Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

POLEMIKE

Polemika Ekonomist magazin - NSPM

   

 

Ekonomist

Paralele

Srbija je u redu. Tako je, možda malo parafrazirano, glasio jedan crnohumorni slogan iz devedesetih. U redu za hleb, mleko, benzin, u redu pred Dafiment i drugim piramidalnim bankama.
Redovi su prerasli u kolone. Kolone izbeglica iz Hrvatske, Bosne, Kosova. U stvari, kad se malo bolje razmisli, kolone su bile na početku. Najpre kolone mitingaša, a onda kolone tenkova i topova. Na autoputu Bratstvo-jedinstvo koje su građani ispraćali paklicama cigareta i buketima cveća. Mnogo manje ih je bilo, građana (umesto cveća - sveće), prošle srede na istom tom putu, na dočeku (posmrtnih ostataka) čoveka koji tu politiku, istina, nije izmislio i osmislio, ali je jeste svojski sprovodio i, na kraju, mada ne do kraja, za nju odgovarao,

Niko još nije napravio, a malo je verovatno da će iko ikad, bilans “Miloševićeve politike”. Ovi znaci navoda nisu stavljeni zbog toga što to nije bila (i) Miloševićeva politika, već zbog toga što to nije bila samo njegova politika; Slobodan Milošević, kako rekosmo, nije bio glavni kreator već glavni realizator, ali je postao njeno oličenje, njen zaštitni znak, neka vrsta “robne marke”, tako reći brenda, modernim jezikom rečeno. Samo što taj brend niko (osim retkih izuzetaka) izvan Srbije nije hteo da kupi, a i u Srbiji ih je bilo sve manje.

Postoktobarske vlasti, kao i ogromna većina građana, bili su zauzeti “obnovom i izgradnjom”, doduše svako svog dvorišta i u skladu sa sopstvenim shvatanjima, koja nisu uvek bila bliska, i sve su se više razilazila. Vremena za precizne računice nije bilo, uostalom katastrofa je katastrofa, milijardica gore-dole, nije ni važno. Naravno, bilo je i onih, ne mali broj, kojima nikakvi obračuni u tom času nisu išli u prilog, oni su čekali svojih drugih “pet minuta”, za konačni obračun, koji su im, gle, došli neočekivanom i, čini se, neželjenom brzinom.

Ipak, nekih podataka ima. Bruto društveni proizvod Srbije u deset centralnih godina Miloševićeve vladavine, od 1989. do 1999, pao je na trećinu, sa 30 na 10 milijardi dolara. Industrijska proizvodnja je pala na petinu one iz 1989. godine, ali su najgore prošle plate: one su svedene na svega jednu desetinu zarada s početka te, poslednje decenije 20. veka. Sa 750 dolara prosečna plata u Srbiji je pala na 80 dolara.

Prema jednoj računici, koju je 1994. godine napravilo tadašnje Savezno ministarstvo za nauku, tehnologiju i razvoj, gubici koje je, zbog raspada zemlje i sankcija, pretrpela SR Jugoslavija od 1991. do, zaključno, 1993. godine, iznosili su oko 45 milijardi dolara. Tada je, takođe, procenjeno da će Srbija nivo razvoja iz 1990. moći da dostigne tek 2012. godine te je napravljena i projekcija gubitaka u budućih petnaestak godina. Ti gubici, do 2011. godine, procenjeni su na 102 milijarde dolara što znači da je ukupan gubitak koji je zadesio Srbiju u te dve decenije, 1991-2011. godina, dostizao sumu od 150 milijardi dolara. Ovde, međutim, nije navedena ključna stvar: ogromna hiperinflacija, jedna od najvećih ikad zabeleženih u svetu (tada je štampana novčanica od 500 milijardi dinara) kojom je, s jedne strane, pljačkano stanovništvo, a s druge finansiran rat (i čime je poverenje u nacionalnu valutu zauvek uništeno).

Nekoliko godina kasnije, posle sukoba sa NATO paktom Srbija je opet bila u prilici da preračunava gubitke. Tada je G17 štetu koju je Srbiji doneo taj rat procenila na 30 milijardi dolara (oko četiri milijarde direktna, a ostalo indirektna šteta).

Ma koliko ovakve procene bile stručno sumnjive, one ipak nešto govore. Neka i pola od onoga što je navedeno bude bačeno u vodu, opet, recimo, ostaje šteta od oko 80 milijardi dolara. Ako se to podeli sa brojem stanovnika, to je 10.000 dolara po stanovniku ili oko 40.000 dolara po zaposlenom. A to je, za svakog od njih, više od 10, gotovo 15 godišnjih plata.

U ovaj bilans tadašnje srpske nacionalne politike nije uneta šteta načinjena razaranjima u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu (ne mora sva, samo onaj deo koji njoj pripada) svim nacijama, pa i Srbima, koji su tamo živeli. Nisu uračunati u ovaj bilans, razume se, jer se i ne mogu izračunati, ni gubici nastali zbog stotina hiljada izgubljenih, upropašćenih i zauvek oštećenih života. U Srbiji posebno zbog političkih ubistava: Ivana Stambolića, visokih funkcionera Srpskog pokreta obnove, Slavka Ćuruvije...

Poslednja žrtva te političke ideje, tog nacionalnog projekta bio je Zoran Đinđić. Možda čitava ova reminiscencija i ne bi bila potrebna da se sad, odjednom, kad je smrt (taj “komedijant”) cinično i definitivno povezala Zorana Đinđića i Slobodana Miloševića, nisu pojavili pokušaji da se Đinđić i Milošević posthumno i tobož u ime demitologizacije i jednog i drugog - izjednače. Ne bi to, opet, ni bilo tako važno da se ti pokušaji pojavljuju u nekim perifernim, tabloidnim, glavama i medijima. Naprotiv, to se dešava u vodećim prestoničkim (uz to, treba li naglašavati, eminentno provladinim) medijima, a legitimiše se, dodatno, i kao “nova srpska politička misao”. Dakle, sada se domaćoj javnosti pokušava predstaviti, i objasniti, da su Milošević i Đinđić “dva simbola zavađene i zaraćene Srbije” kao i da su oba ta “simbola”, pogotovo kad se razotkriju njihove karakterne, tj. ljudske, sličnosti, (manje-više) podjednako odgovorna i za taj njihov, lični i simbolični, sukob i za ove savremene (neizbežno tragične) srpske Deobe. I da je sad, u tome je poenta, glavna politička i državnička mudrost kako te zaraćene strane pomiriti, kako naći treći, srednji put.

Nije trebalo poznavati Đinđića da bi se znalo da je njemu do simbola i mitova koliko do lanjskog snega. Za njega je politika bila veština mogućeg. Ne bi, dakle, sigurno imao ništa ni protiv vlastite demitologizacije, ko god je izvodio. Ali, ovde se ne radi o tome.

Misao, i politika, koja pokušava da, makar na «simboličkoj ravni», “pomiri”, tj. zapravo izjednači Zorana Đinđića i Slobodana Miloševića zarđalija je od Šešeljeve kašike, pati od teškog nesporazuma i sa budućnošću i sa istorijom, a inspirisana je trenutnim pragmatično-političkim potrebama i interesima.

Đinđić je samo poručivao da je Srbija, konačno, na dobrom putu. Tako je razumevao istorijski trenutak, u tome je video istorijsku šansu Srbije. Nije govorio da niko pre njega tim putem nije krenuo, niti da on sad njime korača na čelu kolone (mada je voleo da požuruje), još manje da je na njemu usamljen. Ni na put ni na takvo razumevanje situacije nije imao nikakvo ekskluzivno pravo. Niti ga je tražio. Niti bi bilo ko mogao da mu ga da.

Milošević je bio na putu razaranja. Đinđić na putu stvaranja. Trećeg puta nema.

To nije nikakvo ni ideološko ni filozofsko, nego životno, egzistencijalno pitanje. Za vreme Miloševića, kao što pokazuje statistika (vidi: Vladimir Gligorov: Milošević, jedna karijera) nije opadala samo proizvodnja automobila i kamiona, veš-mašina i televizora, opadala je i proizvodnja paradajza i kupusa, mleka i jaja, jabuka i šljiva...

Ekonomist   br.304.

Odgovor NSPM Ekonomistu

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM