Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Nebojša Malević

Nezavisno Kosovo, dan posle?

Zahuktavanje razgovora o Kosovu, procene, analize, stavovi zapada, veto u SB OUN, uzdanje u Rusiju i Kinu, odluke Kontakt grupe, ''saveti'' u svakom slučaju pristrasne MKG, sve je to svakodnevnica u političkom košmaru poznatijem po nazivu ''budući status Kosova''. Dosadašnji razgovori koji su vođeni pod rukovodstvom finskog diplomate Martija Ahtisarija, između dve potpuno suprotstavljene strane, nisu urodili plodom, praktično rezultata nema. Albanska strana insistira da se aktuelno stanje ozvaniči, odnosno, zahteva da se proglasi nezavisnost Kosova i time jednostrano reše svi problemi. Srpska strana insistira na poštovanju Rezolucije 1244 SB OUN, odnosno poštovanju teritorijalnog integriteta i celovitosti zemlje, uz maksimalno uvažavanje svih normativno-pravnih akata vezanih za međunarodno pravo, Povelju UN itd. Dakle dijametralno suprotni stavovi oko kojih praktično nema i verovatno neće biti razgovora, ali ni kompromisa.

Shodno navedenom, nameće se prosto pitanje, da li će Srbija izgubiti Kosovo i šta ako ga izgubi, odnosno, hoće li Albanci dobiti nezavisnost i šta ako je ne dobiju?

Pitanje je previše jednostavno, međutim, sigurno je opterećujuće po svaku političku opciju koja je na vlasti, pa čak, po nekim procenama, i odlučujuće za njen opstanak na čelu države. U tom smislu, aktuelno stanje po pitanju budućeg statusa u velikoj meri opterećuje i politički vrh Srbije, kome Kosovo stalno visi nad glavom i koje preti da izazove pravu buru na političkoj sceni Srbije, posebno na predstojećim izborima.

Da li su Srbija i njen državni vrh zakasnili oko Kosova i Metohije i šta je urađeno po pitanju kakvog-takvog ublažavanja eventualnih posledica zaista teškog nasleđa kada je u pitanju južna srpska pokrajina.

Konkretnih rezultata kada je srpska strana u pitanju na Kosovu nema, ili su isti veoma skromni pa čak i zanemarljivi. Srbija na Kosovu praktično ne postoji, zbog čega se nameće još jedno pitanje: šta je urađeno u periodu od 5. oktobra 2000. godine pa do danas, odnosno od smene režima Slobodana Miloševića? Ako pitate kosmetske Srbe (ne njihove političke predstavnike) reći će Vam ništa, Srbija nas je zaboravila, odnosno seti nas se samo kad su izbori i zahvaljujući političarima iz Srbije sada smo još više podeljeni i razbijeni.

Dakle, mnogo pitanja a malo odgovora, što znači da je od okončanja rata 1999. godine prošlo 7 godina, a od dolaska demokratskih snaga na vlast u Srbiji skoro 6 godina, a da niko ništa po pitanju Kosova nije uradio. U prilog navedenom, najbolje govori izjava nekolicine albanskih intelektulaca iz Prištine, koji ističu, da se srpski državni vrh trgao iz sna pred početak pregovora, a da pre toga praktično nije ništa uradio, osim pozivanja tamošnjeg srpskog stanovništva na bojkot kosovskih privremenih institucija.

Uzimajući u obzir izjave pojedinih zapadnih političara (državnika) ali i nezavisnih analitičara, kao i stava 'nezavisnost i ništa drugo'' kojeg se kosovski Albanci slepo drže, vrlo je verovatno da će Kosovo ipak dobiti određeni stepen nezavisnosti. Neke procene ukazuju na činjenicu da će Kosovo postati nezavisno sa jasno definisanim uslovima za pridruživanje EU, međutim, nadležnosti pojedinih institucija i njihove aktivnosti, poput inostranih poslova i Vojske, ostaće i dalje pod okriljem MZ odnosno EU, a sve u skladu sa daljim radom albanske većine na primeni standarda, posebno iz oblasti ljudskih prava i prava manjina. U skladu sa navedenim, u poslednjem periodu se sve više barata terminom ''uslovna nezavisnost'' , koja se spominje i kao nametnuto rešenje koje će morati da prihvate i Srbi i Albanci. Dakle, radi se o vremenski ograničenoj uslovnoj nezavisnosti Kosova, koje će verovatno biti neka vrsta protektorata EU.

Šta donosi nezavisnost Kosova?

Ako pođemo od te pretpostavke da će Kosovo biti nezavisno (bez obzira o kojem stepenu nezavisnosti se radi), onda bi takva odluka UN (MZ) predstavljala jedinstveni presedan u istoriji njihovog postojanja, što bi praktično značilo direktan atak na teritorijalni integritet i suverenitet jedne zemlje. Sa druge strane, nezavisnost Kosova bi predstavljala ostvarenje albanskog sna o nezavisnoj državi i jedan korak bliže ostvarenju projekta "Velika Albanija'' .

U takvoj situaciji, Albanci bi slavili formiranje još jedne albanske države na tlu Balkana, čije bi se slavlje veoma lako moglo pretvoriti u otvorene napade na Srbe, koji svojim prisustvom ali i kvantitetom na Kosovu sigurno smetaju Albancima i njihovoj '' novoj vlasti '' . Dakle, etnički čisto Kosovo, vekovni san albanskih ekstremista ovoga puta im je nadohvat ruke, zbog čega je na pomolu novo etničko čišćenje njegove teritorije i to pod okriljem UN, MZ i NATO. Mnogi će reći da je takav scenario praktično nemoguć, međutim, primeri govore suprotno. Pogrom srpskog stanovništva marta 2004. godine pokazuje da se radi o klasičnom etničkom čišćenju i to na teritoriji koja se nalazi pod patronatom UN i NATO. Ne moramo se čak vraćati ni tako daleko, dovoljno je osvrnuti se na ponašanje SAD po pitanju bombardovanja mesta Kana u Libanu od strane Izraela (1), u kojem je ubijeno 37-oro dece, ili izostajanje osude po pitanju pogibije (ubistva) međunarodnih posmatrača. Šta bi, po tome, značilo za SAD proterivanje nekoliko desetina hiljada Srba sa Kosova? Odgovor je jednostavan, praktično ništa.

Da li će Srbi na Kosovu sa druge strane prihvatiti novu realnost i dopustiti da im cara Dušana i kneza Lazara zamene Adem Jašari i Ibrahim Rugova, ili će po ko zna koji put na traktore i njihove prikolice i ponovo za majku Srbiju? Nagoveštaja za ovakav scenario ima, da li će biti realizovan, zavisi i od Srba ali i od Albanaca.

Prema nekim izjavama sa Kosova, moguće je da Srbi oružjem brane svoja ognjišta. Ovakva sitaucija bi verovatno izazvala munjevitu reakciju Albanaca, koji bi optužili Srbe da su podigli oružje protiv ''države i naroda'' , što bi u svakom slučaju vodilo u nove oružane sukobe čiji bi ishod bio katastrofalan po srpski narod, njihova materijalna dobra, ali i kulturno-istorijske spomenike koji su trn u oku albanskim ekstremistima.

Međutim, šta ako Srbi sa Kosova okrenu leđa Beogradu i prihvate Kosovo kao svoju novu državu. U tom slučaju, verovatno bi nekoliko ''novih'' političkih opcija među Srbima ušlo u Kosovske institucije, ovoga puta ''državne institucije'' i pokušalo da se primenom modernih i demokrastkih metoda uz svestranu pomoć EU, izbori za prava i zahteve naroda koji predstavljaju. Pitanje je samo o kakvim se političarima radi, da li su njihove namere iskrene i poštene i koji su to mehanizmi u skupštini Kosova (ali i na lokalnom nivou) koji bi Srbima (ali i ostalim manjinama) garantovali efikasanu zaštitu od albanskog preglasavanja. Ovakav scenario bi bio moguć u varijanti kada bi se Srbi odlučili da pošto poto sačuvaju svoja materijalna dobra na Kosovu, bez obzira na pritiske od strane Albanaca i stalno zveckanje oružja. Dakle, pozdravljala bi se albanska zastava (zastava Republike Albanije), stajalo mirno na intoniranje albanske himne (himna Republike Albanije koja je već u upotrebi u Kosovskom zaštitnom korpusu) itd. Imaju li Srbi snage, volje i hrabrosti da na svojoj zemlji budu stranci u tuđoj državi i da li im matica Srbija u takvoj situcaiji može pomoći. U svakom slučaju, teško, jer bi Albanci sigurno na sve moguće načine pokušavali da spreče prisustvo i aktivnosti države Srbije na Kosovu, prvenstveno radi stvaranja dodatnih pritisaka na srpsko stanovništvo kako bi se ono osećalo zapostavljenim i zaboravljenim.

Šta može Srbija?

U situaciji kada se sila i moć zapada ogleda pre svega kroz pritiske i uslovljavanja prema vlasti u Srbiji, kada država nije u evropskim integracijama, kada je NATO još daleko i kada je ekonomska moć zemlje na jako niskom nivou, odgovor je - veoma malo.

Naime, radi se o dve moguće varijante koje se od početka godine razmatraju u političkim krugovima. Prva varijanta je da Srbija ne prizna nezavisnost Kosova i kosmetske Srbe pozove (možda i indirektno) da bojkotuju Albansku vlast. Ova varijanta je moguća u slučaju da je državni vrh Srbije siguran u skoriji ekonomski prosperitet zemlje, ulazak u EU i partnerstvo za mir (NATO) ali uz uporednu '' političku ofanzivu '' i lobiranje na svim mogućim nivoima, uz istovremeno jačanje postojećeg ili možda stvaranje novog srpskog lobija, pre svega na zapadu i po ugledu na albanski. Uporedo sa navedenim aktivnostima, vodila bi se ogorčena borba u UN da se srpskom stanovništvu obezbede normalni uslovi za život i rad, sloboda kretanja uz insistiranje na obaveznom prisustvu međunarodnih snaga i efikasnih mehanizama za kontrolu državnih institucija Kosova. Praktična pomoć srpskom stanovništvu u ovom slučaju bila bi moguća preko srpskih biznismena iz zemlje i inostranstva, koji bi svojom mrežom pokrili srpske enklave, otvorili ekspoziture svojih firmi i uposlili tamošnje Srbe, čime bi se donekle poboljšala ekonomska moć stanovništva, ali i jačala nezavisnost (autonomnost) Srba od državnih institucija Kosova i albanske politike. Osim iznetog, stimulacija povratnika u smislu kreditiranja i finansijske pomoći u svakom slučaju bi omogućila Srbima da se koliko-toliko nose sa nedaćama koje su pred njima.

U takvim uslovima, kroz ofanzivnu političko-diplomatsku kampanju i aktivnosti srpskog lobija, vremenom bi se dokazalo da Albanci nisu u stanju da imaju svoju državu i da je vode, da ne shvataju opciju građanskog društva i da su netolerancija, radikalizam odnosno ekstremizam metode kojih se još uvek nisu odrekli, a koje su istovremeno nespojive sa demokratskim načelima političke borbe i vladavine.

U skladu sa navedenim, u jednom relativno pristojnom vremenskom periodu od 10 pa možda i 20 godina, povratak Kosova pod okrilje Srbije je moguć, bez obzira koliko to u ovom trenutku zvučalo nerealno. Ovo je ujedno jedina demokratska i miroljubiva opcija na koju Srbija može da računa u slučaju da Kosovo zaista postane nezavisno.

Nasuprot ovoj opciji, stoji oružje i novi sukobi, što znači da bi se Kosovo vraćalo oružjem. Pitanje je koliko je ova opcija zaista realna i moguća u situaciji u kojoj se trenutno nalazi i Srbija i njena Vojska, posebno što bi primena ove opcije značila ne samo konfrotaciju sa Albancima već i sa NATO, što bi Srbiju vratilo u period kada je na sve oko sebe gledala kao neprijatelje, dok bi istovremeno posledice na polju ekonomije bile nesagledive i katastrofalne.

Šta ako ne bude nezavisnosti?

U ovakvoj sitauciji malo je onih koji veruju da Kosovo neće biti nezavisno, barem na zapadu. Međutim, šta ako dođe do nekog preokreta i MZ (UN) Albancima odlučno kaže ne. U tom slučaju veoma lako može doći do novog oružanog konflikta na Balkanu ali i šire, gde će albanski ektremisti dići oružje na Srbe ali i na KFOR i predstavnike MZ (UN) i time pokušati da oružjem dobiju ono što nisu mogli za stolom. Pitanje je samo da li će ovog puta imati zeleno svetlo sa zapada da okrenu oružje na svoje dojučerašnje mentore i finansijere, ili je pretnja oružjem od strane Albanaca samo perfidna igra zapada da će uskraćivanjem nezavisnosti doći do novih sukoba. U svakom slučaju do sukoba može doći, ali po čijem nalogu o tome se već može diskutovati.

Sa druge strane, postavlja se pitanje reintegracije Kosova u Srbiju i šta uraditi sa 2.000.000 Albanaca koji su uglavnom nezaposleni, skloni kriminalu, povezani sa raznim terorističkim kolektivitetima i sl. Dakle, pitanje je previše ozbiljno, posebno ako se uzme u obzir ekonomska situacija u kojoj se trenutno nalazi Srbija. Osim navedenog, diskutabilno je i da li će Albanci prihvatiti Srbiju kao svoju državu ili ćemo se ponovo vratiti u 1997. godinu u kojoj su albansko nasilje i teror pokazali prve znake prave eskalacije. Nažalost i ovo pitanje je vezano za zapad i albanske mentore, čiji će nalog, ukoliko im to bude u interesu, Albanci morati da poslušaju.

Umesto zaključka

Mnogo je pitanja, a malo odgovora. Opcije i procene su izložene, ali šta je sa rešenjima? Njih za sada nema i malo je onih koji će u ovakvoj situaciji u kakvoj se nalazi Srbija ponuditi neko realno koje će zadovoljiti sve strane. Dakle, nema ni '' beogradskog '' ni '' dreničkog '' modela (2) kako je to gospodin Bataković naveo u svom radu (sa kojima se lično ne slažem), već '' nametnuti model '' postaje sve izvesniji. Ili je možda došlo vreme da se više i ozbiljnije pozabavimo '' Ćosićevim modelom '' .

Objašnjenja i korišćeni materijali:

(1) U vazdušnim udarima na pogranično selo Kana u Libanu dana 30.07.2006. godine, život je izgubilo najmanje 50 civila među kojima je 37 dece (opširnije, '' Ni sela, ni ljudi '' , Večernje novosti, 31.07.2006. godine, strana 15).

(2) Dušan T. Bataković, Ratna koncepcija kosovskih Albanaca i demokratska opcija Beograda, NSPM Analize 5, Beograd, 2006.

 

 

 
 
Copyright by NSPM