Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i NATO - prenosimo Politiku

 

 

Miroslav Lazanski

RUSIJA NIJE SRBIJA

Treba samo pratiti holivudsku produkciju da bi se predvideli politički događaji, pa i budući ratovi.

Naime, još tamo 1977. godine Holivud je izbacio na tržište tri skupa projekta odjednom i u sva tri filma glume superstarovi. Tu su bili „Svetac” u kome „ruski nacionalista, koji raspolaže kompjuterskom supertehnologijom i okuplja oko sebe bandu ubica, destabilizuje situaciju u Rusiji da bi se dočepao vlasti, a paralelno organizuje napade po Evropi”. U filmu „Predsednikov avion” grupa ruskih terorista otima avion sa porodicom američkog predsednika i zverski se obračunava sa ženama-taocima. U „Mirotvorcu” opet „ruski general-nacionalista krade nuklearne bojeve glave i prodaje ih naravno Srbima iz Bosne da oni unište Njujork”.

Dakle, godinama se vrlo uspešno radilo na stvaranju novog lika neprijatelja Amerike i Zapada.

Umesto komunista to su postali mafijaši u kontekstu zapadnog viđenja Rusije kao „kriminalno-sindikalističke” države. Igralo se na kartu emocionalnog efekta rusofobije, a novi svetski poredak pod hegemonijom SAD stvaran je protiv Rusije, nauštrb Rusije i na ruševinama Rusije. U modelu novog svetskog poretka za Rusiju nije bilo mesta, njena teritorija se smatrala slobodnim prostorom sa bogatim prirodnim resursima koje treba podeliti na uticajne sfere SAD i njenih saveznika.

U važećoj Strategiji američke nacionalne bezbednosti piše da se za sferu odgovornosti američkih organa za nacionalnu bezbednost faktički proglašava osiguranje globalne kontrole u najvažnijim pitanjima služenja interesima transnacionalnog kapitala i neometanom pristupu resursima drugih država. Istovremeno se za sferu američke nacionalne bezbednosti proglašava i kontrola stanovništva, zagađenje životne sredine i politički sistemi u drugim državama.

U svojoj knjizi „Geostrategija za Evroaziju” Zbignjev Bžežinski govori o raspadu Rusije na tri dela kao temelju za uspostavljanje ravnoteže snaga u američkim interesima u Evroaziji. Taj raspad na evropsku Rusiju, Sibir i Daleki istok treba, po Bžežinskom, da se odvija pod rukovodećim uticajem Amerike i njenih partnera, a „rusko nasleđe biće dovoljno za sve”. Po Bžežinskom Rusija je „geopolitička crna rupa”, ogromna nepodeljena teritorija, a kako je Moskva izgubila „hladni rat”, Rusiju treba rasparčati, opljačkati i definitivno uništiti kao samostalnu državu.

Istorija je već pokazala koliko su opasne takve političke utopije. Lav Trocki, takođe, strasno je žudeo za svetskom dominacijom, pa onda i Adolf Hitler. Danas tome teži Bžežinski. Kako se sve to može završiti dobro je poznato. Možda nije poznato američkom establišmentu, možda su oni čitali neke druge istorijske udžbenike, odnosno oni koji Rusiju kao nuklearnu silu žele da dele na tri dela treba da dobiju uput za psihijatra.

Dakle, smatrali su je medvedom otupljenih kandži, potcenili su ponos Rusije, njenu prošlost i njenu vojnu moć. U februaru 1999. godine tadašnji američki predsednik Bil Klinton spomenuo je Rusiju samo kao „opasno skladište loše čuvanog nuklearnog naoružanja”. Američki zvaničnici još od tada više ne govore o „strateškom partnerstvu”, već o „pragmatičnom”, pa čak i „ realističnom partnerstvu”sa Moskvom.

Naime, Rusiju je zvanični Vašington praktično proglasio „Gornjom Voltom sa nešto raketa”. Partnerstvo je nestalo, odnosi su svedeni na prost jezik realizma. Geostrategija novog svetskog poretka, kako se ona danas sprovodi, sadrži nedvosmislenu pretnju za samo postojanje Rusije kao države, a izjave američkih lidera da se „ Rusiji mora iščupati nuklearna žaoka” dodatno učvršćuju razmišljanja u Moskvi da je krajnji cilj širenja NATO-a na istok zapravo kolonizacija i uništenje Rusije kao vrlo probitačan geopolitički poduhvat za svetsku oligarhiju koja formuliše spoljnu politiku SAD.

U februaru 1999. komandant oružanih snaga Estonije izjavio je „da Rusija više ne predstavlja nikakvu vojnu pretnju”. U martu 1999. NATO je bez odluke UN bombardovao SR Jugoslaviju, u oktobru 2001. SAD su bez odluke UN bombardovale Avganistan, u martu 2003. SAD su bez odluke UN izvršile invaziju na Irak. U međuvremenu, SAD su se jednostrano povukle iz sporazuma o antibalističkoj raketnoj odbrani ABM iz 1972. godine, opkoljavaju Rusiju novim članicama NATO-a, počinju da instaliraju antiraketni štit u Poljskoj i Češkoj što je direktna strateška pretnja Rusiji.

Protivno Rezoluciji 1244 UN Kosovo je proglasilo nezavisnost i tusu nezavisnost priznale SAD i većina članica NATO-a, iako su i Srbija i Rusija upozoravale Zapad da će to biti opasan presedan.

Na Kosovu, u leto 1999. ruskim mirotvorcima nije omogućen ulazak u Orahovac da bi preuzeli svoj sektor u okviru snaga KFOR-a. NATO se potrudio da Rusi ne uđu u Orahovac. Pa su devet godina kasnije ušli u Gori i Poti u Gruziji.

Prethodno je Miša Šalikašvili naredio da seizvrši napad na ruske mirovnjake u okviru zajedničkih mirovnih snaga Gruzije, Rusije i Južne Osetije. Gruzijski su vojnici tom prilikom na spavanju ubili dvadesetak ruskih vojnika da bi odmah zatim predsednik Miša naredio da se višecevnim raketnim bacačima, mučki usred noći, gađa glavni grad Južne Osetije Chinvali pri čemu je ubijeno na stotine civila, inače, i ruskih građana.

I sada svi na Zapadu govore o integritetu država, o međunarodnom pravu? Pa gde ste bili kada je Srbija bila u pitanju?

P. S. Miša Šalikašvili je morao da izdrži barem koji dan duže. Ovako, bio sam na godišnjem odmoru daleko od Beograda, treba mi dan da se vratim, pa dan za rusku vizu, pa dan za karte i pare od redakcije, pa najmanje dan u Moskvi za akreditaciju, pa najmanje jedan dan da stignem na Kavkaz. A Rusi sve završiše za pet dana.Prebrzo, odustao sam...


[objavljeno: 30/08/2008.]

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM