Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

POLEMIKA

Polemika Ekonomist magazin - NSPM

   

Tekst iz Ekonomista

NSPM

JERETIČKE PARALELE

Kao što se moglo i očekivati, u danima posle Miloševićeve smrti i sahrane   došlo je do primetnog kome šanja stavova srpskog javnog mnjenja, naročito po pitanju «saradnje sa Hagom», pa i oko tumačenja prirode ratova iz devedesetih godina. Ako je, nakon svega, išta postalo jasno, onda je to da odnos srpskog društva prema Haškom tribunalu više nikada neće biti isti, niti pozitivan, kao i da je haško tužilatvo na popravljanju Miloševićevog imidža učinilo mnogo više od sve udružene SPS-radikalske propagande.  Kako se „sudbinskim slučajem“ desilo da njegova smrt skoro koincidira sa datumom smrti Zorana Đinđića (B92 je npr. omaškom javila da su obojica umrli istog dana), to je dalo dodatni „hamletovski“ štimung u ionako mračnoj i tegobnoj "duhovnoj situaciji" današnje Srbije. Ovo saznanje je, sasvim prirodno, vodilo ka spontanom poređenju Miloševića i Đinđića, doduše najčešće sa suprotstavljenih i potpuno oprečnih pozicija. No, ma koliko to bilo čudno, oba   suprotstavljena diskursa (od kojih je jedan medijski dominantan, a drugi alternativni) po mnogo čemu su slična: oba vide realnost, pa i ova dva čoveka, crno-belo, naravno sa suprotnim predznacima. Jedni vide prvog kao "heroja reformi", a drugog kao "zlog diktatora", dok drugi doživljavaju jednog kao "heroja odbrane", a drugog kao "izdajnika". Oba   stanovišta predstavljaju ne samo krajnju politički redukcionizam, već potencijalno mogu biti i vrlo opasna po razvoj srpskog društva i demokratije. Današnja Srbija je već opterećena   oštrim političko-ideološkim podelama koje oličavaju ova dva mita, a njihovim daljim forsiranjem stvorio bi se, odnosno produbio šizofreni društveni rascep koji bi dogoročno mogao paralisati ovdašnju krhku demokratiju, do koje je svima, makar na rečima, stalo.

Miloševićeva smrt i sahrana predstavljali su svojevrsni izduvni ventil one "prve", narodnjačke Srbije, frustrirane decenijskim nacionalnim poniženjima i socijalnim beznađem. I umesto da joj ova "druga", medijski i finansijski dominantna Srbija, mudro dopusti da tom prilikom isprazni tu frustraciju i negativnu energiju, ponavljaju se stare greške. Ne sačekavši da se Miloševićeva sahrana završi, ideološki prvoborci „globalističke Srbije“ (i njihovi mediji)   krenuli su u kontrakampanju. Na sahranu su odgovorili "proslavom proleća tri dana ranije", na čitulje kontračituljama itd.. A najjače oružje im   je   predstavljalo to što su na mrtvog Miloševića "udarili" mrtvim Đinđićem. Sve gore navedeno nije samo odurno i neukusno, već je, čak i onima koji su se klonili svih komparacija,   zaista na dnevni red moralo postaviti pitanje poređenja ova dva istaknuta srpska političara i njihove istorijske uloge.  

Dualizam Milošević-Đinđić nije u javnost izbačen slučajno, niti iz naivnih pobuda. Ova „mitska suprotstavljenost“ je poslužila mnogima (sa obe strane barikade) da se jo š jednom pozicioniraju i da politički profitiraju predstavljajući se kao naslednici prvog ili drugog. Neki su pak, poput redakcije NSPM, pokušali da mimo bajkovitih priča za dnevnopolitičku upotrebu, realnije ocene i procene njihovu ulogu u bliskoj nam prošlosti. I premda   je još rano za konačne istorijske ocene (koje su, složićemo se svi, suviše bitne da bi se prepustile samo istoričarima), verujemo da je već i danas moguće dati koliko-toliko nepristrasan sud o Miloševiću i Đinđiću i njihovim istorijskim ulogama. U svakom slučaju, ubeđeni smo da je to neophodno i u svojim – nipošto unisonim – prilozima na na web stranicama NSPM-a to smo i nastojali.

Nakon što se napokon slegla medijska prašina oko Miloševićeve smrti   i sahrane,   pojavili su se neki koji su, valjda u želji da zadrže svoje „mitske pozicije“ i njihove vrlo prozaične realpolitičke beneficije, krenuli u napad protiv svih onih koji su se „drznuli“ da porede Zorana i Slobodana, a ponajviše na redakciju NSPM. Zašto im više od kritika iz tabora «narodnjačke» i «radikalske» Srbije smetaju   oni koji misle svojom glavom i ne moraju se po logici palanačkog uma odmah svrstavati uz nekoga? Odgovor je jednostavan - zato jer   je priča prve, socijalističko-radikalske Srbije, po njihovom mišljenju, odavno pročitana i prevaziđena i nije atraktivna za obrazovaniju i urbaniju populaciju. Sve to, međutim, ne mora biti slučaj sa nspm-jereticima. Naprotiv. Radikali su odavno dobili svoju etiketu (koju povremeno kao da namerno potvrđuju i opravdaju ispadima tipa "Tadiću, ustašo"), dok sa ovim analitičkim jereticima iz NSPM to izgleda ne ide lako (uprkos duhovitim trudovima Petra Lukovića da nas prekrsti u «Novu srpsku fašističku misao»), i zato se treba još malo potruditi u pokušaju njihove diskvalifikacije.

Svesni da je po njihovu mitsko-manihejsku optiku opasniji svaki   pokušaj realistične demitologizacije političkih likova i dela Miloševića i Đinđića, nego napadi koji dolaze od strane poklonika drugog, suprotstavljnog mita, koji samo mogu učvrstiti sopstvenu ideološku poziciju i dublje iskopati postojeće političke rovove, ovdašnji gobalni (i/ili lokalni) mitomani dali su se na težak posao. Da bi napali ovu "treću poziciju", koja želi ne samo prevazilaženje „novog mitskog dualizma“, već i suštinsko prevazilaženje podele na „dve Srbije“ i stvaranje demokratske, ali i nacionalno odgovorne države XXI veka, oni su prinuđeni da pojednostavljuju, a neretko i izvrću po njih opasne stavove. Tako se npr. u uvodniku u Ekonomist magazin (20.3.2006.), pod nazivom „Paralele“, kaže kako se u "novoj srpskoj političkoj misli", tobož u ime demitologizacije, Đinđić i Milošević nastoje predstaviti kao "dva simbola zavađene i zaraćene Srbije", a samim tim i izjednačiti. (Slična teza i optužba p(r)ovlače se i u tekstu u poslednjem broju Basarine Zemlje, kao i u pojedinim reakcijama na internet forumuma B92 i Peščanika.) Međutim, samim tim što se neko usudio da komparira lik i delo ova dva čoveka, i to što su im naši pojedini autori nalazili izvesne sličnosti (politički pragmatizam, odnos prema medijima i proceduri, izvesna naivnost spram Zapada), ne znači da se između njih automatski stavlja znak jednakosti. Ovde je reč o tome da se svako poređenje (bez obzira koliko uspešno bilo) unapred diskvalifikuje kao jeres, izjednačavanje „dobra“ i „zla“ i stvaranje lažne simetrije. "Milošević je bio na putu razaranja. Đinđić na putu stvaranja. Trećeg puta nema" – patetično i parolaški zaključuje   Ekonomist . Poruka je, dakle, jasna: ko god se drzne da nekakvim „mangupskim“ paralelama dirne «naš» mit može da od dežurnih inkvizitora zaradi opasnu etiketu politički nekorektnog jeretika. Ovi čuvari «demokratskog mita» kao da nisu u stanju da vide (odnosno, verovatno vide, ali ih nije briga) da se ovakvim (dis)kvalifikacijama zapravo suzbija slobodna intelektualna misao, bez koje nema stvarne demokratije.

„Takva misao koja poredi neuporedivo je“ – nastavlja uvodničar ovog ekonomskog (sic!) glasila – "zarđalija od Šešeljeve kašike" i "inspirisana je trenutnim pragmatično-političkim potrebama i interesima". Dakle, ne samo što je ova misao pogrešna, već je i u službi neke politike, i to, politike koja je, čini se uvodničaru Ekonomistema, opasnija čak i od one Šešeljeve. U nastavku se imputira da je reč o "eminentno provladinom" mediju –   koji se "legitmiše kao nova srpska politička misao". Pa, možda i ne bi bilo toliko loše biti provladin medij, jer bi iz toga, valjda, trebalo da proističe da si bogat, moćan, i veoma uticajan. No, to – na sreću ili žalost – nije tačno. NSPM je samo jedan otvoren sajt i časopis oko koga se okupljaju različiti ljudi sa različitim stavovima, i među kojima povremeno postoje slaganja oko ocena izvesnih političkih pojava, ali isto tako i međusobne razlike. Doduše, relativno uticajni jesmo, jer smo godinama strpljivo, gotovo manijakalno radili na ovom sizifovskom projektu i gradili svoju današnju reputaciju, zbog koje, takođe, sada nekima predstavljamo trn u oku. A moćni nismo – osim ako se ne misli na moć ideja, pogotovo onih istinitih, u čiju snagu zaista tvrdoglavo verujemo. Provladin medij? Ne znamo da je nekada neki "provladin" medij toliko kritikovao vladu zbog loše ekonomske politike, zbog neostvarenih predizbornih obećanja, problematičnih kadrovskih rešenja, nastavljanja prakse partijske države, kofederacijskog ustrojstva ministarstava, zbog nepostojanja aktivne spoljne politike, ali i koordinisane i doslednije unutrašnje politike, naročito u obračunu sa kriminalom i kopurpcijom. Neka nam samo neko pokaže neki „provladin“ medij iz vremena Miloševićevog ili Đinđićevog režima (da li se i ovo sme reći) koji je barem približno bio toliko kritičan prema (ne)radu «svoje» vlade. Pa šta je onda oznaka «opozicionosti»? To da se Vojislav Koštunica optuži za ubistvo Đinđića («šef zločinačkog udruženja»), ili, sa druge strane, za "izdaju srpstva"? Mi, zaista, nismo toliki «opozicionari». Na srpskoj javnoj sceni treba najzad povući razliku između političke patologije, egzibicionizma, besmislenog blaćenja i pljuvanja protivnika, i realne, utemeljene kritike. NSPM se iskreno trudi da bude pionir na ovom polju. A koliko uspešno, to treba da procene drugi.    

Ni kritika ne treba da bude sama sebi svrha. Naime, sada bi, valjda, da ne bi ispali «provladini» analitičari, trebalo da napadamo vladu i tamo gde za to nema osnova. Zar bi, pod pritiskom interesnih mitomana, da ne bi bili sumnjivi i politički nekorektni, trebalo da prigušimo moć sopstvene procene i zdravog razuma, i da kritikom „po meri jednog mita“ zametemo razliku između, recimo, jedne dosta loše vlade, ali koja bar liči na normalnu vladu u relativno normalnoj demoktarskoj zemlji, i njenih «revolucionarnih» prethodnica (u kojima je, razume se, takođe bilo i časnih i sposobnih ljudi)? Da li bi trebalo da jednako kritikujemo one koji su godinama šurovali sa Karićem i tolerisali njegove mahinacije, i one koji, po svemu sudeći, pokušavaju i uspevaju da se izbore sa njim. Treba li da previdimo očajničke napore koje vlada, odnosno pregovarački tim, ulaže u borbi za zaštitu državnog interesa u pregovorima o Kosovu i Metohiji? Da ignorisemo činjenicu da, uprkos neprestanim katastrofičkim prognozama jata «objektivnih» ekonomskih i političkih analitičara, ova vlada – za sada – uspešno polaže evropske međunarodne ispite i da, zapravo, s obzirom na okolnosti, vrlo brzo napreduje na polju evropskih integracija? «Objektivno», što mnogi u ideološkoj ostrašćenosti i strančarenju previđaju, ne znači i «neutralno», a još manje kratkovido nivelisanje i zaboravljanje svega što se dešavalo u Srbiji prethodnih godina.

To što redakcija NSPM nastoji da misli svojom glavom i da ne pripada ni jednom zavađenom ideološkom taboru, ne znači ni da smo neutralni, ni da smo usamljeni. Takvih poput nas trenutno možda jeste relativno malo na javnoj sceni, ali smo ubeđeni da je u Srbiji sve više onih kojima je već preko glave ove partijske zavade i manihejskog pogleda na svet, u kojima partijske elite i oligarsi pod plaštom mitova pokušavaju da pored monopola nad ekonomijom uspostave i monopol nad istinom i interpteracijom stvarnosti. NSPM upravo i nastoji da kroz analitički rad artikuliše jedan "treći glas", glas one tihe većine kojoj je muka od dosadašnje politike i koja postaje sve apolitičnija upravo iz nemogućnosti da se upodobi „jedinoj od svih mogućih istina“ koja nam se servira. U tom smislu naše nastojanje da se pronađe novi "treći put" (što nipošto ne znači i truli kompromis) koji bi prevazilazio postojeće podele i raskole srpskog društva, a koji bi podrazumevao demokratiju sa očuvanjem minimuma nacionalnog dostojanstva i interesa, parlamentarizam sa minimumom «partizanstva» i demagogije, modernizaciju bez ideološkog jednoumlja i odricanja od identiteta i tradicije, ekonomiju slobodnog tržišta i privatne inicijative sa koordinišućom strategijom državnog razvoja, socijalnu zaštitu i socijalnu pravdu koja neće biti opravdanje neuspešnog ekonomskog sistema već njegov motivator u smislu stvaranja uvećanog „socijalnog kapitala“ – solidarnosti i poverenja među građanima Srbije.

Redakcija NSPM–a je duboko uverena da trenutna medijsko-politička halabuka koja deli i zavađa Srbiju predstavlja samo uzburkanu površinu koja skriva ono što se dešava u dubini društva. Agresivni profiteri iz "obe Srbije" kao da su se udružili protiv svakog napora da na površinu isplivaju pravi problemi vezani za socijalno-ekonomska pitanja okasnele društvene modernizacije, kao i pitanja od suštinskog državnog značaja, kao što su pitanje državne zajednice, statusa Kosova i Republike Srpske. Oni jedni druge nazivaju "primitivcima" i "izdajnicima", "ustašama" i "varvarima" upravo zato da na dnevni red ni ne dođu ova ključna društvena i državna pitanja na koje nemaju, niti pokušavaju da imaju odgovore. Tako se strategijom sukobljenih ekstrema srpsko društvo društvo drži u neprekidnom stresu iostaje nesposobno da se suoči sa stvarnim izazovima XXI veka.

Trezvena društvena i politička analiza, koja, pored ostalog, uključuje i pravo na svako poređenje – ne i automatski i izjednačavanje – Đinđića i Miloševića, kao i pokušaj realnog identifikovanja suštinskih problema srpskog društva, to je ono što, sa više ili manje uspeha, NSPM pokušava i zbog čega smo uglavnom i izloženi osudama. Danas jednih – sutra drugih. Već u zavisnosti od toga koliko se u kom trenutku koja Srbija oseća jakom ili ugroženom. Ali to je najmanja cena koju smo spremni da platimo u ime istinoljubivosti i načela one vazda slabe i ugrožene, ali ne nužno i manjinske –   «normalne Srbije».

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM