Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Miro Lompar, Moralistički fragmenti, «Narodna knjiga/Alfa», Beograd 2007, str. 233

 

 

Slobodan Antonić

Pod «Peščanikovim» maljem (1)

Prikaz knjige: Milo Lompar, Moralistički fragmenti, «Narodna knjiga/Alfa», Beograd 2007, str. 233

Ponekad se za dobre knjige čuje preko loših kritika. Za «Leposavu» Pavla Ćosića, duhovitu utopiju o Beogradu pod diktaturom NVO i B92, čuo sam zahvaljujući pakosnoj kritici Teofila Pančića u «Vremenu» (1). Za ovu knjigu Mila Lompara, koja sadrži sjajne eseje, čuo sam zahvaljujući jednako pakosnoj kritici Ivana Čolovića u «Peščaniku» (2).

Začudilo me je koliko netačnosti ima u Čolovićevoj kritici. Lompar, inače profesor srpske književnosti na Filološkom fakultetu, jasno definiše specifično značenje svojih pojmova. Čolović, međutim, to utanačenje prećutkuje, ostavljajući čitaoca u zabludi da se u ovoj knjizi ti pojmovi koriste u kolokvijalnom smislu. Posle nekoliko Lomparovih rečenica, koje se navode bez objašnjenja pojmova ili konteksta, čitalac stiče utisak da je Lompar čudak, koji piše svakakve neobičnosti.

Recimo, Lompar unapred veli da za njega moralista nije isto što i moralizator. Moralizator sve gleda sa stanovišta apsolutnog morala i «projektuje moral u stvari u kojima moralna pitanja nisu od odlučujuće važnosti» (14). Nasuprot njemu stoji moralista sa znatno manjom ambicijom. On nema izgrađen sistem, pa ni sistem moralnog apsolutizma. On sve posmatra sa stanovišta ljudskosti, odnosno jednog skupa (agregata) osnovnih vrednosti. Moralista je odustao od ambicije da sistemu laži protivstavi sistem istine, on zna da je danas «zlo postalo nešto izmičuće i fluidno, dejstveno i sveobuhvatno» (25). I pošto zlo više nije samo u sistemu, pošto je laž ušla u svaku poru života, onda diskurzivno suprotstavljanje laži mora biti nesistemsko, razgranato, gerilsko, fragmentarno, onda nasuprot svakodnevnoj laži mora stati svakodnevno moralisanje, svakodnevni otpor, esejistika svakodnevlja Sokrata i Protagore, Montenja i Paskala (11). Zato Lompar, kao glavno oruđe u suprotstavljanju zlu, bira moralistički esej, svesno se nastavljajući na čitavu jednu tradiciju humanističke refleksije svakodnevlja i preuzimajući «iskustvo subverzivnosti» (15) – od Sokrata, do Nikole Miloševića (kome i posvećuje ovu knjigu).

Čolović, međutim, preko celog ovog objašnjenja prelazi kao da ne postoji. On Lompara prikazuje kao pukog moralizatora, samoizgnanog namćora koji stalno nešto zakera, koji popuje tek tako, iz čiste zabave ili čiste sujete, samo da bi terao kontru važnijima od sebe. «Ovaj portret moraliste», čak je ličan Čolović u svojoj kritici, «profesor Lompar je naslikao polazeći od sebe(...). Mogao bi da kaže: dosadna muva, namćor, baksuz – c'est moi . Njegova knjiga puna je primera koji pokazuju kako je on to postao, takva jedna neprijatna, sebi i drugima teška osoba – moralista. Čitalac će tako saznati da se autor Moralističkih fragmenata usuđuje da se namćorski odnosi prema danas u Srbiji vladajućoj ideologiji, da zuji oko nekih danas moćnih noseva i da im pri tom kvari igru».

A ta vladajuća ideologija, kako Čolović predstavlja Lompara jeste – titoizam. «Da, prkoseći svim rizicima koje to povlači za sobom», ironičan je Čolović, «profesor Lompar otvoreno ustaje protiv titoizma. Naziva ga `duhom koji je antiduh svakog duha` i upozorava na to da je on danas u Srbiji svuda prisutan, odnosno da se `nasleđe titoizma može pratiti u svim vidovima života`, do kojih on lako stiže zahvaljujući specifičnom načinu kretanja svojstvenom jednom duhu, koje nije isto kao kod ljudskog bića».

«Baš čudak!», pomislili biste. «Otkud je danas titoizam glavna ideologija u Srbiji?». Ali, to što radi Čolović nije fer. Jer, «titoizam» za Lompara nije ideologija SK iz doba SFRJ. Za Lompara je titoizam ideologija materijalizma i hedonizma, ideologija konformizma i egoizma, ideologija koja se, radi udobnosti, lako odriče viših vrednosti, ideje, istorije, tradicije... Titoista je za Lompara konformista koji «tvrdi da su sve vrednosti, sva nastojanja, pa čak i smisao čovekovih postupaka, smešteni u shvatanje života koji je trošenje i rasipanje, nešto što postoji samo u ovom trenutku i nikad više, nešto što nosi u sebi potpuni zaborav: zaborav drugih, zaborav vremena, čak i samozaborav» (51).

Titoizam se danas može javiti kao amerikanizam, ili u lokalnoj varijanti kao montenegrizam (50-53, 92-94), svejedno. Ali, on je uvek praćen pristajanjem uz jačeg, kao i trgovinom, radosnom razmenom tradicije za potrošački kupon. U tom «merkantilističkom senzibilitetu trijumfuje život, isključivo kroz strukturu bubašvabe» (81). Jer, bubašvaba je sva u egzistenciji, «bubašvaba ne može ni u mislima pristati na okolnost da je ne bude» (81). Za nju ne postoji ništa transcedentno, dodali bismo mi, ništa vrednije od «sada i ovde», od gmizanja («da možemo slobodno da putujemo») i žvakanja («da imamo evropski standard»). Zato bubašvaba uvek rado razmenjuje ikonu za kupus i uvek galami protiv istorije («mitova»).

A baš od tog finog sećanja na prošlost satkana je ova knjiga. Zato ona i izaziva gnev «merkantilističkog senzibiliteta u kome trijumfuje život isključivo kroz strukturu bubašvabe». Jer, Lompar nas podseća da prošlost živi i da su naše današnje traume često samo obrasci koji se ponavljaju iz prošlosti. Recimo, neprestana priča o srpskoj krivici nije nova. Postojala je svojevremeno, nabraja Lompar (159-160), miteleuropska priča o odgovornosti Srba za izbijanje Prvog svetskog rata, zatim kominternovska priča o Srbima kao hegemonima i eksploatatorima svih ostalih naroda u versajskoj Jugoslaviji, pa titoistička priča o srpskom nacionalizmu koji je najopasniji zato što su Srbi najbrojniji...

Takođe, podseća Lompar, postojanje «lažne subverzivnosti» nije ništa novo. I ranije su postojali heroji konformističke subverzivnosti, koji su hrabro napadali srpski nacionalizam, a bedno se ulagivali aktuelnim nosiocima vlasti. Lompar navodi primer Radomira Konstantinovića, duhovnog oca Druge Srbije. On je gotovo celu srpsku inteligenciju, od Svetoga Save do Milana Rakića, proglasio samo različitim stepenima u razvoju «srpskog nacizma» («Filosofija palanke»). Ali je zato pevao najbednije ode Josipu Brozu, njegovom «genijalnom sistemu misli», poredivši ga sa De Broljijem, Plankom, Stravinskim i Pikasom (Lompar, 138).

To pervertirano disidentstvo – sklonost da se «hrabro» napadaju ugledne komšije, ali raskulačene, eksproprisane, osiromašene i nemoćne, a da se onda trči na blagajnu istinskog moćnika, novog Gospodara nabreklog od arogancije i samozadovljstva, kako bi se naplatila još jedna rata stipendije – to, dakle, pervertirano disidentstvo, konformističko i licemerno, takođe je konstanta u jednom delu srpske inteligencije. «Oni nisu samo intelektualci», piše Lompar, «jer su intelektualci – poput tolikih biljnih i životinjskih vrsta – u epohalnom međuvremenu izumrli, pretvorivši se u propagandiste i klovnove. Oni to nisu, ma koliko bili smešni, zato što su oni nešto drugo – zato što su oni korisni idioti» (82).

Sjajnim stilom, koji ogled «Scena» (113-132) čini možda najlepše napisanim srpskim esejom u poslednjih desetak godina, Lompar se dotiče dela Bore Ćosića, još jednog od «kultnih književnika» Druge Srbije. Lompar citira ocene ovog samoproglašenog apatrida o svojoj zemlji kao «prokletoj zemlji» koja je «među najzverskijim državama danas». U isto vreme, Bora Ćosić je nemačkoj javnosti predstavljen kao «stipendista DAAD, koji živi u Berlinu». «Nema tu nikakve tajne», komentariše to udobno i samozadovoljno disidenstvo Lompar, «sve je prozirno, jer je to jednostavno primanje stipendije, odeš i uzmeš stipendium , postaneš stipendiarius . Ima, štaviše, neke čudesne lakoće u tome zato što je svet premrežen stipendijama. Toliko je sve uobičajeno, samorazumljivo, neupitno, da i ne opažaš kako je svet – preko neprestanog kruženja stipendija – postao prozirno militarizovan, jer ti primaš vojničku platu a nisi ni pomislio da novac kojim plaćaš svoje račune – potpuno civilno, potpuno civilizovano: činidba i protivčinidba – jeste tvoj zato što si ti plaćen, zato što si svrstan u prepoznatljivo stanje: u-vojsci-služiti» (126).

Udobno «apatridstvo» Bore Đosića, Lompar poredi sa asketskim izgnanstvom Miloša Crnjanskog. Ostanak Crnjanskog u Londonu, objašnjava Lompar, nije stvar izbora između manje udobnosti ili više udobnosti. To je izbor između – sačuvati glavu ili izgubiti glavu. Lompar navodi jasne, preteće reči, upućene Crnjanskom, reči zbog kojih bi povratak u Beograd izabrao jedino neko ko ne voli slobodu ili život. Lompar, takođe, navodi i šta su Crnjanskom govorili Britanci kada bi pokušao da nađe – ne stipendiju, već bilo kakav intelektualni posao: «Vaša karijera je bila politička, (...)BBC i Univerzitet zatvoreni su za vas zbog vaših političkih veza» (125). Zato Crnjanski mora da ostane u Londonu, mora da se izdržava od šusteraja i mora da živi u sobi sa krevetom koji se noću spušta iz zida. Zato je Crnjanski istinski apatrid i mučenik, a ne licemer koji glumi apatrida i glumac koji prima stipendiju da bi se «bavio» književnošću.

Ali, Crnjanski i kao apatrid ne mrzi svoju zemlju, ne baca prokletstvo na nju, ne izdaje svom narodu osorna naređenja. Naprotiv, Crnjanski u članku «Ispunio sam svoju sudbinu», veli: «Zato što sam izabrao nešto što je toliko napaćeno, što je toliko nesrećno kroz vekove, sada, a naročito ovih poslednjih sto godina. To je moj zavičaj» (navedeno kod Lompara, 132). Crnjanski tako pokazuje da se može biti izgnanik, a ne biti neprijatelj sopstvenog naroda, da se može biti odstranjen iz zvanične nacionalne književnosti, a ne zamrzeti i naciju i njenu književnost, da se i uz šusteraj može biti vrhunski književnik, a ne uz vrhunsku stipendiju biti literalni šuster...

Sada je valjda jasno zašto se «Peščanikov» književni kritičar ustremio na ovu knjigu, zašto je Lompar morao da postane još jedan u nizu jurodivih univerzitetskih profesora koji pišu koješta, zašto je i Lompar došao na red za ismejavanje, premazivanje katranom i valjanje u perje. Sada je valjda jasno zašto je i Lompar okačen o simbolička «Peščanikova» vešala, da se klati, tamo i ovamo, tamo i ovamo, kao opomena svima koji se usuđuju da sumnjaju u svet bubašvaba i njihove vrednosti («slobodno putovati», «slobodno dobijati grantove», «slobodno govoriti za `Peščanik`»). Sada je valjda jasno zašto je i Lompar postao još jedna opomena intelektualcima da zadrže svoje misli za sebe, još jedna opomena profesorima da ne puštaju istinu u svoje knjige, još jedna opomena studentima da zadrže ruku koja bi htela da u prijavnu knjigu stranog univerziteta, u rubrici «domovina», upišu, kao što je to 1782. uradio Dositej – «Servianus», «aus Serbien» (Lompar, 85). Jer, pravi i za Drugu Srbiju jedini prihvatljivi odgovor samo je: «apatrid», «Vojvođanin», «Beograđanin», «Evropejac», možda «Srbijanac», ili još bolje «Zapadni Balkanac», ali nikako, ama baš nikako, nigde i ni u kom slučaju - «Srbin»...

Tako je i Lompar došao na red za «Peščanikov» rad kritičarskog tuča: «Momo Kapor», «Ja!», tup (2), «Zorica Tomić», «Ja!», tup (3), «Igor Ivanović», «Ja!», tup (4), «Slobodan Vladušić», «Ja!», tup (5), «Milo Lompar», «Ja!», tup... I tako, radi «Peščanikov» samokov, hrabro, stipendijsko-disidentski, europejsko-apatridski, u najboljoj tradiciji prozivke iz novembra 1944, u najboljoj tradiciji «Kongresa kulturne akcije» (1971), u najboljoj tradiciji kritike srpskoga nacizma od Sv. Save do Rakića, od Rakića do Kapora, od Kapora do Lompara, u tradiciji koja, valjda, ima da traje i traje, da traje i traje, sve do poslednjeg granta, sve do poslednje stipendije, i sve dotle dok postoji i jedna osoba koja će se u prijavnu knjigu Univerziteta u Haleu usuđivati da upiše ono jezivo, nepodnošljivo i najodvratnije: Servianus; aus Serbien.

Fusnote:

1. Pečat, 20. juni 2008, br. 16, str. 52 -54.

2. http :// forum . b 92. net / index . php ? showtopic =29644& pid =1838593& mode = threaded & start =300# entry 1838593

3. http :// pescanik . net / index . php ? option = com _ content & task = view & id =917& Itemid =109

4. http://pescanik.net/content/view/633/109/

5. http :// pescanik . net / content / view /150/109/

6. http :// pescanik . net / content / view /199/109/

7. http :// pescanik . net / content / view /636/109/

 

 

 
 
Copyright by NSPM