Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Politiku

 

 

 

Ljiljana Smajlović

Postherojsko doba srpskog nacionalizma

Oni koji likuju nad malim brojem građana koji su u utorak protestovali zbog izručenja Radovana Karadžića Hagu, prerano su se obradovali „umirućem vapaju srpskog nacionalizma”

Ima neke poetske pravde u tome što se srpska desnica nije odrekla Radovana Karadžića ni kada se pred njom pojavio u najnovijem izdanju dolijalog begunca od međunarodne pravde. Na kraju krajeva, bivši vođa bosanskih Srba je u predvečerje raspada Jugoslavije nosio barjak antikomunizma i na javnoj sceni se pojavio kao njen autentični junak.

Bilo je to, doduše, u vreme kada su Srbi verovali da će rat kratko trajati, i da će oni u tom ratu lako pobediti.

Danas se toga još malo ko seća, ali Radovan Karadžić ne bi nikada zavladao Bosnom da mu nije bilo Alije Izetbegovića. Bez vođe bosanske muslimanske desnice ne bi išlo: Srbi su, nakratko, dobili svoj komad vlasti u Sarajevu samo zato što su se Alija i Radovan u izbornoj 1990. godini na televizijskim ekranima zajedno stalno pojavljivali zagrljeni. Vrhunac je bio kada su otišli u Foču da se poklone senima žrtava iz Drugog svetskog rata. Izabrali su najveće muslimansko stratište, mesto na kom je Drina tekla crvena od krvi. Radovan, sin crnogorskog četnika, i Alija, „mladomuslimanski” ustaški simpatizer i islamski fundamentalista, pred rat su se isprepadanim građanima Bosne i Hercegovine preporučivali kao nacionalni pomiritelji.

Poslednji stadij komunizma

Prizor na mostu preko Drine bio je tog letnjeg dana gotovo nestvaran. Istočna Bosna je surov kraj u kom su se četnici 1942. godine osvetili muslimanima zbog istočne Hercegovine, isto tako surovog kraja u kom su hrvatske i muslimanske ustaše 1941. zaklane Srbe u jame bacale. Srpsko-muslimanski odnosi se od tih zločina nikada nisu oporavili. Strah od klanja ostao je urezan u kolektivnoj svesti oba naroda, ali je dvojici osnivača Srpske demokratske stranke i Stranke demokratske akcije svejedno pošlo za rukom da ubede ljude da će pomiriti narode koje su komunisti zavadili. Vladalo je opšte, nimalo neutemeljeno uverenje da je nacionalizam poslednji stadij komunizma, a lideri etničkih stranaka su narodu obećavali da će do „pravog” nacionalnog pomirenja doći tek kada svako dobije priliku da „glasa za svoje”. Rat će se izbeći jer novi nacionalni lideri neće probleme gurati pod tepih bratstva i jedinstva, već će ih zajednički rešavati, uzimajući u obzir interese sva tri bosanskohercegovačka naroda. U avgustu 1990. godine, Karadžić je ovako najavljivao postizbornu bosanskohercegovačku nacionalnu idilu: „SDS ne zavađa komšije. Jovan, Hasan i Ivan mogu mirne duše, što se nas tiče, prije podne da budu u svojim strankama, a po podne zajedno da piju kafu”. Kada su u novembru 1990. svi glasali za svoje (HDZ je dobio stopostotnu podršku Hrvata, za SDS je glasalo više od 90 odsto Srba, a stranka najbrojnijeg naroda se morala zadovoljiti sa podrškom od oko 82 posto bosanskih Muslimana), umesto idile izbio je građanski rat.

Građani Srbije koji se danas čude što proevropska vlada izručuje haške begunce ne bi li zemlju u kojoj tri četvrtine stanovništva žele u Evropu brže uvela u EU, pomalo podsećaju na građane Bosne i Hercegovine koji su glasali za etničke stranke a zatim se iznenadili što je brzo posle njihovog izbornog trijumfa usledio međuetnički rat. 

Nisu uverljivi ni oni političari i novinari koji ovih dana likuju nad malim brojem građana koji su se prošlog utorka okupili na Trgu Republike u Beogradu da bi podržali Srpsku radikalnu stranku u protestu protiv izručenja Radovana Karadžića Hagu. Prerano su se obradovali „umirućem vapaju srpskog nacionalizma”, kako je skup na Trgu Republike okarakterisao pomalo egzaltirani reporter Bi-Bi-Sija (u skladu sa novim briselskim viđenjem naše zemlje, po kom „nova vlada gradi novu Srbiju”, u kojoj „prozapadnih” birača konačno ima više od „proruskih”). Vesti o krahu srpske desnice i smrti srpskog nacionalizma pomalo su preuranjene.

Taj nacionalizam jeste ubedljivo poražen u ratovima u kojim se raspadala bivša Jugoslavija, ali ne treba smaknuti sa uma da je Republika Srpska, za koju su Radovan Karadžić i Ratko Mladić ratovali uz podršku Miloševićeve Srbije, jedini pravi srpski ratni plen iz svih ratova devedesetih godina. Srba gotovo da više nema ni u Hrvatskoj, ni u Federaciji Bosne i Hercegovine, ni na Kosovu. U Bosni ih još ima, u dovoljno velikom broju da se Karadžićev ratni protivnik Haris Silajdžić pre dva dana ogorčeno bori protiv popisa koji bi utvrdio etničku pripadnost stanovništva jer ga doživljava kao žurbu Republike Srpske da na popisu „legalizuje rezultate genocida i etničkog čišćenja”. Srbi su u Bosni otprilike stradali proporcionalno svom učešću u strukturi predratnog stanovništva, ali je među srpskim žrtvama bilo više boraca nego civila (ukupno je stradalo 40.000 civila, od čega je muslimanskih civila bilo više od 33.000). U Bosni je danas srpski entitet privredno kudikamo uspešniji od hrvatsko-bošnjačkog ostatka Bosne, što daje dodatni kuraž ionako drskom premijeru Miloradu Dodiku.

Kad se zločin isplati

Srbija danas živi u nekom posebnom, postherojskom vremenu: prva je zemlja na svetu koja je svog bivšeg predsednika izručila stranom sudu, poslala je u Hag još nekoliko bivših predsednika pravih i samozvanih srpskih država i entiteta, zajedno sa nekolicinom šefova Generalštaba i ministara vojnih. Svejedno, srpski ratni i politički plen preko Drine i dalje pleni maštu prosečnog Srbina. Uz činjenicu da je zemlja puna Srba prognanih sa Kosova, iz Hrvatske i Sarajeva, Zenice i Mostara, to unosi pometnju kad su begunci od haške pravde u pitanju, a ne neka posebno srpska neosetljivost na ratne zločine, ili amoralnost spram genocida.

Nije, naravno, ni zasluga ni krivica Radovana Karadžića i Ratka Mladića što je srpski nacionalizam do dana današnjeg opstao uprkos porazima. Nacionalizma će biti sve dok bude nacionalnih država: većina sveta se slaže da od Amerikanaca na planeti nema ni većih patriota, ni većih nacionalista. Srpski su porazi gorki, ali Srbija je poput ostrva okruženog trijumfalnim nacionalizmima drugih. Zavirite u susednu Hrvatsku: tamo je ideološki daleko složenije biti protiv hrvatskog, nego ovde protiv srpskog nacionalizma. Ne zato što je hrvatski bolji od srpskog, nego zato što je ovenčan pobedom. Teško je tamo tvrditi i da se zločin ne isplati, jer se, iz ugla nacionalista, već isplatio. Nema tome davno da su komentari u zagrebačkom „Vjesniku” počinjali: „Srpsko je pitanje u Hrvatskoj riješeno...” Dok je tako, i dok raste broj država koje priznaju nezavisnost Kosova, srpski će nacionalizam imati dovoljno hrane za život.

 

 

[objavljeno: 03/08/2008]

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM