Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

 

 

 

Zora Latinović

Cinkarenje u fusnoti

U stvari, malo ko ovde čita godišnje izveštaje Sonje Biserko. Jer, o onome šta piše u knjizi Samoizolacija – realnost i cilj ( Beograd , 2008), izveštaju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji (za 2007. godinu), čaršija je saznala iz prikaza dr Slobodana Antonića, profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, u nedeljniku “Pečat” (12. septembar). Tako, aber o spisku Sonje Biserko, pojavio se tek posle Antonićevog teksta, i to je prvi važan detalj u vezi sa spiskom.

Šalu na stranu, nije aber. Na sajtu Helsinškog odbora može da se preuzme izveštaj na 526 strana sa sve koricama knjige. Onim, sad već čuvenim, sa Srbijom u granicama bez Kosova, koja kao santa leda pluta okeanom. U vrlo ambiciozno zamišljenom izveštaju, mada pomalo površno i konfuzno napisanom, dosta lošim jezikom natrunjenim kroatizmima (?!), stvarno je napravljen popis, ili da budemo sasvim tačni, objavljena su imena i prezimena “odgovornih za radikalizaciju” i “rusifikaciju” Srbije, te antinatovsku i antievropsku propagandu.

Čitanjem ove publikacije, stiče se utisak da je nepoznatim autorima bio zadatak da pokažu vezu između određenih institucija (fakulteta, SPC, vojske, policije), medija i javnih ličnosti, profesora, književnika, slikara, novinara, i, razume se, političkih partija (na prvom mestu DSS-a i SRS-a) koji su, svi zajedno, kao vodeće “konzervativne snage” u zemlji “blokirali evropsku orijentaciju Srbije” (str. 21). “Stavovi savremene intelektualne elite”, piše u izveštaju, izražavaju “dominantan nacionalizam, koji ima snažan šovinistički karakter” (str. 74). Sastavljači izveštaja registrovali su, naime, 57 “nacionalističkih” profesora i naučnih saradnika sa Beogradskog univerziteta imenom i prezimenom (neki od njih su u penziji, a neki nisu među živima). Izveštaj, takođe, upozorava na 55.000 vojnih penzionera od kojih je “gotovo dve trećine dalo svoj doprinos raspadu Jugoslavije”.

To je, piše, “veoma konzervativna socijalna kategorija stanovništva Srbije” koja učestvuje u “servisiranju skrivanja Ratka Mladića” (str. 167). U toj grupi, posebno se ukazuje na Klub generala i admirala Vojske Srbije. Pored već uobičajenog en-dži-o pucanja u SPC, srpskog patrijarha i par vladika, izveštaj upozorava i na nekoliko književnika i slikara, jednog režisera plus jednog fudbalera. Od medija, spominju se “režimska” Politika i “nacionalistički” NIN i nekoliko tablioda (“Kurir”, “Pravda”, “Glas”) koji medijski podržavaju spomenutu “antihašku” elitu (pogledajte okvir). I to je uglavnom, sve. Ko je sastavljao ovaj izveštaj, po kojim kriterijumima i na koji način Helsinški odbor misli da sprovede “simboličku lustraciju” “nacionalističke” inteligencije, kako stoji u izveštaju, nismo uspeli da saznamo od gospođe Biserko. Telefon joj je isključen, a u Helsinškom odboru su nam rekli da je van zemlje, ali da budemo uporni.

Drugi važan detalj u vezi sa spiskom Sonje Biserko jeste činjenica da se značajan broj profesora Beogradskog univerziteta koje je NIN pozvao da kažu svoje mišljenje o helsinškom prozivanju njihovih kolega – suzdržao od komentara. I oni najhrabriji, politički aktivni, pravdaju se time da izveštaj nisu pročitali. Jer, takva su vremena, reče jedan iskreno, ako ga osudim, kajaću se, ako ga ne osudim, opet ću se kajati. I: “Čekajte da vidimo malo, hoće li se još neko oglasiti. Razumem ja NIN, pa i vi ste u knjizi, ali razumite i vi mene.” Zanimljivo je, čak, da su dva profesora čija su imena objavljena u izveštaju, za NIN nezvanično prokomentarisali: “Antonić je pomalo neprecizan kad govori o spisku. Nije to baš pravi spisak. Moje ime je, recimo, u fusnoti.”

Reč je zapravo o tome da su imena “nacionalističkih” profesora, pripadnika tzv. antihaškog lobija, pribeležena u fusnoti o potpisnicima inicijative Saveznom ustavnom sudu za ocenu ustavnosti i zakonitosti Uredbe Savezne vlade o postupku saradnje s međunarodnim krivičnim tribunalom u Hagu 2001. (ako je reč o 48 profesora s Pravnog fakulteta, kako stoji u izveštaju). Kao što su i imena nekih drugih profesora (sa Fakulteta političkih nauka, recimo) i javnih ličnosti, pribeležena u fusnoti o članovima Komisije za istinu i pomirenje koju je 2001. osnovao Vojislav Koštunica, tada predsednik SRJ. Za intelektualce okupljene oko ove institucije, kaže se da im je “zajednička jedna delatnost – nekritička i režimska revizija prošlosti, kao i proizvodnja selektivnog kolektivnog sećanja” (str. 46). Neke od zanimljivih preporuka ovog izveštaja su da se “cenzurišu udžbenici koji se pokažu neadekvatnim u smislu pisanja istorije iz vizure opravdavanja srpskih zločina”, da “ispitna literatura na taj način mora uključiti i radove autora iz regiona (ako govorimo o istoriji i ako govorimo o prevladavanju prošlosti rata). Što bi kazao profesor dr Kosta Čavoški, predsednik Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću inače po ovom izveštaju “najeksponiraniji” predstavnik profesorskog antihaškog lobija, valjda gospođa Biserko misli da uvedemo, po reciprocitetu, hrvatske i muslimanske i albanske istoričare, onako kako su i oni uveli srpske?

Slobodan Antonić, jedan od onih profesora BU čijim se likom&(ne)delom vrlo pomno bavi ovaj izveštaj, citirajući njegove “konzervativne”, “nacionalističke”, “antievropske” i “antinatovske” stavove, reći će za NIN da razume kolege koji ne žele da učestvuju u obnavljanju priče o peticijama u kojima su učestvovali pre više od pola decenije. Ipak, upozorava da nimalo nije slučajno to što se stalno poteže spisak potpisnika peticije protiv Zakona o saradnji s Haškim tribunalom sa Pravnog fakulteta iz 2001, i to u izveštaju za 2007. godinu: “Pre nepune dve godine, 5. decembra 2006, bio je organizovan Okrugli sto Helsinškog odbora za ljudska prava, pod nazivom Šta blokira proces suočavanja u Srbiji, misli se suočavanja sa prošlošću. Bili su tamo Sonja Biserko, Biljana Kovačević – Vučo, Žarko Korać, Vesna Pešić, gomila sveta iz druge Srbije, i nas nekolicina, s ove, druge strane. Tada je Biljana Kovačević-Vučo rekla da se mora sprovesti lustracija na Univerzitetu. Već je stara njihova teza, koja se pojavljuje i u ovom izveštaju Sonje Biserko, da centar srpskog nacionalizma više nije SANU nego Univerzitet, i to Pravni fakultet, Filozofski i Fakultet političkih nauka u Beogradu. Kad sam pitao gospođu Kovačević-Vučo po kom kriterijumu ona to misli da uradi, ona je rekla: Kao prvo, treba očistiti Pravni fakultet. Potpuno je jasan kriterijum. Profesore koji su potpisali peticiju protiv Zakona o saradnji s Hagom, a njih je 48, treba lustrirati, jer su oni time pokazali da nisu pravnici više, da su sebe stavili izvan pravne struke. To je javno rečeno. Tad sam shvatio da spiskovi nisu slučajni, oni zaista misle da na osnovu toga naprave vrstu lustracije. Tako agresivno nastupaju, jer pretpostavljaju da su se neke stvari, posle izbora u maju, promenile.”

Treći, ali ne i najmanje značajan detalj u vezi sa godišnjim izveštajem Helsinškog odbora jeste i taj što se nekako čini da je Sonja Biserko svojevrsnim popisom nepodobnih ljudi i institucija u Srbiji kudikamo umanjila svoje apetite o “denacifikaciji Srbije” iz 1999. Cinici bi kazali, nije to više ona Sonja. Qiljana Smajlović, glavna i odgovorna urednica “Politike”, u razgovoru za NIN, podseća da je u januaru 2000. godine, dve nedelje po ujedinjenju demokratske opozicije u Srbiji, gospođa Sonja Biserko u nemačkom listu “Velt” optužila Zorana Đinđića i Demokratsku stranku za veze sa podzemljem, mafijom i Arkanom: “Tada sam podsetila čitaoce NIN-a da je maja 1999, dakle, nepunih godinu dana pre, u članku Blejna Hardena u Wujork tajmsu pod naslovom Kako očistiti Srbiju obelodanjen detaljan program Sonje Biserko za Srbiju, zapravo ideje za koje se gospođa Biserko tokom bombardovanja Jugoslavije, borila u Vašingtonu.

Naime, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji je, od Medlin Olbrajt, tadašnjeg američkog državnog sekretara, tražila da ozbiljno razmotri mogućnost okupiranja Srbije, da kopnene trupe NATO-a uđu u Srbiju i da je denacifikuju, tako što će da pohapse političke lidere i javno im sude kako bi Srbi bili prisiljeni da se suoče sa zločinima počinjenim u njihovo ime, a da se svi mediji, ovo je izuzetno zanimljivo, pogase, naprosto pozatvaraju pa da onda okupacione vlasti (uz pomoć gospođe Biserko, valjda), izdaju dozvole denacifikovanim medijima. U to vreme je predsednica Helsinškog odbora govorila o denacifikaciji Srbije kojoj je na duže staze potrebna jedna internacionalna sila.”

Glavna i odgovorna urednica “Politike”, jednog od onih listova koji, po izveštaju Helsinškog odbora, “prezentuju govor mržnje prema svim etiketiranim izdajnicima srpskog nacionalnog pitanja” (str. 349), misli da je od tog teksta u NIN-u (br. 2562, 3. februar 2000) postala predmet interesovanja gospođe Biserko i njenog Odbora: “Od tada me ne zaobilaze u spiskovima. Godišnji izveštaj Helsinškog odbora samo je, pod drugim imenom, naknadni program Sonje Biserko kako denacifikovati društvo.”

Svim sagovornicima NIN-a, i onima koji su pristali da govore za NIN, i onima koji su odlučili da se zasad ne istrčavaju u ocenama izveštaja Sonje Biserko, neobičan je način na koji se Sonja Biserko u svojoj nevladinoj organizaciji bavi ljudskim pravima. Naime, čini se da za razliku od Helsinških odbora u regionu i nekih drugih nevladinih organizacija, Odbor Sonje Biserko za sebe uzima neobično širok domen delovanja, kao da želi da bude nadležan za ama baš svako pitanje u srpskom društvu, te da uredi i Univerzitet i medije i Crkvu i vojsku i policiju. Neobično je i to da se jedna nevladina organizacija za ljudska prava toliko zalaže za ulazak u NATO.

Istine radi, treba podsetiti političku i intelektualnu elitu Srbije da je tog januara 2000. Demokratska stranka na čuvene optužbe Sonje Biserko o Đinđićevoj saradnji sa Arkanom odmah odgovorila da osobe poput nje koriste krizu u Srbiji da “u odlascima po stranim ambasadama cinkare srpski narod kao genocidan, da otvoreno traže bombardovanje Beograda i denacifikaciju cele nacije”, te da “odražavaju denuncijantsku svest koja u celom narodu vidi kolektivnog krivca”. Kada se pojavi Sonja Biserko, samozvani zaštitnik ljudskih prava, onda građani treba da budu uistinu zabrinuti za svoja prava, pisalo je u saopštenju DS-a dalekog januara 2000.

Danas, DS ćuti. Ali, mnogo se od onda promenilo. Demokratska stranka nije više opozicija nego vlast, predsednik te stranke nije više Zoran Đinđić nego Boris Tadić, a Sonja Biserko se ponovo namerila na opoziciju. Pa što da se mešamo? Od socijalista, koji su opet na vlasti, ne treba ni očekivati da reaguju. Nisu reagovali ni onomad kad je Biserko optuživala Đinđića, i kad se ozbiljno pričalo da gospođa Sonja radi za Miloševića.

Tri važna detalja u vezi sa spiskom Sonje Biserko (prikaz S. Antonića kao povod za raspravu, nespremnost beogradskih profesora da govore o tome – čast malobrojnim izuzecima, i dosadašnji ispadi gospođe Biserko o društvenom preuređenju Srbije) ukazuju samo na jedno: hipokriziju političke i intelektualne elite u Srbiji, koju poneki iz en-dži-o sektora negde dobro naplaćuju. Zasad, na izveštaj Helsinškog odbora reagovalo je samo Srpsko filozofsko društvo koje poziva “akademsku i celokupnu javnost Srbije da se odlučno usprotivi ovakvim pokušajima ograničenja intelektualnih sloboda”. SFD još upozorava da će, u slučaju daljih zahteva za narušavanjem intelektualnog i profesionalnog integriteta njegovih članova, o tome biti prinuđeno “da obavesti sve međunarodne institucije i organizacije sa kojima sarađuje”.

Rečju, vlada licemerje. Zato i nije čudno što u Srbiji danas mogu nesmetano da se štampaju knjige koje pozivaju na čistku Univerziteta i cenzuru univerzitetskih udžbenika. Nije to prvi put.

 

 
 
Copyright by NSPM