Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

 

 

Džozef Stiglic (1)

Kako sprečiti narednu krizu na Vol stritu

Njujork (CNN): Čini se da su mnogi zatečeni razmerama i ozbiljnošću trenutnog finansijskog haosa. Ja sam jedan od nekolicine ekonomista koji su predvideli da će se tako nešto desiti i upozorio sam na opasnosti.

Velika krivica je na mnogima, a nju treba raspodeliti da bi se shvatilo kako da se ponavljanje krize predupredi. Čuvena je nedavna izjava predsednika Buša u kojoj je rekao da je problem jednostavan: Izgrađeno je previše kuća. Da, ali odgovor je suviše simplistički. Zbog čega se to desilo?

Može se reći da su Savezne rezerve SAD imale dva neuspeha – u donošenju regulative i u vođenju monetarne politike. Pumpanje likvidnosti (novac koji se mogao pozajmiti uz male kamatne stope) i labavi propisi doveli su do krize stambenih kredita. Kada je taj balon pukao, zajmovi uzeti putem prevelikih zaduženja na osnovu precenjenih sredstava su otišli u propast.

Uprkos svim novotarijama u finansijskim instrumentima, ovo je bila još jedna finansijska kriza zasnovana na prezaduživanju ili pozajmljivanju i piramidalnoj shemi.

Ove „inovacije“ jednostavno su prikrile razmere prezaduženosti i učinile rizike manje vidljivim. Zbog njih je kolaps veći nego tokom prethodnih finansijskih kriza. Međutim, moramo ići dalje. Zbog čega su Savezne rezerve pale na ispitu?

Kao prvo, glavni donosioci propisa kao što je Alan Grinspen nisu zaista verovali u regulativu. Kada su primećeni viškovi u finansijskom sistemu, pozvali su na samoregulaciju, što je predstavljalo paradoks.

Zatim, makroekonomija je bila u lošem stanju kada je pukao tehnološki „mehur“ ( tech bubble ). Sniženje poreza iz 2001. godine nije zamišljeno da bi podstaklo privredu, već kao poklon bogatima, kojima ionako ide dobro u poslednjih dvadeset pet godina.

Konačan udarac nastupio je izbijanjem rata u Iraku, koji je doprineo porastu cena nafte. Novac koji se koristio za kupovinu američke robe usmeren je u inostranstvo. Savezne rezerve su ozbiljno shvatile svoju dužnost da održavaju privredu.

Ovo učinjeno tako što je tehnološki mehur zamenjen drugom krizom. Štednja domaćinstava je pala na nulu, što je najniži nivo od velike ekonomske krize. Savezne rezerve su uspele da održe privredu, ali to je bila kratkovida odluka, jer je Amerika živela od pozajmljenog novca u pozajmljenom vremenu.

Konačno, glavni teret krivice moraju snositi same finansijske institucije. Ove institucije, a pre svega njihovi rukovodioci, imali su stimulacije koje nisu bile dovoljno usklađene sa potrebama privrede i društva.

One su bogato nagrađivane, verovatno zbog upravljanja rizikom i dodeljivanja kapitala, što je trebalo da poboljša efikasnost privrede u tolikoj meri da opravdava izdašne naknade za to. Međutim, Savezne rezerve su pogrešno raspodelile kapital, loše su upravljale rizikom, to jest, same su ga i stvorile.

Učinile su ono za šta je stimulacijska struktura i načinjena – usredsredile su se na kratkoročan profit i podstakle su preuzimanje prevelikog rizika.

Ovo nam nije prva kriza u finansijskom sistemu, niti je ovo prvi put da oni koji veruju u slobodno i neregulisano tržište trče u vladu tražeći pomoć. Ovde postoje obrazac koji nagoveštava duboke sistemske probleme, kao i mnoštvo rešenja:

 

  1. Prvo moramo korigovati stimulacije za rukovodioce tako što ćemo smanjiti prostor za sukob interesa i poboljšati informisanost akcionara po pitanju pada vrednosti akcija, što je rezultat prava na kupovinu akcija. Trebalo bi da smanjimo stimulacije za preuzimanje prevelikih rizika i kratkotrajni fokus koji već dugo preovlađuje tako što ćemo, na primer, zahtevati da se bonus isplaćuje na osnovu dobiti za pet godina, a ne za godinu dana.
  2. Kao drugo, potrebno je da stvorimo komisiju za bezbednost finansijskih proizvoda kako bismo učinili da proizvodi koje banke ili penzioni fondovi kupuju ili prodaju budu bezbedni za „ljudsku upotrebu“. Ljudi bi trebalo da imaju veliku slobodu da rade šta god požele, ali to ne znači da treba da se kockaju tuđim novcem. Neki se brinu da bi to moglo ugušiti inovacije. Ovo bi ipak bilo dobro imajući u vidu kakve smo inovacije imali – pokušaje da se zaobiđu računovodstvo i propisi. Potrebno nam je više inovacija koje bi zadovoljile potrebe običnih ljudi kako bi mogli da ostanu u svojim domovima kada se ekonomski uslovi promene.
  3. Potrebno je osnovati komisiju za finansijsku stabilnost koja bi imala uvid u celokupni finansijski sistem, uzimajući u obzir odnose između njegovih različitih delova i sprečila prekomerno sistemsko prezaduživanje kakvo smo upravo osetili na svojoj koži.
  4. Potrebno je uvesti i druge propise kako bi se stvorila bezbednost i stabilnost finansijskog sistema, recimo putem ograničenja za pozajmljivanje. Istorijski gledano, rapidna ekspanzija kredita je odgovorna za većinu kriza, a ova kriza nije izuzetak.
  5. Potrebni su bolji zakoni o zaštiti potrošača, uključujući i one koji sprečavaju zelenašenje.
  6. Potrebni su nam bolji zakoni o konkurenciji. Finansijske institucije pljačkaju klijente putem kreditnih kartica, za šta je delimičan razlog odsustvo konkurencije. Još je, međutim, važnije da ne dođemo u situaciju gde je neka firma „prevelika da bi propala“. Ukoliko je toliko velika, trebalo bi je razbiti na više manjih.

Ove reforme nisu garancija da se neće desiti još neka kriza. Ingenioznost ljudi na finansijskim tržištima je impresivna. Oni će kad-tad pronaći način da izbegnu propise koji će biti doneti. Ipak, ove reforme će umanjiti mogućnost da nastane još neka slična kriza, a ako se i dogodi, njene će posledice biti manje nego što bi inače bile.

(CNN 17. septembar 2008.)

1. Napomena uredništva: Džozef Stiglic, profesor na Univerzitetu Kolumbija, dobio je Nobelovu nagradu 2001. godine za rad na polju ekonomije informacija i bio je član komisije za klimatske promene koja je kolektivno dobila Nobelovu nagradu 2008. Stiglic, sledbenik Baraka Obame, bio je član, a kasnije, za vreme Klintonove administracije, i predsednik Veća ekonomskih savetnika pre nego što će pristupiti Svetskoj banci kao šef ekonomskog odseka i njen potpredsednik. Sa Lidijom Bilmes napisao je knjigu Rat od tri biliona dolara: prava cena sukoba u Iraku.

 

 

 
 
Copyright by NSPM