Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Crkva i politika - Prenosimo NIN

   

 

Zoran Ćirjaković

Šta bi Isus uradio sa Kosovom?

Evangelističke vođe su svojim aktivizmom obezbedile dve izborne pobede Džordžu Bušu. Zato ima smisla verovati da bi mogli da pomognu Srbiji da ostvari pobedu u diplomatskom boju za Kosovo. Episkop Artemije i njegovi savetnici su dobro uočili da su sve moćniji američki evangelisti izuzetno angažovani u svetskoj politici. Evangelistički aktivizam je, na primer, bio jedan od ključnih faktora koji je Bušovu administraciju naterao da se dodatno angažuje na postizanju mirovnog sporazuma na jugu Sudana, gde postoji šansa da posle krvavog višedecenijskog rata uskoro bude uspostavljena nova, hrišćanska država na teritoriji zemlje kojom je donedavno vladao jedan od najfundamenatalističkijih režima u islamskom svetu.

Uticaj evengelističkih lidera u Beloj kući je najveći kada se radi o Bliskom istoku. Oni su najangažovaniji na svemu što je vezano za bezbednost i granice jevrejske države i status Jerusalima. Pat Robertson, 76, teleevanđelista poznat po “čudesnim” izlečenjima u živim programima, govorio je za vreme bombardovanja Libana da je “Izrael specijalna nacija koja ima specijalno mesto u Božjem srcu”. Džeri Falvel, 73, kaže da je “nastanak (države) Izraela Božje delo... (stvorena je) da bi se pripremio budući dolazak Isusa”.

Već tu se mogu naslutiti neki od razloga zašto u dvojicu Artemijevih sagovornika, kada se radi o Kosovu, ipak ne treba polagati prevelike nade. Za razliku od Svete zemlje, koja predstavlja glavnu tajnu uspešnosti njihovog aktivizma, ili Sudana, gde uz hrišćane imamo i obećavajuće rezerve nafte, srpska pokrajina nema “specijalno mesto” i na dnu je dugačke liste prioriteta evangelističkih vođa. Oslanjanje na Robertsona i Falvela rizično je i zato što su u očima mnogih medijskih i političkih moćnika oni sinonim za sve najgore u evangelističkom pokretu.

Falvel je jednom izjavio da “sida nije samo Božja kazna homoseksualcima, već društvu koje toleriše homoseksualce”. “Bog nas je tako divno čuvao 225 godina... I kada smo ubili (abortusom) 40 miliona malih nevinih beba mi smo naljutili Boga. Ja stvarno verujem da su (odgovorni) pagani, pristalice abortusa i feministkinje, i homosekualci i lezbijke, svi oni koji su pokušali da sekularizuju Ameriku – upirem prstom u njih i kažem ‘vi ste pomogli da se ovo desi',” reči su kojima je Falvel “objasnio” uzroke terorističkih napada 11. septembra. Robertson je dva dana posle napada rekao da Bog “dozvoljava neprijateljima Amerike da nam daju ono što smo verovatno sami zaslužili”.

Falvel je u televizijskom intervjuu rekao da misli da je “Muhamed bio terorista”. Robertson je nedavno zahtevao ubistvo Huga Čavesa, predsednika Venecuele. Izjavio je i da su sudije američkog Vrhovnog suda koje su nominovali predsednici iz Demokratske partije veća opasnost za SAD od Al kaide i Hitlerove Nemačke. Za uticajne komentatore liberalnih američkih medija, bivše Klintonove saradnike i čelnike najvećih nevladinih organizacija Robertsonovi i Falvelovi javni nastupi su postali sinonim za govor mržnje i neretko se navode kao jedno od objašnjenja rasta antiamerikanizma čak i među umerenim muslimanima. Iako može biti korisno za Srbiju, uvođenje Robertsona i Falvela u kosovsku jednačinu može da isprovocira njihove brojne neprijatelje u uticajnijim krugovima u SAD da još jače stanu na stranu Albanaca.

Kosovo je jedna od Robertsonu dragih tema. On je čak i tražeći podršku Bušove administracije za Čarlsa Tejlora, bivšeg predsednika Liberije i jednog od najkorumpiranijih i najbrutalnijih lidera u Africi, pomenuo intervenciju na Kosovu: “Mi šaljemo trupe da pomognu muslimanskoj zajednici... U slučaju (Kosova) mi imamo muslimanske pobunjenike koje pokušavaju da sruše hrišćansku naciju... Ako možemo da odemo i branimo muslimane (na Kosovu), onda mi se čini i da možemo da branimo hrišćane (u Liberiji)”. Roberstonova popularna religiozna televizijska mreža CBN (Christian Broadcatsing Network) je nekoliko puta emitovala reportaže u kojima se govorilo da se OVK finansira trgovinom heroina.

Ipak, Buš se najčešće ni na domaćem ni na spoljnopolitičkom planu nije usuđivao da ide onoliko daleko koliko bi želeli Robertson ili Falvel, njegovi verni i beskompromisni saveznici. Zato oni nisu idealni saborci u srpskom političkom ratu za odbranu granice južno od Dragaša. Ali, surova je istina, da na zapadu nema mnogo onih koji imaju sluha za “stavove Beograda”, i ovdašnji verski lideri ne mogu mnogo da biraju. Iako bi korisnija bila podrška nekog od umerenijih evangelističkih vođa u stvarnosti ne bi bilo lako napraviti bolji izbor od Robertsona i Falvela, koliko god da su ozloglašeni u mnogim krugovima.

Problem sa lobiranjem među evangelističkim hrišćanima je i u tome što oni u stvari i nemaju vođstvo. Organizacija ovog decentralizovanog i neverovatno dinamičnog hrišćanstva predstavlja antitezu crkvama kakve poznajemo u Evropi. Sve do 1990. godine američki evangelisti su predstavljali jednu od najopskurnijih i najpotcenjenijih snaga u svetu. Liberalna Amerika, uglavnom glasači Demokartske stranke, volela je da im se podsmeva sve dok ih evangelistička, visokomotivisana glasačka mašina nije izjurila i iz Bele kuće i iz većine stolica u Senatu.

Evropljanima je još teže nego sekularizovanim stanovnicima Njujorka ili San Franciska da razumeju ovo novo, demokratizovano hrišćanstvo koje se prvenstveno širi uz pomoć marketinga, televizije i interneta. (Viljem For piše da je prelazak centra hrišćanstva iz “crkvene zgrade” u “elektronsku crkvu” osnažio tradicionalnu američku samoživost.) Većina evropskih jezika ne samo da nema reči kojima se mogu prevesti ključni pojmovi evangelističkog novogovora, već ni jezički aparat kojim bi se ovaj pokret mogao adekvatno opisati – pojmovi kao što su sekte ili kultovi samo će vas udaljiti od razumevanja ovog u Srbiji, kao i u Francuskoj ili Italiji, praktično nepostojećeg fenomena.

U temelju evangelističkog hrišćanstva su verovanja koja evropskim i bliskoistočnim hrišćanima, protestantima i katolicima, koliko i pravoslavcima, deluju bizarno, nerazumljivo ili trivijalno. S druge strane evangelisti u shvatanjima i raspravama koje su podelile hrišćane u Evropi (kao što su, na primer, pitanja dogme, Svetih tajni ili formulisanje Simvola vere), vide samo nebitne, naknadno dopisane “ljudske izmišljotine”, kako vole da kažu ovi zaljubljenici u Bibliju.

Čak je i širokoprihvaćeni pojam “evangelističko hrišćanstvo” pogrešan. Mnogo adekvatniji bio bi naziv “hrišćanstvo ponovo rođenih”. U stotinak miliona onih koji su se u SAD do sada “spasili” rodivši se po drugi put u Hristu, i na čiju pomoć episkop Artemije računa, spadaju neopentakostalci, harizmatski hrišćani (u koje se ubraja Robertson), hrišćanski fundamentalisti (kojima je pripadao Falvel pre nego što je osnovao sopstvenu evangelističku denominaciju) i sami evangelistički hrišćani koji su ovom skupu sasvim nepovezanih pokreta i crkava dali ime.

Čak ni jedan od ova četiri glavna segmenta nema jedinstvenu organizacionu strukturu, sistem opšteprihvaćenih i usaglašenih verovanja ili hijerarhiju. Ipak, postoje neke zajedničke karakteristike koje pomažu u prepoznavanju ovih crkava. Na primer, evangelistički hrišćani (u užem smislu ovog pojma) veruju ne samo da je Biblija Božja reč , već i da je dovoljna. Dok su oni usredsređeni na Sveto pismo, harizmatski hrišćani fokus stavljaju na ritual. Kod njih je naglasak na subjektivnom i emociji, i propovednici najčešće ne čitaju Bibliju tokom službe već puštaju da ih “vodi” Sveti duh.

Hrišćanstvo ponovo rođenih se sastoji od desetina hiljada paracrkvenih organizacija i crkava različite veličine, od kojih nijedna nema istoriju dužu od nekoliko decenija. Neke od ovih crkava (u smislu pravoslavne ili katoličke) imaju samo jednu crkvu (objekat) u kojoj se vrši služba. U predgrađima američkih metropola poslednjih decenija je niklo nekoliko stotina udobnih evangelističkih “megacrkava” koje spolja izgledaju kao veliki kongresni centri. U svom sklopu obično imaju dečija obdaništa, trgovačke centre i bioskope u kojima se prikazuju “verski korektni” filmovi – samo oni holivudski hitovi u kojima “loši momci” uvek plaćaju cenu za grehe.

Falvel je bio ključna ličnost u potiskivanju razlika i ujedinjavanju – brojnih, decenijama posvađanih i apolitičnih evangelističkih denominacija – u jak politički front radi ostvarenja ključnih ciljeva koje je sagovornik srpskog episkopa definisao kao “povratak (Amerike) na biblijske osnove”. Falvel tvrdi da je “dobio Božji mandat... da spase Ameriku”. On, kao i velika većina ostalih lidera evangelista, veruje da je prvi preduslov za to da “hrišćanski konzervativci”, kao što je predsednik Buš koga je Robertson jednom nazvao “Božjim instrumentom”, zadrže kontrolu nad Republikanskom partijom.

Mnogi evangelistički hrišćani tvrde da ih u životu vodi samo jedan kriterijum: “Šta bi Isus uradio?” (What Would Jesus Do?) Engleski akronim ove svemoćne pitalice – WWJD – je logo koji ćete na majicama, kapama i znojnicama stanovnika zelenih, razvučenih predgrađa gradova u američkoj provinciji, videti češće od Najkijevog simbola ili slika pop-zvezda. Snagu političke varijacije ove “majke svih pitanja” – “Za koga bi Isus glasao?” – najbolje ilustruje činjenica da su od pet poslednjih predsednika Amerike “ponovo rođeni” izabrali trojicu “svojih”. (Dvojica od njih, mlađi Buš i Regan, su pobeđivali po dva puta. Džimi Karter, jedini demokrata u ovoj trojki, je bio prvi “ponovo rođeni” predsednik u američkoj istoriji.) Slogan WWJD je postao i odlično marketinško i ratnohuškačko sredstvo. Jedan preduzetni prodavac automobila je “otkrio” da pitanje “Šta bi Isus vozio?” ima istu skraćenicu na engleskom jeziku. Pred napad na Irak pojavile su se i majice sa natpisom: “Koga bi Isus bombardovao?”

Racionalnost Artemijevog obraćanja evangelističkim vođama – i opravdanje za rizik sa Robertsonovim i Falvelovim angažmanom – se prvenstveno može naći u činjenici da bi skoro svaki od njihovih brojnih sledbenika u slučaju statusa Kosova na fundamentalno WWJD pitanje bez mnogo razmišljanja odgovorio da bi ga Isus “dao hrišćanima”, što u ovom slučaju znači ostavio bi ga u Srbiji.

“Borba za duše”, “spasavanje” starih vernika i preobraćenje nevernika su neki od glavnih evangelističkih ciljeva. Poslednjih godina evanđeosko hrišćanstvo, još brže nego u SAD, raste u Latinskoj Americi, centralnoj Africi i Južnoj Koreji, gde su “ponovo rođeni” sagradili najveću hrišćansku crkvu na svetu. Za mnoge su već i najveće megacrkve premale – sve je više propovednika koji službu nedeljom održavaju na fudbalskim stadionima u Seulu, Lagosu, Kinšasi ili Sao Paolu. Smatra se da je samo pitanje vremena kada će “ponovo rođeni” postati većina u Brazilu, još uvek najmnogoljudnijoj katoličkoj zemlji na svetu.

Američki liberalni mediji su mnoge evangelističke lidere, uključujući i Robertsona i Falvela, često nazivali fundamentalistima, naročito pre 11. septembra kada je u SAD ova reč iznenada dobila negativnu konotaciju. Tada su pravila američkih medijskih kuća promenjena tako da je novinarima dozvoljeno da fundamentalistima nazovu samo one hrišćanske denominacije koje same sebe tako opisuju. (Wih nije malo u SAD, zemlji koja je ostatku sveta početkom dvadesetog veka “darovala” i verski fundamentalizam.)

I umerene evangelističke vođe, i oni koje možemo nazvati fundamentalistima, odlikuje pragmatičnost, prilagodljivost, inovativnost i otvorenost po pitanju metoda i sredstava kakvu poslednjih godina pokazuju i islamisti. Za razliku od islamskih “kolega”, koji uz terorizam vešto koriste medije, hrišćanski fundamentalisti u SAD su uspeli da za promovisanje svojih ciljeva izuzetno efikasno upotrebe popularnu kulturu, od književnosti i filma, do rok-muzike i kompjuterskih igrica.

Ali, oni još uvek nisu zadovoljni rezultatima. Zato je mala šansa da će u bliskoj budućnosti – imajući u vidu pad Bušove popularnosti, sve neizvesnije novembarske izbore i intenziviranje brojnih “unutrašnjih ratova” u kojima su Robertson i Falvel ključni borci – dovoljno jasno i glasno u SAD postaviti pitanje statusa Kosova. Hristovi glasači i njihove vođe su zauzeti prljavim, i još uvek neizvesnim borbama na gomili frontova, od rekriminalizacije abortusa do sprečavanja legalizacije brakova između homoseksualaca.

Pri vaganju očekivanja od evangelističke, verovatno iskrene podrške Srbiji, treba imati u vidu da su njihovi neprijatelji u bici za (pre)oblikovanje Amerike izuzetno brojni i podjednako odlučni. U neke od najvećih spadaju Čarls Darvin, Džordž Soroš i Hilari Klinton. Oni će zato najveći deo svojih ograničenih snaga trošiti na “potragu za novim Bušem” i iscrpljujuće političke ratove protiv eutanazija, kloniranja ili lezbijskih venčanja, a ne protiv Albanaca sklonih etničkom čišćenju hrišćana.

Za njih je status Darvinovog “mita” u američkim školskim programima mnogo važniji od statusa Kosova. Pošto je u SAD reč “kreacionizam” dobila posprdne konotacije i izgubila snagu u ratu protiv teorije evolucije, evangelisti su morali da izmisle i promovišu novo ime za staro verovanje. Sada se to zove “inteligentni dizajn”. Jedina razlika između prokažene srpske ministarke koja je pre dve godine pokušala da iz školskog programa izbaci Darvina i članova američke vlade je u tome što Buš i njegovi bogobojažljivi ministri (ne)vešto kriju svoja antidarvinovska uverenja. Oni se boje da će, ako budu sasvim iskreni, oterati republikanske birače koji veruju u teoriju evolucije i izgubiti sledeće izbore u zemlji koja je duboko podeljena na dva skoro identična dela.

Ako se uopšte može govoriti o Bušovoj genijalnosti, onda je ona u tome što je uspeo da se evangelističkim biračima obrati njihovim hermetičnim žargonom, dokaže da je srcem i dušom njihov, i da istovremeno ne otera od republikanca sve one koji su sumnjičavi prema evangelističkoj viziji sveobuhvatne (re)hristijanizacije američkih institucija, obezbožene javne i privatne sfere.

Evangelisti svoj uspeh ne duguju liberalnim, otvorenim medijima i prema novinarima su izuzetno sumnjičavi i neretko neskriveno neprijateljski raspoloženi. Izuzetak su samo mediji koje sami poseduju i oni koji su uvek uz njih (na primer, televizija Fox Nenjs i dnevnik Washington Times). To je verovatno razlog zašto Robertson nije želeo da da intervju za NIN. Wegova predstavnica za štampu je rekla da on svoje stavove iznosi samo na sopstvenoj CBN mreži. Tu, ipak, nema mnogo toga o Kosovu. Ali, prateći godinama Robertsonovu logiku, slušajući nastupe brojnih evangelističkih propovednika, mogu da naslutim kakvu bi poruku poslao Srbima.

Robertson voli da ponavlja da jedino “Bog uklanja neprijatelje” i da “kažnjava sve one koji ga nisu prihvatili”. Verovatno bi sugerisao da srpska nacija treba da se okrene Božjem sinu na način na koji su to učinili on i sledbenici. Evangelisti kažu da se bore za sve ugrožene hrišćane, ali oni u suštini veruju da Božji sin spasava samo “ponovo rođene”. To najbolje pokazuje njihov angažman u Iraku od obaranja Sadama Huseina. Tu im je glavna meta za preobraćenje i “spasenje” stara, malena hrišćanska, a ne milionska muslimanska zajednica.

Evangelističkih hrišćana u Srbiji nema i zato, kakav god da bude rezultat pregovora o budućem statusu, Robertson i Falvel od eventualnog angažmana po pitanju Kosova mogu imati samo korist. Za njih nema istorije van Biblije i oni sukobe oko Kosova i njegovog statusa vide samo kao jednu od brojnih “predigri”, sitni incident u predvečerje Armagedona, konačnog obračuna Hrista i njegovih “gerilaca” sa snagama zla: Antihristom i, kako vole da naglase, njegovim muslimanskim i ostalim “sledbenicima”. Oni veruju da će se u predvečerje povratka Isusa stvari stalno pogoršavati. Zato bi oni čak i neki novi rat na Kosovu videli kao “zagrevanje za Armagedon”, “znak vremena”, još jedan dokaz da smo blizu “početaka kraja” koji nestrpljivo čekaju. Harvi Koks sa Harvardskog univerziteta je njihov način da u svakom zlu nađu nešto dobro, opisao rečima: “Što su stvari gore to bi hrišćani trebalo da budu srećniji, jer Isus ponovo dolazi”.

Ako nesrećna Srbija ostane bez južne pokrajine, za Robertsona i Falvela će to najverovatnije – slično uraganu Katrina ili 11. septembru u slučaju SAD – biti i Božja kazna srpskoj naciji, iskreno verujućim pravoslavcima koliko i ateistima, što se nisu “predali” Hristu na “pravi” način. Ako pak Kosovo ostane u sastavu Srbije oni će moći da kažu da to predstavlja znak Božje milosti i važnu poruku. U tome bi verovatno videli podsticaj Srbima da se “ponovo rode”, “spasu”, odreknu pravoslavne dogme i obezbede “sedišta” sa desne strane Hristovog nebeskog prestola, da se nađu na jedinoj udobnoj “tribini” za gledanje Armagedona. Oni čvrsto veruju da će u toj “majci svih bitaka”, najkrvavijoj ikada “izvedenoj” tragediji, nestati ne samo svi nevernici, već i svi “loši vernici”. Za njih – šta god da su povodom Kosova rekli vladici Artemiju – to znači i katolički sveštenici i Jevreji i muslimani Albanci i pravoslavni Srbi.

U ovakvim shvatanjima je i ključ za razumevanje njihovog odgovora na pitanje u naslovu ovog teksta. Za stanovnike SAD koji tvrde da se u svemu rukovode sa “šta bi Isus uradio”, na Kosovu, ipak, ne živi Hristov narod. Srpska vera za njih nije “dovoljno” hrišćanska. Ako pokrajina dobije nezavisnost, odbijanje verujućih Srba da se “spasu” – što, između ostalog, znači da se odreknu pravoslavlja – će za većinu evangelističkih hrišćana predstavljati “pravo” objašnjenje zašto Isus na Kosovu nije “uradio” ono što priželjkuju mnogi hrišćani, i američki i srpski.

Antrfile:

Hristijanizacija “američkog sna”

Dva (i po) Isusova dolaska

Da li ste pre, a ili post? Ako ste pre, onda recite da li ste pre, med ili post? U američkoj provinciji odgovor ćete dobiti odmah, ali teško ćete naći Evropljanina koji će uopšte razumeti ova pitanja. Ona pomažu snalaženju u “eshatološkoj zbrci”, pravoj šumi vizija kako će izgledati kraj “kraja sveta” kojim su već dva veka opsednuti hrišćani u SAD. Prvo pitanje se odnosi na to da li će se Hrist ponovo vratiti na zemlju pre (pre) ili posle (post) milenijuma, ili, kako veruju “amilenijalisti”, priču o hiljadugodišnjem zemaljskom kraljevstvu iz Otkrovenja Jovanovog treba shvatiti figurativno.

Oni koji veruju da će “drugi dolazak” prethoditi Hristovom milenijumu dele se na one koji tvrde da će se “uznesenje” (rapture) vernika na nebo desiti pre (pre), usred (med) ili posle (post) “velike nevolje” (tribulation). Ogromna većina evangelističkih hrišćana u SAD odgovoriće danas na oba pitanja sa pre. Oni su, kao i sam Falvel, “premilanijaristički pretribulacionisti” i tvrde da će “ponovo rođeni” biti “uzneti” na nebo pre početka sedmogodišnje “velike nevolje” koja će se završiti na Armagedonu.

Kritičari njihovo shvatanje ismevaju kao verovanje u “dva i po Hristova dolaska”. Ovo “pola” se odnosi na “uznesenje” kada će Isus, kako veruju, u trenutku pokupiti “spasene” (koji će za sobom na zemlji ostaviti svoja sočiva, proteze, garderobu, zubne plombe i sve druge, u raju bespotrebne stvari) da sa “nebeske tribine” posmatraju “ostavljene” (left behind). Većina veruje da je “ponovno rođenje” jedini način da za svoje grehe ne platite sami i ne budete “ostavljeni”. Pakao se, po njima, ne može izbeći dobrim delima, mirotvorstvom ili milosrđem, već samo svesnim prihvatanjem Isusa: “Oni koji veruju u papu, sveštenike, avatare, Muhameda, ili bilo koje druge lažne učitelje, osuđeni su na pakao”. Većina je uverena i da je Biblija doslovna Božja reč. Ona za njih nije tačna samo po pitanjima vere i moralnosti, već i u istorijskom i naučnom smislu.

Ključno za razumevanje njihovog verovanja je dispenzacionalizam, staro tumačenje Biblije, osuđeno kao jeres u prvim vekovima hrišćanstva, koje se u “modernizovanom” obliku pojavilo u devetnaestom veku. Otac ove nove teologije je bio irski propovednik Džon Nelson Darbi. On je jednim izuzetno komplikovanim putem, na temelju raštrkanih biblijskih citata i referenci, stvorio izuzetno zavodljivu i jednostavnu sliku (bliske) budućnosti.

Darbijevo učenje je najplodnije tlo našlo u SAD, državi koja je istovremeno jedna od najreligioznijih i najmanje teoloških na svetu. I pored stalnog citiranja Biblije Amerikanci su, po mišljenju Stivena Potera sa Bostonskog univerziteta, “religiozno nepismeni”, nesposobni za debatu i zadrti. Neki autori čak tvrde da se u Americi razvio jedinstven oblik “bezreligioznog hrišćanstva”. Antiintelektualizam se – uz militantni patriotizam i puritanizam – smatra jednim od najčešćih atributa Darbijevih sledbenika, propovednika koji ohrabruju vernike da sami ostvare ličnu vezu i “odnos” s Bogom.

Darbi i njegovi naslednici su istoriju sveta podelili u sedam “dispenzacija” (mada neki misle da ih je, ipak, osam). Period u kome sada živimo nazivaju “dobom crkve”, šestom i najmanje važnom dispenzacijom koju opisuju kao “zagrada istorije”, period u kome je Bog “napravio pauzu”, “zaustavio sat proročanstva” i privremeno “okrenuo leđa” Jevrejima, izabranom narodu. Evangelisti već decenijama u raznim događajima, od nastanka države Izrael do uvođenja evra, nalaze dokaze da možemo očekivati “apokalipsu uskoro”. “Pogoršanje stanja na zemlji”, pojave kao štu su rast terorizma i “globalnog zagrevanja”, vide kao znake da Bog samo što nije nastavio suspendovani zavet izabranom narodu. Oni veruju da će se tada Isus vratiti da uspostavi zemaljsko carstvo i označi početak poslednje dispenzacije.

Jevreji imaju centralno mesto u Darbijevoj interpretaciji Biblije i budućnosti. To je dovelo do toga da mnogi evangelistički hrišćani Ameriku smatraju “božjim instrumentom”, državom stvorenom isključivo da bi pomagala malenom Izraelu, i sebe nazivaju “hrišćanskim cionistima”. Oni nisu ni rasisti. Ideju da Isusov povratak i kraj sveta “ne treba čekati skrštenih ruku” i da se verskim aktivizmom može promeniti SAD “pozajmili” su od Martina Lutera Kinga, crnačkog propovednika koji je najzaslužniji za ukidanje segregacije “obojenih”.

Pol Bojer sa Univerziteta u Viskonsinu kaže da “ne postoji bukvalno nijedan način da se dokaže da Darbijev sistem nije tačan, jer govori isključivo o događajima koji će se desiti u budućnosti”. On kaže i da je Darbi ljudskoj istoriji dao smisao i dramatičnu završnicu. Darbijevo učenje je pobedilo i zato što su njegovi sledbenici neverovatno vešto iskoristili snagu masovne kulture i medija. Evangelistički sveštenici govore jezikom ulice, a ne propovedačkim tonom. Jedan istoričar religije je rekao da njihove vizije ne zvuče teološki, već zabavno, napeto i emotivno, skoro holivudski. Broj onih koji u SAD odlaze na službu u “stare” protestantske crkve stalno opada i mnoge su na ivici da se ugase.

Autsajderima obično najbizarnije deluje evangelistička opsesija “uznesenjem” (rapture) “spasenih” i sudbinom “ostavljenih” da na zemlji pate sedam godina do Hristovog povratka. S jedne strane, pošto veruju da Hrist na zemlji tada neće ostaviti nijednog “pravog” hrišćanina, oni proizvode ogromnu količinu materijala – “vodiča za preživljavanje posle uznesenja” u formi knjiga, diskova i magneta za frižider – koji će pomoći rođacima i prijateljima “ostavljenim da osete ukus pakla na zemlji” da iskoriste “poslednju šansu” i tokom sedam godina Antihristove krvave vladavine nekako obezbede spasenje i “večni život”. S druge strane, neki idu toliko daleko da sa svojim bebama, ili decom nedovoljno velikom da svesno prihvate Hrista, nikada ne putuju avionom i izuzetno pažljivo prelaze ulicu.

Oni naime veruju da će “uznesenje” biti “trenutan” čin, bez ikakve najave, i da će, na primer, u slučaju da i pilot i kopilot budu “uzneti”, avion pasti na zemlju a svi poginuli putnici, pa i deca, ostati bez šanse da se “spasu” i izbegnu pakao. Slično tome, “uznesenje” može nastupiti i dok automobil polako prilazi pešačkom prelazu. Ukoliko je vozač “spasen” vozilo će nastaviti da se kreće samo i može ubiti pešake, i time im, što je za njih mnogo važnije, onemogućiti da ostanu među “ostavljenima” i u patnji dobiju šansu da obezbede večni život u Isusovom kraljevstvu. Oni najsamouvereniji u američkoj provinciji na svoje automobile stavljaju nalepnice: “U slučaju uznesenja kola su vaša”. Falvel je samo ove godine o ovom “automobilskom riziku” govorio u tri navrata. Poslednji put je to učinio kada ga je u avgustu voditeljka CNN-a pitala da li bombardovanje Libana predstavlja znak da se približavamo Armagedonu.

Za one koji se i dalje dvoume dvojica evangelističkih književnika su napisali 12-tomni roman “Ostavljeni” (Left Behind) koji počinje opisom sudbine onih koji su se našli u avionima koji su ostali bez “spasenih” pilota. Ove knjige su samo u SAD prodate u preko 65 miliona primeraka. Wihovi čitaoci ih ne vide kao fikciju, već ih doživljavaju kao “istoriju budućnosti”, sliku sedmogodišnjeg užasa koji ih čeka ako na vreme ne naprave “jedini” izbor koji vodi “spasenju”.

Ovde se ne radi o ezoteričnom verovanju marginalaca, već o “događaju” koji nestrpljivo očekuju mnogi članovi glasačke mašine koja svake četiri godine bira najmoćnijeg čoveka na svetu. Neki od evangelističkih vernika, najčešće su to “harizmatski hrišćani”, ostaju posle “ponovnog rođenja” u starim katoličkim ili protestantskim crkvama i pod motom “cvetaj tamo gde te Bog posadio” pokušavaju da kradomice “spasu” one koji “ne vide jedini put”. Uspeh evangelista – njihova brojnost, upornost, maštovitost i snaga njihove vere – predstavlja danas jedan od najvećih američkih paradoksa. Bogatsvo i moć njihovih vođa je najnoviji dokaz o vitalnosti i ostvarivosti “američkog sna”.

 

 

 
 
Copyright by NSPM