Đorđe
Vukadinović,
urednik
„Nove
srpske
političke
misli“,
izjavio
je
za
„Blic“
da
se
ne
smeju
potceniti
rezultati
vanrednog
stanja,
odnosno
činjenica
da
je,
ipak,
dosta
ubica
i
kriminalaca
iza
brave,
što
se,
kako
je
naglasio,
mora
produžiti
i
što
bi
trebalo
da
bude
praksa
i
u
redovnom
stanju.
–
S
druge
strane,
nema
sumnje
da
je
vanredno
stanje,
od
početka,
a
naročito
pri
kraju,
bilo
drastično
politički
zloupotrebljavano
od
strane
onih
koji
su
ga
uveli
(što
se,
pak,
policijskih
zloupotreba
tiče,
svoj
sud
o
tome
daće
za
to
nadležni
organi),
odnosno
da
je,
što
je
više
odmicalo,
bivalo
sve
vidljivije
da
se
mere
iz
vanrednog
stanja
pokušavaju
iskoristiti
ne
samo
za
obračun
sa
organizovanim
kriminalom
nego
i
za
rešavanje
nekih
drugih
problema
vlasti,
počev
od
saradnje
sa
sudom
u
Hagu,
preko
„Partnerstva
za
mir“,
do
obračuna
sa
sopstvenom
opozicijom
–
rekao
je
Vukadinović
i
ocenio
da
je
ta
široka
podrška
koju
su
građani
pružili
obračunu
sa
organizovanim
kriminalom
iskorišćena
za
nametanje
jednačine
kojom
je
kriminal
izjednačen
sa
ratnim
zločinima.
–
Ratni
zločini
izjednačeni
su
sa
borbom
Srba
van
Srbije
u
prethodnoj
deceniji,
čime
se
indirektno
legitimišu
i
opravdavaju
sve
mere
preduzete
prema
našoj
zemlji
u
tom
periodu,
počevši
od
sankcija
do
NATO
bombardovanja
–
ocenjuje
Vukadinović.
On
ističe
da
je
to
veoma
sumnjiva
računica
koja
se
može
vratiti
kao
bumerang
onima
koji
je
sprovode.
–
Jedno
je
podrška
građana
borbi
protiv
kriminala
i
njihova
želja
za
životom
u
normalnoj
zemlji,
nešto
drugo
podrška
aktuelnoj
vlasti,
a
opet
nešto
sasvim
treće
idealizacija
suda
u
Hagu
i
NATO
–
rekao
je
Vukadinović
INTERVJU
VOJISLAVA
KOŠTUNICE
GLASU
JAVNOSTI,
30.4.2003.
SVA
PAMET
NIJE
U
DOS
Autor
Dragutin
Stevanovic
Još
pre
dve
i
po
godine,
u
vreme
septembarskih
izbora,
zalagao
sam
se
za
život
u
jednoj
normalnoj
i
dosadnoj
državi.
Desilo
se
nešto
drugo.
Posle
svega
onoga
što
je
ova
zemlja
posebno
u
poslednjih
10
godina
pregurala
bilo
je
normalno
ocekivati
da
necemo
uploviti
u
te
vode
tako
brzo.
Petooktobarska
idila
je
trajala
veoma
kratko,
a
tek
što
smo
se
probudili
iz
sna
i
shvatili
da
Miloševic
više
nije
na
vlasti,
došli
su
sporovi
sa
Crnom
Gorom,
razbuktala
se
pobuna
na
jugu
Srbije,
u
zatvorima...
I
kao
da
svega
toga
nije
bilo
dosta,
nova
vlast
DOS-a
pokušavala
je
da
se
ucvrsti
i
stvori
privid
uspešnosti
stvaranjem
raznih
afera
i
napadom
na
politicke
neistomišljenike.
Ovo
za
"Glas"
kaže
Vojislav
Koštunica,
predsednik
Demokratske
stranke
Srbije.
Lider
najjace
opozicione
stranke
i
bivši
predsednik
SRJ,
podseca
na
"slucaj
Pavkovic"
i
Anketni
odbor
u
Skupštini
Srbije,
za
koji
tvrdi
da
je
projektovan
iz
Vladinog
Biroa
za
komunikacije,
"odakle
se
i
sada
napadaju
svi
koji
drugacije
misle".
Koliko
je
vanredno
stanje
iskorišceno
za
obracun
s
politickim
neistomišljenicima?
-
Kada
je
vanredno
stanje
i
formalno
uvedeno
nastao
je
niz
pravnih
problema
i
o
tome
su
govorili
mnogi
pravnici.
Naredba
kojom
je
uvedeno
vanredno
stanje
neustavnija
je
od
Miloševicevog
zakona
iz
1991.
godine.
Njegov
zakon
nije
primenjen
cak
ni
u
težim
prilikama.
Postoji
iskustvo
i
drugih
zemalja
koje
su
izgubili
šefove
država
ili
vlada,
pa
nisu
uvodile
vanredno
stanje,
ali
su
insistirale
na
pitanju
odgovornosti.
Formirane
su
državne
komisije
u
koje
su
ukljuceni
predstavnici
vlasti
i
predstavnici
svih
politickih
struja.
Kod
nas
je
uradeno
drugacije.
Od
sve
price
o
reformama
nikome
nije
palo
na
pamet
da
donese
novi
zakon
o
vanrednom
stanju,
pa
ako
prilike
zahtevaju,
da
se
ono
uvede
po
novome
zakonu.
Na
delu
je
pokušaj
da
se
uspostavi
jednopartijski
sistem:
sve
je
sporno
osim
DOS-a,
kao
da
je
sva
pamet
stala
u
jednu
koaliciju.
Da
li
je
smatrate
da
je
javnosti
saopšteno
sve
oko
izvodaca
atentata
na
premijera
Đindica
ili
ima
inspiratora
koji
nisu
pomenuti?
-
To
mora
istraga
da
pokaže.
Kad
budu
poceli
procesi,
onda
cemo,
nadajmo
se,
doci
do
istine.
U
jednom
trenutku
sve
je
izgledalo
neozbiljno,
jer
se
pominjalo
10.000
ljudi.
To
je
više
licilo
na
narodni
pokret,
a
ne
na
zaveru.
Sve
to
ima
mnogo
slojeva,
veoma
je
komplikovano:
ima
jedan
haški
element
i
drugi
politicki
koji
se
u
ovom
trenutku
ne
može
nazreti.
Nastala
je
i
jedna
zavera
posle
zavere.
Poseglo
se
za
pricom
o
politickim
inspiratorima,
za
kojom
je
posegao
Staljin
kada
je
1934.
ubijen
Kirov,
da
bi
iskoristio
priliku
za
obracun
sa
politickim
neistomišljenicima.
Nešto
od
toga
me
podseca
na
sadašnje
vreme,
samo
što
je
mnogo
strašnije
što
se
to
nama
dešava
na
pocetku
novog
milenijuma.
Na
jednom
brifingu
u
Vladi
Srbije
saopšteno
je
da
su
navodno
uhapšeni
finansijeri
DSS?
-
Mi
smo
tada
reagovali
onako
kako
nam
je
to
dopuštalo
vanredno
stanje.
Ociledno
da
ne
postoji
ime
nijednog
finansijera,
jer
bi
ono
odmah
bilo
saopšteno.
Tek
sada
vidimo
kako
je
Slobodan
Miloševic
sa
"Paukom"
i
"Osom"
bio
krajnje
nemaštovit
u
odnosu
na
Biro
za
komunikacije.
Za
mene
sve
ovo
nije
bilo
iznenadenje,
jer
su
se
i
ranije
vodile
slicne
kampanje.
Setite
se
prica
o
mojim
putovanjima
u
SAD
i
Kinu
avionom
navodno
opremljenim
Titovim
nameštajem?!
Postoji
citav
obrazac
kako
to
funkcioniše:
recimo
dnevni
list
"Publika"
objavi
neku
vest
izmišljenu
u
Beogradu
a
onda
se
ona
prenese
na
TV
Pink
i
eto
zabave
za
lakoverne.
Da
li
sad
ocekujete
obracun
s
privrednim
kriminalom?
-
Ocigledno
je
da
jedan
deo
ljudi
iz
kriminalnih
krugova
bio
rado
viden
u
delovima
DOS-ove
vlasti.
Odavno
smo
ukazivali
na
ljude
koji
su
u
Miloševicevo
vreme
stvorili
bogatstvo
i
na
njihovu
vezu
sa
politickim
strankama.
Zato
smo
govorili
da
su
nam
što
pre
potrebni
zakon
o
finansiranju
stranaka
i
o
sukobu
interesa.
Svi
oni
koji
talambasaju
o
reformama
treba
da
znaju
da
nema
reformi
bez
zakona.
Sve
se
pravda
reformama,
a
to
je
put
vrlo
opasnih
precica.
Ubice
i
drugi
kriminalci
ne
mogu
toliko
da
rastoce
jednu
državu
koliko
korupcija
i
privredni
kriminal.
Postavljamo
još
jedno
pitanje
vlastima:
Republicka
uprava
javnih
prihoda
bila
je
važna
institucija
u
borbi
protiv
korupcije,
a
ne
njeno
celo
je
došao
Aleksandar
Radovic.
On
je
u
jednom
trenutku
netragom
nestao,
a
imao
bi
i
te
kako
šta
da
kaže
o
tome
ko
je
placao
porez
i
na
koji
nacin
se
poreska
kasa
prelivala
iz
džepova
poreskih
obveznika
ka
racunima
pojedinaca
na
vlasti.
Vaši
najbliži
saradnici
prozivani
su
zbog
susreta
sa
vodama
zemunskog
klana.
Ima
li
tu
i
vaše
odgovornosti?
-
Nema
odgovornosti
ni
moje
ni
mojih
saradnika.
Rade
Bulatovic
i
general
Aco
Tomic
uhapšeni
su
samo
zbog
jednog
susreta
koji
se
desio
u
službenim
prostorijama
u
Upravi
bezbednosti.
Znaci
nisu
se
sa
Legijom
i
Šiptarom
sreli
u
Šilerovoj
ulici,
na
Hipodromu,
ni
u
Surcinu
vec
na
službenom
mestu.
Da
li
biste
opet
izabrali
iste
savetnike
da
ste
na
nekoj
funkciji?
-
Jedan
deo
ljudi
stradao
je
samo
zato
što
su
bili
u
mom
kabinetu.
Na
mene
se
nije
moglo
udariti,
pa
se
udarilo
na
jedan
broj
saradnika.
Nažalost,
trebalo
je
da
bude
napadnuta
poznata
clanica
NUNS-a
i
neko
spolja
da
kaže
da
se
preteralo,
da
bi
se
otvorila
prica
o
Vladimiru
Popovicu,
šefu
Biroa
za
komunikacije.
Koliko
smo
culi
prica
o
pretnjama,
a
istovremeno
o
zanimljivom
društvenom
životu
koji
se
odvijao
u
Šilerovoj
ulici,
narocito
kada
je
bazen
bio
napunjen.
Možda
nekome
izgleda
neobicno
što
sam
izabrao
neke
saradnike,
ali
treba
imati
u
vidu
cinjenicu
da
sam
sve
do
2000.
godine,
bio
izvan
oficijelnog
politickog
života.
Zato
mi
je
bilo
znacajno
da
deo
mojih
savetnika
budu
ljudi
koji
dobro
poznaju
aparat,
ali
i
da
ih
bude
i
iz
nevladinih
organizacija
ili
sa
Univerziteta.
Povrh
svega,
malo
ih
je
bilo
iz
DSS.
Nisam
hteo
da
mi
saradnici
budu
klimoglavci.
Vlada
je
dobila
podršku
iz
sveta
za
borbu
protiv
kriminala.
Šta
ocekujete
od
novog
premijera?
-
I
za
državu
i
za
društvo
potrebno
je
da
obracun
sa
organizovanim
kriminalom
ne
bude
selektivan.
Treba
da
se
udari,
teritorijalno
posmatrano,
po
svim
krakovima.
Dakle,
ne
samo
po
zemunskom,
vec
i
po
surcinskom
i
diljem
zemlje,
ali
i
po
svim
branšama.
Ovde
se
udarilo
po
trgovini
drogom,
ali
je
daleko
veci
broj
korisnika
duvana.
Neophodno
je
i
da
se
donesu
valjani
zakoni
koji
ce
se
sprovoditi.
Zakon
o
borbi
protiv
organizovanog
kriminala
donet
je
jula
2002.
godine,
ali
sedam
meseci
nije
bilo
specijalnog
tužioca.
Neke
norme,
ne
samo
zbog
usaglašavanja
sa
evropskim
standardima,
moraju
da
budu
eliminisane.
Pre
svega,
odredbe
o
pritvoru,
mogucnosti
da
se
neko
ko
raspolaže
informacijama
zadrži.
To
treba
svuda
pricati
i
biti
dosledan.
Predsednik
skupštine
SCG
Dragoljub
Micunovic
tako
je
izjavio
da
ne
možemo
u
Evropu
s
pritvorom
od
60
dana,
a
prevideo
je
da
su
za
Zakon
glasali
i
njegovi
poslanici.
Vlast
najavljuje
izbore
po
donošenju
novog
ustava.
Kada
ce
to
biti?
-
Ne
znam
šta
znaci
da
ce
izbora
biti
posle
Ustava.
Neki
izjavljuju
da
ce
ih
biti
tek
po
isteku
redovnog
mandata
sadašnje
Skupštine,
drugi
tvrde
da
ce
istovremeno
sa
referendumom
o
ustavu
biti
organizovani
i
izbori.
U
tom
slucaju
postavlja
se
logicno
pitanje
-
po
kom
ce
ustavu
biti
organizovani
izbori.
Ako
je
po
novom,
onda
se
mora
poci
od
pretpostavke
da
referendum
može
i
da
ne
uspe
i
tada
sve
to
ne
bi
imalo
smisla.
Ako
bi,
pak,
referendum
bio
uspešan,
onda
mora
da
prode
vreme
da
bi
Ustav
stupio
na
snagu.
Predstavnici
DSS-a
ucestvuju
u
radu
Ustavne
komisije,
iako
ste
tražili
da
se
novi
ustav
usvoji
s
najmanje
dvotrecinskom
vecinom.
-
Ustavotvorna
skupština
bila
bi
najbolje
rešenje,
ali
istovremeno
i
najteže.
Medutim,
ima
ljudi
u
DOS-u
zaslepljenih
vlašcu,
voljnih
da
je
po
svaku
cenu
sacuvaju.
Svestan
toga,
rekao
sam
da
može
i
ova
Skupština
da
donese
ustav,
ali
uz
kompromis
izmedu
DOS-a
i
drugih
politickih
stranaka.
Neka
se
napravi
kompromis
izmedu
te
minimalne,
hajducijom
stecene
vecine
i
drugih
politickih
stranaka.
Bilo
bi
važno
da
ustav
odgovara
i
jednima
i
drugima,
da
se
ne
bi
za
neku
godinu,
kad
dode
do
novih
izbora,
ponovo
donosio
ustav.
Treba
da
prestanemo
da
srljamo
od
jednog
jednopartijskog
ustava
do
drugog.
Poslanici
DSS-a
ušli
su
u
komisiju
da
bi
izneli
naše
ideje,
jer
smo
mi
još
pre
godinu
i
po
dana
napravili
tekst
ustava,
osluškujuci
smo
glas
naroda
i
strucne
javnosti.
Da
li
ste
ocekivali
da
cete
biti
saslušani
tokom
vanrednog
stanja?
-
Mogao
sam
biti
saslušan,
taman
koliko
i
o
umešanosti
u
rat
u
Iraku.
Dva
su
osumnjicena
pojedinca
kada
je
rec
o
ubistvu
premijera
Đindica.
Jedan
je
iz
Crvenih
beretki,
ciji
je
šef
bio
Milorad
Lukovic
Legija.
NJega
sam
sreo
8.
oktobra
2000.
godine
na
predlog
Zorana
Đindica
i
u
prisustvu
.
I
to
je
sve.
Što
se
tice
drugih,
ni
za
Šilerovu
ulicu,
ni
za
Surcin,
ni
za
druga
mesta
nisam
znao
sve
dok
o
njima
nije
pocelo
javno
da
se
govori.
Vidite
li
sebe
narednih
godinu
dana
na
nekoj
državnoj
funkciji?
-
Ne
razmišljam
o
tome.
Za
nekoga
ko
je
na
državnu
funkciju
došao
u
mojim
godinama,
ne
prolazeci
pritom
kroz
vladajucu
stranku
Savez
komunista,
ko
nije
pravio
nijedan
dogovor
s
Miloševicem
i
ko
nije
podržavao
nijednu
njegovu
manjinsku
vladu,
dolazak
na
državnu
funkciju
sigurno
nije
biti
ili
ne
biti.
Najvažnije
je
da
se
stvari
u
državi
promene.
21.
april,
17:24
|
Izvor:
B92
ANALITICARI:
NAKON
VANREDNOG
STANJA
JACI
SUKOB
DOS-DSS
Beograd
--
Analiticari
smatraju
da
ce
se,
posle
ukidanja
vanrednog
stanja,
konflikti
izmedu
DOS-a
i
DSS-a
pojacati.
"Posle
ukidanja vanrednog stanja, stvari na srpskoj politickoj sceni
ce još više smrdeti", kaže profesor na Filozofskom fakultetu
i urednik "Nove srpske politicke misli" Đorde Vukadinovic:
"Postoji realna opasnost da nakon ukidanja vanrednog stanja
da se produže represivni aspekti vanrednog stanja i da se više-manje
ozvanici pod drugim imenom neka vrsta precutne, apsolutne politicke
supremacije, da ne kažem monopola, vlasti, odnosno vladajuceg
DOS-a. Ili, pak, da ono bude ukinuto, a da se politicke razmirice
rasplamsaju i da utonemo u jedna politicki haos iz kojeg nije
jasno kako možemo isplivati".
Recept
za
izlazak
iz
tog
haosa
bi,
prema
Đordu
Vukadinovicu,
bili
izbori,
i
to
što
pre,
to
bolje.
On
je
dodao
da
je
podrška
gradana
Vladi
trenutno
zasnovana
na
osecanju
šoka
i
solidarnosti,
medijskoj
restrikciji
i
nadi
da
ce
obecanja
od
5.
oktobra
biti
ispunjena,
ali
da
na
to
ne
treba
racunati
na
duži
period.Istraživac
Instituta
društvenih
nauka
Vladimir
Goati
upozorava
da
su,
tokom
trajanja
vanrednog
stanja,
u
odnosima
DOS-a
i
DSS-a
"isprobana
sva
sredstva
iz
demokratskog
arsenala".
Vladimir
Goati
je
dodao
da,
posle
ukidanja
vanrednog
stanja,
ne
ocekuje
ništa
novo
na
politickoj
sceni,
ali
da
bi
G17
plus
mogao
biti
jezicak
na
vagi
u
politickom
konfliktu
izmedu
DOS-a
i
DSS-a.
21,
april,
16:33
|
Izvor:
B92
VLADA
O
ORGANIZACIJI
UBISTVA
PREMIJERA
ĐINĐICA
Beograd
--
Kako
je
receno
novinarima
u
Vladi
Srbije
u
ponedeljak,
za
ubistvo
premijera
Zorana
Đindica
do
sada
je
optuženo
18
lica,
a
njih
12
su
direktno
ucestvovali
u
pripremi
i
izvršenju
atentata.
Na
redovnom
brifingu
u
vladi
je
precizno
objašnjeno
kako
je
izgledala
organizacija
ubistva
premijera
Đindica
12.
marta.
U
pripremu
atentata
direktno
su
bila
umešana
dvojica
pripadnika
Bezbednosno-informativne
agencije,
Branislav
Bezarevic
i
Toni
Gavric.
Oni
su
radili
u
Odeljenju
za
nadzor
i
iz
kancelarije
u
Agenciji
gledali
su,
putem
video
sistema,
kada
je
premijer
Đindic
izašao
iz
svoje
kuce
na
Dedinju.
Oni
su
to
zatim
javili
Zemunskom
klanu.
Bezarevic
je
za
informaciju
o
kretanju
Đindica
trebalo
da
od
Zemunskog
klana
dobije
1.200
evra.
On
i
Gavric
su
uhapšeni
i
nalaze
se
u
pritvoru,
saopšteno
je
u
ponedeljak
u
vladi
Srbije.
Prema
saznanjima
policije,
lokaciju
sa
koje
ce
biti
pucano
na
srpskog
premijera
odabrao
je
Ninoslav
Konstantinovic.
Njega,
Zvezdana
Jovanovica
i
Acu
Simovica
12.
marta
ujutru,
u
praznu
zgradu
u
Ulici
Admirala
Geprata,
dovezao
je,
automobilom
marke
'pasat',
Vladimir
Milisavljevic
Budala.
Taj
'pasat'
je
posle
par
dana
zapaljen
na
Starom
sajmištu
u
Beogradu.
Tokom
prepodneva
12.
marta
i
za
vreme
samog
atentata,
ulicama
oko
sedišta
vlade
kružila
su
dva
automobila
-
jedan
u
kojem
su
bili
Dušan
Spasojevic
Šiptar
i
pripadnik
JSO-a
Saša
Pejakovic,
dok
su
u
drugim
kolima
bili
Mile
Lukovic
Kum
i
Srecko
Kalinic.
Njih
dvojica
su
bili
naoružani
automatskim
puškama
kako
bi
eventualno
pružili
odstupnicu
izvršiocima
atentata.
Na
potezu
od
Terazija
ka
zgradi
vlade
u
Ulici
Kneza
Miloša
bio
je
Dušan
Krsmanovic,
ciji
je
zadatak
bio
da
kontaktira
sa
Đurom
Suvajdžicem
Mutavim
i
Milošem
Simovicem.
Oni
su
bili
na
parkingu
u
blizini
Mostarske
petlje,
sa
zadatkom
da
jave
kada
ce
Đindicev
automobil
sa
Dedinja
proci
ka
vladi.
Sve
to
vreme,
Milorad
Lukovic
Legija
nalazio
se
u
stanu
i
kontaktirao
sa
grupom
na
terenu.
Posle
atentata,
Ninoslav
Konstantinovic
je
snajpersku
pušku
iz
koje
je
pucano
zakopao
na
gradilištu
pored
Palate
Federacije
na
Novom
Beogradu.
Policija
ima
nova
saznanja
o
prethodnim
pokušajima
atentata
na
Đindica.
Kod
hale
Limes
na
Novom
Beogradu,
Dejan
Milenkovic
Bagzi
i
Miloš
Simovic
imali
su
zadatak
da
sa
dva
kamiona
uspore
kolonu
u
kojoj
se
nalazio
Đindicev
automobil.
U
drugim
kolima
bili
su
Mile
Lukovic
i
Srecko
Kalinic,
koji
su
prema
planu
trebali
da
napadnu
kolonu
automobila
raketnim
bacacima.
Sledeci
pokušaj
atentata
desio
se
dana
kada
je
konstituisana
Skupština
SCG.
Prema
tom
planu,
Zvezdan
Jovanovic,
Aleksandar
Simovic
i
Vladan
Milisavljevic
Budala
trebalo
je
da
sa
gornje
platforme
javnog
parkinga
na
raskrsnici
Ulice
Kneza
Miloša
i
Bulevara
Kralja
Aleksandra
pucaju
snajperom
na
premijera.
Plan
je
propao
pošto
je
u
trenutku
kada
je
Đindic
ulazio
u
Skupštinu
okolo
bilo
dosta
novinara.
18.
april
Prenosimo:
kolumna Petra Lukovica u splitskom Feralu. S obzirom
da u ovoj kolumni NSPM i njegovi urednici imaju zapazenu ulogu,
tekst prenosimo u celini, kao skroman prilog "kulturi dijaloga"
i dekontaminaciji ovdasnjeg javnog prostora. Petar Lukovic:
Srpsko
prizivanje Haga
Dobili
smo nekoliko pisama povodom objavljivanja Lukovicevog teksta
na sajtu NSPM: Pisma>>
Dosije
NSPM: Vanredno
stanje u praksi - studija "slucaja" smene glavnog
urednika Somborskih novina.
U
senci
vanrednih
mera,
opstinsko
rukovodstvo
u
Somboru
smenilo
je
sa
mesta
gl.
urednika
Somborskih
novina
Slobodana
Jerkovica
i
tako
krenulo
stopama
svojih
SPS-ovskih
pethodnika,
koji
su,
svojevremeno,
ocito
neposlusnog
Jerkovica
takodje
smenjivali
sa
istog
polozaja.
U
prilogu
donosimo
glavne
detalje
i
dokumente
ove
ni
malo
bezazlene
i
niposto
tek
"lokalne"
price.
Blicnews,
16.
april
Otvoreno
pismo
Vladi
Srbije
Ili
se
izvinite
ili
hapsite
Danas
bi
neki
od
vas
da
me
ucutkaju
jer
sam
svedok
da
se
sve
znalo
oduvek,
ali
da
je
rat
mafiji
objavljen
tek
onog
trenutka
kada
je
svako
od
vas
Đindicevim
ubistvom
postao
svestan
da
koegzistencije
izmedu
njih
i
vas
ne
može
više
biti,
da
ce
oni
doci
po
vas
ako
vi
ne
dodete
po
njih
Piše:
Željko
Cvijanovic
Poštovana
gospodo
ministri,
Vaše
ponašanje
u
poslednja
72
casa
(da
se
ogranicim
samo
na
toliko)
i
kao
vlade,
i
kao
ljudi
s
imenom
i
prezimenom,
navodi
me
na
zakljucak
da
ste
saglasni
sa
harangom
koju
izvesna
osoba
koja
se
u
medijima
predstavlja
kao
Izvor
Vlade
vodi
u
vaše
ime
protiv
nekoliko
novinarskih
imena
i
prezimena.
Vaše
cutanje
72
casa
posle
brifinga
za
glavne
i
odgovorne
urednike
beogradskih
medija
održanog
u
petak
11.
aprila,
na
kome
sam
diskreditovan
i
oklevetan,
navodi
me
na
zakljucak
da
ste
saglasni
s
onim
što
je
tog
dana
nekoliko
beogradskih
medija
prenelo
pozivajuci
se
na
Izvor
Vlade,
koji
se
opet
pozvao
na
izvor
iz
istrage
o
ubistvu
Zorana
Đindica.
Podseticu
vas:
Izvor
Vlade
tvrdi
da
je
„pod
okriljem“
Aleksandra
Tijanica,
savetnika
nekadašnjeg
saveznog
predsednika
Vojislava
Koštunice,
formirana
„grupa
za
medijski
pritisak
na
Đindica,
u
kojoj
su
bili
Predrag
Popovic
iz
Nacionala,
Željko
Cvijanovic
iz
Blic
Newsa
(dakle,
ja),
Sonja
Lakic,
dopisnik
Srne,
i
Marina
Borozan,
novinar
lista
Dan.
Izvor
kaže
dalje:
„cilj
je
bio
da
se
o
Đindicu
u
novinama
piše
kao
o
kriminalcu,
a
o
vladi
kao
izdajnickoj,
što
je
trebalo
da
posluži
prilikom
preuzimanja
vlasti
posle
ubistva
premijera,
koje
je
trebalo
da
se
pripiše
njegovim
vezama
sa
kriminalom“.
Nekoliko
cinjenica,
za
koje
ni
sam
ne
verujem
da
su
u
kontekstu
moje
diskvalifikacije
važne,
sada
više
ne
mogu
da
budu
zaobidene:
1.
Aleksandra
Tijanica
za
poslednjih
pet
godina
video
sam
dva
puta,
ne
više
od
po
45
minuta.
Priznacete,
nedovoljno
za
formiranje
bilo
kakve
grupe;
2.
Predraga
Popovica
iz
Nacionala
video
sam
nekoliko
puta
više,
ali
nikada
nismo
saradivali,
posebno
ne
u
nekoj
grupi
koja
bi
se
bavila
pokojnim
Đindicem;
3.
Sonju
Lakic
posle
5.
oktobra
nisam
video
nijednom,
tako
da
sam
s
njom
mogao
biti
samo
u
telepatskoj
grupi;
4.
Osobu
pod
imenom
Marina
Borozan
nikada
nisam
upoznao;
5.
Nikada
nisam
bio
clan
nikakve
grupe,
ni
formalne
ni
neformalne,
nikada
clan
nekog
novinarskog
lobija,
organizacije,
stranke,
komiteta,
kabineta,
biroa;
6.
Nikada
nisam
potpisao
tekst
koji
je
o
Đindicevoj
vladi
govorio
kao
o
izdajnickoj;
7.
Nikada
nisam
pisao
bilo
šta
što
je
trebalo
da
nekom
„posluži
prilikom
preuzimanja
vlasti
posle
ubistva
premijera“;
8.
Nikada
nisam
upoznao
i
održavao
veze
s
bilo
kim
iz
srpskog
podzemlja,
ni
ovog
ni
onog,
što
je,
priznacete,
respektabilna
cinjenica
za
ova
cupava
vremena.
Prebrojavanje
kafa
Tacno
je
da
sam
pisao
da
su
pokojni
premijer
i
deo
njegove
okoline
imali
veze
s
nekim
ljudima
iz
srpskog
podzemlja,
što
je,
ruku
na
srce,
bilo
otkrivanje
rupe
na
saksiji
i
stvar
o
kojoj
je
sam
Đindic
u
više
navrata
javno
govorio.
Tacno
je
da
sam
oštro
kritikovao
politiku
premijera
Đindica,
ali
je
tacno,
koliko
i
nevažno,
da
sam
kritikovao
i
njegovog
suparnika
Vojislava
Koštunicu.
Uostalom,
izaberite
novinara
po
vašoj
volji,
prebrojte
njegove
kriticke
tekstove
o
Đindicu,
a
ja
cu
svoje
kriticke
tekstove
o
Koštunici.
Ako
pretegne
vaš
covek,
priznajem
sve
što
kaže
Izvor
Vlade.
Složicete
se
da
je
ovo
nabrajanje
besmisleno,
ali,
možda
ste
to
i
hteli,
da
napravim
inventuru
kafa
koje
sam
za
poslednje
dve
i
po
godine
popio
s
ovim
ljudima,
pitajuci
se
a
da
li
bi
neki
dokaz
bio
i
da
sam
ih
popio
ili
kako
bih
se
uopšte
branio
da
ste
umesto
ta
cetiri
imena
naveli
cetvoricu
mojih
prijatelja
sa
kojima
se
vidam
svakodnevno.
Ali,
odbrana
na
svakom
montiranom
procesu,
u
svakoj
iskonstruisanoj
aferi
pocinje
otprilike
tom
apsurdnom
inventurom
kafa.
Ali
stvari
tako
stoje:
ne
prolazi
ništa
što
je
Izvor
Vlade
naveo,
grozim
se
takvog
obracuna
sa
neistomišljenicima,
koje
svojim
cutanjem
i
vi
podržavate.
Medutim,
nemam
previše
izbora
i
pristajem
na
igru
Izvora
Vlade.
Dakle,
stvari
od
danas
pa
doveka
ne
mogu
da
ostanu
na
ovome:
ako
su
ove
trivijalnosti
koje
sam
pobrojao
istinite,
zahtevam
vaše
ogradivanje
i
izvinjenje.
Ako
su
istiniti
navodi
Izvora,
koji
govori
u
vaše
ime,
tada
cete
morati
da
me
uhapsite
i
osudite.
Uz
malu
napomenu
za
drugu
varijantu:
imam
zdravo
srce,
ponešto
zuba,
nemam
hronicnih
bolesti,
ni
suicidnih
ideja.
Što
god
zakacim
u
meduvremenu,
da
se
zna,
nisam
poneo
od
kuce.
Tek,
na
ovome
ne
može
ostati.
Mi
i
oni
Izveden
van
naših
licnih
trivijalnosti,
pravi
problem,
medutim,
mnogo
je
ozbiljniji.
Vaše
cutanje,
gospodo,
danas
vas
cini
ucesnicima
u
pratecim
manifestacijama
borbe
protiv
mafije
i
istrage
atentata
na
premijera
Đindica.
Te
manifestacije
jesu
zloupotrebe,
jesu
montirane
optužbe
protiv
politickih
neistomišljenika
i
najgrublji
napadi
na
javnu
i
kriticku
rec
od
vremena
Šešeljevog
zakona
o
informisanju
iz
1998.
godine.
Hocu,
medutim,
i
dalje
da
verujem
da,
uprkos
Izvoru,
ova
vlada
u
sebi
ima
dovoljno
demokratskog
potencijala
da
prepozna
razliku
izmedu
montiranog
procesa
i
obracuna
s
atentatorima,
cistke
i
borbe
protiv
kriminala,
cutanja
i
odgovornosti,
tiranije
i
demokratije.
Ali
problem
je
što
su
slicnosti
izmedu
ovog
i
Miloševicevog
vremena
postale
tolike
da
se
mogu
rukom
dohvatiti.
Naime,
ona
vlast
suspendovala
je
demokratiju
u
ime
viših
ciljeva
nacije,
pa
je
svako
ko
na
to
ne
bi
pristajao
bio
proglašen
izdajnikom,
nepatriotom,
prodanom
dušom.
Vi,
s
druge
strane,
i
to
ne
samo
u
okvirima
vanrednog
stanja,
aktivno
ili
pasivno
ucestvujete
u
suspenziji
demokratije
u
ime
viših
ciljeva
reformi
i
obracuna
s
kriminalom.
Vaši
kriticari
nisu
izdajnici,
oni
su
snage
starog
režima,
šešeljevci,
antihaški
lobi,
pseudopatrioti,
mracnjaci,
narko-dileri.
Žao
mi
je,
gospodo,
ali
nece
proci,
malo
mi
je
previše
da
me
Miloševicevi
optužuju
da
dostavljam
informacije
Hagu,
a
vi
da
cuvam
Karadžica.
Naravno,
tu
su
i
razlike.
Kada
je
magazin
u
kome
sam
za
Miloševicevog
vremena
bio
glavni
urednik
bio
zabranjen
i
kada
sam
bio
optužen
za
uvredu
simbola
države,
dakle
Miloševica,
(do
dve
godine
zatvora),
bilo
je
cupavo,
ali
tada
bar
nisam
bio
sam.
Tada
smo
postojali
„mi“
(nevladini
mediji),
postojali
su
„oni“
(Miloševicevi),
kada
bi
vas
ovi
drugi
prozvali
za
izdaju,
oni
prvi
su
vas
branili
(a
bilo
ih
je,
secate
se).
NUNS
je
pisao
protestna
saopštenja,
nevladin
sektor
je
nudio
pomoc.
Naravno,
nije
ta
podrška
baš
mogla
da
vam
sacuva
glavu,
ali
od
obraza
vam
nije
falilo.
Kada
vas
pljune
vlast
iza
koje
stoje
vaša
imena
i
prezimena,
tada
ste
ucestvovali
u
ubistvu
premijera,
tada
ste
saradnik
mafije,
tada
NUNS
cuti,
tada
njegova
instrumentalizovana
predsednica
slavodobitno
saopštava
kako
je
jedan
od
uhapšenih
novinara,
pre
sudske
presude
i
njene
pravosnažnosti,
iskljucen
iz
Udruženja,
tada
naprasni
intelektualac
medu
vama
i
autor
ideje
o
veleizdajnickom
procesu
protiv
novinara
-
ministar
kulture
Lecic
-
manirom
šefa
komiteta
saopštava
kako
je
„radi
ozdravljenja
društva
i
naše
buducnosti
potrebno
(je)
utvrditi
koji
su
to
mehanizmi
medije
doveli
u
dominantno
crno
stanje
svesti“.
Tada
konstruišete,
tada
po
svojoj
politickoj
volji
izopštavate
ljude
iz
profesionalne
zajednice,
bez
ikakvih
dokaza
rušeci
njihov
kredibilitet.
Onaj
koga
je
osudio
Miloševic,
ako
ga
nije
ubio,
nalazio
je
utocište
na
drugoj
strani,
onaj
koga
vi
osudite
ostaje
sam
i
osramocen.
Nece
proci,
gospodo.
Cumetove
pretnje
Politicki
smisao
akcije
kompromitacije
novinara
veoma
je
proziran.
Neki
medu
vama
veoma
su
se
uplašili
završetka
vanrednog
stanja.
Potrebno
im
je,
dakle,
i
kada
prestane
vanredno
stanje,
i
kada
nestane
vaše
formalne
arbitraže,
zadržati
novinare
na
dužini
užeta
da
im
uši
budu
duže
nego
jezik,
ubediti
ih
da
bi
mogli
da
produ
kao
njihove
oklevetane
kolege.
Nece
proci,
ali
razumem:
imace
o
cemu
da
se
piše.
Zato
slobodnog
novinarstva
u
Srbiji
ne
treba
da
bude,
ni
sada
ni
posle,
cega
je
i
te
kako
svestan
i
Izvor
Vlade,
koji
koristi
poslednje
dane
vanrednog
stanja
da
bi
onima
koji
bi
se
jednom
usudili
na
tako
nešto
na
vreme
predocio
šta
ga
ceka:
kompromitacija,
sramota,
izopštenje.
Nece
proci.
Nece
proci,
na
kraju,
da
precutim
ovaj
pokušaj
diskreditacije,
ne
priznajem
vam
da
ste
vi
žrtve
ovog
ubistva
i
da
vam
je
uzurpirana
uloga
žrtve
dala
pravo
na
osvetnicki
maksimum
slobode
i
minimum
odgovornosti.
Ovde
su
žrtve
jedan
covek
i
jedna
porodica,
sve
ostalo
samo
je
zloupotreba.
Nece
proci
da
budem
ucutkan
da
bi
vaše
dvoipogodišnje
kašnjenje
u
obracunu
s
mafijom
izgledalo
kao
mudar
takticki
potez.
Nece
proci,
jer,
dok
smo
nekolicina
novinara
i
ja
bili
izloženi
pretnjama,
sudenjima
i
sramoti,
dok
nam
je
pretio
smrcu
vaš
današnji
zašticeni
svedok
poznatiji
kao
„gospodin
Cume“,
mnogi
od
vas
su
govorili
kako
u
Srbiji
mafija
ne
postoji
cekajuci
12.
mart
da
budu
demantovani.
Inace,
neki
od
vas
su
ga
upoznali,
gospodin
Cume
deluje
veoma
ubedljivo
kad
preti,
onako,
lepo,
narodski:
„Batice
moj,
što
ti
to
treba
da
te
ubijem“.
Naravno,
znao
je
za
te
pretnje
i
NUNS
-
Dragan
Janjic,
predsednik
komisije
za
zaštitu
novinara
(!),
rekao
mi
je
tada:
„Mislim
da
si
ugrožen“.
Ali
su
javno
cutali.
Znala
je
i
policija,
cutala
je.
Cumetova
rec
protiv
moje!
Kada
sam
pisao
da
je
Legija
opasan
covek,
neki
od
vas
su
mu
se
divili
kao
Konanu
Varvarinu,
neki
su
ga
opisivali
kao
uzornog
gradanina.
Kada
sam
pisao
da
sa
tolikom
i
takvom
mafijom
od
cele
Evrope
možete
samo
u
Palermo,
vi
ste
izjavljivali
da
ste
s
mafijom
završili.
Ko
je
Vladin
Izvor
Razumem,
danas
bi
neki
od
vas
da
me
ucutkaju
jer
sam
svedok
da
se
sve
znalo
oduvek,
ali
da
je
rat
mafiji
objavljen
tek
onog
trenutka
kada
je
svako
od
vas
Đindicevim
ubistvom
postao
svestan
da
koegzistencije
izmedu
njih
i
vas
ne
može
više
biti,
da
ce
oni
doci
po
vas
ako
vi
ne
dodete
po
njih.
Poštujem,
makar
sa
zakašnjenjem,
ali
nece
proci.
Na
kraju,
moracu
da
vam
otkrijem
još
nešto
što
svi
dobro
znate.
Vaš
Izvor
Vlade,
mocni
covek
na
funkciji
sekretara
Biroa
za
komunikacije,
dakle
onaj
koji
je
iskonstruisao
moju
vezu
s
Tijanicem
-
slicna
prica
pojavila
se
još
prošlog
leta
u
podgorickoj
Publici,
smecu
kome
polazi
za
rukom
da
istovremeno
služi
cak
dva
režima
-
dakle
taj
dostavljac
lažnih
vesti
pred
vašim
cutanjem
zloupotrebljava
istragu
o
Đindicevom
ubistvu
u
sasvim
privatne
osvetnicke
svrhe.
Naime,
prošle
godine
sam
o
Izvoru
Vlade
objavio
nekoliko
tekstova
kao
o
coveku
koji
vrši
pritisak
na
medije
u
Srbiji,
koji
kompromituje
politicke
protivnike
i
ucestvuje
u
mnogim
poslovima
koji
nijednoj
demokratskoj
vladi
ne
služe
na
cast
.
Sa
tim
gospodinom
vec
neko
vreme
okapam
na
sudu
(krivicno
odgovaram
za
klevetu),
što
ga
nije
omelo
da
mi
vec
godinu
dana
šalje
pretnje
vrlo
maštovite
sadržine,
poput
hapšenja
i
20-godišnjeg
zatvora.
Nece
proci
ni
to,
ali
sedim
i
cekam.
Na
ovome,
znamo
to
i
vi
i
ja,
ne
može
ostati.
S
poštovanjem,
Željko
Cvijanovic
glavni
i
odgovorni
urednik
Blic
Newsa
U
Beogradu,
13.
aprila
2003.
Sajt
DSS-a,
14.
mart
PROGLAS
DEMOKRATSKE
STRANKE
SRBIJE,
13.04.2003
NE
PRISTAJEMO
Ne
pristajemo
na
zatiranje
demokratije,
gašenje
svih
reformi,
oktroisanje
ustava.
Ne
pristajemo
da
se
gradani
Srbije
ponižavaju,
da
se
gaze
mediji,
da
se
besmislicom
o
zaveri
u
kojoj
je,
navodno,
ucestvovalo
više
hiljada
ljudi,
vredaju
policija
i
vojska,
ali
i
sam
ubijeni
premijer.
Ne
pristajemo
na
zatiranje
demokratije,
gašenje
svih
reformi,
oktroisanje
ustava.
Ne
pristajemo
da
se
borba
vodi
samo
protiv
nekih
vidova
i
nekih
nosilaca
kriminala,
a
da
se
citava
ogromna
podrucja
korupcije
i
raznih
vrsta
malverzacija
i
pljackanja
Srbije
voljom
delova
izvršne
vlasti
ostavljaju
netaknutima.
Ne
pristajemo
da
mi,
koji
smo
se
najdoslednije
zalagali
za
pravnu
državu,
u
kojoj
se
poštuju
demokratske
institucije
i
u
kojoj
se
kriminal,
zahvaljujuci
reformisanoj
policiji,
valjanim
zakonima
i
poštovanom
sudstvu,
može
svesti
na
minimum,
bivamo
proglašeni
za
kriminalce.
Ne
pristajemo
na
pretnje
i
ucene,
niti
na
vracanje
totalitarnog
sistema.
Ne
pristajemo
da
2003.
živimo
u
1945.
godini.
Ne
pristajemo
da
cutimo,
jer
je
cutanje
saucesništvo
u
kršenju
Ustavne
povelje,
Povelje
o
ljudskim
i
manjinskim
pravima,
Ustava
Srbije,
medunarodnih
konvencija
i
demokratskih
normi
i
nacela.
Ne
pristajemo
da
sami
sebe
ponovo
iskljucimo
iz
Evrope.
Zato
cemo
se,
da
bismo
sprecili
zlo,
obratiti
svim
nadležnim
medunarodnim,
pre
svega
evropskim,
institucijama.
Suviše
smo
mnogo
truda
i
snage
uložili
u
promenu
režima
u
Srbiji,
da
bismo
sada
ustuknuli.
Ne
pristajemo
na
zastrašivanje
i
oduzimanje
slobode.
Na
to
nas
obavezuje
narodno
poverenje,
u
više
navrata
iskazano
na
izborima.
Informativna
služba
Demokratske
stranke
Srbije
Informativna
služba
Vlade
u
senci
DSS
Novosti,12.
mart
Neobjavljeni
delovi
intervjua
Zorana
Djindjica
-
Bojim
se
da
je
americka
administracija
tada
prakticno
radila
sve
da
oslabi
Srbiju,
a
ne
Miloševica.
Ne
shvatajuci
da
slaba
Srbija
znaci
dezintegraciju
Balkana.
Tada
su
mi
neki,
koji
su
me
slušali,
što
je
takode
karakteristicno,
prvo
rekli:
mi
nemamo
takvu
strategiju.
Da
bi
ubrzo
odstupili
i
pocinjali
da
pitaju:
a
zašto
mislite
da
to
znaci
dezintegraciju
Balkana?
Nije
dobro,
nastavio
je
Đindic,
što
su
ljudi
sa
kojima
sam
vodio
ovakav
razgovor,
ostali
isti,
Americka
administracija
se
promenila,
ali
oni
nisu.
Zato
i
u
Vašingtonu
ponegde,
možda
i
podsvesno,
deluje
kliše
da
je
jaka
Srbija
faktor
nestabilnosti,
da
može
ceo
Balkan
odvuci
u
pravcu
koji
ne
bi
bio
pod
kontrolom.
Stoga:
da
je
bolje
nad
njom
imati
kontrolu.
-U
ovom
kontekstu,
dodao
je,
secam
se
i
kako
se,
posle
oktobra
2000.
godine,
u
jednu
TV
emisiju
u
kojoj
sam
ucestvovao
-
u
Švajcarskoj
ili
Austriji
-
javila
neka
žena
koja
je
rekla:
“Vi
ispadoste
heroji.
A
šta
ce
oni
jadni
Bosanci,
Hrvati,
Rumuni,
Bugari...”
Advokatišuci
u
njihovo
ime,
još
je
dodala
nešto
u
stilu:
“Bolje
da
svi
oni
budu
zadovoljni,
a
da
vi
ne
budete...
Budete
li
vi
junaci
-
svi
ce
oni
da
budu
frustrirani,
pošto
tek
što
su
se
malo
oslobodili
vaše
senke”.
To
je
bila
poruka
koju
u
tim
trenucima
nisam
baš
najozbiljnije
shvatio.
Mislio
sam:
promenice
se
to
kroz
neko
vreme,
shvatice
se
da
je
i
Balkan
“tržište”
na
kome
svako
može
da
bude
najbolji.
Medutim,
izgleda
da
to
nije
baš
tako,
da
i
dalje
postoji
utisak
kako
mi
susede
frustriramo
svojim
ambicijama
i
brzim
snalaženjem
u
reformama.
Radio
B92,
emisija
"Pescanik",
subota
5.
april
O
SPREZI
KRIMINALA
I
RATNIH
ZLOCINA;
O
POLITICKIM
KONCEPTIMA
ĐINĐICA
I
KOŠTUNICE...
Da
li
je
Amfilohijev
govor
na
opelu
Đindicu
bio
ciljana
greška
a
ono
što
je
potom
usledilo
cin
najnižeg
moralnog
koda,
da
li
je
Đindic
politicar
koji
je
prvi
na
evropski
nacin
kao
pragmaticno
pitanje
postavio
pitanje
Kosova,
da
li
je
jedna
politicka
struja
pokušala
da
nas
podeli
po
liniji
patriota
i
izdajnika,
i
da
na
neki
nacin
postane
zaštita
ratu
i
ratnim
zlocincima...
Gosti:
Dušan
Pavlovic,
Mrdan
Bajic,
Vesna
Pešic
Domacini:
Svetlana
Lukic
i
Svetlana
Vukovic
B92:
Toliko
sam
otrovana
besom,
ocajem
i
osvetoljubivošcu
da
nisam
sposobna
iskreno
ni
da
vam
kažem
–
dobar
dan,
poštovani
slušaoci.
Đindiceva
smrt
i
ovaj
užas
u
Iraku
su
me
potpuno
dezorijentisali,
a
do
pre
dve
ili
tri
nedelje
sam
kao
i
vecina
nas
bila
ponosna
što
sam
se
dosetila
jeftine
mudrosti
-
nikome
ne
verovati,
ni
za
šta
se
ne
uhvatiti,
ništa
ne
uzimati
za
ozbiljno
-
jalova
mudrost
s
kojom
se
ne
stiže
daleko.
A
cinilo
se
kao
dobro
rešenje
da
ovo
vreme
treba
preživeti
kao
elementarnu
nepogodu,
kao
poplavu
na
primer,
trebalo
se
samo
uhvatiti
za
neku
granu
i
sacekati
da
prode
a
onda
nam
je
sve
to
eksplodiralo
u
lice
kao
bomba
sa
zakasnelim
paljenjem.
Sada
je
postalo
jasno
da
moramo
malo
i
da
mahnemo
rucicama,
da
zaplivamo.
Ako
ne,
potonucemo
potpuno
i
u
tome
ima
neceg
strašnog
i
neceg
neozbiljnog.
Poljski
disident
Kazimir
Brandis
ima
pricu
o
vozu
koji
mnogo
kasni.
On
kaže:
''Cekao
sam
voz
kao
što
se
na
selu
ceka
letnja
kiša.
Ako
sam
išta
zahtevao,
zahtevao
sam
to
od
samoga
sebe,
neku
unutrašnju
ovladanost,
mir
i
strpljenje.
Nisam
verovao
u
pravo,
cekao
sam
ne
osecajuci
se
poniženim
i
uvredenim,
ne
misleci
da
nešto
može
da
se
promeni
ili
zahteva.
Želeo
sam
jedino
da
sacuvam
licno
dostojanstvo
i
nekakvu
cast
u
odnosu
prema
mraku
i
pustoši.''
E,
ovaj
recept
za
preživljavanje
u
komunizmu
po
inerciji
smo
pokušali
da
primenimo
na
svoj
život
posle
5.
oktobra
i
gorko
smo
se
prevarili.
Dušan
Makavejev
u
intervjuu
u
listu
"Danas"
kaže
da
je
Srbija
sada
kao
udovica
koja
još
postavlja
sto
za
dvoje.
O
tome
ce
u
današnjem
Pešcaniku
i
slicnim
stvarima
govoriti
gospoda
Vesna
Pešic,
ali
pre
toga
nešto
drugaciji
tonovi.
Slušate
Dušana
Pavlovica
iz
Instituta
G17.
Gospodin
Pavlovic
se
vratio
iz
Nemacke
pre
nekoliko
dana
i
ima
problem
da
shvati
šta
je
ovim
ljudima
ovde,
zašto
placu
za
Zoranom
Đindicem.
Pavlovic:
On
je
za
mene
uvek
bio
neka
vrsta
stvarno
promoderne
Srbije,
necega
novog,
drugacijeg,
od
nacina
na
koji
je
razmišljao,
to
je
pragmatican
nacin.
Meni
je
on
dugo
bio
neka
vrsta
politickog,
ne
znam
da
li
mogu
da
kažem
idola
ali
neka
vrsta
politickog
uzora.
Mogu
da
kažem
da
je
neki
deo
moje
politicke
mladosti
on
zaista
bio
obeležio.
Bio
sam
još
student,
91,
92.
godine,
i
mogu
da
vam
kažem,
ovako
licno,
iako
sam
ja
za
poslednjih
godinu
i
po
dana
dosta
novinskih
tekstova
napisao
kritikujuci
i
njega
i
vladu,
mislio
sam
da
bi
dobro
bilo
za
demokratiju
da
na
neki
nacin
on
ode
iz
politike
ili
da
izgubi
na
izborima,
ali
nisam
ocekivao
ni
želeo
da
se
to
desi
na
ovakav
nacin.
Tako
da
mi,
onako
licno,
covek
zaista
nedostaje.
Možda
to
zvuci
malo
cudno,
ali
zaista
mi
nedostaje.
Kada
se
radi
o
tom
dilu
sa
Legijom,
sa
mafijom,
kada
vidim
šta
je
alternativa
bila
tome,
ja
još
imam
puno
razumevanja
za
to.
U
stvari,
ne
da
imam
samo
puno
razumevanja
nego
to
opravdavam.
Mislim
da
bih
ja
takode
postupio
tako
u
toj
situaciji
i
mislim
da
imam
dobre
razloge
što
bih
to
uradio.
Mislim
da
je
on
imao
dobre
razloge
što
je
to
uradio.
To
je
sve
u
redu.
To
je
ocigledno
bila
ta
vrsta
dila
gde
je
vlada
okretala
glavu.
Nije
samo
okretala
glavu
nego
se
tu
jedan
deo
ljudi
na
neki
nacin
okoristio
o
taj
dil,
to
je
bilo
nešto
što
je
mene
licno
jako
pogodilo
i
zbog
cega
sam
bio
ogorcen
na
vladinu
politiku
prema
organizovanom
kriminalu
jer
sam
mislio
da
se
to
nikada
nece
razrešiti.
Ocigledno,
u
jednom
trenutku
je
on
rešio
da
se
to
sve
prekine
i
morao
je
da
zna
kada
iz
toga
izlazi
kako
se
iz
toga
izlazi.
Nije
to
kao
–
sad
ja
izlazim
iz
bioskopa,
napuštam
film
pa
niko
nece
da
me
pita
što
napuštam
film,
to
je
moja
licna
stvar.
Moraš
da
budeš
malo
oprezniji.
Mislim
da
je
u
stvari
on
na
neki
nacin
zaustavio
taj
metak
koji
je
trebalo
da
pogodi
sve
nas,
to
je
to.
Taj
metak
je
u
stvari
vec
bio
ispaljen,
on
je
leteo
vec
4.
oktobra
ili
5.
oktobra
ujutru,
nije
bitno.
On
se
na
neki
nacin
u
stvari
namestio
kao
štit
za
sve
nas.
Zašto
je
on
to
uradio,
koji
su
bili
njegovi
motivi
da
to
uradi
–
to
je
vec
drugo
pitanje.
Da
li
je
on
to
uradio
jer
je
mislio
da
je
moralno
ispravno
i
da
je
on
covek
koji
hoce
da
se
žrtvuje,
verovatno
jedan
broj
ljudi
misli
tako,
i
to
bi
uradio
u
bilo
kom
trenutku
za
svoj
narod,
a
postoji
i
drugo,
da
je
to
bila
neka
vrsta
rizika,
vrsta
kocke.
Ali
to
nije
bila
obicna
kocka,
kao
kada
dodete
u
kazino
sa
1.000
dolara
i
izgubite
1.000
dolara
pa
cete
da
ih
zaradite.
Ovo
je
bila
neka
vrsta
ruskog
ruleta
gde
je
ulog
bio
život.
Za
razliku
od
Koštunice,
koji
je
covek
koji
nije
sklon
riziku,
Zoran
Đindic
je
bio
covek
koji
se
nije
plašio
rizika,
to
je
takva
vrsta
kocke.
Tom
objašnjenju
sam
ja
sklon.
Ja
ne
verujem
da
je
on
bio
takva
vrsta
Majke
Tereze
koji
je
bio
spreman
da
iz
moralnih
razloga
podnese
bol
za
sve
nas.
Moralna
motivacija
da
se
on
žrtvuje
za
sve
nas
bez
ikakve
reference
na
bilo
kakvu
korist
jeste
jedno
objašnjenje
koje
ja
licno
ne
prihvatam,
i
drugo
objašnjenje
je
da
je
on
za
sebe
video
šansu
da
posle
dobije
mesto
u
istoriji
kao
najveci
srpski
reformator.
B92:
Sada
nece?
Pavlovic:
Ja
mislim
da
nece,
sumnjam
da
ce
ga
dobiti.
Posle
tog
prvog
šoka
od
njegovog
ubistva,
posle
dan-dva,
došao
je
drugi
šok
a
to
je
ponavljanje
price
–
Titovim
putem.
Kada
sam
cuo
parole
tipa
–
nastavljamo
Đindicevim
putem
–
kojim
putem,
koji
je
to
put?
Ako
pogledate
privatizaciju,
nema
tu
ništa
specificno
naše.
Imate
neke
modele
privatizacije,
imate
vlade
koje
su
primenjivale
te
modele
i
posle
deset
godina
imate
neka
iskustva
ciji
je
glavni
branilac
postala
svetska
banka.
Tu
nema
nikakvih
posebnih
ideja
i
nekog
puta
za
koji
je
zaslužna
vlada
Zorana
Đindica.
Ja
sam
zaista
mislio
da
ako
smo
s
necim
završili
u
ovoj
zemlji,
da
smo
s
takvom
vrstom
glorifikacije
pojedinaca
–
''posle
Tita
Tito''
i
''posle
Slobe
Sloba''
i
''posle
Đindica
Đindic''.
Ali,
ako
dobro
percipiram
stvari,
mislim
da
se
ta
prica
vrlo
brzo
istrošila
tako
da
više
nema
ljudi
koji
daju
onakve
pateticne
izjave
tipa
Žarka
Koraca
''govorio
mi
je
pusti
detalj,
gledaj
širu
sliku''.
To
tako
pateticno
kaže
kao
da
je
sada
otkrio
toplu
vodu,
to
što
mu
je
Zoran
Đindic
rekao.
Teško
mi
je
da
zamislim,
ne
znam
zašto
bi
sada
posebno
Koštunica
gubio
popularnost.
Mislim
da
nece.
Samim
dogadajem
sigurno
nece
izgubiti
popularnost,
nece
mu
pasti
rejting.
Mislim
da
ne
bi
bilo
cak
ni
loše
da
se
vlada
malo
upusti
u
to,
da
nekom
vrstom
kampanje
pokuša,
ne
da
dovede
Koštunicu
u
vezu
sa
mafijom,
ne
verujem
da
su
te
veze
postojale,
ali
da
mu
se
na
neki
nacin
olupa
o
nos
to
što
je
on
podržavao,
recimo,
Crvene
beretke
kada
su
protestovale
u
novembru
2001.
godine,
što
se
zanimao
idejom
državnog
udara
sa
generalom
Acom
Tomicem
itd.,
i
što
je
uopšte
bio
covek
koji
je
bio
spreman
da
podrži
bilo
šta
samo
ako
je
to
bilo
kontra
Đindica
i
njegove
vlade.
Ne
bi
bilo
loše
da
se
javnost
malo
osvesti,
da
se
sruši
taj
mit
o
Koštunici
kao
legalisti.
Legalista
koji
podržava
štrajk
bezbednosnih
snaga,
to
nijedan
legalista
ne
može
da
kaže.
U
njegov
kabinet
dolaze
ljudi
s
najviših
vojnih
položaja
koji
razgovaraju
o
državnom
udaru
i
ništa,
on
tu
sedi
i
pije
zajedno
s
njima.
Ne
bi
bilo
loše
da
mu
se
to
malo
natrlja
na
nos
i
da
ukoliko
vlada
bude
bila
sposobna,
ili
ako
DOS
bude
bio
sposoban
da
to
uradi,
onda
bi
možda
mogla
ta
njegova
popularnost
da
opadne.
Ali
ja
suštinski
ne
verujem
da
ce
tu
nešto
mnogo
da
se
promeni...
Tu
postoje
efekti
neposredno
posle
atentata,
to
ce
da
traje
jedno
dva
meseca,
izbori,
ako
budu
došli,
bice
tek
u
decembru
2004.
Verovatno
bi
DOS
imao
mnogo
više
izgleda
da
obnovi
svoju
popularnost
kada
bi
odmah
raspisao
izbore.
Sada
je
došao
povoljan
trenutak
kada
se
DOS
opet
vratio
na
one
pozicije
koje
je
imao
6.
oktobra
i
to
ce
opet
da
se
istroši.
Ljudi
iz
G17
plus
imaju
neke
malo
drugacije
interese
od
ljudi
iz
DOS-a,
neke
drugacije
programe.
B92:
U
cemu
je
razlika?
Pavlovic:
Jedna
od
razlika
je
sigurno
u
kadrovima.
Ako
imate
odredene
ideje,
hocete
da
baš
neki
ljudi
to
sprovode
a
ne
neki
drugi
ljudi.
Razlozi
za
to
što
je
G17
napravio
stranku
su
jednim
delom
bili
što
su
s
vremenom
ljudi
iz
G17
Plus
poceli
da
se
osecaju
ugroženim.
S
vremenom
je
su
polako
poceli
neki
ljudi
da
se
istiskuju,
da
im
se
preti,
da
se
jednostavno
polako
uklanjaju.
Takode
je
bilo
logicno
da
je
G17
Plus
pokušao
da
na
neki
nacin
zaštiti
svoje
pozicije
tako
što
ce
sada
da
se
transformiše
u
stranku,
na
izborima
ce
imati
odredeni
broj
poslanika.
Ti
poslanici
ce
garantovati
mesta...
Imali
smo
situaciju
da
imate
jednu
interesnu
grupaciju
koja
ima
neke
politicke
ili
ekonomske
ciljeve,
ko
ima
ministre
u
vladi
a
nema
podrške
u
parlamentu
koja
ce
da
te
ministre
brani.
Kada
pogledate
ta
dva
razloga,
videcete
da
mnogo
razlika
u
stvari
ne
preostaje
–
govorim
o
DOS-u,
minus
DSS
i
G17
Plus.
Mislim
da
nije
mnogo
strašno
ni
sa
ta
dva
igraca,
ili
sa
te
dve
struje,
pa
još
da
u
sredinu
dode
i
DSS,
mislim
da
to
nije
mnogo
strašno
i
bez
obzira
na
to
kakvo
ja
imam
mišljenje
o
DSS-u
kao
reformskoj
stranci,
mislim
da
je
to
ipak
stranka
koja
je
za
demokratske
procese
znacajna.
Mislim
da
Demokratska
stranka
Srbije
nije
neka
velika
opasnost
po
demokratski
razvoj
ali,
recimo,
kada
se
vratimo
još
malo
na
Zorana
Đindica
mislim
da
je
tu
bila
obrnuta
proporcija.
On
je
bio
covek
koji
je
bio
za
reforme
institucija,
vrlo
se
zalagao
do
odredene
tacke,
ali
za
demokratski
proces
nije
baš
bio
covek
nekog
kapaciteta.
Kada
se
uopšte
gleda
lik
i
delo
Zorana
Đindica,
to
da
je
on
u
stvari
bio
neka
vrsta
modernizatora,
to
je
recimo
moja
ocena,
modernizatora
autoritarnim
tendencijama.
On
je
zaista
hteo
da
modernizuje
Srbiju,
da
sredi
poreski
sistem,
da
izvrši
reformu
državne
uprave,
da
krene
u
integraciju
sa
Evropskom
unijom,
ali
i
covek
koji
je
mislio
da
je
u
ime
tih
ciljeva
dovoljno
žrtvovati
neke
demokratske
principe.
To
nije
demokratski.
B92:
Vajar
Mrdan
Bajic.
Bajic:
Mislim
da
je
taj
trenutak
imao
neku
anticku
tragicnost
u
sebi,
to
zlo
uvek
prokleto
pobeduje,
tako
da
je
to
otrežnjenje
užasno
jako
i
nekako
su
opet
isplivali
belodani
svi
cinioci
te
naše
drame,
pokazali
su
se
u
jednoj
potpunoj
jasnoci.
Prica
sa
Stambolicem
je
nešto
što
smo
svi
znali,
svako
normalan
je
znao
da
je
ovaj
bracni
par
u
jednom
trenutku
minimalno
morao
da
izgovori
''ucinite
to
ako
morate'',
to
je
minimum,
ili
su
oni
to
baš
i
zamislili
pa
realizovali.
Ali
nekako
je
to
bilo
virtualno.
Ali
onog
trenutka
kada
se
suocimo
s
tim
kostima,
sa
tim
patikama,
pojavi
se
nesnosni
užas,
da
ce
to
prosto
morati
sada
u
svim
segmentima
da
se
desi,
da
vidimo
nakit
koji
je
nosila
ta
pevacica
zbog
koga
je
neko
ubijen...
Nadam
se
da
se
nece
zaustaviti,
nadam
se
da
to
nece
biti
samo
period
koji
smo
opet
morali
da
istrpimo
da
bismo
se
opet
vratili
u
letargiju.
Bio
sam
u
Pancevu,
radio
sam
skulpturu
za
Jugoslovensko
dramsko
pozorište
i
javila
mi
je
jedna
prijateljica,
moram
da
kažem
da
sam
apsolutno
u
tom
trenutku
pomislio
da
je
sve
to
govoto.
Niti
sam
u
nekoj
partiji,
niti
su
moji
prijatelji.
Mislim
da
je
to
jedna
zabezeknutost
koja
je
opšta
i
jedna
stvarno
realna
tuga
koju
nisam
davno
osetio
zato
što
tu
postoji
aspekt
nepravde.
Naprosto,
to
je
nepravedno.
Posle
sam
u
bunilu
nekog
gripa
sve
to
jedva
prebrodio.
Moram
da
kažem
–
iako
teorijski
–
kada
bi
mi
neko
rekao
da
sada
aminujem
vanredno
stanje,
da
mi
je
to
neko
rekao
pre
par
meseci
rekao
bih
mu
da
je
lud,
ali
sada,
kao
posledica
toga,
kada
vidite
šta
sve
isplivava,
kada
vidite
tu
kolicinu
oružja
koju
ljudi
predaju,
kad
vidite
da
u
kucama
ima
više
zolja
nego
fikusa,
onda
stvarno
ne
možete
da
verujete
i
pomislite
da
je
to
što
smo
svi
kao
poluludi
u
stvari
super
buduci
da
bi
trebalo
da
budemo
potpuno
ludi
s
obzirom
na
sve
to
okolo.
To
je
sad
ona
prica
o
Krležinoj
pušci,
koju
je
neko
imao
spremnu,
nisu
to
ljudi
cuvali
za
zimnicu
nego
su
cuvali
da
upotrebe.
I
kako
je
to
bilo
slepljeno
sa
tim
tzv.
patriotizmom,
i
kako
se
to
sad
mora
prisilno
razdvojiti.
Ne
možete
da
zamislite
kako
funkcionišu
ti
ljudi.
Kao,
okupe
se
njih
petorica
i
dobiju
po
20
godina
–
to
su
realne
životne
situacije
koje
su
oni
mrtvi-ladni
opošljavali.
Ja
ipak,
možda
i
naivno,
zamišljam
da
svaki
covek
gradi
sebi
nekakav
moralni
kod,
ne
verujem
da
iko
sebi
prizna
''ja
sam
truli
zlocinac''.
Nije
ni
cudo
što
mi
je
skocio
pritisak
nego
što
sam
se
i
razboleo,
zato
što
prica
o
tome
kako
je
jedan
narod
bio
ugrožen
i
kako
je
on
baš
zastupnik
tog
naroda
koga
su
svi
tlacili,
to
više
ne
pije
vodu
pošto
je
on
to
debelo
prekoracio.
Neko
nekoga
da
ubedi
da
je
jedan
predsednik
države
ubijen
a
da
drugi
predstavnik
države,
njegov
bivši
prijatelj,
nije
bio
obavešten
o
tome,
to
je
apsolutno
nemoguca
prica.
Njemu
sad
na
celu
piše
''ja
sam
to
naredio''.
Te
lokalne
male
price
na
kojima
ce
on
da
preskace
svedoke,
to
je
sada
šaljivo.
Mislim
da
je
to
greška
koju
smo
svi
napravili,
to
smo
svi
mi.
Ja
sam
na
fakultetu,
pa
smo
preskocili
pricu
o
tome
da
se
ponovo
postave
ta
pitanja
ko
je
došao
na
ovaj
nacin,
a
ko
je
došao
na
onaj.
Možda
smo
bili
željni
da
postanemo
kao
obicna
dosadna
Belgija
ili
Švajcarska,
da
se
borimo
za
prava
veverica
i
te
stvari.
Možda
smo
to
svi
potajno
želeli,
možda
nam
je
bilo
dosta
da
nam
se
istorija
stalno
trpa,
da
smo
mi
baš
stalno
subjekti
nekakvih
velikih
dogadanja.
Možda
smo
se
uželeli
života
porodice
Tarana.
Mislim
da
je
taj
propust
svuda
pomalo
napravljen.
Ne
delimo
ga
svi
isto
zato
što
nisam
ja
bio
u
prilici
da
držim
šefa
policije
cetiri
meseca,
ti
imaju
malo
vecu
odgovornost,
ali
samo
hocu
da
naglasim
da
smo
svi
pomalo
tu
stali.
Šta
sad,
taj
Pink,
hajde,
kao,
nema
veze,
sve
je
to
postalo
bolno
i
isto,
odnosno
tužno.
E,
sad,
opet
vidim
da
su
dosta
rešeni
neki
ljudi
iz
politickog
vrha
da
se
ta
pitanja
ponovo
postave.
Koliko
ja
vidim,
ljudi
su
mrtvi-srecni,
doživite
to
da
vas
policajac
zaustavi,
traži
vam
licnu
kartu,
stojite
deset
minuta
i
niste
besni
na
njega
–
to
mi
je
isto
potpuno
novo
osecanje.
Kad
sam
cuo
našeg
bivšeg
predsednika
Koštunicu
kako
kaže
''moglo
je
da
se
to
uradi
i
ranije'',
bio
sam
zaprepašcen
pošto
on
ne
samo
da
nikad
ništa
nije
uradio
a
kamoli
da
je
nešto
brže
uradio.
Da
ste
vi
u
jednoj
zemlji
koja
vekovima
nije
imala
jednog
prosvecenog
demokratu
i
da
imate
podršku
od
90%
ljudi
i
da
necinjenjem
ucinite
to
da
se
pocnu
bolje
osecati
bivši
julovci
i
ko
god,
i
da
to
sve
tako
iscuri,
da
dodete
do
toga
da
se
na
kraju
napravi
takav
sukob
da
posle
smrti
tog
coveka
niste
u
stanju
da
izgovorite
"žao
mi
je"
nego
odmah
pocinjete
da
pletete
nekakvu
mrežu
insinuacija,
to
nije
ništa
zakonski
merljivo
ali
mislim
da
je
to
tužno
i
neoprostivo.
Teško
mi
je
i
kad
da
spomenem
odgovornost
prema
istoriji
jednog
naroda
ali
to
jeste
propuštena
prilika
u
tom
smislu.
To
sada
citam
kao
nesumnjivo
tako,
a
imaš
punu
zemlju
ratnih
zlocinaca
i
jedini
signal
koji
ti
šalješ
je
proceduralna
zamerka
na
osnivanje
tog
suda.
Jasan
je
to
signal,
niko
nije
baš
toliko
glup
u
ovoj
zemlji
da
ne
razume
da
time
šalješ
poruku
da
u
stvari
tamo
ne
treba
ici.
Nikom
dlaka
s
glave
nije
pala,
od
gospodina
Bojica,
koji
je
uredno
na
osnovu
imuniteta
dobio
pare
koje
nije
upotrebio
na
citostatike,
koga
god
se
setite
dlaka
mu
s
glave
nije
falila.
Pa,
evo,
i
sada
posle
svih
tih
jasnih
indicija,
naš
bivši
predsednik
u
Hagu
se
žali
kako
mu
maltretiraju
porodicu.
Ma
nemoj!
Ne
nego
nece!
Nego
ce
da
ih
puste
na
miru!
Mislim
da
je
to
potpuno
jasno
politicko
ubistvo.
Cilj
tog
ubistva
je
ocigledno
rušenje
sistema,
nekakva
zamena.
Ni
u
jednoj
zemlji
obicni
kriminalci
se
ne
bave
tako
pretencioznim
stvarima
da
menjaju
sistem.
Mislim
da
prica
o
tome
da
su
to
tri
kriminalca
iz
Zemuna
nešto
smislili,
nekakvu
zaveru
koja
ima
tako
dalekosežne
ciljeve,
naprosto
je
naivna
i
to
mora
da
se
pokaže.
Cinjenica
da
istovremeno
ovoga
nema,
ovaj
odlazi,
ovaj
ceka
da
se
vrati
na
RTS,
svi
nekako
nešto
znaju,
svi
nekako
nešto
cekaju.
Taj
dan
je
zabeležen
u
mapama
i
dnevnicima
mnogih
ljudi.
Nešto
je
tu
cekano.
Mislim
da
bi
zato
bilo
užasno
važno
da
se
taj
covek
Legija
uhvati
živ
i,
kao
što
smo
nažalost
morali
da
vidimo
to
sa
Fruške
gore,
da
on
nekako
u
lice
tim
ljudima
kaže
–
ne
vi
ste
mi
to
rekli,
ti
si
mi
to
rekao,
ti
si
mi
dao
pare,
za
tebe
sam
uradio
to
i
to.
Ovu
dvojicu
su
ubili,
to
se
može
desiti,
ali
da
ne
ispadne
kao
da
se
to
sistematski
dogada
onima
koji
bi
mogli
da
znaju
ko
zna
šta.
To
ne
bih
voleo,
ne
bih
voleo
taj
šum
da
imam.
Ja
ne
verujem
u
to
ali
ne
bih
voleo
ni
da
neko
može
to
da
mi
nabacuje.
Nadam
se
da
cemo
neke
svedoke
zaista
videti
kako
saopštavaju
te
stvari,
da
se
stresemo
s
tim
nesnosnim
istinama
i
da
vidimo
kako
cemo
nekako
dalje
s
njima.
Najcrnje
vizije
su
se
ostvarile.
Da
zamislite
Madonu
koja
ima
kolekciju
zolja
i
koja
ima
kradeni
nakit
i
kradene
slike
od
toga
pa
do
ovog
nesretnog
govora
Amfilohija
Radovica
na
sahrani.
Ja
stvarno
nemam
nikakvu
sumnju
da
je
on
covek
dok
je
pisao
i
dok
je
govorio
to
što
je
govorio
znao
da
time
što
baš
on
govori
i
što
govori
to
što
govori
o
obilicevskoj
ruci,
o
iranskoj
deci
neposredno
vreda
porodicu
i
prijatelje.
To
je
ciljana
greška.
Još
biti
toliko
bezobrazan
pa
posle
toga
ubedivati
porodicu
i
prijatelje
koje
si
uvredio,
kojima
možeš
samo
da
se
izviniš,
ubedivati
ih
da
su
to
oni
nešto
pogrešno
shvatili
–
za
mene
je
to
cin
najnižeg
moralnog
koda.
Sve
se
nekako
opet
pokazalo
u
svojoj
nesumnjivosti,
u
svojoj
jasnoci,
jednostavnosti.
B92:
Meni
nedostaje
stvarno.
Bajic:
Ma
nedostaje
mi
u
svakom
smislu,
cak
i
ono
što
mi
je
možda
nekada
smetalo,
što
me
je
možda
malo
i
nerviralo,
što
sam
mislio
možda
i
da
je
onako
drmanje
na
prazno.
Ali
to
jeste
bila
vodilja
ovde,
to
jeste
imalo
jedan
smer
sasvim
odreden,
sasvim
jasan
i
sasvim
direktan.
Teško
mi
je
da
zamislim
jednog
toliko
inteligentnog
coveka
koji
ima
sposobnosti
da
vodi
ovakav
narod.
Tekst
Nenada
Prokica
koji
je
objavljen
u
''NIN-u''
izvanredno
locira
celu
tu
pricu,
to
''dragi
Srbi,
evo
sad
pa
vidite
šta
cete
dalje,
evo
još
jednom''.
On
ostaje
jedan
užasno
važan
pojedinac
u
našem
vremenu,
što
ce
se
u
njegovom
odsustvu
i
te
kako
u
nekom
smislu
osecati.
To
govorim
bez
ikakve
bojazni
da
ikoga
glorifikujem.
Prvi
put
je
ovom
narodu
kazan
jedan
jasan
politicki
stav,
nedvosmislen,
direktan,
samo
glupanu
nejasan.
Svako
je
na
svom
nivou
mogao
tu
da
procita
jednu
odredenu
poruku.
Ne
znam
da
je
to
tako
kazano,
nešto
što
se
ticalo
realnog
života
–
ljudi,
imate
jedan
život,
ucinite
nešto
i
vi
da
vam
taj
život
prode
bolje.
B92:
Naš
ambasador
u
Meksiku
gospoda
Vesna
Pešic.
Pešic:
Prvo
što
bih
htela
da
kažem
jeste
da
ne
bi
trebalo
da
se
žuri
sa
ukidanjem
vanrednog
stanja
zato
što
je
potpuno
ocigledno
da
su
službe
imale
velikog
uspeha
i
da
su
za
20
dana
pohvatale
više
kriminalaca
nego
što
je
pohvatano
za
20
godina.
Treba
da
se
prozovu
i
naše
komšije,
trebalo
bi
da
se
prozove
UMNIK
na
Kosovu,
jer
je
poznato
da
je
na
Kosovu
stecište
trgovine
heroinom,
zatim
treba
da
se
prozove
i
Hrvatska
jer
su
oni
poznati
kao
šverceri
cigareta
i
oružja,
Bosna
i
Hercegovina,
Republika
Srpska,
a,
naravno,
i
Crna
Gora
zato
što
u
stvari
mislim
da
ova
akcija
ne
može
da
se
zadrži
samo
na
našem
prostoru
nego
mora
da
bude
regionalna.
Medutim,
ono
što
verovatno
vas,
Svetlana,
više
interesuje
jeste
da
pokažemo
da
razumemo
kakva
je
to
neka
druga
linija
koju
ja
obicno
zovem
politickom
linijom.
Prvo,
mora
da
se
poveže
i
pohvata
politicka
linija
koja
je
vodila
do
vrha
bivše
vlasti,
odnosno
do
same
porodice
Miloševic.
Prvo
je
Miloševic
stvorio
potpuno
nove
službe
koje
je
trebalo
prakticno
da
vode
ratove
i
on
je
za
te
službe,
kao
što
je
svima
dobro
poznato,
selektovao
naše
poznate
kriminalce
u
svetu
i
oni
su
postali
vode
Srpske
garde
–
Arkan,
poznati
kriminalac,
zatim
Legija,
koji
je
došao
u
Crvene
beretke,
kriminalci
su
bili
ti
koji
su
u
isto
vreme
bili
povezani
sa
ratom
i
sa
ratnim
zlocinima.
Tada
je
našu
službu
direktno
vodio
Stanišic,
i
to
je
taj
deo
gde
se
kriminal
povezao
sa
ratnim
zlocinima.
Moram
da
kažem
da
se
verovatno
može
zapaziti
da
je
posle
rata
bilo
izvesnih
promena
jer
sada
se
taj
kriminalno-ratnicki
deo
vratio
na
domaci
teren
i
tu
je
nastala
jedna
nova
sprega,
pošto
više
nije
bilo
ratišta,
ona
je
preuzela
celokupnu
trgovinu
drogom,
a
tu
bih
ja
povezala
i
smenu
u
samoj
policiji
gde
umesto
Stanišica
dolazi
Rade
Markovic
–
to
se
posle
toga
naziva
porodicnom
funkcijom.
Zašto?
Rade
Markovic
je
bio
tutor
Marka
Miloševica,
on
ga
je
naucio
onim
nevaljalim
veštinama
i
sada
se
u
stvari
porodica,
vrh
vlasti,
seli
od
ratnog
kriminala
na
unutrašnju
teritoriju
i
tu
se
pocinju
sukobljavati
Marko
Miloševic
i
Arkan,
oni
se
sukobljavaju
na
internom
tržištu
i
pored
toga
se
koncentrišu
na
unutrašnje
neprijatelje.
Time
se
objašnjava
ubistvo
Stambolica,
slucaj
Ibarska
magistrala,
ubisto
Curuvije,
i
dalje.
Sada
te
iste
jedinice,
isti
ljudi,
postaju
u
stvari
naše
ubice
iznutra
i,
naravno,
nastavljaju
da
se
bogate
na
švercu
i
na
kriminalu.
Najvažnije
je
da
razumemo
da
je
u
tome
štos,
da
su
ti
ljudi
istovremeno
ratni
zlocinci,
kriminalci
i
policajci.
To
je
bio
taj
deo
naše
tempirane
bombe
na
kojoj
smo
sedeli.
Kada
se
desio
5.
oktobar,
nastala
je
jedna
komplikovana
situacija,
nova
vlast
je
uspostavljena
više
od
gore,
dok
je
citav
ovaj
aparat
o
kome
sam
malopre
govorila
ostajao
mirno
da
živi,
ti
predstavnici
za
koje
cak
i
sumnjamo
da
su
naredivali
ubistva
i
bavili
se
najobicnijim
kriminalom
i
bogacenjem,
oni
su
bili
naši
poslanici,
sedeli
u
poslanickim
klupama,
uživali
imunitet.
Mi
nismo
videli
diskontinuitet
koji
je
tu
trebalo
da
se
pojavi
i
koji
smo
na
neki
nacin
svi
ocekivali.
Ocigledno
je
da
je
politicko-kriminalno
podzemlje
u
samoj
policiji
pomoglo
taj
5.
oktobar,
iz
prostog
razloga
što
nisu
pucali
na
narod
i
smatrali
su
da
ce
se
iz
jedne
vlasti
prebaciti,
preseliti
u
drugu
vlast.
Zašto
ta
kombinacija
na
koju
su
oni
racunali
nije
mogla
da
uspe?
Nije
mogla
da
uspe
iz
prostog
razloga
što
je
naša
obaveza
bila
da
saradujemo
sa
Haškim
tribunalom
a
ta
saradnja
je
direktno
bila
povezana
sa
tim
istim
ljudima,
u
stvari
ceo
taj
kompleks
povezanosti
obicnog
kriminala,
ubica
i
ratnih
zlocinaca
je
prakticno
u
jednom.
Što
je
više
rastao
pritisak
Haškog
tribunala,
to
se
njihova
situacija
sve
više
pogoršavala
a
istovremeno
je
baš
na
tom
pitanju
nova
vlast,
koja
se
instalirala
posle
5.
oktobra,
upravo
na
tome
podelila.
Na
šta
tu
mislim?
Prvo,
mislim
na
to
da
je
jedna
grupa
iz
DOS-a
krenula
veoma
iskreno
da
se
bavi
ekonomskim
reformama,
da
pokuša
da
stabilizuje
i
oporavi
našu
razrušenu
privredu,
da
krenemo
ka
demokratiji
i
Evropi
i,
naravno,
takav
jedan
pravac
našeg
kretanja
podrazumevao
je
i
saradnju
sa
Haškim
tribunalom.
Medutim,
druga
jedna
linija
jeste
linija
koja
je
pokušala
ponovo
da
nas
podeli
po
istoj
liniji
patriota
i
izdajnika,
i
da
na
neki
nacin
postane
zaštita
ratu
i
ratnim
zlocincima.
Ja
sam
slobodna
da
kažem
da
je
prvu
liniju
simbolisao
naš
ubijeni
premijer
Đindic
koji
je
zaista
radio
danonocno
da
se
naše
društvo
promeni,
a
drugu
liniju
destabilizacije,
otezanja,
protivljenja,
odlaženja
u
opoziciju,
bivanjem
levim
smetalom
–
tu
liniju
predstavlja
Koštunica.
Mogli
smo
da
vidimo
da
je
jedna
grupacija
krenula
da
radi
nešto
pozitivno
za
naše
društvo
a
druga
linija
prakticno
nije
radila
ništa.
Ona
je
pokušala
jedino
da
destabilizuje
srpsku
vladu
i
da
je
ucini
trenutnom,
da
je
ona
diktatorska,
da
je
ona
autokratska,
da
nju
treba
destabilizovati
po
svaku
cenu
i
da
je
ce
ta
vlada
prakticno
vec
sutra
da
ode
–
i
ko
ce
da
se
vrati
na
vlast?
Vratice
se
na
vlast
patriote.
Kakav
je
uticaj
bio
te
destabilizacije?
Ta
destabilizacija
je
imala
najlošiji
uticaj
upravo
na
policiju,
da
su
i
oni
–
takvih
ima
sigurno
u
policiji
–
koji
su
hteli
da
podrže
ovu
novu
evropsku
liniju
koju
je
reprezentovao
premijer
Đindic,
na
njih
je
to
imalo
jeziv
efekat.
Covek
koji
radi
u
službi,
pa
on
nije
lud
da
podrži
i
sledi
Đindica
ako
ce
on
sutra
da
ode
jer
on
kao
neki
normalan
covek
gleda
da
zadrži
svoju
službu.
Pakticno,
Đindic
nije
kontrolisao
državnu
bezbednost
jer
da
ju
je
kontrolisao
on
bi
znao,
dobio
bi
podatke
o
tome
da
se
planira
atentat
na
njega.
Ti
što
diluju
drogu
i
što
su
pravili
milione
nisu
to
narko-dileri
nego
su
istovremeno
pukovnici
i
generali.
U
tome
je
cela
prica.
Kada
se
govori
''hajde
da
prekinemo
odmah,
šta
ce
nam
vanredno
stanje,
tu
neko
ucvršcuje
vlast'',
pa
to
je
u
stvari
neprekidni
pokušaj
da
se
prikrije
ta
veza
izmedu
rata,
ratnih
zlocina,
kriminala,
ubistava
i
službi.
To
je
bila
naša
služba,
izvinite.
Da
li
je
slucajno
kada
pomislimo
ko
je
sacuvao
Pavkovica
i
Radeta
Markovica,
ko
je
njega
sacuvao,
ko
je
njega
ostavio
da
bude
i
dalje
šef
državne
bezbednosti
tri
meseca
posle
5.
oktobra.
I
šta
su
onda
radili?
Ova
Koštunicina
linija
ništa,
nicim
se
nije
bavila
nego
Đindicem.
Izvinite,
nicim
drugim.
Oni
su
samo
pokušavali
da
saplicu
Zorana
Đindica.
Ništa
drugo
radili
nisu.
To
su
pokušavali,
medutim,
obilo
im
se
o
glavu
zato
što
jedan
normalan
i
pošten
gradanin
nije
hteo
da
izade
na
one
predsednicke
izbore
jer
Koštunica
nije
rekao
''hajde
da
ujedinimo
sve
demokratske
snage
u
Srbiji
protiv
Šešelja'',
nego
je
govorio
protiv
Zorana
Đindica.
Naravno
da
ljudi
nisu
hteli
da
mu
potvrde
tu
kandidaturu
i
da
izadu
u
dovoljnom
broju
na
izbore.
I
dobro
je
što
je
tako
ispalo.
U
stvari,
ja
bih
cak
otišla
i
dalje
–
da
je
Đindic
veoma
briljantno
u
jednom
trenutku
bio
rašcistio
tu
politicku
situaciju
zato
što
je
Marovic
postao
predsednik
nove
države
Srbije
i
Crne
Gore,
zato
što
je
uspeo
konacno
da
to
uveže
i
da
se
ta
država
proklamuje
u
skupštini
i
da
se
usvoji
ustavna
povelja,
Miloševic
je
u
Hagu,
Šešelj
je
u
Hagu,
on
je
prakticno
brilijantno
rašcistio
politicku
situaciju
a
dok
nju
nije
rašcistio
nije
mogao
da
rašcisti
stvar
u
službama
državne
bezbednosti,
vojsci
itd.
I
kada
se
analizira
ko
kakve
izjave
daje,
možemo
da
vidimo
da
je
Koštunica
i
sada,
u
poslednjim
intervjuima,
prvo
bio
protiv
vanrednog
stanja,
pa
onda
kada
je
video
da
narod
i
gradani
u
potpunosti
podržavaju
da
se
situacija
u
zemlji
rašcisti,
onda
se
donekle
korigovao
pa
je
rekao
''dobro,
razbili
smo
organizovani
kriminal,
hajde
da
ukinemo
odmah
vanredno
stanje''.
On
i
sada
neprekidno
pokušava
da
to
razdvoji
–
da
je
Hag
jedno
a
kriminal
drugo,
da
tu
izmedu
nema
nikakve
veze.
Ponovo,
i
kada
se
govori
i
o
Ivanu
Stambolicu,
ponovo
se
protura
jedna
teza
da,
eto,
on
se
raspitivao
šta
je
bilo
sa
Stambolicem,
ja
verujem
da
je
to
i
cinio,
ali
odmah
se
nekako
u
drugoj
recenici
dodaje
''pa,
uostalom,
on
je
bio
clan
Miloševiceve
partije'',
pa
onda
kaže
kako
su
to
ljudi,
eto,
iz
jedne
iste
partije,
kako
je
i
Stambolic
proganjao
ljude,
kako
su
i
onda
nestajali
ljudi,
pa
onda
na
kraju
nekako
treba
da
izvedemo
zakljucak
da
se
tu,
naravno,
radi
o
tome
da
su
se
neki
komunisti
izmedu
sebe
pobili.
To
je
otprilike
ono
što
ja
pokušavam
da
objasnim,
da
se
stalno
pokušava
da
se
jedna
naša
realnost
koja
je
nastala
sa
pojavom
Slobodana
Miloševica
kao
jednim
potpuno
novim
fenomenom,
jednom
potpuno
novom
politikom,
da
se
to
zabašuri
i
da
se
sve
stavi
u
jedan
koš,
da
se
kaže
to
su
bili
nekakvi
komunisti
a
posle
tih
komunista
sam
došao
ja
kao
patriotske
snage,
a
ne
vidi
se
da
su
prakticno
te
patriotske
snage
bile
i
pre
toga
na
vlasti.
Možda
je
bilo
veoma
dobro
što
se
na
neki
nacin
uspelo
da
predsednik
tadašnje
Jugoslavije
Koštunica
ne
bude
izabran
za
predsednika
Srbije,
jer
nastavak
ove
linije
o
kojoj
govorim,
patriotske
snage,
cekale
su
da
on
bude
izabran
za
predsednika
i
da
ponovo
na
taj
nacin
dodu
patriotske
snage
na
vlast.
S
druge
strane,
šta
je
radio
Đindic?
On
je
sve
vreme
pokušavao
da
na
neki
nacin
otkloni
taj
politicki
pritisak
koji
je
dolazio
od
DSS-a
i
da
pokuša
da
nas
na
izvede
na
nekakav
put,
i
on
je
u
stvari
sve
one
tzv.
patriotske
teme
preuzeo
na
jedan
vrlo
efikasan
nacin
zbog
cega
mislim
da
su
gradani
potpuno
shvatili
šta
je
on
radio.
On
je,
recimo,
na
jedan
potpuno
nov
nacin
postavio
pitanje
Kosova.
Tu
nije
bilo
više
price
o
600
godina,
caru
Lazaru
i
ne
znam
cemu,
nego
je
to
bez
te
terminologije
na
jedan
evropski
nacin
postavio
to
pitanje,
kao
jedno
pragmaticno
pitanje
koje
ako
hocemo
da
napravimo
modernu
srpsku
državu
to
pitanje
treba
da
rešimo.
Zatim,
ono
u
šta
se
Koštunica
kleo,
Srbija
i
Crna
Gora,
on
ce
sacuvati
tu
zajednicu,
pokazalo
se
da
je
on
poceo
da
saplice
tu
zajednicu
–
i
opet
je
to
morao
da
uradi
Đindic.
Sve
su
to
gradani
videli
–
ko
je
obavljao
sve
te
poslove
a
ko
je
saplitao
obavljanje
tih
poslova.
Mora
da
se
rašcisti
ta
veza
izmedu
ratnih
zlocina
i
kriminala,
onoga
što
je
bila
služba
i
politickih
vrhova,
pre
svega
imam
u
vidu
bivšu
vlast,
i
da
se
pohvataju
nalogodavci.
Ako
se
to
ne
završi
i
ne
istera
u
ovom
momentu,
cini
mi
se
da
cemo
ponovo
da
vucemo
neki
mrak
ili,
što
bi
rekao
naš
premijer
Đindic,
nekakvog
osmog
putnika.
Sad
nam
je
situacija
da
stvar
isteramo
do
kraja
i
da
zaista
krenemo
napred,
a
ja
verujem
da
ima
mnogo
nade
da
ce
tako
i
biti.
Tog
jutra
u
Meksiku
kada
sam
cula
da
je
ubijen
Zoran
Đindic,
ne
znam
da
li
mi
je
bilo
nekada
u
životu
teže.
Bila
sam
u
potpunom
šoku
i
u
potpunom
ocajanju.
Clanak
koji
sam
pisala
za
"Danas"
zaista
sam
u
suzama
pisala
sve
vreme,
i
mogu
da
vam
kažem
da,
evo,
koliko
je
vec
prošlo
vremena,
ja
budim
s
tim
da
je
Zoran
ubijen
i
da
ga
više
nema
i
tu
cinjenicu
ne
mogu
da
prihvatim.
Jednostavno,
prošlo
je
neko
vreme,
nije
mi
bio
rodeni
brat,
bio
mi
je
prijatelj
i
saradnik,
ali
ne
mogu
da
ga
prežalim,
jednostavno,
ne
mogu
da
zamislim
da
njega
više
nema
i
ono
što
me
je
užasno
potreslo
i
ohrabrilo
jeste
to
što
sam
tada
ja
ovde
u
Meksiku,
kada
sam
se
tako
osecala,
odjedared
osetila
da
sam
pripadnik
celog
tog
našeg
društva,
kada
sam
videla
kako
su
to
naši
gradani
doživeli,
i
kada
sam
videla
one
povorke,
i
kada
su
se
moji,
iz
moje
porodice,
javili
da
kažu
kako
im
nije
uopšte
bilo
važno
da
li
su
oni
blizu
ili
daleko
u
toj
povorci
–
jednostavno,
niko
nije
hteo
da
izostane
i
da
ne
bude
tamo
–
ja
sam
onda
još
više
pala
u
žalost,
ali
istovremeno
sam
pomislila
''pa
zar
to
nije
neki
putokaz
za
nas?''.
Zar
ti
naši
gradani
nisu
pokazali
koliko
su
osetili
taj
trenutak,
koliko
su
shvatili
šta
je
za
nas
znacio
Zoran
Đindic
i
to
su
tako
dobro
razumeli,
da
smo
imali
jednog
brilijantnog
politicara
koji
je
stvarno
pokušao
nešto
da
ucini
za
Srbiju
i
za
sve
nas.
To
svoje
stanje,
to
kako
sam
se
ja
osecala
u
Meksiku,
da
se
sa
nekom
grudvom
ujutru
budim
i
ležem
i
da
sanjam
sve
to
neprekidno,
imam
utisak
da
to
osecanje
delim
sa
našim
gradanima.
Ja
sam,
Svetlana,
najviše
volela
da
kažem
da
za
mene
to
još
nije
prošlo,
da
nikako
ne
mogu
da
doživim
da
je
to
naša
istorija,
ubistvo
premijera
Đindica,
nego
da
je
to
još
uvek
naš
taj
isti
dan,
i
da
mi
veoma
teško
možemo
da
ga
smestimo
i
ocenjujemo
na
nekakav
realan
i
istorijski
nacin
zato
što
smo
još
emotivno
sasvim
potreseni
i
nismo
se
povratili.
Ta
cinjenica
je
možda
neka
moja
nada
za
ovu
situaciju
koju
sam
pokušala
da
objasnim
i
objašnjavam
ovako
izdaleka,
više
analiticki
da
vidim
ko
je
ko
i
ko
je
šta
radio,
ali
to
osecanje
ce
i
dalje
da
nas
vodi.
I
naravno,
ja
imam
poverenje
u
ljude
koji
su
sada
na
mestu
Zorana
Đindica
zato
što
ce
i
oni
na
toj
emociji
svih
nas
da
vode
dalje
i
da
upravljaju
državom.
Zoran
Đindic
radi
i
posle
smrti.
To
kad
kažem
opet
se
užasnem
da
njega
nema,
zaista
on
radi
i
dalje,
to
je
ta
njegova
neverovatna
energija.
Jer
da
se
ne
varamo,
mi
smo
malo
lencuge,
mi
smo
ljudi
koji
volimo
da
zapustimo,
mi
više
volimo
da
sedimo
i
da
preklapamo,
ali
Zoran
nije
bio
takav,
pa
eto,
i
posle
smrti
on
radi
za
nas.
Svi
smo
se
nekako
probudili,
svi
smo
se
trgli.
Evo,
samo
da
vam
u
šali
kažem,
pošto
je
Meksiko
država
koja
ima
mnogo
kriminala
i
on
je
povezan
takode
sa
državnim
organima,
ali
to
je
tradicija
Latinske
Amerike,
kada
prate
šta
sada
rade
naše
službe,
oni
meni
kažu:
da
li
može
malo
srpska
policija
da
dode
kod
nas?
Ne
samo
ovo
što
smo
do
sada
uradili
nego
i
što
cemo
tek
da
uradimo,
mislim
da
mora
da
se,
baš
onako
kako
bi
to
i
Zoran
radio,
napravi
jedan
vrlo
konkretan
plan
i
kada
se
obustavi
vanredno
stanje
kako
cemo
dalje
da
radimo,
da
nam
se
od
te
bombe
na
kojoj
smo
sedeli
ni
delic
više
ne
vrati
posle
toga.
Jeste,
žalosno
je
kad
to
kažemo,
mi
smo
se
osvestili
i
to
je
postala
jedna
nova
šansa,
drugo,
ljudi
su
poceli
drugacije
da
misle
o
tome
ko
je
ko
u
toj
politici,
šta
je
bila
u
stvari
prava
uloga
Slobodana
Miloševica
i
njegove
žene.
Sve
se
to
sada
razotkriva
i
sve
je
to
proizvela
Zoranova
smrt,
pa
je
proizvela
i
neku
nadu
da
cemo
zaista
u
buducnosti
živeti
bolje
i
da
ce
Srbija
da
se
sredi
i
da
postane
jedna
normalna
i
moderna
država.
Ali,
eto,
cena
je
ogromna
i
svi
smo
je
svesni,
i
necemo
dozvoliti
da
ta
cena
''pojeftini''
i
da
ona
više
nema
taj
pozitivni
uticaj
na
nas
koji
ima
sve
vreme.
hronika
vesti (arhiva)