Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kuda ide Srbija?

 

 

Jovan Pejin, savetnik istorijskog arhiva Srbije

Srbija treba da stane na noge!

Pravo na samoopredeljenje i posle raspada Jugoslavije Srbima nije priznato. Zbog toga još uvek lutamo između brozovskog jugoslovenstva, građanske države, države Srba i svih njenih građana i spoljnopolitičkog pritiska globalista. Stanje je alarmantno!Sada ofarbana u žuto Srbija tumara po evropskim i atlantokratskim prestonicama i njihovim diplomatskim predstavništvima. Srpska politička, ekonomska i duhovna elita da bi obnovila stari i pripremila novi nacionalni program kroz državnost, duhovnost i narod, mora da prekine sve veze sa ideologijom „socijalističkog samoupravnog sistema“. Mora u javnom životu kritičkom istinom da onemogući razoran rad „demokrata“, štićenike atlantokratije kao i članove raznih nevladinih organizacija. Takvo je mišljenje srpskog istoričara, arhivara Jovan Pejina koji upozorava da je krajnje vreme da se Srbi okupe oko svog nacionalnog programa.

Šta podrazumeva program od sveopšteg nacinalnog značaja?

– Nacionalni program treba da bude takav da unutrašnje političke sukobe rešava bez bukača u strankama koji svojim ispadima utiču na ekstremne pojave kod polusveta .Njih ima mnogo u političkim strankama, a ne samo na ulici. Zbog opstrukcije i pritiska EU političkim sudom zvanim „Haški tribunal“, potrebno je okrenuti se Rusiji i jačati veze sa ovom državom koja je obnovila moć, a potom sa Belorusijom. Potrebno je razmotriti kakve su mogućnosti veza sa latinoameričkim demokratijama, prvenstveno Meksikom i Brazilom i silama kakva su Kina i Indija. Nacionalni program mora da predvidi obnovu industrije, poljoprivrede, nauke i naravno vojne moći. U suštini prvi zadatak Srbije je da izvrši reformu vlasti, uvede lokalnu samoupravu kako bi se sve rešavalo na terenu a ne u Beogradu ili Novom Sadu. Za sada ne možemo da kažemo ništa za Prištinu pošto je pod okupacijom. Programom mora da se sačuva i ojača suverenitet i celokupnost zemlje, da se postave čvrste autoritarne pozicije na Balkanu koje nam najviše odgovaraju. Srbi nacionalnim programom moraju da daju odgovor na uspostavljanje novih država na Balkanu i „države Kosovo“, da okupe tradicionalne srpske zemlje oko sebe. Program treba da osigura osećanje jačanja pripadnosti srpskoj nacionalnoj i državnoj zajednici, u kojoj pored pravoslavnih Srba i pripadnika rimokatoličke i islamske veroispovesti, isto tako i građani druge vere i jezika, žive i rade jedni pored drugih.

Ko su glavni krivci što nemamo adekvatan „papir” od strateškog značaja?

–Zbog neostvarenog nacionalnog programa iz prošlosti, neko krivi jugoslovensku ideju, neko komunizam a neko Hrvate. Nacionalni program ujedinjenja svih Srba zamućen je jugoslovenstvom. Setimo se ovog trenutka S. D. Sazonova, ruskog ministra inostranih poslova koji je bio protiv ujedinjenja Srba i Hrvata, setimo se Mihajla Pupina Idvorskog, čoveka koji je svojom imovinom garantovao kredite srpske vlade kod sila Antante za nastavak rata protiv Centralnih sila nakon povlačenja srpske vojske 1915/16. na Krf, čoveka koji se zalagao za ujedinjenje Srba i bio protiv jugoslovenske države. Zato su ga Srbi iseljenici u SAD poreklom iz Hrvatske žestoko napadali. Zatim, setimo se građansko-verskog rata 1941-1945. između lojalnih i revolucionarnih oslobodilačkih pokreta. Setite se pogroma, genocida Srba u NDH. Završnica je međuetnički-konfesionalni sukob 1992-1999. godine! Po pravilu politika zahteva kompromise, ali kada je sprovođenje nacionalnog programa u pitanju kompromisa nema, ili ga ima vrlo malo ali ne u fundamentalnim stvarima! Ne mogu da krivim druge narode ili nacionalne manjine. Osvrnuću se na Srbe i njihovu lakomislenost! Od 1945. do 1986. negovano je veštačko jugoslovensko opredeljenje koje je kod Srba izraženo odbacivanjem kulturnog nasleđa pod uticajem lažne ideologije internacionalizma. Novim nacionalnim programom treba povesti odlučnu borbu za očuvanje srpskog identiteta, odbranu od lažnih vrednosti, strane, odnosno međunarodne masovne kulture koja se obično manifestuje kroz afroameričku muziku, droge, seksualnu izopačenost, sekte i ostalo. Na nacionalnom nivou treba sprečiti odliv mozgova stvaranjem povoljnih uslova za život mladih, treba obnoviti školski sistem koji neće biti suprotan srpskoj duhovnoj tradiciji i kulturi.

Osnovna greška je što su Srbi zbog panslovenske solidarnosti prihvatili jugoslovensku propagandu i vodili brigu o Hrvatima i Slovencima i usled toga sprovodili njihove nacionalne programe a zapostavili sopstveni. Pritisak imperije u nastajanju EU je deo nacifašističke prošlosti germanske Evrope s početka i sredine XX veka kada su dva rata načinili u njoj pustoš. Nastavak pomenutog izopačenog programa je u „novom poretku“ u Evropi bez vojno-policijskih akcija nacionalsocijalizma osim u slučaju jugoslovenske federacije. Da bi osigurali prednost na Balkanu, političari Kol, Šreder, Kinkel i ostali političari velikonemačke orijentacije, kao i drugi, iskoristili su opozicione stranke radi razbijanja snage države Srbije. Krivce treba tražiti među onim Srbima koji iz neznanja ili, još gore pomodarstva, prihvataju tuđu političku volju kao svoju, silom ili milom, i nameću je Srbima u celini radeći na ispunjenju ciljeva koji nisu u skladu sa srpskim nacionalnim interesima.

Ima li Srbija intelektualnu elitu koja bi bila u stanju da iznedri dokument od nacionalnog interesa?

– Osnovni problem kod srpske intelektualne elite je to što je podeljena i što je njen deo koji obuhvata pristalice postojeće vladajuće političke nomenklature, uveren da je politička i intelektualna premoć na Zapadu! Ovaj deo elite ne može da iznedri, a još manje da ostvari nacionalni program! Elita koja je svesna da srpski kulturni i civilizacijski krug počiva na misli Svetog Save, da su Srbi zapad na istoku i istok na zapadu, biće u stanju da stvori i može da iznedri nacionalni program za period od XX I do XXIII veka! Kada ovo kažem imam na umu „Načertanije“ Ilije Garašanina iz 1844. godine koje je danas „crvena marama“ za brojne kritičare srpske političke i nacionalne ideje okupljanja Srba u jednu državu. Ovaj dokument pominjem samo da ga ne zaobiđem, budući da srpskom programu obnove države, naroda i okupljanja teritorija posle 1991. treba prići na savremen način, od duhovne ideje koja podstrekava stvaranje države. „Načertanije“ nije osnovni program obnove i izgradnje moderne srpske države. Ovaj program je samo njegov deo! Svi srpski ustanci posle pada srpskih država pod Otomansku vlast zaključno sa 1537. kada je poginuo poslednji srpski despot, imali su osnovu u nemanjićkoj Srbiji. Srpski ustanci u Banatu 1527, i 1595, ustanak vojvode Grdana u Hercegovini 1597, i pokret hrišćana krajem XVI i početkom XVII veka, Karađorđe 1804, i Miloš Obrenović 1815. godine – svi su polazili od Nemanjića.

Da li smo zakasnili sa pokretanjem nacionalnog programa?

–„Minut do dvanaest“ su reči o vremenu koje je odavno prošlo! Okolnosti u Srbiji su takve da klizimo u sve dublju krizu, upravo zato što se nacionalni program koji je stidljivo objavljen u najnovijem ustavu ne sprovodi! Nacionalni program se nikada ne objavljuje, nego se ostvaruje ustavnim rešenjima, zakonima i organizacijama sa ili bez nacionalnog predznaka. O njemu se ne priča i ne raspravlja, on se sprovodi. Kada smo pomenuli Garašanina, dodajmo da srpska državna ideja posle 1992. godine treba da počiva na sasvim drugim osnovama od one koju je postavio Ilija Garašanin a koja je bila istrošena decembra ratne 1914, kada je regent Aleksandar postavio ratni cilj Srbije – ujedinjenje ne samo Srba nego sa njima Hrvata i Slovenaca.

Kome nije u interesu da se pozitivne, patriotske intelektualne snage okupe?

– Strancima kao gazdama raznih nevladinih organizacija i pojedinaca koje su na raznim uticajnim mestima u privredi i vlasti Srbije. Pogledajmo političare iz EU koji dolaze u Beograd. Doris Pak daje izjave o Srbiji i Srbima koje unose osnovanu sumnju da počivaju na antislovenskom i antipravoslavnom rasizmu. Solana! Nedavni tekst o njegovom pogledu na Srbe i Srbiju zajedno sa pogledima američkog generala Vesli Klarka objavljen u listu „Glas“ pokazuje krajnji rasistički prezir. Ni general Vesli Klark nije daleko odmakao od njega. Verovatno što su mu Srbi pomračili vojničku slavu 1999. godine, ali da nije pun predrasuda ne bi tako govorio. Pa Oli Ren i da ne ređamo galeriju mračnih Evropljana koji pribegavaju pritiscima na Srbiju kao matičnu državu srpskog naroda radi njegovog disciplinovanja, smanjenja njegovog broja, uzimanja naših teritorija koje bi se koristile kao odskočna daska za imperijalni pohod na istok ali i druge delove sveta.

Ima li ličnosti koje ozbiljno misle o ovom problemu, budući da je u pitanju nacionalni opstanak?

–Ima, itekako. Poblem je političko okruženje i ne samo ono. Mnogi, u prvom redu intelektualci, ne žele da se pojave u javnosti zbog notornih „dežurnih“! „Dežurni“ su na stalnoj mrtvoj straži i paze da niko ne govori ili postavi pitanje položaja Srba u Srbiji a još manje u okruženju. „Dežurni“ su uglavnom članovi nevladinih organizacija, ali ima i članova raznih „evropskih“ stranaka koji reaguju na kritiku upućenu njihovoj stranci vulgarno i bučno. Zašto bi kritička primedba na političku pojavu čiji su nosioci članovi neke stranke bile nedobronamerna ako posledice pojave mogu da budu katastrofalne po narod i državu? Niko nema monopol nad istinom i političkim pokretima. Setimo se 1968. godine kad su Dobrica Ćosić i prof. dr. Joca Marjanović pokrenuli pitanje stanja na Kosovu i Metohiji, setimo se ustava 1974. i sudbine profesora Đurića koji je javno kritikovao ustavna konfederalna rešenja kao antisrpska i antijugoslovenska i predvideo raspad zemlje, setimo se Memoranduma SANU koji je ukazao na neravnopravni položaj Srbije u jugofederaciji. Ovo je dovoljno da se pokaže da je bilo i ima ljudi koji misle na budućnost.

Ša treba činiti?

– Srpsko društvo podeljeno je u tri udaljene grupacije: prva koja odbija NATO pakt i želi da nastavi otpor agresiji i stanju u zemlji posle 2000. godine; druga koja je takođe velika i koja pasivno podržava otpor i treća kalkulantska koja „žuri“ u Evropu i NATO pakt motivisana je da živi „sada i odmah“!. Oni koji mirno bez strasti uspeju da pokažu da je agresija SAD i NATO-pakta na Srbe kao narod deo osvajačkog plana EU ka istoku, oni će uspeti da okupe narod oko sebe. Kada svima bude jasno da je ovaj osvajački plan samo pritisak da Srbi upadnu u interesnu sferu Zapada, ne kao ekonomski, politički ili kulturni činilac, nego kao narod koji je raskošen po zemljama koje svojim geostrategijskim položajem pružaju mogućnost da NATO lakše može da sprovodi svoje ratne geostrategijske imperijalne ciljeve, tada propaganda EU neće više imati uspeha.

Razgovor vodila Biljana Živković

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM