Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Danilo Tvrdišić

Hronologija političkog beščašća

28. juna 2001. na Vidovdan, Slobodan Milošević, sa lisicama na rukama predat je haškom sudu. Tadašnji premijer iz redova demokratske stranke, Zoran Đinđić, u svom govoru povodom predaje Miloševića Hagu, ukazao je na „simboliku velikog srpskog praznika Vidovdana“, tvrdeći kako se tim činom bori za ideale zemaljske Srbije i evropsku budućnost, nasuprot idealima nebeske Srbije i snaga prošlosti, koje je u tom trenutku simbolizovao Slobodan Milošević.

18. marta 2006, sahranjen je Slobodan Milošević. U isto vreme, omladina demokratske stranke, na Trgu Republike, izvela je svoj „performans“, odnosno kontra – miting uz puštanje balona i zvuke pištaljki i truba. „Došli smo da pozdravimo dolazak proleća tri dana ranije i da poželimo da nam se više nikada nijedan Sloba ne vrati“ – objašnjavali su svoje prisustvo okupljeni članovi i simpatizeri demokratske stranke.

11. aprila 2002. ispred zgrade tadašnje Skupštine SRJ, bivši ministar unutrašnjih poslova Vlajko Stoijiljković, pucao je sebi u glavu. To se desilo istog dana kada je DOS izglasao zakon o „saradnji“ (čitaj poslušnosti) sa Hagom. Valja podsetiti da je upravo Stojiljković bio među prvima na spisku za haški odstrel DOS-a. Preminuo je u urgentnom centru dva dana kasnije, 13. aprila 2002.

20. maja 2003. godine bivši direktor Radio-televizije Srbije, Dragoljub Milanović, uhapšen je posle policijske akcije „Sablja“ i sproveden u zatvor Zabela kod Požarevca.

U mesecima posle 5. oktobra 2000. deca nekih funkcionera SPS-a su, protiv svoje volje, šišana na ćelavo u nekim osnovnim školama u Beogradu zbog „političkih grehova“ svojih očeva.

Ovo su samo neki od nebrojeno drugih znanih i neznanih događaja torture, političkog aparthejda i ponižavanja SPS-a, koji su obeležili prvih nekoliko godina vladavine režima DOS-a.

Politika i (ne)moral

Međutim, u ovom kontekstu, postavlja se i jedno pitanje: kako je moguće da je rukovodstvo SPS-a prešlo preko svega gore pomenutog i u jednoj klasičnoj trgovačkoj nagodbi, po drugi put ubilo svoga predsednika i izvršilo politički „salto mortale“ ušavši u sada već potpuno izvesnu vladu sa demokratskom strankom? Da ne govorimo o tome da nije bilo nikakvog izvinjenja ni sa jedne, ni sa druge strane za događaje iz prošlosti. Niti se SPS distancirao od Miloševićeve politike devedesetih, niti se DS distancirao od politike DOS-a posle petog oktobra. Dakle, niti su se čelnici DS izvinili npr. za isporučivanje Miloševića Hagu, niti se SPS izvinio demokratama npr. za izbornu krađu 1996/97. kada su ljudi, tri meseca po zimi, demonstrirali protiv prekrajanja izborne volje građana? I kakva je to onda vlada, koja nema zrnce iskrenosti po pitanju nasleđene prošlosti? Na kojim osnovama – za „svetlu“ budućnost – je ta vlada onda zasnovana? Na kojim principima? Na kojoj ideologiji? Na kom programu? Odgovor je kratak i jasan. Jedini autentični program koji spaja buduću vladu jeste volja za moć, odnosno gola vlast. Sve ostalo će „barmeni“ iz Brisela zajedno sa domaćim „konobarima“ lako izmešati u žuto-crveni koktel, sa mirisom Palme i ukusom starog penzionerskog vina, a uz zvuke Betovena i Šopena...

Ovde ćemo postaviti još jedno važno pitanje: kako će demokrate „progutati trnovitu SPS -ovu ružu“ i ući u koaliciju sa strankom „diktatora Miloševića“, koji je svim njihovim članovima i simpatizerima bio simbol „orvelovskog totalitarizma“ i „generacijskog zla“? Možda delimičan odgovor možemo dobiti znajući njihovo koaliciono iskustvo, koje je pokazalo da „demokratski stomak“ vari sve, samo kada je u pitanju opstanak na vlasti. Čuvena je, u tom smislu, izjava Zorana Đinđića, u kojoj on kaže: „Kome je do morala, neka ide u crkvu“, što u prevodu znači da, van crkve, moral nije kategorija koje se treba držati kao „pijan plota“, već zavisi od situacije do situacije. Time nam je slikovito pojasnio svoju životnu filosofiju i filosofiju svojih sledbenika o moralu kao i moralu u politici.

Kada se, ipak, scenario sa novom “melting pot” vladom zaista i odigra, onda zaista reč moral, čast i obraz treba da budu izbrisani iz političkog rečnika svih onih, koji u jedan takav krajnje neprincipijelni i neprirodni politički savez uđu. Poznato je da, za neke ljude na našoj političkoj pozornici, sve ima cenu i bukvalno sve može biti predmet trgovine i nagodbe: i država, i narod, i sloboda i čast. Period koji je u toku, jeste period kada su definitivno pale i poslednje političke maske i kada će se kristalno jasno vidi ko je ko na srpskoj političkoj pozornici, odnosno, ko je branitelj državotvornih i naionalnih ideja i elementarne moralnosti, a ko njihov aktivni razbijač.

Nepristojne ponude i pritisci

Govoreći o različitim nivoima nemoralnosti i političkog krparenja, kojega smo svi svedoci ovih dana, treba, takođe, otvoreno i jasno reći i sledeće: kada bude formirana vlada DS-a i SPS-a, stvaranju ove frankenštajnovske vlade ponajviše će uticati mnogobrojne zvanične i nezvanične „nepristojne ponude“, koje predstavljaju kombinaciju „finansijskih aranžmana“, direktnih političkih ucena i pritisaka zakulisnih domaćih i stranih moćnika. Više je nego očigledno da njima posebno smeta novo mešanje političkih karata na Balkanu, koje podrazumeva ostvarivanje i srpskih nacionalnih interesa. Umesto nacionalno odgovorne i patriotske vlade, koja bi bila garant odbrani vitalnih nacionalnih interesa, ti centri moći su isforsirali „proevropsku“, odnosno marionetsku vladu kao instrumenta u sprovođenju „reformskih“, odnosno okupacionih mera svojih nalogodavaca. Opšte je poznata činjenica da te nalogodavce čini sprega unutrašnjeg tajkunskog lobija i spoljnog faktora (američke i britanske ambasade kao i njihovih obaveštajnih službi) .

Na kraju, valja zaključiti da ne postoji ta politička akrobatika, niti jedan normalan i smislen izgovor, kojim će SPS objasniti svojim biračima i građanima Srbije odluku za pomenuti politički i ideološki salto mortale. Više je nego očigledno da se, dugoročno posmatrano, SPS tim činom odlučio za političko samoubistvo. Osnovni problem je, što će u takvom izboru SPS povući sa sobom i celu Srbiju u politički, nacionalni i državotvorni ambis, u koji je guraju oni, koji od Srbije hoće da naprave beogradski pašaluk sa jagodinskim akva parkom pride.

 

 
 
Copyright by NSPM