Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Srbija i Crna Gora

   

 

Vladimir Dobrosavljević

Crna Gora na novom početku

Razdvajanjem od državne zajednice sa Srbijom i obnovom svoje nezavisnosti, Crna Gora se našla na novom početku, sa svim protivurečnostima koje su njeno društvo opterećivale i do tada. Malo toga se promenilo u nezavisnoj državi, naročito u već oprobanom metodu funkcionisanja njenih elita, političkih, ekonomskih i intelektualnih, uprkos euforiji njenih tvoraca da će danom osamostaljivanja ona postati regionalni uzor u primeni evropskih standarda. Takav politički ''veliki prasak'' naravno da je nemoguće ostvariti, pogotovu kada ne postoje osnovne pretpostavke za njegovo postizanje, pa makar imali blagonaklonost međunarodne zajednice za dosezanje takvog cilja.

Podsetimo da su arhitekte samostalnosti Crne Gore ubeđivali građane da ih zajednička država sa Srbijom usporava u procesu e vro- a tlantskih integracija, prilivu novih inostranih investicija, te izgradnji modernog i efikasnog, multikulturnog i multietničkog društva. Razlozi su, navodno, bili to što Srbija zaostaje u demokratskim i privrednim reformama, što joj je međunarodni položaj opterećen kompleksnošću odnosa sa Haškim tribunalom, zatim nekompatibilnošću ekonomskih sistema i na kraju optužbom da je srpsko društvo trajno inficirano nacionalizmom. Istini za volju, Srbija je od strane najuticajnijih zemalja savremenog sveta percipirana, zbog svoje nedavne prošlosti, opravdano ili ne, kao remetilački faktor na prostoru Jugoistočne Evrope. Svaka politika koja vodi smanjenju uticaja ili snage tako percepirane Srbije smatra se međunarodno prihvatljivom, jer suzbija potencijalnu opasnost po bezbednosnu ravnotežu u regionu. Prateći takav stav, međunarodne institucije zauzele su blagonaklon stav prema procesu dezintegracije državne zajednice Srbije i Crne Gore, tačnije indipendizacije Crne Gore što je naročito bilo vidljivo u referendumskoj kampanji. Tada je vlast u Podgorici, kao sklonima prema opstanku zajedničke države, oduzela pravo glasa državljanima Crne Gore sa prebivalištem u Srbiji, kojih ima preko 200000. Uz to je počinila i brojne zakonske i izborne prekršaje, počevši od manipulacije ličnim kartama, zastrašivanja birača, pa sve do dovođenja stranaca bez crnogorskog državljanstva i omogućavanja da učestvuju u glasanju. Ovakve i mnoge druge nepravilnosti su prošle bez bilo kakve osude međunarodne zajednice.

Sada, kada je raspad zajedničke države još jedna istorijska tr a uma za nama, prilika je da se vidi dokle je stigla nezavisna Crna Gora. Srbija je kao sukcesor zajedničke države zadržala kontinuitet članstva u svim međunarodnim institucijama, dok je Crna Gora po uobičajenoj proceduri počela da pristupa istima. Istovremeno su obe zemlje primljene u Partnerstvo za mir, a Srbija je ocenjena od strane Svetske banke kao zemlja lider u regionu po ekonomskim reformama, stopi privrednog rasta i inostranim investicijama. Za to vreme, teško da se za ekonomske prilike u Crnoj Gori može upotrebiti termin napredovanje. Po svim parametrima, to je država sa velikim unutrašnjim dugovanjima fizičkih i pravnih lica prema državi, koja su sukcesivno otpisivana, u skladu sa političkim potrebama, zatim nefunkcionalnog privrednog i fiskalnog sistema i netransparentnog procesa privatizacije, te snažne involviranosti crne i sive zone poslovanja u legalne tokove. U tom smislu tr e ba napomenuti dve konstatacije koje postojeće stanje najbolje odslikavaju. Prva je izjava ministra za finansije Lukšića da u Crnoj Gori nema organizovanog šverca cigareta i da je to posao pojedinaca koji na takav način preživljavaju, zaboravljajući pritom da pomene da je pronaći kutiju cigareta sa urednom akciznom markicom i u legalnim prodavnicama retkost, kao i dobijanje fiskalnog računa. Druga je pomenuta u razgovoru između tadašnjeg premijera Mila Đukanovića i predsednika Ruske Federacije, Vladimira Putina, da ulaganja Rusije u njegovu zemlju iznose oko 2 milijarde evra, dok je kroz bilansne knjige, ruskog kapitala, proknjiženo nešto oko 200 miliona! Očiti primeri kako je u praksi sprovedena ideja Đukanovića sa početka devedesetih o Crnoj Gori kao of-šor državi. Ovome treba dodati i često pominjanu neracionalnu prodaju zemljišta, više ne samo na primorju već i širom države, navodno Rusima i njihovim firmama, bez bilo kakve provere čiji kapital stoji iza takvih firmi, a sve više je indicija da bi to mogao biti jedan od oblika ekspanzije, neprijateljskog okruženja uperen protiv autohtonog stanovništva Crne Gore i njene istorijske tradicije. Na taj način se dobija jasna slika zemlje koje služi pranju nelegalnih viškova novca, poput Kajmanskih ostrva i zato ne čudi izjava Džudi Bat iz Instituta za bezbednosne sudije Evropske unije, dat a nakon referenduma, da postojeće rukovodstvo na čelu sa Milom Đukanovićem nema kapaciteta da vodi zemlju ka evropskoj budućnosti.

Postavši ponovo nezavisna država, Crna Gora se suočila i sa problemom sopstvenog karaktera. Prihvatajući za svoj projekat samostalne države ideologiju dukljanizacije, koja u svojoj suštini sadrži negaciju srpskog identiteta današnjih pravoslavnih stanovnika Crne Gore, vladajuća elita se upustila u opasan pokušaj stvaranja nove nacije na nestajanju, odnosno asimilovanju istorijski autohtone na tom geografskom prostoru. Zato se koriste najvulgarnije metode, od političkog i ekonomskog pritiska, preko grubog falsifikovanja istorije i kulture, pa sve do fizičkih pritisaka naročito na Srpsku Pravoslavnu Crkvu i njene predstavnike. Uprkos tome, i dalje je ostalo 32% građana koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi, a čak 63% ih govori srpskim jezikom. Kada se tome doda činjenica da je etničkih Crnogoraca 43%, a da crnogorski jezik za maternji smatra 22% stanovništva, nedvosmisleno se prikazuje država koja nema većinske nacije, i postaje neminovno da se unutar nje sve fund a mentalne odluke moraju donositi konsenzualno, a ne majorizacijom bilo koje etničke zajednice, ako se želi stabilan suživot. Vlast to uporno izbegava, pokušavajući da svoj koncept viđenja države nametne kao jedino prihvatljiv. Da joj na tom putu neće jedina prepreka biti Srbi, vidi se po letošnjim dešavanjima u Ulcinju, kada je došlo do sukoba između lokalnih i kosovskih Albanaca sa jedne i policije, čiji je sastav činio kadar pretežno pravoslavnog porekla, s druge strane, kao i iz izjava bošnjačkih političara da je u toku proces asimilacije Bošnjaka u Crnogorce islamske veroispovesti. Današnja Crna Gora nije zemlja koja je u etničkom sastavu ono što je bila na početku 20. veka, niti ona baštini tu istorijsku tradiciju koja je nedvosmisleno bila srpska. Ona je sada multikulturno i multietničko društvo u kojem ne sme biti nasilne pseudo-građanske unifikacije, niti preglasavanja bilo koje od nacija u njenom sastavu, već isključivo može funkcionisati po principu jednakih prava za sve etničke grupe. Sve suprotno će legitimisati današnje vlastodršce, kao male, provincijalne, ksenofobne autokrate, koji nikada nisu usvojili istinske evropske vrednosti, i koji svojim delovanjem mogu ugroziti stabilnost svoje tek stvorene države.

A kakve se promene dešavaju našem narodu u Crnoj Gori i započinje li prestruktuiranje političke scene? Srbima se teško šta može lošije desiti nego ono što su već preživeli. Izgubili su vlastitu državu i zatekli se u novoj, koja nema više onakav karakter kakvim su vaspitavani da ga ima. Nema više apsolutnog oslonca u Beogradu, što možda i nije toliko loše, jer je sada u toku proces samoidentifikacije i stvaranja autentične elite, a sve to oslanjajući se na sopstvene kapacitete. Treba napomenuti da je zvanični Beograd propustio niz prilika, naročito nakon potpisivanja Beogradskog sporazma, da osmišljenim potezima u kulturi, medijskom planu, ekonomiji ili socijalnoj politici, učini znatno više ne očuvanju državne zajednice ili makar jačanju položaja našeg naroda u Crnoj Gori. Ilustracije radi, sve firme zastupnice roba široke potrošnje koja dolazi iz Srbije, pod kontrolom su podgoričkog režima. Da li je ovakva situacija svesno dopuštena zato što vlasti u Srbiji nisu imale rešenja kako da zajedničku državu učine funkcionalnom, pa su činile samo onoliko koliko je to za javnost bilo prihvatljivo kako bi ona opstala, a da im je, zapravo, više odgovarala njena dezintegracija, ili je posredi nesnalažljivost prema ''crnogorskom pitanju'' uzrokovana uticajem pojedinih ''montenegrologa'' iz centara moći bliskih republičkim vlastima, nekih stranaka iz Crne Gore i čak delova Srpske Pravoslavne Crkve, vreme će pokazati.

Kako god bilo, Srbi iz Crne Gore su završili sa svim dilemama, svog nekada dualnog identiteta, koji se nalazi u korenu svih naših etničkih destrukcija na ovom prostoru, i počeli su sebe u potpunosti da percipiraju kao sastavni i jedinstveni deo celokupnog srpskog naciona. Sada im predstoji faza samoorganizovanja u kojem treba da stvore svoje kulturne, prosvetne i sportske institucije, kao i da ojačaju preduzetnički sloj iz svojih redova, sposob a n da izdrži sve izazove tržišne utakmice. Pored toga, u procesu donošenja novog ustava Crne Gore, moraju se izboriti za konstitutivnost našeg naroda i jezika u njemu, kao i za stabilan položaj Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske Pravoslavne Crkve. Takođe , neophodno je obezbediti ustavne i zakonske garancije, da javni sektor, što znači školstvo, zdravstvo, policija, sudovi i državna uprava, bar približno odslikavaju ukupni populacioni presek zemlje, kao i da im se omogući da na nivou procenta sa kojima Srbi učestvuju u popunjavanju državnog budžeta, sredstva budu iskorišćenja za finansiranje projekata od interesa za našu etničku zajednicu. Srbija u svemu ovome može da im pomogne tako što će ih tretirati kao integralni deo nacionalnog korpusa i neprestano, u bilateralnim odnosima sa zvaničnom Crnom Gorom i predstavnicima međunarodne zajednice i institucija, insistirati na pitanju njihovih prava i položaja. Za to je neophodno što hitnije otvaranje diplomatskog predstavništva i zvaničnog kulturnog centra, kao i ogranaka pojedinih nacionalnih institucija, kakve su SANU ili Matica Srpska. Dobra okolnost je to, što borba srpskog naroda za svoja prava u potpunosti korespondira sa sistemom vrednosti koje nameće savremena Evropa, tako da ona danas ima potpuno propulzivni komunikacioni kod sa savremenim svetom, što često u prošlost nije bio slučaj.

Ni politička scena nije ostala zaobiđena od svih turbulencija u kojima se nalazi crnogorsko društvo. Odlaskom Mila Đukanovića i Svetozara Marovića sa državnih funkcija, bez obzira na stvarne motive njihovog postupka, i dolaskom Željka Šturanovića na mesto premijera vlade, koga i najtvrđi opozicionari ocenjuju kao poštenog i kompromisu sklonog čoveka, neminovno će dovesti do urušavanja monopola nad svim segmentima organizovanog života, koji su do sada držali DPS i centri moći oko njega, i to počevši sa borbama interesnih grupa unutar samog sistema vlasti. Takav scenario neće moći da spreči ni do sada neprikosnoveni vlastodržac, bez obzira kolika u budućnosti bude njegova stvarna moć, niti apsolutna pobeda vladajuće koalicije DPS-SDP na septembarskim parlamentarnim i izborima, jer je to imanencija političke i socijane zakonomernosti. Svaki zatvoreni sistem pre ili kasnije dođe u fazu entropije. Sada je došao red na vlast u Crnoj Gori.

I na opozicionoj sceni došlo je do prekomponovanja. Nekada vodeća antirežimska snaga SNP, zahvaljujući ambivalentnom odnosu prema nacionalnom i državnom pitanju, jer su oni bili Crnogorci za koje su glasali srpski birači, a borili su se za opstanak državne zajednice u obliku koji je bio potpuno nefunkcionalan za njene građane, doživela je ozbiljan poraz na izborima i prepolovila broj glasača. Trend opadanja njihovog uticaja nastavljen je i posle izbora urušavanjem infrastrukture, a potpunu konfuziju odslikava težnja njihovog odbora iz Kolašina da formira lokalnu vlast sa DPS. Nestao je i uticaj koalicionog partnera SNP, minorne Narodne stranke, koja je svoj značaj bazirala na podršci koju je imala u krugovima beogradske vlasti i njoj bliskim finansijerima, a ne na snazi u biračkom telu. Sada su zastupnici pogubnog stava da su Srbi i Crnogorci i dalje jedan isti narod, apstrahujući da su nekada Zapadni i Istočni Hercegovci, takođe bili isti narod, srpski, dok danas, osim geografskog prostora koji dele, nemaju dodirnih tački. Grupa za promjene Nebojše Medojevića, uprkos velikim očekivanjima nije napravila neki značajan rezultat. Još manje su, kako su priželjkivali, okrnjili izborno telo DPS. Naprotiv, glavnu podršku imali su među populacijom urbanih Srba, koja ih je prihvatila kao nacionalno neopterećene eksperte, a zbog straha od represije nisu smeli da glasaju neku od tradicionalnih srpskih stranaka. Kao politička snaga, još uvek nemaju jasan profil, i zasada se bazirani isključivo na individualnom uticaju njihovog lidera.

Najveći uspon, napravila je Srpska Narodna Stranka i njen projekat Srpska lista, koji su postali vodeća opoziciona snaga u Crnoj Gori, i neprikosnoveni lideri našeg naroda. Pri tom, oni pokazuju kapacitete za dalje jačanje u biračkom telu, pre svega sposobnošću njenih čelnika Andrije Mandića, Gorana Danilovića, Želidraga Nikčevića..., da politički sazrevaju, okupljajući oko sebe buduću političku elitu Srba, i to ne samo onih iz Crne Gore već sa širih etničkih prostora, stvarajući jedan novi model srpskog identiteta, utemeljenog na tradicionalnim vrednostima, ali sposobnog da usvoji sve savremene vrednosti koje su mu potrebne, da bi intelektualno, esteski i vrednosno odgovorio izazovima koje moderna epoha postavlja pred nas. Zato će stvarni novi početak slobodne Crne Gore pripasti njima.

 

 

 
 
Copyright by NSPM