Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

 

 

Dragan Bujošević

Tominizacija opozicije

Da. U Srbiji ima opozicije.

Pitanje da li u Srbiji ima opozicije rođeno je u trenutku kada je Tomislav Nikolić rešio da neće da bude Šešeljeva krpa. To je izazvalo najmanje tri golim okom vidljive posledice. Radikali su, recitujući napamet da je Nikolić izdajnik, špijun, marioneta oligarha (pojam uvezen iz Rusije za ovu priliku) Miškovića i Beka, nekako zaboravili da pitaju Ivicu Dačića gde mu je izveštaj o neredima na radikalskom mitingu i smrti Ranka Panića, obećan za najkasnije 7. septembar. Koštuničini „narodnjaci” jedini su u Skupštini bili protiv sporazuma Srbije i Evrope. I, pod brojem tri, dovedena je u pitanje sednica na kojoj bi se raspravljalo o smenjivanju predsednice Skupštine Srbije Slavice Đukić-Dejanović.

Ono što nije bilo vidljivo golim okom je da Tomislav Nikolić svakako neće igrati kako svira ne samo Vojislav Šešelj, nego i Vojislav Koštunica. Nije odmah bilo očigledno i da su otvorena vrata saradnje Nikolića sa Borisom Tadićem, što je za neke analitičare noćna mora koja je i proizvela priču o Srbiji kao zemlji bez opozicije. Konačno, tek će se pokazati da će Nikolićevo osamostaljivanje da izazove zemljotres u raspravljanju dežurnih političkih tema: Kosmet, Evropa, patriote i izdajnici, interes nacije i interes države...

Novi odnosi Nikolića sa Tadićem, Šešeljem i Koštunicom jednostavno znače da neće biti uspostavljen blok opozicije prema Tadiću i njegovoj vladajućoj koaliciji, najavljivan za septembar. U trouglu Šešelj-Nikolić-Koštunica, i pre radikalskog cepanja bilo je i te kako mnogo prljavog veša koji je sprečavao saradnju. Ne samo da Šešelj nije mogao da trpi Nikolićev uspeh, nego je i Koštunica, opsednut željom da bude premijer i treći put, iza leđa Kragujevčanina pregovarao sa haškim pritvorenikom. Kada je propala koalicija samozvanih patriota, Koštunica je pokazao da nema nameru da u svemu sledi Nikolića. Prvi dokaz za to bilo je izbegavanje vrha DSS-a da se pojavi na mitingu čiji je povod bilo hapšenje Radovana Karadžića. Drugi dokaz bilo je odbijanje da i DSS stane iza radikalskog amandmana na zakon o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, na šta ga je Nikolić pozivao i sa skupštinske govornice. Nikolićevo upozorenje sa govornice „ako Koštunica hoće sukob, neka dođe u Skupštinu”, najbolja je slika njegovih odnosa sa Koštunicom. Odnos Koštunice i Nikolića biće dodatno komplikovan činjenicom da će bivši radikal sada krenuti u privlačenje glasača DSS-a na svoju stranu. To će otežavati saradnju dve stranke jer će pre svega Koštunica morati da pokazuje u čemu je njegova razlika u odnosu na „novozavetnog Tomu”, vodeći računa da u tom dokazivanju ne pretera toliko da se prosečnom biraču učini kao Šešeljev dvojnik. S druge strane, radikalizacija Šešeljevih radikala čija su slika i prilika kletve sa skupštinske govornice i raštimovani hor u Domu Skupštine, u majicama sa slikom čoveka koji je u sukobu sa svim svojim kumovima, stvoriće novi problem „salonskim narodnjacima” koji su i ranije pokazivali nerazumevanje za takvo ponašanje. Praksa je već pokazala da je DSS mogao da sarađuje sa radikalima kada je njihovo pojavno lice bio Nikolić, i nije to činio kada je frontmen bio Šešelj.

Šešeljizacijom radikala oni će ponovo postati „kužni”, njihov jezik i metode niko više neće podržavati na političkoj sceni Srbije i ponovo će biti sramota da se kaže „glasam za Šešelja”. Topiće se i DSS, jer kako je napisao Slobodan Antonić u „Politici” (26. jun), „DSS se može naći u položaju večite opozicije. Wega na vlast može da vrati samo čvrsta ideja, jasna politička vizija i jaka volja za moć. Ali, kao da ničega od toga više nema u DSS-u... DSS izgleda kao neko ko se umorio i samo čeka šta će dalje biti.” Uz to, Antonić podseća da je DSS dva puta dolazio na vlast „više sticajem okolnosti nego sopstvenom zaslugom i radom ”. Zato ne bi bilo čudno da u skorim istraživanjima javnog mnjenja Nikolićeva stranka, najverovatnije dodatno ojačana Aleksandrom Vučićem, nadmaši popularnost SRS-a i DSS-a.

Tim lakše će doći do preokreta u svetu vladajućih ideja i istina na političkoj sceni Srbije. Činjenica da je samo DSS glasao protiv sporazuma Srbije i Evrope biće u narednom periodu i upotrebljavana i zloupotrebljavana u političkim razgovorima i analizama. Kada je ekipa proizvođača javnog mnjenja Srbije shvatila da Kosmet ne može više da bude politička tema broj jedan, pokušala je da ga zameni sa Evropom. Ništa čudno pošto su u tom trenutku Koštunica i Nikolić u duetu tvrdili da će njihova vlada poništiti (iako to nije bilo moguće) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Nikolić je već izašao iz tog dueta, a čim mu bude zatrebalo, Šešelj će upotrebljavati činjenicu da ni njegovi nisu u Skupštini glasali protiv Evrope. Zato Evropa neće moći da bude glavna idejna tačka okupljanja opozicije protiv vladajuće koalicije koja evropski put Srbije ne dovodi u pitanje čak i kada Holandija i Belgija pokažu grandiozno nerazumevanje prema potezima njene vlasti i životu njenih građana.

Unoseći Evropu u svoj politički program i izbacujući iz njega Veliku Srbiju, Nikolić će biti bliži saradnji sa Tadićem nego sa Šešeljem i Koštunicom. On time sebi stvara šansu da u očima javnosti ne bude ekstremna opozicija, koju prosečni birač uopšte ne ljubi, nego „konstruktivna” opozicija. Blagodeti te pozicije Nikolić je koristio za vreme obe Koštuničine vlade. Kao predsednik Administrativnog odbora, on je dopuštao prvoj Koštuničinoj vladi da opstane na vlasti kradući mandate suprotno odluci Ustavnog suda da oni pripadaju poslaniku, a ne partiji. Kao pisac nekih od najvažnijih skupštinskih rezolucija uspevao je da se predstavi kao deo vladajuće elite i zaštitnik opštih interesa olakšavajući glasačima da zaokruže njegovo ime. Ne postoji nijedan razlog da se Nikolić i sada ne posluži istom taktikom i da naslonjen na vlast ne sačeka nove izbore.

Ponovimo: u Srbiji opozicija postoji. Iz činjenice da Nikolića neće upregnuti Koštunica i Šešelj ne sledi zaključak da u Srbiji nema opozicije, nego da će tri opoziciona lidera imati sopstvene načine delovanja.

 

 
 
Copyright by NSPM