Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima - Prenosimo Novi Reporter

   

 

Emil Vlajki

Marš smrti

Nedavno su „objektivne" banjalučke novine prenijele agencijski (?) tekst pod nazivom „Marš smrti“. Riječ je o filmu koji je u američkom Kongresu prikazao Helsinški komitet za ljudska prava SAD o stradanjima Bošnjaka u BiH, posebno u Srebrenici.

Čudna je ta Amerika! Prema onome što se događa, činilo bi se da Kongres i Helsinški komitet imaju aktuelnijih i težih stvari za razmatranje. Na primjer, postoji oko 600.000 iračkih civila koji su, prema sarajevskom filozofu Muhamedu - Tunji Filipoviću (koji je to iznio na TV), stradali od početka američke „pacifikacije" Iraka kada su SAD počele sa pročišćavanjem te zemlje od „sredstava za masovno uništavanje"!

Točno je, da tu vrst oružja nisu našle, ali zato dobrano i radikalno pročišćuju irački narod. Dakle, bilo bi tu filmova strave i užasa za prikazivanje u Kongresu! Ali, vrag bi ga znao čemu vode putevi Gospodnji. Vjerovatno su za ,,SAD-humanitarce", nekadašnje muslimansko-bošnjačke žrtve aktuelnije i daleko vrednije od sadašnjih stotina tisuća muslimansko-iračkih žrtava!

Dodirnuo bih se ovdje i novinarske deontologije. Srebrenica je postala metafora za „genocidnost" bosanskih Srba. Američki naučnik Hejvud je to „sasvim ispravno" istakao u svom udžbeniku „Politika“ po kojem uče studenti društvenih nauka u Srbiji! Dakle to, da su (bosanski) „Srbo-četnici" „genocidan narod", to je već svjetski poznata stvar; i vrapci o tome cvrkuću!

Ali, razmotrimo slijedeću naučnofantastičnu situaciju. Recimo, da Helsinški odbor počne učestalo prikazivati filmove u Kongresu o stradanjima Srba u Sarajevu: o onih (priznato od strane Bošnjaka) pobijenih 900 samo zato što su bili Srbi i o više od 100.000 Srba koji su morali pobjeći iz tog grada. Da ovaj odbor kaže (kao što je rečeno za Srebrenicu) kako je to bio genocid nad Srbima jer je u Sarajevu namjerno uništen srpski reprodukcioni fond. Ili, da više od tisuću ubijenih Srba nakon KFOR-okupacije Kosmeta, kao i protjerivanje više stotina hiljada Srba i ostalih sa tog područja proglasi genocidom!

Da li itko misli da bi bošnjački i albanski mediji objavili vijest o ovakvim filmskim aktivnostima u američkom Kongresu. Naravno da ne bi. A ako bi i uradili, onda bi to obilno komentirali. Ispravno ili neispravno, branili bi čast svojih naroda. Ali Srbi ko Srbi! „Međunarodna zajednica" ih je „ispravno" proglasila „genocidnim narodom", pa se srpski mediji trse da tu „ispravnost" „objektivno" reproduciraju. Nema veze što srpski narod krvari od ovakvih etiketa koje mu se svakodnevno prišivaju, a koje su povezane prvenstveno sa Srebrenicom. Što je genocidnost u školskim udžbenicima, znanstvenim knjigama, revijama, TV emisijama, video-igrama i drugim medijima Zapada izjednačena sa srpstvom! Srpsko-bosanski mediji to sasvim „dobro i objektivno" shvaćaju i sa svojom „objektivnošću" produbljuju rane vlastitog naroda.

I kad smo već, glede Srebrenice, kod „Marševa smrti“, pogledajmo, što „istinska" nauka o tome kaže. U svojoj „znanstvenoj“ („An enclave toofare“) studiji, dvojica Britanaca Honig i Both, iznijeli su slijedeću monstruoznu tvrdnju: „Naravno da je bosanski garnizon rukovođen Orićem bio kriv za zločine, posebno tokom zima 1992/1993; i izvjesno je da se nisu razoružali, kao što je to bilo predviđeno planom o 'sigurnosnim zonama'. Ali ovi su zločini bili tek reakcija; oni se ne mogu nikako porediti sa proračunatom kampanjom agresije i etničkog premještanja koje su počinili Srbi. Osim toga, samo vještina i nemilosrdnost Orića mogli su spasti Srebrenicu od skorog istrebljenja u rukama njenih srpskih susjeda u 1992.“

Iz tog suludog teksta „postaje jasno" zašto je stotinak srpskih sela oko Srebrenice „moralo biti spaljeno" i zbog čega su hiljade srpskih civila morali biti bilo ,,preventivno" masakrirani, bilo otjerani od strane muslimanskih snaga stacioniranih u Srebrenici. Izgleda da samim tim što su bili živi, srpski su civili „mogli prouzrokovati istrebljenje" srebreničkih muslimana! Prema tome: Kada žrtve nisu Srbi, to je dokaz „srpske bestijalnosti" i „srpske genocidne prirode". Kada su masakrirani civili Srbi, ovi su zločini u stvari „dobra djela" kao „reakcija" i „prevencija" na „buduća srpska zlodjela".

Uostalom, o stradanju Srba oko Srebrenice od 1992. do 1995., treba vidjeti i izvještaj generalnog sekretara UN-a iz 1999: ,,U svojim napadima, Bošnjaci su se koristili tehnikama etničkog čišćenja sličnim onima koje su koristili Srbi u ostalim područjima, paleći kuće i terorizirajući civilnu populaciju". Slične ocjene dao je i UN-ov izvjestilac Akaši.

Srebrenica iz jula 1995. Predaja grada Srbima od strane muslimanskog rukovodstva, napuštanje grada, dan uoči predaje, od strane 15 tisuća vojno sposobnih muslimanskih muškaraca koji su mogli braniti Srebrenicu, masakri zarobljenih muslimana od strane Srba na lokacijama Branjevo, Pilicama, Petkovcu, Kozluku i Kravici gdje su, uključujući sekundarne grobnice, pronađena tijela i dijelovi tijela (često nemogućih za identifikaciju) za više od tisuću osoba, više tisuća nestalih, upletenost Zapada u srebreničku tragediju, relativiziranje izraza „genocid“ što kod mnogih vrijeđa uspomenu na istinske genocide, itd., sve to čini od julske Srebrenice bol, mit i misteriju.

Kada tragika srebreničkih događaja od 1992. do 1995. postane metafora za stradanje svih naroda u BiH bez onoga: ,,Ne mogu se izjednačavati agresori sa žrtvama" (zar su ubijeni i protjerani srpski seljaci iz zapaljenih sela oko Srebrenice bili agresori?), kada jedni i drugi shvate da su bili žrtve onih izvana koji su ih uvukli u bratoubilački rat, kada se istinski kazne zločinci i odstrane „protektori", međusobno povjerenje zasigurno će porasti i možda ćemo, skupa sa američkim Kongresom, moći ubuduće gledati, umjesto filmova „Marševi smrti“, filmove „Marševa mira“.

( Tekst je objavljen u banjalučkom nedeljniku “ Novi Reporter” 6. 12. 2006.)

 

 

 
 
Copyright by NSPM