Reakcija na tekst Zorana Ćirjakovića: Izazov demokratskog "Hamasistana"
Siniša Stefanović ODGOVOR NA „IZAZOV DEMOKRATSKOG HAMASISTANA“
Budući da je g. Ćirjaković na osnovu nekoliko tekstova objavljenih tokom poslednjih desetak dana izneo niz vrednosnih sudova, što svojih što preuzetih, i da je to u skraćenoj formi objavio ugledni NIN osećam se pozvanim da se prihvatim analize, za ovu priliku tek malog, ali veoma indikativnog dela teksta i pojedinih pitanja koja se njime otvaraju. Nameravam, naime, da ukažem samo na neke od problema koje taj tekst neadekvatno prikazuje. Ovom prilikom ne bih da ulazim u osnove i kontroverze politike proširenog Bliskog istoka. To je tema od koje ne bežim, već zahteva zasebnu i znatno obimniju raspravu od teme ovog priloga.
REČ - DVE O NAČELIMA
Pišući o pobedi Hamasa na izborima za Zakonodavni savet Palestinske autonomije u kontekstu američke regionalne ideološke ofenzive g. Ćirjaković tvrdi, citiram, « Cena ove borbe biće još veća ako SAD nastave da izjednačavaju Al Kaidino bezumlje sa Hamasovom borbom koja – čak i kada je nesumnjivo teroristička – ipak predstavlja reakciju na neprihvatljivo nehumanu okupaciju .»
Zadržimo se na drugom delu ove rečenice, preciznije na nizu borba – teroristička - reakcija na neprihvatljivo nehumanu okupaciju .
Na prvom mestu valja istaći da je civilizovan svet terorizam kao sredstvo borbe, bilo koje i bilo s kojim ciljem, proglasio neprihvatljivim. To se naročito odnosi na tzv. bombaše-samoubice koji baš i nisu sasvim šiitski, islamskom revolucijom motivisani fenomen. Palestinci su takve akcije, premda ne ekplozivnim pojasevima i torbama već puškama i ručnim granatama, provodili naročito nakon juna 1967. godine, vazda sa istim ciljem: naneti što bolniji udarac Jevrejima uništavanjem što većeg broja civila. Takve akcije sprovođene su upadima iz Jordana ili Libana; danas se pokreću iz Palestinske autonomije.
Pokazivati razumevanje, makar i u naznakama - „ ipak predstavlja reakciju na neprihvatljivo nehumanu okupaciju“ - znači u najmanju ruku selektivan odnos prema fenomenu koji tišti najznačajnije države današnjeg sveta, uključujući i arapske. Nikada nije suvišno naglasiti da bi se istom logikom moglo gledati i na ubivstvo Alda Mora, na Karlosa, 9/11, čečenske napade na pozorišta, metro, školu u Beslanu, na civile muslimane širom Iraka, da ne nabrajam dalje. Ne postoji legitiman terorizam: to je načelo. Relativizovanjem terorizma u članku objavljenom u uglednom center - right nedeljniku ili prikazivanjem vladajućeg američkog predsednika Džordža Buša osvajačem nalik Hitleru i Aleksandru Makedonskom ( sic !) kako je to prema sirijskom propagandnom obrascu u nedelju 4. decembra 2005. u komentaru objavljenom u poluzvaničnoj Politici učinio Boško Jakšić, Srbija se svrstava uz režime i pokrete od kojih zaziru i umerene arapske zemlje.
HAMAS, UKRATKO
Za razumevanje prirode i delovanja Hamasa zgodno je početi od fenomena bombaša-samoubica oba pola. Da bi se razumeo potrebno je da se naročita pažnja obrati na činjenicu da se «lutajuća pametna bomba» stvara, a ne kupuje. Potrebna je adekvatna priprema javnosti da bi nekome takva ideja uopšte pala na um i da bi takva osoba, kada joj luda ideja jednom sazri, bila od infrastrukture vrbovanja prepoznata, kontaktirana i adekvatno upotrebljena. Nju preuzima takozvani hendler , rukovaoc, osoba koja će psihološki pripremiti šahida , mučenika glave napunjene obećanjima o raju. Potrebno je, takođe, eksplozivno punjenje koje, radi maksimiziranja efekta, sadrži zarđale eksere i opiljke. To iziskuje specifičnu veštinu rukovanja eksplozivima, dakle potreban je tzv. inžinjer . Te poslove ne rade amateri. Neophodna je i logistička mreža: ciljevi se osmatraju dugo i biraju pažljivo (autobuske stanice, diskoteke, kafići i picerije, tržni centri, autobusi u određeno doba dana na određenim linijama, vrtići), utvrđuje se lista alternativnih, organizuje se prebacivanje u Izrael i prevoz unutar njega. U optimalnim okolnostima napad je dvostruk: kada žrtvama stigne pomoć i okupe se radoznalci aktivira se još jedno punjenje.
U slučaju Hamasa nemoguće je govoriti o tajanstvenim militantnim ograncima za koje se veruje da su pod sirijskim i iranskim uticajem kao što je neadekvatno, da bi ga se uguralo u obećanje moguće solucije, porediti ga sa Šin Fen i IRA. Hamas je čvrsto organizovana, strukturirana i disciplinovana organizacija što uostalom pokazuje zatišje (ne primirje) prema Izraelu kojeg su uspešno održavali kada im je to odgovaralo i kada su se na njega obavezali, formalno od marta prošle godine. Tzv. vojno krilo Hamasa je terorističko-gerilska formacija Izz al Din al Qassam , nazvana prema jednom od vođa arapskih dobrovoljaca učesnika u arapskim neredima u vreme Mandatne Palestine. Upravo zatišje koje se održava već celu godinu uprkos izraelskim napadima na viđene hamasove teroriste pokazuje čvrstinu subordinacije terorističkih izvršioca tzv. političkom vođstvu.
Činjenica je da se glava Hamasa nalazi u Damasku pod zaštitom Iranu savezničkog režima, ali to ne znači da Sirija, kao u slučaju pojedinih sekularnih palestinskih frakcija, vodi glavnu reč. Iran neposredno kontroliše Palestinski islamski džihad, dok sa Hamasom ima radne odnose utvrđene i pomognute nepoznatim iznosom supsidija dodeljenih prigodom posete rahmetli Šeika Ahmada Jasina 1998. godine.
Za razliku od Hamasa, koji se tokom priprema za izbore u povremenim terorističkim napadima služio Palestinskim islamskim džihadom, Fatah pod Mahmudom Abasom (Abu Mazen) i Ahmadom Kuerijom (Abu Ala), tokom 2005. godine nije bio u stanju da kontroliše vlastite militante i milicije PA koje su postupale kako im se u datom trenutuku učini podesnim, niti je razvrgao operativne veze hamasovih Izz al Din al Qassam sa fatahovim Tanzim i Mučenicima Al Akse . Umesto odlučnih akcija protiv anarhije i korupcije koje su u glas zahtevale i na svaki način bile voljne da pomognu članice kontakt grupe, Egipat i Jordan, u godini u kojoj je Izrael bio zabavljen samim sobom i voljan da pomogne, rukovodeća dvojka težila je svepalestinskom kompromisu, izvrgavši podsmehu palestinske ulice svoje oslonce i njihove naoružane pristalice, Muhameda Dahlana u oblasti Gaze, Džirila Radžuba na Zapadnoj obali i Marvana Bargutija u izraelskom zatvoru.
S druge strane, govoreći o mreži socijalnih institucija Hamasa, ne treba gubiti iz vida je da upravo Hamas presudno doprineo rastu siromaštva među Palestincima bombaškim kampanjama koje unutar Izraela vodi od 1996. godine. Pod tim uticajem Izrael je počeo da palestinsku radnu snagu zamenjuje tajlandskom, filipinskom i kineskom kao što je tokom Druge intifade pod daljim terorističkim napadima za njih skoro potpuno zatvorio, i zatvara, tržište radne snage. Više od stotinu hiljada ljudi ostalo je bez osnovnog i za palestinske prilike neuporedivo izdašnog izvora prihoda. Istovremeno, Hamas je vešto iskoristio nemoć PA da spreči pljačku darovanih investicionih i humanitarnih fondova preuzimajući u sve većoj meri socijalne funkcije koje je inače trebalo da zadovoljava na zapadnim načelima formirana protodržava: dokazalo se da je ispunjavanje jedne od pet najprečih islamskih dužnosti, milosrđe i udeljivanje nejakima, znatno efikasnije ukoliko se u njega ne unose zapadne, apriorno korumpirajuće i neprijateljske novotarije. Ne zaboravimo ovom prilikom da naglasimo da je prirodni priraštaj stanovništva u oblasti Gaze, Hamasovoj tvrđavi, svetski rekord sa 4.3-4.5%.
O OBLASTIMA PALESTINSKE AUTONOMIJE I OKUPACIJI
Termin neprihvatljivo nehumana okupacija je sasvim neadekvatan izraz. Što se Hamasa tiče, samo postojanje bilo kakvog Izraela okupacija je zemlje na koju je proširena svetost Jerusalima kao mesta Muhamedovog uspeća samog. Prema Hamasovom shvatanju istorije, zemlja između Jordana i mora nije obećana Jevrejima, potomcima Jakovljevih sinova. Avraham (Ibrahim) je, tvrde, prvi musliman, kao što su muslimani i Solomon (Sulejman) i David (Daud), dok je jevrejski Hram prva džamija podignuta u nadahnutoj anticipaciji mesta Muhamedovog uspeća. Oslobađanje te islamske zemlje od jevrejske ili bilo kakve kaurske vlasti verski je cilj i obaveza, kako stoga što je islamska umma nedeljiva tako stoga što je Jerusalim prvi pravac molitve, kome se okretao i sam prorok.
Ukoliko se pod neprihvatljivo nehumanom okupacijom u ovom slučaju podrazumeva stanje stvari u oblastima preko Zelene linije iz 1949/1967. godine uvedeno nakon bombaškog napada Hamasa na Erev Pesah (pashalna večera) u Hotelu Park u Netaniji u proleće 2002. godine, onda imamo racionalnog osnova da, sagledavajući uzroke i posledice delovanja Izraela, razmotrimo valjanost te tvrdnje.
Da podsetimo da je Druga, oružana intifada počela septembra 2000. Šta je Ehuda Baraka moglo da spreči da oblasti okupira i isparceliše, na primer, nakon linča dvojice rezervista koje je rulja izvukla iz policijske stanice u Ramali i rastrgla u oktobru 2000, ili Ariela Šarona nakon napada na diskoteku Delfinarijum u Tel Avivu jula 2001? Nečija vojna sila, pretnja ekonomskim sankcijama? Šaronova reokupacija oblasti ustupljenih Palestinskoj autonomiji tokom godina Oslo procesa (više od 30% teritorija sa oko 90% ukupnog palestinskog stanovništva) provedena je tek nakon što je aferom „ Karin A“ januara 2002. nesumnjivo utvrđeno da je vlast Jasera Arafata (i on lično) direktno umešana u terorističke akcije i da za to od Irana prima pomoć u materijalu.
Da li se novčano, motivaciono i moralno neverovatno skup sistem mera održava tek zato da bi se kažnjavali nevini Palestinci? Svrha kontrolnih punktova i ograničavanja slobode kretanja je da se terorističke ćelije lokalizuju da bi bile sprečene da provode akcije, da bi bile pohapšene (što milicije Palestinske autonomije nisu činile uprkos obavezama iz ugovora sa Izraelom i najjasnije izrečenim parametrima iz Bušovog govora juna 2002 i kasnije definisane Mape puta), odnosno uništene što Izraelci čine ukoliko ne mogu da ih pohvataju upotrebom specijalno obučenih jedinica (npr. „Duvdevan“ ). U tom smislu treba razumeti i meru „ciljanog ubivstva“ ( targeted assassination ) kojom su, između ostalih, u proleće 2004. ubijeni Jasin i al Rantizi. Cilj takvih napada redom su glavešine, hendleri, inženjeri, izvršioci znani sa svoje razornosti, a svrha im je da se spreče dalji udari. Dakle, neprihvatljivo nehumana okupacija je posledica a ne uzrok terorističkih napada. Govoreći o nevoljama koje civili imaju sa prolaskom kroz zapreke kazaću samo ovo: njima nasuprot na bliskoistočnom suncu, izloženi potencijalnim snajperima i ljudima-bombama, stoje sasvim obični regruti i rezervisti. Nivo maltretiranja je u poređenju sa nedavnom balkanskom istorijom čekpointa na nivou statističke greške.
Sve da Izrael sutra povuče sve naseljenike unutar zida kojeg upravo podiže sistem kontrolnih punktova neće, verovatno, tako brzo ukloniti: zid otežava infiltraciju terorista, ali punktovi sprečavaju organizaciju napada. Dok je prema Gazi moguće uvesti zonu zabrane kretanja i prilike kontrolisati iz vazduha i uz pomoć artiljerije to u gusto naseljenim oblastima (vlažnog, obradivog) grebena Judeje jednostavno nije moguće, jer podrazumeva ogromna razaranja i/ili neverovatan broj žrtava. Nesumnjivo je da bi vođe organizacije svikle da odašilje ljude-bombe bili srećni da mogu da takav spektakl prenose uživo preko Al Džazire , ali ta im se želja, ukoliko se ne dogodi da Izraelci sasvim izgube razum, neće ispuniti. Ekonomska cena nedostatka slobode kretanja unutar Zapadne obale kao i između Zapadne obale i Gaze, visoka i pre Hamasove izborne pobede, rasti će i dalje upravo zbog nje.
PREDLOG ZA RAZMIŠLjANjE: POVLAČENjE IZ GAZE I HAMASOV IZBORNI TRIJUMF
Pored naopakog pristupa teroru uopšte i Hamasu napose druga suštinska zamerka je propust da se u vezu dovedu i uporede rezultati izbora za Zakonodavni savet PA sa politikom povlačenja iz Gaze koju je provela druga vlada Arijela Šarona. Povlačenje ne znači samo raskid sa politikom naseljavanja preko Zelene linije, već i konačan ideološki prekid sa religioznim, mesijanističkim cionizmom za kojega su, u nekoj meri analogno sa Hamasom, oblasti do Jordana svete i religijskom sankcijom neotuđive zemlje. Presekavši politički i psihološki čvor koji je u decenijama nakon Junskog (Šestodnevnog) rata 1967. godine pitanjem naseljavanja i naseljenika suprotstavljenost cionističkih koncepata zemlje Izraelove i države Izrael pretvarao u društveni raskol i kulturkampf, Ariel Šaron je pripremio teren za podelu Jerusalima samog ili ideju da u budućoj teritorijalnoj kompenzaciji za blokove naselja unutar zida u izgradnji Palestinci dobiju, osim Haluca dina ispod kojih postoji pitka voda i čisto arapska mesta kao što je Um al Fahm u oblasti Hadere.
Politika unilateralnog povlačenja je, kao u slučaju povlačenja iz južnog Libana maja 2000. godine, među Arapima protumačena kao pobeda islamskog oružja – to potvrđuju rezultati kako libanskih tako i palestinskih izbora. Za takav zaključak arapske ulice (srpski: svetina) levica krivi Ariela Šarona: zašto povlačenje nije provedeno u dogovoru sa Abu Mazenom, makar kakvom, da bi moglo da bude predstavljenio kao trijumf umerenih snaga i dobornamernog posredovanja (zapadnih) sila? Zbog Hamasa, u prvom redu, zatim zbog već pomenute Fatahove i PA anarhije, konačno zbog apsolutnog nerazumevanja Izraelca koji trpi od Druge intifade. Propast Oslo procesa koji se bazira na anticipiranoj obostranoj volji da se nađe kompromis i čvrstom interesu Bila Klintona da blagonaklono posreduje i u novcu izdašno pomogne svrstala je većinu Izraelaca iza Šarona koji se u znatno drugačijem svetu Džordža Buša oslonio na vojsku i postojeće ugovore sa Egiptom i Jordanom. Nije Šaron, već je izraelska većina očekivala da Abas pre ustupaka uvede red – rasturi sve paravojne i terorističke formacije, u prvom redu Hamasovu – jer se davanje ustupaka da bi se neko osnažio da deluje pokazalo kontraproduktivnim. Arafat je uz svaki ustupak tražio još da bi mogao da ispuni obaveze iz prethodnog, čineći Izraelce da se kolektivno osećaju kao frajeri (u hebrejskom slengu pasivna strana pri oralnom seksu) što za te ljude znači da je biti samo rogonja čist blagoslov. Odlučnu akciju od Abasa, uostalom, nije tražio Šaron, već Mapa puta ka miru. Međutim, Mahmud Abas je politikom kompromisa koja stoji u osnovi Kairske deklaracije trinaest palestinskih frakcija od 17. marta 2005. ne samo uključio Hamas u palestinski politički sistem, već je pristao i da ga uvede u reorganizovani PLO.
Da bi značaj pobede Hamasa za istoriju izraelsko-arapskog sukoba mogao makar u nekoj meri da se ocrta neophodno je podsetiti da se Jaser Arafat decembra 1988, da bi uopšte mogao da otpočne bilo kakve kontakte sa Izraelom, javno odrekao terorizma te da je, da bi sa Izraelom mogao da sklopi sporazum, morao da prizna Rezolucije SB 242 i 338, dakle njegovo postojanje i pravo na „ život u sigurnim i međunarodno priznatim granicama“ – baš kao što su to učinili Egipat i Jordan mirovnim ugovorima. Docnije je u tom smislu morao, premda nevoljko i krajnje nejasno, da izmeni i Povelju PLO uklanjajući odrednicu o uništenju države Izrael.
Ugovor iz Osla sklopljen je septembra 1992. sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) kao „jedinim legitimnim predstavnikom“ svih Palestinaca: iz njega proizilazi Palestinska autonomija. Nakon Hamasove izborne pobede mirovni proces započet 1992. danas je otelovljen u jednom čoveku, predsedniku PA i predsedniku Izvršnog komiteta PLO. Postavlja se logično pitanje: ako Hamas sa nepromenjenim ciljevima i metodama uistinu uđe u PLO, šta će tada obavezivati Izrael?
Pobeda Hamasa na izborima od 24. januara 2006. godine stoga ima epohalan značaj: decenijama sekularno palestinsko društvo i politika islamizovani su na maksimalnom nacionalnom programu u mesecima kada su izraelsko društvo i politika odlučno sekularizovani na minimalnom. Izabravši Hamas Palestinci su faktički odbacili decenijama strpljivo građenu politku dve nacionalne države za dva naroda na principu teritorije za mir u momentu kada su Izraelci konačno reafirmisali osovinu cionističke misli, ideju nacionalne države na prostoru sa jasnom jevrejskom većinom.
U svetlu izbornih rezultata kontraargument statistika po kojima oko polovine Palestinaca prihvata koncept dve države i simboličan povratak izbeglica u sam Izrael, staraca koji bu da umru među rođacima u starom kraju, tek je nesigurna osnova na kojoj se koliko juče Moskva pojavila kao posrednik iz čijih bi usta Izrael zacelo morao da sasluša šta Hamas ima da kaže. Amerika to zbog vlastitog zakonodavstva nije u stanju, Evropa niti je dovoljno ugledna niti je voljna da se zaleće, Egiptu od svega na svetu najmanje treba da zastupajući izdanak opozicione Muslimanske braće gaca u močvari poslovične palestinske anarhije i osetljivih balansa izraelske unutrašnje politike. Pregovarati se ipak mora, sviđalo se to Izraelu ili ne. Uostalom, bolje je za sve da se međunarodna milostinja o kojoj direktno ovisi i aparat PA i običan Palestinac kontroliše preko Moskve nego da stiže iz Teherana.
(Autor je istoričar zaposlen u Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka u Beogradu)
PRILOG: Kairska deklaracija od 17. marta 2004. godine
Cairo Declaration (1) Those gathered confirmed their adherence to Palestinian constants, without any neglect, and the right of the Palestinian people to resistance in order to end the occupation, establish a Palestinian state with full sovereignty with Jerusalem as its capital, and guaranteeing the right of return of refugees to their homes and properties.
(2) Those gathered agreed on a programme of action for the year 2005, centred on the continuation of the atmosphere of calm in return for Israel's adherence to stopping all forms of aggression against Palestinian people and land, no matter where they are, as well as the release of all prisoners and detainees.
(3) Those gathered confirmed that the continuation of settlement and the construction of the wall and the Judaisation of East Jerusalem are explosive issues.
(4) Those gathered explored the internal Palestinian situation and agreed on the necessity of completing total reform in all areas, of supporting the democratic process in its various aspects and of holding local and legislative elections at their determined time according to an election law to be agreed upon. The conference recommends to the Legislative Council that it take steps to amend the legislative elections law, relying on an equal division of seats in a mixed system, and it recommends that the law for elections of local councils be amended on the basis of proportional representation.
(5) Those gathered agreed to develop the Palestine Liberation Organisation (PLO) on bases that will be settled upon in order to include all the Palestinian powers and factions, as the organisation is the sole legitimate representative of the Palestinian people. To do this, it has been agreed upon to form a committee to define these bases, and the committee will be made up of the president of the National Council, the members of the PLO's Executive Committee, the secretary-generals of all Palestinian factions and independent national personalities. The president of the Executive Committee will convene this committee.
(6) Those gathered unanimously felt that dialogue is the sole means of interaction among all the factions, as a support to national unity and the unity of the Palestinian ranks. They were unanimous in forbidding the use of weapons in internal disputes, respecting the rights of the Palestinian citizen and refraining from violating them, and that continuing dialogue through the coming period is a basic necessity towards unifying our speech and preserving Palestinian rights.
17 March, 2005
|