Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Politiku

 

 

 

Miroslav Lazanski

BEOGRAD, KIJEV, TBILISI...

Kako graditi svoj identitet vere, ako nema onog nepoželjnog „drugog”

Najsuštinskije pitanje u vezi sa američkom ulogom u posthladnoratovskom svetu postavio je, verovali ili ne, Zeka Angstrom, glavni junak romana Džona Apdajka: „Bez hladnog rata, kakav je smisao biti Amerikanac?“ Ako biti Amerikanac znači biti privržen principima slobode, demokratije, individualizma i privatne svojine, i ako nema nekog carstva zla koje ugrožava te principe, šta stvarno znači biti Amerikanac i šta su onda američki nacionalni interesi? Kako graditi svoj identitet vere, ako nema onog nepoželjnog „drugog“?

Posle sloma komunizma, kada je Amerika odjednom ostala bez protivnika, i kada je američka imperija bila na vrhuncu, prve žrtve bili su Srbi sa obe strane reke Drine. Od rasturanja SFRJ 1991. godine koje je, istina, inicirala Nemačka, a prihvatile ga zemlje EU i SAD, preko rata u BiH, kada je američki ambasador Zimerman, zapravo, srušio Lisabonski sporazum kojim je mogao da bude izbegnut rat u BiH, pa do bombardovanja Jugoslavije 1999. godine i oduzimanja Kosova 2008. godine Vašington je na delu dokazivao da je istorija imperija starija od istorije civilizacije. Više od deset godina SAD su imale odrešene ruke u Evropi prisiljavajući i neke susede Srbije na antisrpski rat suprotan raspoloženju domaćeg javnog mnjenja, nacionalnim interesima i ekonomskim argumentima, kao što je bio slučaj sa Rumunijom i Bugarskom 1999. godine. Zahvaljujući muslimanskim saveznicima i satrapima na Balkanu SAD su dominirale i još dominiraju u jugoistočnoj Evropi.

Na svetskom planu, moć i ugled Amerike, bez obzira na to ko pobedi na predstojećim predsedničkim izborima, u rukama su ljudi koji neće odoleti iskušenju da izmišljaju nove misije, uvode nova embarga, bacaju nove bombe i stvaraju nove sudove. Za sada kontrolišu UN, Svetsku banku i MMF, većinu svetskog naoružanja visoke tehnologije i ogromnu većinu satelita koji nas nadgledaju iz svemira. Nisam siguran da bi eventualna pobeda Baraka Obame bilo šta tu bitnije promenila. Jer, izgleda da od Ronalda Regana svaki američki predsednik oseća potrebu da vodi sopstveni rat.

Dakle, Amerika je godinama bila jedina sila. A onda se dogodila Gruzija pri čemu nije Rusija stvorila od Gruzije geostrategijsko pitanje, već je upravo to učinila Amerika koja odbija da prekine sa hladnoratovskom politikom opkoljavanja Moskve i nastojanjem da za sebe veže sve bivše sovjetske republike. Ako je Vašingtonu više stalo do toga kakav će odnos imati sa Mišom Sakašvilijem i njegovim režimom nego kakav će odnos imati sa drugom ili čak prvom nuklearnom silom sveta, Rusijom, i sa njenim liderima Medvedevom i Putinom, onda američki potezi izazivaju veliko nepoverenje u Kremlju, pa to i jeste čin imperijalne arogancije. Posebno u kontekstu uobičajenih tvrdnji da je spoljna politika SAD „pragmatična“.

Drugim rečima, šta to SAD traže na Kavkazu, uostalom šta to traže u Ukrajini? Da li smo to svedoci hladnoratovske taktike u posthladnoratovskom dobu? Sve debate o širenju NATO-a i EU na istok, ili o američkim bazama u centralnoj Aziji, o „revoluciji ruža“ u Gruziji pune su priča o „obuzdavanju imperijalnih ambicija“ Rusije ili odvikavanju bivših sovjetskih republika od zavisnosti Kremlja.

Amerikanci su promenili režime u mnogim državama posle 1991. godine, prekjuče Beograd, juče Tbilisi, pa onda Kijev, izvezene „revolucije“ na razne, ili čak slične načine, negde „stoprocentno“ uvezene, negde delomično. Režimi su promenjeni, prikriveni kontekst promena bio je u udaljavanju Moskve iz regiona.

Ali to je i sve više udaljavalo Moskvu od Zapada. Zakon istorije jeste da sila rađa suparničku silu. Arogancija ima svoje negativne strane. Ulaganje žetona u igru znači da ih ostaje sve manje za sledeći put, a nevoljni pristanak izaziva sve veću mržnju. Tokom proteklih 200 godina, SAD su stekle značajan ideološki kredit, sada ga troše brže nego što su potrošile zlatne rezerve tokom šezdesetih godina. Da li to znači da ne postoji više „pax Americana“. Izazovi od Vijetnama i Balkana do Bliskog istoka, 11. septembra, Iraka i Avganistana, pa sada i Gruzije pokazali su ograničenja američke moći. Da li će SAD shvatiti da treba tiho da se povuku, ili će američki konzervativci pružiti otpor i samim tim pretvoriti postepeno opadanje u brz i opasan pad?

Naravno, mali broj ljudi bi danas bio spreman da poveruje u ove teze. Jedini koji verovatno duboko u to veruju jesu američki „jastrebovi“, koji se žestoko zalažu da politika zaustavi taj pad, a to verovanje da je kraj američke hegemonije već nastupio ne potiče samo iz ranjivosti koja je postala vidljiva 11. septembra 2001.

Gde smo mi u svemu tome? Ser Alfred Šerman, bivši savetnik Margaret Tačer, napisao je za „Kronikl magazin“, Rokford, od 24. maja 2000. godine, jedan zanimljiv članak u kojem kaže da se „na osnovu sadašnjeg ponašanja Amerike može očekivati da SAD i njihovi saveznici zajedno sa satelitima nastave ekonomski rat protiv Srbije okupacijom Sandžaka, odvajanjem Crne Gore od Srbije i odvajanjem Vojvodine od Srbije. Nemačkoj i Mađarskoj će na kraju biti dozvoljeno da prekroje mapu centralne i istočne Evrope na uštrb Čeha, Slovaka, Poljaka, Rumuna i drugih“.

Tekst je, istina, pisan pre rušenja Slobodana Miloševića.

Ne znam kako će se sve ovo kod nas završiti.

Ali znam kako će se završiti na Kavkazu.


[objavljeno: 06/09/2008]

 

 
 
Copyright by NSPM