Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Nikola Tanasić

Handke protiv "istine" (I)

Handke kao balkanizovani element u Evropi

Peter Handke, nakon svih ovih godina, polako je postao tipično balkanski fenomen. I kao svi tipično balkanski fenomeni, beskrajno kompleksan i rafiniran, u toj svojoj filigranskoj složenosti postao je zamoran, zbunjujući i iritantan za sve dobre poznavaoce balkanskih pitanja na zapadu, pa je tako prosto preskočen i bačen u jednu od dve korpe u kojima inače završavaju sva balakanska pitanja. Takođe, poput svih ostalih tipično balkanskih fenomena, Handke je ocenjen i kao opasan, onako kako su obično ocenjivane balkanske države, političo-istorijski procesi i kultura, pa su tako Evropa i svet pohitali da se zaštite i od Handkea onako kako su se uvek štitili od balkanskih država i balkanskih prilika – ponekad prevaspitavanjem, ponekad interperetacijom, a najčešće izolacijom. Ali ono po čemu cela priča o Handkeu, toliko prepričavana u poslednjih nekoliko meseci, nalikuje svim ostalim pričama sa Balkana, a pre svega onim iz bivše Jugoslavije, jeste to što ona ima jako duboke i davne izvore i korene, koji se vijaju decenijama i vekovima unatrag, što je pohranjena u spletove uzroka i posledica teško razmrsive i za same Balkance, ali se istovremeno u očima svetskog javnog mnjenja vrlo jednostavno svodi, u uzrocima, načelima i objašnjenjima, na Slobodana Miloševića.

I zaista, za zapadnjaka vaspitanog na sredstvima javnog obaveštavanja, „slučaj Handke“ samo je još jedna efektna ilustracija ustanovljene i univerzalne istine da je, kada su stvari Balkana u pitanju, „Milošević kriv za sve“. Kako je vlastitim diktatorstvom, mizantropijom i prosto zloćom postao proizvođač i vinovnik kratke reprize dvadesetog veka u Jugoslaviji '90-ih, tako je vlastitom smrću, tim poslednjim političkim udarom na sve ono što se u civilizovanom svetu smatra vrednošću, uspeo da zamuti i jednu neprijatnu aferu u kojoj je Evropa, nevoljno i nezasluženo, pokazala svoje drugo lice. I to upravo u onom domenu u kome je neprikosnovena – proslavljenoj evropskoj kulturi.

Sve instrumentalizacije Handkea

„Aferi Handke“ možda je najbolje prići sa stanovišta koje je najmanje diskutabilno, bar utoliko što se sa njime složilo najviše različitih učesnika u raspravi, a donekle i pisac sam. Naime, kaže se da je Peter Handke, proslavljeni austrijski spisatelj i jedno od prvih pera savremene književnosti pisane na nemačkom jeziku i uopšte, izmanipulisan. Kime? U koju svrhu i zašto? Tu se mišljenja razilaze, i kroz ilustracije različitih manipulacija dolazi se do različitih slika Petera Handkea. Osvrnućemo se na njih hronološki.

Prva , i svakako najizvikanija manipulacija Handkeom dogodila se njegovim (svojevoljnim) prisustvom na sahrani bivšeg predsednika Srbije i SRJ, ali večnog balkanskog kasapina. Za šarenilo ličnosti koje su prodefilovale pored kovčega prve zvezde Sheveningenskog pritvora, ljudi sakupljenih sa svih strana geografskog i ideološkog sveta, od nacionalista do socijalista, od boraca za državu i nacionalni integritet do pobornika univerzalne pravde i istine, od ogorčenih nad ugrožavanjem prava jednog naroda, do onih koji se bore za ljudska prava uopšte – za taj zbrda-zdola sakupljeni vašar emocija i ideologija, zajednički imenitelj koji je istoga dana isplivao na površinu bio je „pristalice Miloševića“, a kada su u pitanju gosti iz inostranstva, „prijatelji Srbije“. Koliko je zastrašujuća pomisao da Milošević ima „pristalice“, a u njemu oličena Srbija „prijatelje“ nema potrebe isticati – o tome je mnogo rečeno, i nad time se dovoljno čudilo. Ali budući da sam Handke, prisutan i istaknut na sahrani, nikada sebe ne bi okarakterisao „pristalicom Miloševića“, niti bi to učinili ljudi koji ga poznaju, on je, dakle, istupajući na sahrani u takvoj jednoj ulozi očigledno bio „instrumentalizovan“.

Opet se postavlja pitanje, kime? Dobronamerniji poznavaoci balkanskih pitanja rekli bi da su za to krivi sami Miloševićevi sledbenici, koji su od sahrane svoga Vođe načinili ideološki primamljiv mamac za inače sluđenog i dezorjentisanog pisca, sklonog prosrpskom delovanju. Neki od Handkeovih branilaca na zapadu pozvaće se na isto – pisac je zbunjen i emotivan, prema vlastitom priznanju ne razabire jasno istorijske i političke istine od neistina, stoga je savršena meta za smutljivce i manipulatore koji su ga, posluživši se njegovim vrlo neodređenim osećanjem „nepravde“, namamili u Požarevac ne bi li celoj manifestaciji dali što većeg odjeka.

Negacionista i srpski fašista

Međutim, ljudima koji se dobro razumeju u balkanska pitanja, a među njih spada i upravnik pozorišta Komedi fransez, nije promaklo da je Handke na sahranu došao svojom voljom, da je, s obzirom na okolnosti, počinio ne privatni, već politički gest i da za to niko ne može snositi odgovornost osim njega. A budući da je taj politički gest istovremeno bio skandalozan, nemoralan i anticivilizacioni, Handke je proglašen za nepodobnog kako u Komedi fransez, tako i u mnogim knjižarama širom Evrope, a povrh svega u gradu Dizeldorfu, kao laureat prestižne Hajneove nagrade. O svim reperkusijama ove političke nepodobnosti takođe se dosta žučno i detaljno raspravljalo i kod nas i u Evropi, tako da u detalje ne treba ulaziti. Vredi samo skrenuti pažnju da je pred sudom istine Handke kriv za podršku srpskom fašizmu oličenom u Slobodanu Miloševiću i masakru nad hiljadama i hiljadama nedužnih civila u Srebrenici, i da se, zajedno sa značajnim brojem građana Srbije (čast šačici izuzetaka koji su šarenim balonima svetu stavili na znanje da i u Srbiji ima onih koji istinu znaju) za tu opciju otvoreno izjasnio. Pored neprijatne činjenice ove negacije očiglednog, a koja je bila tema većine autora koji su nakon sahrane napadali Handkea, na površinu je takođe izronila ništa neprijatnija i nemilija činjenica cenzure u samim nedrima slobodne Evrope. Bez razmatranja ostalih argumenata na ovu temu, vredi samo još jednom skrenuti pažnju na izvanrednu orvelovsku vratolomiju Bernara Anri-Levija koji je istakao da je cenzura nikada ugušenog srpskog fašizma korisna po društvo, budući izrazom vlastite političke samosvesti cenzora i njegove veštine razlikovanja dobra i zla, pa samim tim i demokratskom tekovinom – ali dotle, dokle god se obavlja diskretno i ne privlačeći mnogo pažnje na sebe. Upravnik Komedi fransez pogrešio je, ne skinuvši, već stavivši Handkea na repertoar, a gradske vlasti Dizeldorfa trebalo je da više vode računa o tome kakve ljude postavljaju za žiri, umesto što su se onako nezgrapno doveli u sramotnu situaciju kompromitovanja nezavisne institucije i kaljanja ugleda evropskih kulturnih vrednosti, sve na radost „malih Miloševića“ u Srbiji.

Ova prespektiva, bar prema samim Handkeovim rečima, predstavlja drugu manipulaciju njime, koju su, naspram „Miloševićevih pristalica“, učinili zapadni mediji. Prikazujući pisca ga kao fašistu i revizionistu u dobrom boljševičkom smislu (u tom smislu vredi imati na umu odbranu tekovina revolucije koja je srušila Berlinski zid, a više od deset godina kasnije oslobodila i Srbiju tiranije i represije, kao i ponosito pozivanje Handkeovih kritičara na stavove Ž. P. Sartra o „angažovanoj književnosti“, koju će sami čitaoci odbaciti ako zastupa retrogradne stavove i neprihvatljive ideologije), oni su, na njegovu veliku žalost i razočaranje, ignorisali sve što je javno govorio, a pogotovo sve što je napisao i objavio, da bi ga prikazali onakvim kakav im odgovara da bi održali i učvrstili svoju istinu o Jugoslaviji.

Handke dva puta među Srbima

Pored ove dve ključne manipulacije, svakako vredi pomenuti još dve . Pre svega, za sve one Srbe koji se osećaju pogođeni vlastitom slikom u prikazima istorijske istine o ratovima na Balkanu, koji su poniženi i ozlojeđeni zapadnim licemerjem, koji nemaju pravo na pravdu, o čijim je žrtvama „neumesno govoriti“ (Anri-Levi) i kojima su uopšte dekretom oduzeta sva ljudska prava budući da su na istorijskoj sceni definitivno zacementirani kao neljudi – Handke je za njih neka vrsta heroja, Prometeja koji biva okovan i mučen jer je i njih blagoslovio svetlošću istorijske pravde. On odbacuje medijsku hajku protiv srpskog naroda, on otvoreno progovara i o masakrima nad Srbima i beskompromisno ove brani kao žrtve, a ne vinovnike balkanskih ratova '90-ih, on raskrinkava nezavisne zapadne medije kao fabrike laži, neistina i poluistina usmerenih protiv srpskog naroda, a međunarodne institucije i NATO kao najveće zločince jugoslovenskog ratišta. On je neko ko govori onu drugu priču , pripoveda onu drugu povest, i bez obzira na politiku, lične ili društvene ciljeve, čini to samo zato što je to istina . Srbi ne postoje, za njih u svetu nema mesta – a Handke je na to skrenuo pažnju i protiv toga digao svoj glas i pero. Veliki broj Srba to ceni, a to je, izgleda, cenio i veći broj članova žirija koji su mu dodelili Hajneovu nagradu, obrazlažući da Handke stopama velikog pesnika „sledi put ka otvorenoj istini“ i odbacuje „ritualno objavljeno mišljenje“.

Međutim, neki drugi Srbi, koji i sami sebe vide kao „druge“, ustali su protiv još jedne manipulacije, istina, ne Handkeom, već Srbijom, i uopšte, njima, koji jedini polažu pravo da se Srbijom zovu, budući da su jedini pravi naslednici revolucije koja je raskrstila sa svim onim uz šta se Handke svrstao , koji su spoznali istinu koju Handke odbacuje i prigrlili svet u kome za Handkea i one „prve“ Srbe nema mesta. Više nego simbolično, glas je digla Biljana Srbljanović da kao Srpkinja i velikan evropske književnosti potvrdi kako Handke, ako je bio žrtva instrumentalizacije, to nikako nije mogao biti u zapadnim medijima, koji su kao i obično stvari ispravno stavili na svoje mesto, neoprezno samo označivši Handkea kao „prijatelja Srba“. Srbljanovićka, ne svojom krivicom Srpkinja, možda uplašena da nadolazeći Anđeo Smrti neće videti šareni balon na njenom dovratku, požurila je da istakne da Handke nije njen prijatelj, već prijatelj tiranina Miloševića, te da je besmisleno izjednačavati „Srbe“ sa „Miloševićem“, kako bi to imalo za posledicu da ova spisateljica tada ne bi bila prijatelj Srba, pa čak i da bi se morala stideti svoga prezimena. U tom smislu, ona je sa pravom na zapadu uzeta kao autoritet, ne samo zato što istinu o Srbima i Srbiji zna bolje od Handkea (što je ne jednom dokazala situacijama kada je za to bila potrebna izuzetna hrabrost i predanost istini), već i zato što je, budući sama vrhunskim spisateljem, mogla Austrijancu da odrekne pravo na umetnički imunitet i politički idiotizam.

nastavak teksta

 

 
 
Copyright by NSPM