Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kuda ide Srbija?

 

 

Prof. dr Jovica Trkulja

Doživeli smo državnu i nacionalnu katastrofu

Srbija se nalazi u velikom košmaru, ponovo u ćorsokaku, na slepom koloseku istorije. Razdeljeni, posvađani, arogantni i isključivi, predstavnici vlasti su stvorili kod građana ubeđenje da je sve ostalo po starom ,da nema političke alternative za bolju budućnost – upozorava prof. dr Jovica Trkulja

Rukovodilac Centra za unapređivanje pravnih studija, dr Jovica Trkulja, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, ima prilično kritički stav, u prvom redu, prema političkoj eliti u Srbiji. To je, uostalom, kako ističe, i osnovni razlog velike, dugogodišnje agonije koju preživaljava naš narod.

– Proteklih godina propuštena je prilika da se temeljno promeni politički i ekonomki sistem Srbije. Doživeli smo državnu i nacionalnu katastrofu. Narušen je suverenitet države, zapostavljeni su postojeći i otvoreni novi problemi i sukobi. Nažalost, postoktobarska vlast, od DOS-a do aktuelne vlasti Borisa Tadića i Vojislava Koštunice, obesmislila je i uništila ogromnu energiju građana – svojom lošom politikom i nesposobnim kadrovima, i tako produbila postojanje partijske države. Umesto vladavine prava i tržišnih institucija, dobili smo partijske oligarhe, koji odlučuju o svemu, a partije na vlasti se grabežljivo sukobljavaju oko podele plena. Naravno, uz isključivanje uglednih stručnjaka, naših sposobnih ljudi iz zemlje i sveta, koji su ukazivali kakve sve mere hitno moraju da se preduzmu da bi država počela da se izvlači iz ponora. U isto vreme, oslanjali su se na partijske kadrove i mlade ljude bez ikakvog iskustva u radu države i privrede. Uz to, uključivali su proverene kadrove iz Miloševićevog režima za sprovođenje reformi. Dovoljno je videti na šta sada liči politička scena u Srbiji.

Koliko je nepostojanje adekvatne nacionalne strategije nanelo štete i državi, narodu?

– Dovelo je do toga da se, posle sedam godina, od takozvanih demokratskih promena, Srbija nalazi u velikom košmaru, ponovo u ćorsokaku, na slepom koloseku istorije. Razdeljeni, posvađani, arogantni i isključivi, predstavnici vlasti su stvorili kod građana ubeđenje da je sve ostalo po starom i da nema političke alternative za bolju budućnost Srbije. Činjenica je da našu državu već više decenija ne vode državnici sa vizijom, već politički pigmeji, koji ne vide dalje od svojih partijskih kabineta i bankovnih računa i uopšte ih se ne tiče šta će biti sa srpskom državom u narednih deset ili pedeset godina. Pomenimo činjenicu da su eksponenti realizacije do skora aktuelnog Nacionalnog plana bili ministri Velja Ilić i Dragan Đilas. Mislim da komentar nije potreban.

Ipak, postoje države koje vrlo ozbiljno shvataju značaj nacionalne strategije. A za ovo što smo bez centralne smernice, neko svakako snosi krivicu. Da li se slažete?

– Sve ozbiljne i uspešne zemlje imale su i imaju dugoročnu nacionalnu strategiju – Nemačka, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države, zemlje zapadne Evrope. Podsećam, čak i nekadašnje realsocijalističke zemlje – SSSR, zemlje istočnog lagera, pa i SFRJ, imale su svoje petogodišnje planove. To što nemamo pravi nacionalni program, krivicu snose i državne institucije, odgovarajuća ministarstava, stručna tela i savetnici ministarstava, zakonodavna i izvršna vlast. Tu su i stožerne institucije srpske nauke, obrazovanja, kulture, umetnosti. Tu, u prvom redu, mislim na SANU, brojne univerzitete i institute, različite kulturne institucije. Svi oni su pali na ispitu. Krivicu snose i vodeći srpski intelektualci, ugledni stručnjaci, stvaraoci u raznim oblastima, koji su izdali svoj poziv i, umesto da su postavili putokaze na putu razvoja, oni su ušli u političku arenu i zajedno sa političarima doprineli našem sveukupnom propadanju. Ogromna energija građana iscurela je. Kadrovi su se rasuli, a tu je i egzodus mladih, sposobnih, koji su zauvek napustili Srbiju. Katastrofalne posledice odlaska naših mladih stručnjaka, koji su, zbog postojećih okolnosti, bili prinuđeni da definitivno napuste zemlju, tek ćemo videti. Nažalost, taj talas je, koliko vidim, nezaustavljiv. Izgleda da se to nikoga od naših političara ne tiče, niti se bilo ko od njih ozbiljno pozabavio pomenutim problemom – naše budućnosti.

Posledice svega rečenog, više su nego očigledne?

– Nepostojanje strategije nacionalnog razvoja ima katastrofalne posledice za rešavanje vitalnih pitanja Srbije. Sasvim bi se, u drugom kontekstu, razumevalo pitanje statusa Kosova i Metohije da smo imali ozbiljnu srategiju privrednog i demografskog razvoja narednih decenija. Prema demografskim podacima, 2050. godine u Srbiji će biti mnogo više Albanaca nego naših sunarodnika. Ako Kosovo i Metohija, kojom srećom i ostane u Srbiji, moraćemo svake godine da izdvajamo preko dve milijarde evra da bismo prehranili gladne i nezaposlene Albance. Prema mom mišljenju, trebalo bi što pre doneti strategiju razvoja Srbije u 21. veku i to u svim oblastima, privrednim, demografskim, kuturnim, naučnim, poljoprivrednim, političkim...

Ko bi trebalo da se lati tog vrlo ozbiljnog, odgovornog posla, od koga zavisi budućnost, prosperitet naše države, naroda?

– Naravno da bi program bio rezultat kolektivnog rada najrelevantnijih subjekata nauke, privrede, kulture, politike, obrazovanja. Dakle, da se u nacionalnu strategiju uključe predstavnici svih sfera života, stručnjaci, elita u pravom smislu reči, od naučne, vojne, političke, ekonomske i da ne nabrajam. Oni kojima će jedini cilj biti nacionalni interes. Ima država koje nisu ogromne, i vrlo moćne, ali su uspele da realizuju program od interesa za svoju državu i narod. U tom smislu bi nam bila dragocena iskustva Finske i Severne Irske, koje su, iako nisu velike države, za protekih 15 godina doživele sveopšti preporod. Jasno je da su naši problemi brojni i teško rešivi.

Tvrdite da je srpska nesloga osujetila, u odredjenoj meri, donošenje nacionalnog plana.

– To je tačno. Srpska istorijska nesloga, nesposobnost Srba da se kao narod okupe oko jednog osnovnog nacionalnog plana, državnog i političkog projekta, takođe je doprinela našem velikom sunovratu. I zbog toga smo se u poslednjoj deceniji našli na rubu propasti. Uprkos tome, ja se nadam da će građani Srbije i njene vodeće političke snage shvatiti da je vreme u peščaniku isteklo i da je minut posle 12 za izlazak iz istorijske agonije – poručuje prof. dr Jovica Trkulja.

Razgovor vodila Biljana Živković

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM