slijedi lakši posao sa Makedonijom i Crnom Gorom, kako bi se zaokružila tzv. Prirodna Albanija. Takav tretman Srbije je posledica što su zemlje tutori, programeri “demokratije,” van domašaja medjunarodnog prava pa time mogu da vrše i nasilje i agresiju. Radi podsjećanja, prvi planovi "osvajanja" istoka  na sto američkih predsednika stizali su već krajem prošlog vijeka iz kancelarija dva neumorna  "istočnjaka" Henri Kisindžera i Zbignjeva Bžežinskog. Ti planovi će se nešto  kasnije,  opet naći na stolovima dolazećih va š ingtonskih predsjednika.  Države su rafalno padale. Moguće jedan od problema  agresivnijeg nasrtaja na Rusiju je nekih  1500  atomskih bombi.  

Medjutim, darivanje države pod zaštitom stranih bajoneta i oduzimanjem Srbiji 15% teritorije na području temelja njene državnosti je najava, kad-tad, novog rata. Danas, osokoljeni spoljnom podrškom, albanski pregovarači neće ništa ispod nezavisnosti, a srpski ništa više od autonomije. Radi se o dva suprotna stava. Albanci se uzdaju u vojnu premoc UČK preformulisane u Kosovski zastitni korpus i spoljnu podršku. Najavili su da će koristiti sva sredstva, dakle i rat, da odbrane formiranje druge albanske drzave na Balkanu.

Sada se postavlja temeljno pitanje: Da li Albanci mogu odbaniti oteto?

Teoretičari modernog rata, “ratni mudraci,” (Makijaveli, Klauzevic, Mao Ce Tung), nezavisno jedan od drugog, došli su do istog rezultata. Naime, prije nego što se rat povede, prethodno se razmatraju pet elemenata kako bi se i predvidio njegov ishod. Prvo, procjenjuje se dimenzioniranje prostora, drugo, procjena obima, odnosno, kvantitativna procjena, treće, predviđaju se iznenađenja i rizici, četvrto, upoređuju se veličine i peto, na osnovu pomenutog, daje se izgled na uspjeh. “Rezultat se predviđa prije nego što je i poveden rat.” (Vidi James Hillman: “A terrible love of war,” The Penguin press, New York, 2004, p. 6-7).  Najmanje drugi i četvrti kriterij otcijepljeno Kosovo ne zadovoljava, pa peti, najbitniji kriterij nudi neminovan poraz UČK, ukoliko se nanovo NATO ne uključi u što je teško vjerovati.  Jer, poslije 11. septembra intervencije su krenule prema islamskom svijetu, (Irak, Avganistan, Liban, sve su veće prijetnje od Irana), pa je teško vjerovati da će zapad otvoriti novi front prema pravoslavlju, odnosno Srbiji, ukoliko Albanci izaberu secesiju i rat, koji su poveli 1999. u dosluhu sa intervencionističkim trupama. A najnovija intervencija u Libanu homogenizovala je islamski svijet, zgrozio se dio svjetske javnosti na brutalizaciju vojnog pohoda, čak postoji i velika bojazan da nezadovoljstvo u muslimanskom Pakistanu ne preraste u pobunu, gdje bi ta jedina islamska zemlja, koja posjeduje atomsku bombu izmakla kontroli. U tom kontekstu treba gledati i elastičnija skorašnja reagovanja zapada - kada Koštunica zateže uže, zapad strpljivo nudi dogovor obje strane, ujedno tražeći domaće sagovornike da omekša stavove. Ne prijete sada š tapom, nego nude - šargarepu – prijem u EU – (nekada, a kada to niko ne zna!). Ovdje prijetnja š tapom isuviše je rizična, tim prije što je parlamenat Srbije jedinstven u ustavnom definisanju Kosova kao neodvojivog dijela Srbije.  

Za SAD, teroristički akt je ratni akt. Takođe i za Izrael. Mali vremeplov: Poslije šest decenija, izvršen je prvi napad na američku zemlju, (Perl Harbur).  Samo 24. casa nakon napada na Svjetski trgovinski centar u Njujorku i na Pentagon, (11. septembra), dakle 12. septembra 2001. godine definisana je dugoročna američka politika prema terorizmu. “Svijet je postao bojno polje,” najavio je Donald Ramsfeld. Borba protiv terorizma zahvata čitavu planetu, pa pojedini zvaničnici to imenuju kao III svjetski rat. Svijet se sve više homogenizuje u borbi protiv ovog zla, pa ni Kosovo ne bi trebalo da bude izuzetak.

Otimanjem Kosmeta stvorilo bi se novo područje nesigurnosti, jer bi postalo bure baruta na Balkanu. Na kosovskom pitanju neće biti puno muke da se homogenizuje narod u jednu eruptivnu masu na opštu nesreću i “pobjednika i pobijeđenih.” Veliki će gledati rasplet, zasigurno nanovo neće pokrenuti najveću vojnu silu, posebno ako bude trebalo i ginuti. Kao što je to i do sada bilo načelo: boriće se do posljednjeg Albanca, Muslimana, Srbina, Crnogorca…  

U balkanskoj mutljavini koju je prije svega stvorio zapad moguće je tražiti neko novo rješenje “zaobilazne” integracije. Da li će Evropa nanovo oživjeti ideju “Velikog Versaja,” istina pod vidom neke ekonomsko-političke integracije razorene Jugoslavije? Nagovještaja ima, što ne znači da političke elite osamostaljenih država to žele. Zanimljiva je jedna zaboravljena opservacija  univerzitetskog profesora dr. Ljubiše Adamovića, do 1992. profesora na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, a sada predavača na Fakultetu Talahasi (Florida - SAD): na seminaru u Dubrovniku uz ucešće doktoranata iz SAD govorio je o slabostima malih državica i o njihovim (ne)mogućnostima da ekonomski prežive, da siromašni narodi brzo umiru, dok bogati uzajamno ne ratuju.  Predavanje je zaključio:  “Svi smo na Balkanu osakaćeni i ličimo na majmune koji su se individualno popeli svaki na svoje drvo. Na tom drvetu nema plodova, ali majmuni imaju zadovoljstvo da se ljuljaju svako za sebe, samostalno i nezavisno na svojoj grani, ne shvatajući da se svi ljuljaju pod udarima snažnih vetrova na koje ne mogu da utiču.."  (“Politika,” br.32209).

U ušima mi još zvoni postreferendumska izjava crnogorskog zvaničnika - Crna Gora može sama! Ulaskom u novi milenijum našli su se dobrovoljci za drobljenje države,  kako bi i oni ravnomjerno dobili dio “slave”  političara balkanskog mentalnog sklopa. Crna Gora, među malima, je najmanja, a ona se najžešće zaljuljala. “Orlovim letom”  i brzom policijskom akcijom pohapšeni su neki članovi terorističke organizacije u Malesiji i time mlatnuti albanski “orlovi” po glavi, zapravo najvatreniji sledbenici pokreta za osamostaljenje Crne Gore i to u uoči  izborne šutnje. (“Dr ž ava funkcioniše i u izbornoj šutnji”). Referenduma, tu banaliju, kao ključno pitanje gradjana, gurali su svom snagom, pa je javnost preko pola decenije bila pod opsadom. Nijesu građanima dali oduška. Kidisali su na sve koji nisu htjeli u brazdu. Referendum je postao groblje prijateljstava i  rasadnik mržnje u Crnoj Gori kao pretpostavka daljeg drobljenja nove državice. Da se vratim na početak političke igre: za jedne je nezavisnost cilj, a za druge sredstvo.

 

 

 
 
Copyright by NSPM