Aleksandar Dimitrijević
Iskušenja novih integracija
U trenutku kada je projekat neokolonijalizma
dobio svoje novo demagoško odelo u liku globalizacije a potom
verbalno poduprt hiperdemokratijom, republike Treće (Titove)
Jugoslavije su odlučile da se priklone retrogradnom političkom
modelu dezintegracije u vidu nezavisnih, nacionalno čistih država. U
tom pravcu prva je krenula Slovenija polovinom osme decenije prošlog
veka. Sledila ju je Hrvatska ugledanjem na svoju fašističku prošlost
na početku Drugog svetskog rata. Bosna i Hercegovina, bez čvrstog
(jedinstvenog) nacionalnog identiteta, po inerciji upada u krvavo
klupko etničko religioznih strasti koje, u nedostatku njihove
državne artikulacije nemaju drugog izraza do nasilja.
Srbija se zakasnelo probudila iz svog
komunističkog, antidržavnog i antinacionalnog sna. Jedini način da
uđe u igru sa ostalim saigračima svog balkanskog okruženja bio je da
izvrši kostimiranje u svoju nacionalnu prošlost. I dok su drugi
svoje kostimiranje izveli tajno, kamuflirajući (skrivajući) ga
idejama o zaštiti svog jezika, nacionalnom oslobođenju od uzurpatora
SFRJ i JNA, opredeljenju za demokratsko građansko društvo i
pristupanje modernim društvima kapitalističkog Zapada, dotle je
Srbija krenula u pravcu zahteva za ostvarivanje svojih neotuđivih
nacionalnih i kulturnih prava za koje se vekovima borila. Ali, u
tom trenutku na "svetskom tržištu" nije bilo interesa za takvom
vrstom robe. U procesu svetske raspodele političke moći i sfera
uticaja, političko rukovodstvo u Srbiji nije raspolagalo potrebnim
aparatima za otkrivanje takvog stanja. Posledice su u toku.
I dok je sa jedne strane Zapad, kada misli o
sebi, pronalazio nove načine za nastavak političkog, ekonomskog i
vojnog udruživanja a time i narastanja, osavremenjivanjem postojećih
institucija, obogaćivanjem novih formama međusobne saradnje i
proširivanjem svog sastava, dotle je sa druge strane, kod spoljnog
sveta, podsticao rasparčavanja, usitnjavanjem geografskih,
političkih i ekonomskih prostora.
Takva strategija ne treba da čudi. Male, u
svakom pogledu zavisne države i narodi, postaju idealni propagatori
dovršenja ideje globalizacije, jer su im za opstanak neophodni
Zapadni sponzori. Za takve države ne postoji alternativa njihovog
ekonomskog opstanka. Samo pristupanjem savezu velikih i moćnih
obezbeđuje im odgovarajuće mesto na svetskom tržištu i njihovu
fizičku zaštitu, što je inače prevaziđen pojam u novom jedinstvenom
svetu.
Lakše ostvarivanje projekta novog sveta
omogućeno je novim sadržajem pojma slobode. Naime, kao u vreme rane
mladosti modernih društava, u petnaestom i šesnaestom veku, kada su
podanici ustupali svoja prirodna prava suverenu u zamenu za zakonom
regulisano državno upravljanje, ekonomsko poslovanje i svoju
materijalnu i fizičku zaštitu, tako je i danas. Za razliku od
prošlosti, sva državna pitanja i poslovi, kako velikih ali još više
malih i novih država, izlaze na svetsko tržište, gde njima upravlja
i određuje dalju sudbinu upravo to samo tržište. Postajući deo
svetskog tržišta u kojem njegovi glavni pokrovitelji svojim
privilegovanim položajem imaju mogućnost da propisivanjem zakonske
regulative za tu novu zajednicu, u stvari određuju stepen tržišne
slobode, svih pa i pridruženih članova. Novi pojam slobode objašnjen
je procesom potpune demokratizacije države i društva. To drugim
rečima znači dominaciju tržišnih zakona u ekonomskoj sferi, uticaj
tržišta kroz aktivnosti njegovih najmoćnijih članova na izbor
političke vlasti u državama članicama nove svetske zajednice u
formiranju, završavajući sa kompleksnim sadržajem društvenog života,
usvajanjem opštih vrednosti, formiranju jedinstvenih stavova i
zajedničkih obrazaca ponašanja.
U današnjem svetu velikih kontrasta,
kompleksnih odnosa i brojnih otvorenih globalnih pitanja kao što su
"borba protiv terorizma", klimatske promene, traženje novih izvora
energije, dolazak Kine u položaj države koje može da postane izazov
sili SAD-a koje su trenutno bez premca, približavanjem drugih, poput
Indije pa i Brazila klubu razvijenih, ostavlja malo prostora za
pažnju i značaj onih država koje su u procesu prelaska iz doba svoje
prošlosti u savremeno društvo, obično nazivan tranzicijom.
Prema tome, za Srbiju, kao ni za bilo koju
drugu, malu ili novonastalu državu u Evropi čini se da nema drugog
puta u budućnost nego da što pre postane član i partner svetskoj
zajednici naroda, u kojoj je Evropska Zajednica njena podvrsta.
Me|utim, pitanje je od samog početka bilo, a i
još uvek jeste, koji je najbolji način da Srbija amortizuje šok
globalizacije, koji kao takav poga|a njen državni interes, njenu
ekonomiju, i njeno kulturno biće, određeno nacionalnom istorijom.
Kako dalje, kroz posledice građanskog rata iz devedesetih godina,
da Srbija izbegne svoje greške prošlosti ogledane u istorijskim
zabludama? Jedna od tih zabluda bilo je odricanje od sopstvene
državnosti i ujedinjavanje sa drugim narodima 1918. godine u novu
državu Jugoslaviju. Ništa manje osetljivo jeste i pitanje kako da
kao mala nacionalna država sebe postavi u situacijama kada velikim
političkim ili ekonomskim diktatom pokušavaju da nametnu njeno novo
mesto u međunarodnoj zajednici i pravac daljeg razvoja?
I politička pozicija i politička opozicija u
zemlji neophodno je da shvate u potpunosti dimenziju determinizma
istorijskog razvoja svetske zajednice i da prema tome zauzmu
konstruktivan stav u svom političkom delovanju. Opozicija treba da
shvati da je proces globalizacije neizbežan i da u njemu pronađe
pravo mesto za Srbiju. Sa druge strane politička pozicija treba da,
ako je to moguće, razvije nacionalni osećaj koji će da joj pomogne
da njeno političko delovanje bude u duhu tradicije, kako istorijske,
tako isto i kulturne. Bez ispunjenja ovog preduslova ni jedna od
strana u vlasti neće moći da obezbedi stabilnost i napredak države i
društva.
Dakle, drugim rečima, ulaskom jedne države u
proces takozvane tranzicije, što ujedno predstavlja integraciju u
međunarodnu zajednicu, radi se u stvari o opstanku te države kroz
njeno prilagođavanje novim formama političkog ustrojstva i
ekonomskog funkcionisanja. Za Srbiju taj ulazak pre svega znači
pažljiv i balansiran odnos prema sopstvenom kulturnom identitetu.
Negovanje kulturne baštine, zadržavanje tradicije u formama koje
nisu u odnosu isključivosti prema savremenim trendovima, ali
istovremeno i sinhronizacija tih modernih trendova prema nacionalnom
senzibilitetu, jedino pružaju mogućnost uspešne transformacije.
Da bi Srbija izbegla dolazak u situaciju da
pristupanjem procesu novih integracija dopadne u krajnje nepovoljan
politički i ekonomski položaj u novoj zajednici, neophodno je
odgovorno ponašanje svih predstavnika vlasti. Jednostranim, čak
pristrasnim odlukama svetske zajednice, po pitanjima raspada Druge
Jugoslavije i kasnije vođenog građanskog rata u njoj, a još više
kada je reč o političkoj sudbini Kosova i Metohije, izgubljeno
poverenje naroda Srbije u takvu svetsku zajednicu. To je realnost
koja treba da bude uvažena od stranaka iz pozicije u Skupštini
Srbije, kao i u kabinetu Predsednika Republike.
Integracija u političkoj realnosti nema
podjednaku konotaciju za sve. Mnogi će iz takvog procesa da izađu
obogaćeni i osnaženi. Međutim za pojedince postoji opasnost da taj
proces označi izvesni gubitak. Zato je neophodno da sve političke
snage u zemlji ulože maksimalne napore i da u svom nastupanju zadrže
nivo odlučnosti i iskrenosti, kako prema stranim partnerima, tako i
prema svojim biračima. Samo trenutak njihove pasivnosti, može da
dovede celu naciju u vrlo nezavidnu i nepopravljivu situaciju.
Takav je slučaj ovih dana sa pitanjem Kosova i
Metohije. To pitanje je za svetsku zajednicu zatvoreno sa stanjem
kakvo je danas. Kakav je odnos domaćih političara prema tom pitanju
sasvim je druga stvar. Odluka koja je danas nametnuta Srbiji nije
pravedna. Toga je svesna većina naroda kao i većina političara.
Mnogi od njih su najzad naučili da verbalno izraze volju i stav
naroda koga u vlasti i međunarodnim institucijama predstavljaju.
Tako Ministar inostranih poslova gospodin Jeremić, obrazlažući
odluku vlade o vraćanju ambasadora u zemlje Evropske Zajednice,
ističe kako Srbija neće nikad da odustane od svog ustavnog prava na
teritorijalni integritet i celovitost, što drugim rečima znači
zadržavanje Kosova i Metohije u granicama države Srbije. Me|utim,
ponekad nema ničega poraznijeg od puke retorike. Samo konkretne
akcije mogu da potvrde jasan politički stav i pravce delovanja jedne
političke grupe.
Trgovina delom državne teritorije, nije
najbolji način za obezbeđivanje njenog učešća u današnjim
integracijama. Kako stvari sada stoje, postoji realna opasnost da
pristupanje Srbije Partnerstvu za mir, njeno kasnije eventualno
priključivanje Evropskoj Zajednici a onda, jednog dana možda i
NATO-u, što je sve vrlo dug i krajnje neizvestan proces, znači ništa
drugo do amalgamizaciju trenutno postojećeg stanja na terenu, sa
kojim srpska strana u celini ne može da bude zadovoljna jer ide
kompletno na njenu štetu.
|