Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Politiku

 

 

 

Dragoljub Žarković

MALA NOĆNA STRAŽA

U znamenitim esejima o istini i laži u politici, Hana Arent posebno ukazuje na onu politiku i političke odluke koje počivaju na samozavaravanju. Kao primer navodi jednu srednjovekovnu anegdotu o stražaru koji se noću dosađuje na bedemu grada pa podiže uzbunu. Sav grad potrči da brani zidine od napada, a stražar je među njima, uveren da je grad napadnut.

Tako i ovi naši, što su na vlasti, počesto se samozavaravaju, pa i kad treba i kad ne treba vrte se u opasnim krugovima preteranog optimizma i sumorne depresije.

Neke lekcije mogu se naučiti i od holandskog ministra inostranih poslova. Na pitanje šta će biti s poslom oko srpskog integrisanja u evropske institucije posle hapšenja Ratka Mladića, ovaj je, ministar, hladno odgovorio: „Prvo ga uhapsite, pa ćemo posle da vidimo.” Ponekad, zbilja, trezvenost zvuči kao vrhunski cinizam, ali to tako izgleda samo nama, odnosno samo onima koji su pregrejali sopstvena i narodna očekivanja da bi na briselskom ručku svih 27 ministara EU moglo da proguta činjenicu da saradnja s Haškim tribunalom još nije u potpunosti realizovana.

To je činjenica, a samozavaravanje je bilo verovanje da smo stvar oposlili. Bilo je gotovo dirljivo gledati ove naše kad su u predvečerje briselskog radnog ručka shvatili da od posla nema ništa. Nedelju dana pre toga Brisel je pohodila politički najjača delegacija Srbije s Borisom Tadićem na čelu, predsednikom države, a u pratnji su bili Mirko Cvetković, premijer, i Vuk Jeremić, ministar inostranih poslova. I, posle večere sa Solanom i sastanaka s drugim visokim birokratama EU, gajili su nadu da će otpor Holandije biti slomljen. Tu nadu su podelili s nama, a ispalo je da se i Belgija pridružila Holandiji u odbijanju da odmrznu sporazum.

Sad se ovi naši samozavaravaju da nas podržava 25 država, članica EU, a činjenica je da treba da nas podrži 27 država i da mora da se ispuni formalni uslov za evropsko potpisivanje tog akta.

Oli Ren, komesar za proširenje EU, ohrabrio nas je da mi jednostrano primenimo sporazum. To se ovde, u izvesnim krugovima, doživljava kao izuzetan cinizam. Slobodan Antonić je juče, na istom ovom mestu, to opisao kao put ka gubitku elementarnog samopoštavanja. Ali, rekao bih da je to takođe oblik samozavaravanja o načinu na koji se čuva političko dostojanstvo. Reč je o činjenicama, ekspertskim procenama bilansa i stanja, i trebalo bi primeniti sve ono iz sporazuma što doprinosi napretku zemlje, bez obzira na činjenicu da ga EU nije ratifikovala. Božidar Đelić tačno kaže: prazan džak ne stoji uspravno.

Čini mi se, dakle, da u merljiv svet, merljiv barem po kriterijumima koristi i štete, nije pametno uvoditi kategorijalni aparat koji služi ideološkom zamagljivanju činjenica.

Vidim sad da se vesti s druge strane Atlantika primaju s više optimizma i entuzijazma nego što bi doličilo činjenici da je Generalni komitet UN preporučio da se u dnevni red Generalne skupštine uvrsti naša inicijativa da se od Međunarodnog suda pravde zatraži mišljenje o pravnoj zasnovanosti kosovskog proglašenja nezavisnosti i priznavanja te nezavisnosti od izvesnog broja zemalja.

Vuk Jeremić ukazuje, istina, na činjenicu da je to tek prvi korak i da na putu ka ostvarivanju ove inicijative ima još prepreka, ali nekako mi se čini da se samozavaravamo kako naša stvar dobro stoji. Realno, to vam izgleda kao kad neki vaš predmet uspete da predate u pisarnicu i sad čekate da bude obrađen u kancelarijama koje će doneti rešenje o vašem predmetu.

Uostalom, da li se mi samozavaravamo idejom da se mogu razdvojiti pitanja evropskih integracija i kosovske nezavisnosti? Da li su to dva odvojena procesa?

Ne znam ko noću stražari na bedemima srpske vlade, ali ako taj vikne – uzbuna! – svi bi poverovali. S dobrim razlogom. I ne samo zbog stvari opisanih u ovom tekstu. Činjenica je da vladi ide na ruku raspad u opozicionim redovima, ali ne bih im preporučio da se samozavaravaju da će to još dugo biti tako.

Glavni urednik nedeljnika „Vreme”


[objavljeno: 19/09/2008]

 

 
 
Copyright by NSPM