Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Peščanik

 

 

 

Ivan Milenković

Čeda i posledice

1. Sadašnjost (ili: o vidljivosti)

Trima malim parlamentarnim partijama, DSS, SPS i LDP, u narednom periodu, do sledećih parlamentarnih izbora dakle, bili oni redovni ili vanredni, predstoji žestoka borba za opstanak. DSS Vojislava Koštunice možda i neće da ispadne iz prve lige (parlamenta), ali ako ne napravi radikalan zaokret od radikalizma u koji ga je uveo Koštunica, odnosno ukoliko ne postane podnošljiva konzervativna stranka sa po kojom suvislom idejom, DSS gotovo da nema izgleda da uveća svoje biračko telo, ali je zato na odličnom putu da ga umanji. Predlog za promenom šefa stranke ovde nikako ne bi trebalo razumeti kao ciničnu intervenciju, već kao normalnu reakciju u pokušaju da se stranka, koja se respektibilnom brzinom topi, održi u životu. Perpsektive SPS su, u ovom trenutku, najneizvesnije i najdirektnije zavise od Dačićeve sposobnosti da najzad uradi nešto i na polzu ove zemlje koju je tako veselo razarao više od decenije. U poređenju sa ove dve stranke LDP Čedomira Jovanovića, kao savremena partija (doduše ne sasvim jasnog ideološkog profila) koja cilja na mlado biračko telo i koja pokušava da promoviše vrednosti koje se prepoznaju kao “evropske” – znaci navoda označavaju izvesnu zadršku koja se protivi olakim upotrebama s jedne, i obilnim zloupotrebama te sintagme s druge strane – nesumnjivo ima izgledniju perspektivu, ali, isto tako, LDP je pokazao da ima solidne kapacitete da sam sebe zatre, naročito uzimajući u obzir njegovu vrlo nezahvalnu (o)poziciju u postojećoj raspodeli karata. Iako formalno nije na vlasti LDP će, ideološki i programski, morati da podržava najveći deo poteza Tadićeve vlade, dok u kritici mora da pokaže različitost u odnosu na radikale i DSS. Drugim rečima, LDP se nalazi uz skute džina koji raste, u senci DS Borisa Tadića, a da mu ne može biti ni jasna podrška, ni jasna opozicija. (Verovatno nije potrebno previše obrazlagati da, uprkos strateškom partnerstvu, DS na LDP neće da gleda s ljubavlju i to ne toliko zbog skorašnjeg “neverstva” koliko zbog toga što je LDP stranka koja računa, barem za sada, na isto biračko telo.) Na prvi pogled takva pozicija daje širok manevarski prostor, ali s obzirom na unutrašnju dinamiku LDP – partija liberalne orijentacije nesklona ustupcima –, pa i samog Čedomira Jovanovića – tehnolog vlasti bez jasno artikulisanih strateških političkih ciljeva u širem smislu –, prostor koji želi da zaprema LDP uopšte nije udoban. Osnovni problem LDP biće vidljivost: ukoliko uspe da izađe iz senke DS, a da, istovremeno, održi jasnu distancu u odnosu na ekstremmno političko krilo, odnosno ukoliko se nametne javnosti dobrim i jasnim idejama na dovoljno razborit i ubedljiv način, LDP ima šansu da preživi.

Kako to uraditi?

2. Bliska prošlost (ili: o greškama)

Iako najmlađa parlamentarna stranka, LDP je, za nešto više od 30 meseci postojanja, uspeo da ispliva kao najdinamičnija partija na srpskoj političkoj sceni, ali i da napravi nekoliko upravo neshvatljivih gafova. Da poseduje respektabilan samouništavajući potencijal, LDP je demonstrirao između dva izborna turnusa za izbor predsednika Srbije kada je uskratio podršku Tadiću. Čak i iskusna političarka poput Vesne Pešić upala je bila u neku vrstu ekskluzivističkog stupora i veoma glasno dokazivala kako je, u kombinaciji Tadić – Nikolić, svejedno kome će otići glasovi LDP, odnosno najbolje da ne odu nikome. Podsećanja radi Nikolić je, posle prvog kruga vodio sa više od sto hiljada glasova prednosti. Svoj metafizici uprkos, ovde se neće trošiti reči na zdravorazumski uvid po kojem, naprosto, izbor između dvojice rečenih političara ni u ludilu, osim ako nam svrake svojim kljunovima nisu temeljito očistile unutrašnjost lobanje, ne proizvodi iste posledice. No, gotovo čitav prvi ešalon LDP je, u tih desetak dana, vredno radio u korist Nikolića, pa je nesrećni Čeda, na dan izbora, morao da se budi u cik zore, da ide na biračko mesto kako bi dao primer svojim glasačima i, onako krmeljiv, pokušao da izvadi stvar. Izgleda da je i uspeo. No, nedugo potom LDP ulazi u kampanju za parlamentarne izbore sa idejom da svoj skor podigne sa 6 odsto na nekih 10 do 12 odsto biračkog tela, u Beogradu svakako, i u toj kampanji pravi niz ozbiljnih, teških grešaka. Prvi je svakako nepolitički, apolitički slogan “Širi dalje” (koji Slobodanu Antoniću daje priliku da primeti, ovoga puta ne sasvim bez razloga, da slogan kao da je skovala neka sekta). Problem je, naprosto, što poruka, zajedno sa širenjem ruku i izbrusima ljubavi, više priliči hipi pokretu nego političkoj partiji liberalne orijentacije. Jer, šta je to što bi trebalo širiti dalje? Da LDP postoji? Da je on tu, među nama? Da ta činjenica govori dovoljno sama za sebe? Da je dovoljno što je on tu, među nama i da samo treba potvrditi i proširiti činjenicu da je on tu, među nama, da je njegovo postojanje kao takvo, njegovo mesijansko ukazivanje, dovoljno po sebi? Kao da nije potrebno stalno iznova potvrđivati svoje političko prisustvo, kao da stalno, neprekidno tumačenje sopstvenog političkog stava nije vrhovni politički zadatak. Ništa, međutim, nije nepolitičnije i ispraznije od stava koji je bio zauzeo LDP. “Širi dalje” ne samo da nije politička poruka, nego je ne-poruka, anti-poruka, odustajanje od političkog, barem ukoliko političko odredimo kao aktivnost, kao akciju, kao napor da se jasno artikuliše svoja pozicija i da se, na planu poruka, ta pozicija sažeto izloži. “Širi dalje” nije ništa od toga, jer tu se ne vidi ni ideja, ni aktivnost koja vodi ostvarenju te ideje, ali se, tome nasuprot, vidi nekakva samodovljnost. Utisak samodovoljnosti opet proizlazi iz nedostatka političke supstancije (uostalom, isti nedostatak i dovodi do te čudne poruke “širi dalje”): LDP insistira na moralnojh dimenziji svoga delovanja, ali time ne samo da tupi svoju političku oštricu, već ide i protiv “sopstvene prirode” umnogome oličene u delatnoj prirodi viđenijih članova stranke poput Vesne Pešić ili samog Čedomira Jovanovića. Razume se da je (svakoj) stranci neophodna i jedna besprekorna moralna figura poput profesora Žarka Koraća, ali političko, naprosto, ne može, ne sme da se zaklanja iza moralnog. Tu dolazimo i do elitizma u politici. Elitizam, razume se, po sebi nije rđava stvar, čak naprotiv, ali ako se ne nudi ništa osim elitizma koji počiva na nadmoćnoj moralnoh poziciji, političko trpi i kazna dolazi na izborima.

Kampanja LDP u Beogradu posebna je stvar. Od samog početka, kada je javnost bila zasuta različitim izjavama o tome da li će Biljana Srbljanović biti kandidatkinja LDP za gradonačelnika – što Jovanović najpre nedvosmisleno odbija uz argumentaciju da ona jeste uvažena pristalica LDP, ali da žena, naprosto, ne živi ovde, da bi dan, dva posle takve izjave Srbljanović zvanično postala kandidatkinja LDP – stvar se odvija vrlo loše. Ne samo da je u prvih desetak dana bila uočljiva nepromišljenost kampanje LDP, što je, na primer, nagnalo novinare da pitaju Srbljanović zašto ona, za razliku od ostalih kandidata, ne napušta Krug dvojke, već su se izjave kandidatkinje za mesto gradonačelnice, naprosto, sudarale od jutra do povečerja: njene su se izjave, u dijapazonu od socijalne politike do stvari ekonomskih, menjale i uzajamno protivrečile kako je dan odmicao. Uočljiva je bila i neusklađenost na različitim nivoima priče: ako, recimo, stranka orijentisana liberalno-tržišno odbija subvcencionisanje svake vrste, izjave Biljane Srbljanović o subvencionisanju koječega u Beogradu ne deluju ozbiljno. Ili ne deluje ozbiljno stav stranke. Problem je i ovde bio što je stranka kao svog mandatara istakla ličnost koja ne dolazi iz politike, već svoj ugled crpe iz nepolitičkih sfera. Da je tako potvrđuje i to što je Srbljanović jednostavno isparila u postizbornoj noći. Njen posao je, međutim, čak i kada pretrpi neuspeh kakav je ona pretrpela, da bude tu, pred očima javnosti i da o neuspehu javno, pred biračima, položi račun.

Loš momenat je što je kao tema napada bio izabran Tadić. Dakle, napadati svog “prirodnog” saveznika, ideološki blisku – ma koliko, inače, posrnulu – opciju, nije razborito (po strani ostavljamo objašnjenje “posrnulosti”; ako je suditi po rezultatima izbora teško da je Tadić “posrnuo”; ako je, pak, suditi po rezultatima LDP glagol “posnuti” – u političkom smislu, naravno, ne u moralnom – kudikamo je primenljiviji). Dakle, LDP se ustremljuje na Tadića, još je u ustima gorak ukus zbog odsustva podrške Tadiću između dva kruga predsedničkih izbora i LDP na izbore kreće sam, umesto u koaliciji sa Tadićem. Rezultat: Vojvodina katastrofa, centralna Srbija loše, Beograd, s obzirom na projekciju, veoma loše. Procena LDP da pažnju usmeri na Tadića pokazala se lošom koliko i izbor izbornog slogana. Odblesak loše procene su, recimo, i politički nesvrhoviti, a s gledišta dobrog ukusa loše komponovani napadi Biljane Srbljanović na Vuka Draškovića i Nenada Čanka (TV PINK). Najzad, u istom pokretu treba razumeti i gotovo neverovatnu postizbornu izjavu Biljane Srbljanović (“Politika”, 16, maj 2008, str. 6; nije demantovano) o tome da je, za sve što se događa u Beogradu, najodgovorniji Boris Tadić, te da oko buduće saradnje treba da se dogovore DS i LDP, budući da je to izborna volja građana. Ovu izjavu gotovo je nemoguće razumeti bilo s logičkog, bilo s političkog stanovišta. Reći da je Tadić, koji je osvojio gotovo 40 odsto glasova, odgovoran za to što LDP i DS ne mogu da obrazuju vlast u Beogradu – pri čemu Srbljanović kao da nije jasno da oni to ni ne mogu da urade – naprosto nije ozbiljno, naročito ako se uzme u obzir da je LDP bio daleko ispod projekcije od 11 odsto. Da LDP nije prošao kako je prošao, danas se ne bismo zamajavali glupostima u Beogradu.

Sve ovo i još po nešto najdirektnije je uticalo na, zapravo, loš rezultat LDP, u svakom slučaju rezultat koji LDP stavlja u nepovoljnu poziciju u narednom periodu.

Šta je činiti LDP-u?

3. Budućnost (ili: o neizvesnosti)

U ovoim trenutku LDP raspolaže priličnim tehničkim iskustvom oličenim pre svega u samom Čedomiru Jovanoviću koji se, bivajući blizak saradnik Zorana Đinđića, na licu mesta mogao učiti političkoj tehnologiji, dakle napornom, konkretnom, dosadnom, upornom partijskom radu bez kojeg, danas, nijedna partija ne može da bude ozbiljan igrač na političkoj sceni (DSS to nikako da shvati, što je odlično). U vrhu LDP takođe imamo nekoliko iskusnih političara, među kojima strast Vesne Pešić i nepokolebljivost Žarka Koraća mogu da odigraju značajne uloge. Najzad, LDP se izborio i za poziciju koja će mu nalepiti etiketu ekstremizma, ali se upravo ta pozicija, s obzirom na razvoj događaja, mora sačuvati i, vremenom, pretvoriti u prednost. (Naročito u odnosu na patriotske stranke koje gube link sa savremenošću.) Sve ostalo je, međutim, odveć fluidno, neizraslo, mlado i, kao takvo, zapravo neotporno i sklono raznoraznim uticajima i boleštinama. Predlog koji sledi verovatno će delovati previše akademski i, s pozicije uspešnog tehnologa kakvim se pokazao Čedomir Jovanović, verovatno sporim i ne sasvim jasnim, ali on, taj predlog, polazi od premise da je najveći problem LDP nedostatak strategije. Šta bi to imalo značiti? Kao ni drugim strankama ni LDP-u nije teško da ponavlja mantre o boljem životu, ekonomnskom prosperitetu, priključenju Evropskoj Uniji, ali svim tim pričama nedostaje politička, strateška supstancija koja ne odgovara samo na pitanje “kako do tih ciljeva?”, što je u isto vreme i stvar političke taktike, već koja će da ponudi širu, možda i ne sasvim popularnu perspektivu. U popularnom govoru to bi se moglo nazvati i političkom vizijom. Naime, opšti problem srpske političke scene, računajući tu i DS Borisa Tadića, upravo je nedostatak političke supstancije, ili nešto starijim rečnikom – ideologije, po kojoj će se politički akteri prepoznavati. Reći za LDP da je liberalno-demokratska partija naprosto nije dovoljno na prostoru gde je sasvim nejasno – barem među biračima – šta znači liberalno, pa se stranka više prepoznaje po samom Jovanoviću nego po onome što bi imala zastupati i braniti. (A kada se stranka personalizuje i personifikuje ona postaje ranjiva upravo po pravcima napada na ličnost. Otud Jovanovića gađaju nisko: spočitava mu se narkomanija, kriminalna aktivnost, sumnjiva poznanstva, dakle čitav arsenal nepolitičkih projektila koji, međutim, pogađaju metu.) S obzirom na ideološku neprofilisanost, ovdašnje se partije prepoznaju kao manje ili veće grabljivice političko-ekonomskog plena, a ne kao konstitutivne poluge političkog života. Šansa LDP je, čini se, upravo tu. Budući da u narednom periodu neće biti zauzet obnašanjem vlasti, dok će, kao opozicija, morati da bude i, kako se to loše kaže, konstruktivan, LDP-u se pruža prilika da u međuprostorima artikuliše sopstvenu ideološku poziciju, da stvori jasan politički profil, da stane iza ideja koje promoviše i da, u najboljem republikanskom duhu (bez obzira na svoj liberalni pogled na svet), edukuje javnost. Ma koliko predlog delovao akademski, ma koliko širio miris egzotičnih začina na bljutavoj političkoj sceni, on bi mogao biti od ključnog značaja za preživljavanje LDP-a i za stvaranje ideološke infrastrukture koja bi se mogla razumeti i kao priprema za neminovnost priključivanja Evropskoj Uniji. Pozicija LDP morala bi u sebi da spoji dva protivrečna momenta: s obzirom na ideološki profil, dakle kao stranka liberalno-demokratske orijentacije, LDP mora da brani priču o političkom i ekonomskom liberalizmu koji, naravno, zagovara slabo učešće političkih faktora u ekonomskim tokovima i, u određenom smislu, slabljenje političkog momenta u javnoj sferi. Istovremeno, međutim – i to je momenat koji ide protiv prethodno rečenog – LDP bi morao da ojača svoj ideološki, politički profil, morao bi da iskleše svoj politički lik do nedvosmislene prepoznatljivosti i da ga brani čak i kada uđe u faktičke odnose moći gde je, naprosto, nemoguće biti stoprocentno doslednim (ali to je druga tema). Drugim rečima: LDP bi morao da pokaže da politika nije puka tehnika, već delatnost koja otvara mogućnosti slobode. Ako bi tako pristupio toj priči, LDP bi mogao da ekvilibrira na protivrečnostima koje nudi savremeni svet, dakle na nesumnjivo sjajnim učincima globalizacije s jedne strane i njenim pogubnim učincima s druge. Ta protivrečnost je konstitutivna za savremeni svet, a LDP bi, ako želi da preživi, morao sebe i građane da sprema na suočavanje sa takvim svetom.

 

 
 
Copyright by NSPM