Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika - prenosimo Politiku

 

 

Danica Popović

„Beogradska lakirovka”, kako da ne

Ima onaj stari vic kada neki čovek uđe u voz i kaže: „Dobar dan, zla ženo”. A jedna snajka, onako besna, dobacuje: „Ko tebi to reče da sam ja zla žena?”. Tako i ja. Sama sam se prepoznala u prošlonedeljnom tekstu g. Katića, „Beogradska lakirovka”. Tamo je, naime, pisalo da „deo srpske ekonomske misli” pogrešno smatra da srpski problem zaduženosti više nije gorući problem. Razlog? Evo ga na slici. Državni spoljni dug se sa 80 odsto u 2000. godini smanjio na trećinu, što uliva poverenje u zemlju, jer se dug sve više servisira iz budućih privatnih prihoda, a ne iz budućih poreza, to jest iz mog i vašeg džepa. G. Katić smatra da je ta (i ne samo ta) ocena pogrešna i obaveštava Srbiju da je ovde reč o „olakim lakirovkama”, koje su „loša usluga društvu i kompromitacija struke”.

Da ne širimo temu, nije ovo stručni časopis nego su dnevne novine. U tekstu g. Katića piše da je srpski spoljni dug u poslednjoj godini povećan za oko 42 odsto, i sada iznosi oko 30 milijardi dolara. U prvom trenutku, kao da me je udario grom: upravo sam bila završila izveštaj o srpskoj zaduženosti, a ti brojevi mi uopšte nisu ostali u sećanju. Srpski spoljni dug, pisalo je, iznosi oko trideset milijardi, a ja se sećam da se kreće oko osamnaest-devetnaest milijardi, i da se rast baš usporio, kakvih crnih 42 odsto, pomislih... kad ono, g. Katić daje podatke u dolarima! E sad, samo da vam pokažem koliko takva analiza daje apsurdne rezultate. Srpski bruto domaći proizvod po stanovniku porastao je sa 4.300 dolara u 2006. na oko 5.500 dolara tokom 2007. godine, što će reći da je godišnji dolarski per capita rast iznosio 28 odsto, što niko normalan (iz struke) nikada ne bi izjavio! Kao što niko ozbiljan iz struke ne bi prikazivao dolarsku dinamiku bilo čega, a nekmoli zatim još da okrivi druge kako te alarmantne rezultate ne shvataju ozbiljno!

Prema rečima g. Katića pravi problem je u tome što mi, „beogradski interpretatori” trujemo Srbiju uverenjem da se privatni sektor racionalno zadužuje. To bi, kaže, značilo da „građanin koji je uzeo keš kredit da bi kupio deci patike i mobilni telefon, a zatim ih poslao na letovanje u Tursku, zna šta radi”... dok „država koja bi uzela kredit pa napravila put ili popravila prugu, verovatno ne zna!”.

Da, g. Katiću, mi upravo to tvrdimo. Oprostite, čemu privredni rast, čemu napredak ako ne mogu danas da se zadužim i potrošim deo svog budućeg dohotka, a da ga otplatim tek sutra? To se u teoriji zove „vremensko izravnanje dohotka” (consumption smoothing). Na šta ću ja da potrošim svoj dohodak, je li racionalno kupovati patike i ići na letovanje, najbolji odgovor dao je naš divni Taško Načić u jednoj reklami, rekavši „Šta vas se samo tiče!”. Šta god da izaberem, a kredit uredno vratim (u fantastičnih 98 odsto slučajeva), stvar je racionalna, jer to svakako uvećava moje i društveno blagostanje.

Mi iz benda „beogradska lakirovka”, u saradnji sa mnogobrojnim svetskim univerzitetima i finansijskim institucijama, tvrdimo da Srbija neće imati ozbiljnijih problema u otplati spoljnog duga sve dok bruto domaći proizvod bude rastao po stopi većoj od pet odsto, investicije i izvoz po stopi od oko 15 odsto godišnje, a domaća potrošnje skromnije od 1,5 do dva odsto godišnje. I sve treba da raste, kako vidite. Onda se sasvim dobro vidi i to da imamo problem prekomerne potrošnje i deficita. A lek je u tome da ta vaša racionalna država, g. Katiću, prestane da isplaćuje prevelike nezarađene plate (i penzije, naravno), jer se jedino tako gradi ambijent za nove izvoznike, od kojih zavisi održivost cele ove konstrukcije.

A putevi? I privatnici umeju da ih grade... ali ume i država. Evo recimo kako. Pretpostavimo da je onaj čuveni Josif iz Trbušnice presavio tabak i napisao da se kod njega u mestu ne može živeti bez novog puta, i da racionalna država onda Josifov zahtev odobri. A onda? Jedno vreme se ništa neće dešavati, a kroz jedno pedeset godina neko će možda primetiti: „Hej, pa ta Trbušnica uopšte ne postoji!”. Ono što mi tvrdimo jeste da se državne pare mnogo slobodnije arče, jer oni koji donose odluke često i ne pogledaju postoji li uopšte ta Trbušnica, a zašto bi i gledali kad neće iz svog džepa da vraćaju te pare, to mi govorimo.

I da završim. Gospodin Katić već nekoliko puta iznosi kataklizmična predskazanja, da bi se onda se ogradio kako su to samo hipoteze (Misterija privrednog rasta, 30. oktobra 2007. godine). Ako su te hipoteze tačne, kaže, nagrabusili ste, lepo sam vam i na vreme to rekao, a možda i niste nagrabusili, ne znam ja, to zavisi od tačnosti hipoteze, a ne od mene, ja sam tu nevin. Ali, uvaženi g. Katiću, dobar finansijski konsultant nikako ne može ostati nevin: ako misli da je verovatnoća da propadnemo velika, on treba baš tako i da kaže. Ako misli da stvar nije baš opasna, ili ako ne zna – neka temu, brate, preskoči. Odgovornost struke i javne reči ne sastoji se u tome da ljude plašiš predskazanjima od kojih se istog trena ogradiš.

Nikada, ponavljam, nikada ne bih otpočela raspravu sa osobom koja ima različita ubeđenja, moj je moto: ćuti, draga, oni se sami najbolje ukopavaju. Ovaj tekst, stoga nije rasprava, niti uvod u neku raspravu. Ovo je protest protiv javnog obraćanja u kome se neistomišljenici, korišćenjem nedopustivo lošeg analitičkog aparata, optužuju za kompromitovanje struke. E, to ne ide.

Autorka je profesorka Ekonomskog fakulteta u Beogradu i članica CLDS-a

[objavljeno: 03/09/2008]

 

 
 
Copyright by NSPM