Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Politiku

 

 

 

Nenad Popović

Zašto Sakašvili nije Milošević


Srbija treba da podrži ono što Rusija čini da se u Gruziji što pre uspostavi trajan, pravičan mir, što je njena obaveza u regionu po međunarodnim sporazumima o mirovnim operacijama u Abhaziji i Južnoj Osetiji

Mnogi su se u Srbiji našli pred dilemom: podržati bratsku Rusiju (bez koje bi Kosovo odavno bilo međunarodno priznata država) ili Gruziju, koja želi da sačuva teritorijalni integritet, baš kao i Srbija u slučaju svoje južne pokrajine.

Iako od nas niko ne traži da se izjasnimo, kao decenijska žrtva politike dvostrukih aršina moćnog Zapada, imamo moralnu obavezu da ne ćutimo. Da stavimo do znanja da Srbija nedvosmisleno podržava Rusiju ne dovodeći u pitanje suverenitet i integritet nijedne zemlje, pa ni Gruzije. A i zašto bi kad je i ruski predsednik Dmitrij Medvedev podvukao da njegova zemlja poštuje suverenitet Gruzije. Srbija treba da podrži ono što Rusija čini da se u Gruziji što pre uspostavi trajni, pravičan mir, što je njena obaveza u regionu po međunarodnim sporazumima o mirovnim operacijama u Abhaziji i Južnoj Osetiji. Uz to, Srbija ne sme da ćuti o onome što je priredio zvaničan Tbilisi, uz gromoglasno aplaudiranje Vašingtona i uz nešto umereniji aplauz iz Brisela koji su, očito, još ošamućeni svojim produženim trijumfalizmom iz davno završenog hladnog rata i opijeni željom za apsolutnu dominaciju u svetu, pa ne pomišljaju ni da priznaju šta je njihov ljubimac Mihail Sakašvili sve natovario.

A situacija je jasna. Sakašvili je – da bi silom rešio svoj „kosovski problem” – napao Južnu Osetiju i „plave šlemove” iz Rusije sa međunarodnim mandatom – da mu ne bi smetali.

Siguran sam da u jednačini sa istom (ne)poznatom, koju ne priželjkujem – a u kojoj Srbija napada mirovnjake KFOR-a da bi likvidirala lažnu „državu Kosovo” – bumerang efekat za Beograd ne bi izostao. Srbija bi se opet našla pod sankcijama, osuđena i trajno prokazana, baš kao je što je pre deset godina milosrdno bila kažnjena sa 78 dana bombardovanja. Međutim, za Gruziju važe drugi aršini. Ona je regionalni saveznik SAD i njoj je zato dopušteno sve što ni demokratskoj, nemiloševićevskoj Srbiji nije i neće ni biti! Ona je pod zaštitom „međunarodnog prava” koje je za Vašington i Brisel jače od onog koje počiva na Završnom aktu iz Helsinkija i Povelji Ujedinjenih nacija.

Simptomatično je da angažman Rusije, čak tražeći da ona bude kažnjena, osporavaju one zemlje koje su od balkanske Gruzije, Miloševićeve Srbije, branile balkanske Osete – kosovske Albance. Prozivanje Moskve iz Vašingtona i Brisela utoliko je ciničnije što su upravo SAD i NATO u slučaju Srbije zastupali tezu da se zbog ugrožavanja etničkih i ljudskih prava može pogaziti princip teritorijalnog integriteta, a Albancima dati pravo na dve države. Ali, za Zapad, Srbija i Gruzija nisu isto, baš kao što nisu jednaki ni kosovski i kavkaski Albanci (Oseti), pa zato ovi drugi ne mogu da dobiju pravo na samoopredeljenje. Čak ni pravo da se legitimno izjasne u kakvoj državi žele da žive.

Za SAD, EU i NATO, Gruzija nije Srbija, pa da je cepa ko kako stigne, već saveznička država, čiju teritorijalnu celovitost niko ne sme da dovede u pitanje.

Uz to Zapad, kao poznati uterivač demokratije, tragač za zločinima nepoželjnih režima i presuđivač u poslednjoj instanci, ćuti pred avgustovskim ratnim zločinom gruzijskih vlasti u kojem je za dva dana uništeno 70 odsto javnih i stambenih objekata u Chinvaliju, ubijeno oko 2.000 ljudi i proterano 34.000 civila. Za neobaveštene, rusofobe i blanko obožavaoce Zapada: to je polovina od ukupnog broja stanovnika Južne Osetije.

Zato još ciničnije izgleda činjenica da niko u svetu nije požalio kavkaske Albance (Osete). Zato – za razliku od Miloševića koga su zapadni političari i mediji, iako je na Kosovu i Metohiji do agresije NATO koristio samo policiju, vrlo brzo prozvali balkanskim kasapinom – Sakašvilija za brutalno korišćenje celokupne vojne moći Gruzije nisu nazvali istim imenom. Čak ni običnim nacionalistom.

Srbija mora nedvosmisleno da podrži Rusiju i njene napore da sačuva mir na Kavkazu i spreči svaki pokušaj etnocida nad nezaštićenim narodom Južne Osetije u budućnosti.

Član Glavnog odbora Demokratske stranke Srbije
[objavljeno: 21/08/2008]

 

 
 
Copyright by NSPM