Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo NIN

   

 

Aleksandar Solženjicin

Očuvanje naroda, državni zadatak najvišeg reda

Aleksandar Solženjicin u poslednje vreme ne daje često intervjue; zapravo, može se reći da ih sasvim retko daje. I vrlo nerado komentariše tekuće političke probleme. “Moskovske novosti” su patrijarhu ruske književnosti i društvene misli poslale spisak sa 16 pitanja, nadajući se da će mi odgovoriti makar na polovinu. Pitanja su dostavljena 17. aprila i odgovori su stigli tačno kroz nedelju dana.

Aleksandre Isajeviču, kakav je vaš ukupni utisak o razvoju Rusije poslednjih godina? Mislim na period vladavine predsednika Putina u poređenju sa Gorbačovljevim i Jeljcinovim vremenom.

- U vreme Gorbačova odbačeni su sam pojam državnosti i svest o državnosti. (To i jeste bilo izvorište onih njegovih mnogobrojnih kapitulacija i bespogovornih spoljnopolitičkih ustupaka koji su mu doneli pravu salvu pohvala na Zapadu.) Pod Jeljcinom je u suštini nastavljen isti taj kurs, samo još dodatno otežan nesagledivo velikom pljačkom Rusije, njenog nacionalnog blaga, kao i potpunom neaktivnošću, nesuprotstavljanjem haosu u državi, pa čak i podsticanjem tog haosa. Kada je Putin došao za predsednika – istina ne odmah – počeli su da se preduzimaju suprotni napori da bi se spasla ta duboko erodirana državnost. Istina, neki od tih pokušaja u početku su delovali manje-više kozmetički, ali su potom počeli dublje da zahvataju. Međutim, moramo imati na umu svu težinu nasleđa koje su Putinu ostavili njegovi prethodnici. Jasno je da je u Rusiji ostalo još mnogo toga što nije izvučeno iz provalije. Opšte stanje narodnog života i dalje je veoma teško i mnogo toga još nije uređeno, još je sve nekako haotično.

Poslednjih meseci veoma je živa politička i svekolika druga aktivnost oko takozvanih prioritetnih nacionalnih projekata, u koje su svrstani modernizacija obrazovanja, zdravstvene zaštite, komunalno-stambene izgradnje i poljoprivrede. Kako vi gledate na te projekte? Da li je to dobar izbor? Možda biste vi na neki drugi način odredili prioritete ili biste možda izabrali neke druge sfere državnog delovanja?

- Znate, kada brod ima 99 rupa – i pored najbolje želje ne možete odjednom sve da ih zakrpite. Sve te oblasti u suštini imaju pravo da budu predmet “opštenacionalnih projekata”. Sve koje su izabrane zacelo su neodložno važne. A kada je reč o poljoprivredi i uništavanju sela (na šta je vladu nedavno veoma energično podsetio moskovski gradonačelnik J. M. Luškov), ovo nije tek prva decenija spaljenog i razorenog sela – zaista postoji prešna potreba da se stanje popravi: ne samo da padamo u prehrambenu zavisnost, već svojom nebrigom gubimo pravo da kao država zauzimamo zemaljsko prostranstvo.

Nekako je prirodno pretpostaviti da biste vi u najmanju ruku tim projektima dodali ono što obično označavate imperativom “očuvanja naroda”, to jest svoj demografski projekat. Svojevremeno sam uzeo slobodu da vašu formulu “očuvanja” zamenim sintagmom “množenje naroda”. Koje su to najpreče, operativno-taktičke, ali i strateške akcije koje je neophodno preduzeti zato što se problem do te mere zaoštrio da Rusija doslovno odumire, a posebno Rusi u njoj?

- Da, sasvim je tako! “Očuvanje naroda” – i kada je reč o njegovoj brojnosti, i kada je reč o njegovom fizičkom i moralnom zdravlju – zaista je najvažniji i najpreči među svim našim društvenim zadacima. A “množenje naroda”? Pa, s obzirom na današnji pad broja stanovnika, to množenje i jeste očuvanje. Naročito ako imamo na umu da je naš parlament bio neodgovoran i histerično pometen, lutao je od jednog do drugog ekstrema i sam sebi protivrečio u vezi sa onih 25 miliona naših sunarodnika koji su jednostavno oteti od Rusije sumanutom beloveškom nagodbom (Beloveškim sporazumom koji su potpisali Jeljcin, Kravčuk i Šuškevič stavljena je tačka na postojanje Sovjetskog Saveza a međurepubličke granice su proglašene državnima – prim.prev). Sve mere za povišenje nivoa životnog standarda – svejedno da li se odnose na stanovanje, ishranu, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, moral i drugo – u suštini imaju za cilj spasavanje i očuvanje nacije. To je apsolutni prioritet. Celokupna životna atmosfera u zemlji treba da bude podsticajna u tom smislu.

Svi se praktično slažu da se u Rusiji mora izgraditi sistem savremenog demokratskog političkog upravljanja. Međutim, iz nekog razloga (a dobro bi bilo da nam kažete šta je, po vašem mišljenju, taj razlog) na našem se tlu slabo primaju političke partije. Proizlazi da je glavni graditelj partije Kremlj, to jest državna vlast. Dakle, mogu li se u Rusiji formirati političke partije koje će živeti punokrvnim političkim životom? A ako to nije moguće ili ako će nam za to biti potrebno isuviše mnogo vremena, šta će se onda dogoditi sa demokratijom u Rusiji?

- Partije kod nas slabo rastu zbog toga što one nisu oblik koji je za nas prirodan. Naše današnje partije samo ometaju razvoj demokratije. (Više sam puta pisao i govorio da osuđujem i samu ideju “političkih stranaka” kao jedan vid “kolektivnog egoizma” na račun drugih. Podsetiću vas, uostalom, na klasičnu maksimu Lava Trockog: “Nema te partije koja nešto vredi ako joj nije cilj osvajanje vlasti”.) Zdravo demokratsko ustrojstvo može se strpljivo i polagano graditi samo odozdo, od lokalnih udruženja koja će se potom stepenasto povezivati, s tim što bi se organizovali i posredni, stepenasti izbori. Tek tada će racionalni i opšti interesi – proizvodni, profesionalni, ekološki, kulturni, obrazovni i slični početi stvarno da preovlađuju. To je veoma težak put, jer će se na mnogim nivoima nailaziti na birokratske prepreke. Međutim, ne vidim da se kroz žestoku i grozničavu međustranačku borbu može doći do mirne budućnosti. Mislim da je za Rusiju najzdravija i njenom tradicionalnom duhu najprimerenija demokratija koja bi počinjala od efikasne lokalne samouprave i postepeno se uzdigla do nivoa Vrhovnog zemskog sabora.

Imam još jedno pitanje s tim u vezi. Po mom mišljenju, Rusija je pristupila izgradnji demokratskog političkog sistema u jednom krajnje nesrećnom trenutku, upravo onda kada se zapadna demokratija koja je uzeta kao model našla u najdubljoj mogućoj institucionalnoj i koncepcijskoj krizi. Šta sad da se radi?

- Da, postupili smo sasvim nerazumno, majmunski. Tačno je i da je sadašnja zapadna demokratija u ozbiljnoj krizi i još se ne nazire kako će se ona iz te krize izvući.

Ispravan put za nas bio bi onaj koji bi podrazumevao da nikakve modele ne prenosimo slepo, bez zadrške, nekritički, i da se, ne odstupajući od demokratskih načela, pobrinemo za fizičko i moralno blagostanje naroda.

Mitropolit Kiril je predložio da se institut političkih i građanskih prava i sloboda dopuni institutom moralne odgovornosti, kako bi se ruski građani i ruska država u svim svojim aktivnostima, uključujući tu i ona politička, rukovodili obama načelima. Šta vi mislite o tom predlogu?

- Mitropolit Kiril je na Desetom narodnom saboru sasvim tačno istakao da “ostvarivanje sloboda ne sme da ugrožava postojanje Otaybine niti sme da vređa nacionalna i verska osećanja drugih”. Rekao je i da svetinje po vrednosti ni najmanje ne zaostaju za “ljudskim pravima”.

Neograničena “ljudska prava” jesu upravo ono što je imao naš pećinski predak: njemu ništa nije branilo da otme lovinu od svog suseda ili da ga dokrajči močugom. Baš je zato svakom društvu i bilo potrebno da izgradi vlast i vladajući sloj. Tokom vekova su vlast i vladajući i sačuvali “prava”, u isto vreme dok su prava osnovne mase stanovništva ograničavana. Još od doba prosvetiteljstva neprestano slušamo o “ljudskim pravima” i činjenica je da su ona široko rasprostranjena i realizovana u čitavom nizu zemalja, ali se to ostvarivanje ne odvija uvek u okvirima moralnosti. Međutim, niko nas i ništa nas ne poziva da štitimo “ljudske obaveze”. Čak se i svaki poziv na samoograničavanje smatra ružnim i smešnim. Međutim, jedino samoograničavanje i samosputavanje pruža moralni i pouzdani izlaz iz svekolikih sukoba.

Očigledna je moralna kriza našeg društva koja se ispoljava bilo u odsustvu svih moralnih normi, bilo u istovremenom postojanju više različitih moralnih načela. Gde je izlaz iz takve situacije? Šta treba da učini država – treba li ona da nametne jedinstveni sistem moralnih vrednosti? I kakav bi taj sistem trebalo da bude?

- Državna vlast je u svojim akcijama još odgovornija nego što je to slučaj sa običnim građanima; ona je dakle apsolutno dužna da se kreće isključivo u moralnim okvirima. To može predstavljati obrazac za primer, ali se nikakva pravila ne mogu nasilnim putem uspostavljati. Izlaz vidim samo u svesnom samoograničavanju ljudi, posebno onih koji su se latili posla usmeravanja javnog mnjenja.

Sve je veći broj učesnika u ruskoj politici koji sebe predstavljaju kao konzervativce (ili kao liberalne konzervativce), ali pri tom mahom nemaju jasnu predstavu o tome šta to zapravo znači, i svakako ne znaju kako da precizno formulišu sadržaj tog pojma.

Očigledno je da vi niste liberal. Sasvim je izvesno da niste ni socijalista. Logično je, dakle, da ste konzervativac. Šta, po vašem mišljenju, zapravo predstavlja savremeni (baš savremeni) ruski konzervativizam?

- Mislim da konzervativizam predstavlja težnju da se sačuvaju i odbrane one najbolje, najhumanije i najrazumnije tradicije koje su se opravdale kroz vekovno narodno delanje. Za ovaj vid konzervativizma koji se danas razvija u Rusiji pre bi se moglo reći da je nastao i krenuo da jača kao prirodni odgovor na potpunu raspuštenost, situaciju u kojoj je sve dozvoljeno. On uliva nadu, ali još uvek deluje samo kao “eksperimentalna pojava”, budući da je zapravo rudimentaran u odnosu na konkretnu stvarnost.

Odnedavno se, zbog nekih ekscesa koji su se dogodili, sve češće govori o ruskom nacionalizmu, o ruskoj ksenofobiji i o perspektivi (ili čak i stvarnosti) ruskog fašizma.

Kakvo je vaše teorijsko i praktično viđenje tog problema?

- Istorijski gledano, ksenofobija nikada nije bila ruska osobina; da jeste, ne bi opstajalo carstvo od 120 nacija. Reč “fašizam” kod nas se koristi olako i neodgovorno, kao psovka, etiketa koja se s lakoćom lepi, da se ne bi dopustilo da se uzdigne ruska samosvest. Međutim, nemački nacionalsocijalizam temeljio se na glorifikovanju nemačke nacije, njenom uzdizanju iznad svih ostalih (to je nešto što je postojalo znatno pre Hitlera), tako da to uopšte nije nešto što bi se moglo prebaciti ovom današnjem poniženom i odumirućem ruskom narodu. Uostalom, jedna od centralnih, opsesivnih Lenjinovih ideja bilo je gušenje etničkih Rusa, velikorusa, u korist drugih nacija koje su živele u Rusiji; on je to dosledno i odlučno sprovodio kroz “lenjinističku nacionalnu politiku”. Ta politika je uporno nastavljana i tokom Staljinove vladavine, uprkos njegovim licemernim poznim izjavama. (A u našem današnjem Ustavu uopšte i nema reči “Rusi”!) Zato se u ruskoj svesti tokom decenija skupilo toliko gorčine.

Kako su se urušile sve socijalne garancije i kako je nastupila era “slobode izražavanja”, na površinu je izbila agresija u svojim najružnijim, potpuno izvitoperenim i opasnim vidovima kao što su huliganski napadi, premlaćivanja i ubistva čiji su počinioci neprosvećeni mladi ljudi. Zaista su potrebne silovite i nepokolebljive mere kako bi se stalo na put tim divljačkim napadima i ubistvima koji ugrožavaju samo naše društvo. A radi našeg opšteg ozdravljenja treba pomno istražiti sve uzroke, ispitati sve korene tih agresivnih raspoloženja.

Da li smo stvarno svedoci realnog “sukoba civilizacija” (hrišćanske i islamske)? Da li su u pravu mnogi koji smatraju da je hrišćanstvo na Zapadu odumrlo i da je zapravo reč o sukobu između religioznog i sekularnog društva? Šta u takvoj situaciji treba da radi Rusija?

- Svetski sukob bi se pre mogao definisati kao sukob Trećeg sveta i „zlatne milijarde” stanovništva. To je opšteistorijski sukob između bogatih i siromašnih, opšteljudsko nezadovoljstvo siromaštvom. (Saudijska Arabija i slične zemlje načelno gledano nisu izuzetak, budući da one samo koriste tu zapadnjačku razobručenu sekularnost kao zgodnu metu. Ta trijumfalistička sekularnost i izaziva najveće negodovanje u muslimanskim zemljama. Rusija se pred našim očima oslobađa takvog vida sekularnosti, a sasvim je jasno da teško da može biti svrstana u “zlatnu milijardu”.)

Teorijom “sukoba civilizacija” zapravo se prikriva suština: a ta suština je ogroman jaz, prava provalija između siromašnog i bogatog stanovništva Zemljine kugle.

Čak i ako imamo u vidu ovo očigledno slabljenje hrišćanskog uticaja i ofanzivu islamizma – ipak na dosad postignutom nivou društvene svesti ne vidim mogućnost da izbiju verski ratovi bilo globalnih, bilo kontinentalnih razmera.

U svakom slučaju, Rusija ne sme biti uvučena ni u kakve globalne sukobe.

Predviđate li da će doći do islamizacije svakodnevnog života i političkog života u Rusiji? Ako je odgovor potvrdan, da li smatrate da je to nešto što uliva nadu, ili pak zastrašuje?

- Kada je reč o islamu u Rusiji, treba reći da se on u Čečeniji i Dagestanu sada koristi u ekstremne svrhe, ali da je njegovo aktivno delovanje u drugim muslimanskim oblastima stabilno i neremetilačko. Nema nikakve sumnje u to da sadašnja vlast u Rusiji sprovodi ispravnu politiku mirne koegzistencije sa islamom, koja se temelji na poštovanju. Međutim, jasno je da s obzirom na fizičko izumiranje ruskog naroda u perspektivi postoji mogućnost da ruska kultura na širokom prostoru Rusije bude zamenjena drugim verama i kulturama (uključujući tu i kinesku). To jeste proces koji je za nas gorak, ali je on na delu.

Po mom uverenju, postoje tri glavna subjekta evroatlantske (hrišćanske) civilizacije: Severnoamerički savez, (Zapadno)evropski savez i Istočnoevropski (ruski) savez (odnosno, drugačije rečeno, Sjedinjene Američke Države, Sjedinjene države Evrope i Sjedinjene države Rusije). Meni se čini da će, ukoliko ta tri saveza ne zaključe među sobom strateško savezništvo (sa naddržavnim organima), naša civilizacija pre ili kasnije nestati. Gde je, po vašem mišljenju, mogućnost za spas evroatlantske civilizacije, ako joj je to uopšte potrebno?

- Nažalost, svetski politički proces nikako se ne odvija u pravcu koji biste vi želeli. Sjedinjene Američke Države raspoređuju svoje okupacione snage u jednoj zemlji za drugom. Takvo je faktičko stanje u Bosni već devet godina, na Kosovu i Avganistanu po pet godinu, u Iraku već tri godine, mada mislim da tamo neće dugo ostati. Nema bitne razlike između akcija NATO i pojedinih akcija SAD. Jasno se vidi da sadašnja Rusija za njih ne predstavlja nikakvu pretnju, pa NATO metodično i uporno razvija svoj vojni aparat – šireći se na istok Evrope i istovremeno prilazeći Rusiji s juga. Tu je i otvorena materijalna i ideološka podrška “obojenih” revolucija, kao i paradoksalno uvođenje severnoatlantskih interesa u područje centralne Aziju. Zbog svega toga, očigledno je da nema ni najmanjeg osnova za sumnju u to da se priprema potpuno okruženje Rusije, kako bi na kraju izgubila suverenitet. Zaista sam uveren da pridruživanje Rusije takvom Evroatlantskom savezu, koji vodi propagandu i nasilno uvodi ideologiju i forme sadašnje zapadne demokratije u razne delove sveta ne bi dovelo do proširenja, već do propasti hrišćanske civilizacije.

Po mom mišljenju, svet se brzo kreće ka neoautoritarizmu (možda je to reakcija na totalni liberalizam). Da li se vi slažete sa tom tezom? Kako gledate na taj problem?

- “Totalni liberalizam”, kao što ste se veoma dobro izrazili, u svetskim razmerama je sasvim izvesno već potrošena, iscrpljena snaga kojoj ističe rok. Biće zamenjen nekim drugim oblicima društvene i državne svesti. Ipak, ne bih se usudio da prognoziram kakva će biti njihova suština i oblik.

Kako ocenjujete događaje u Ukrajini? S tim u vezi, šta mislite o problemu podeljenosti ruske nacije (najveće podeljene nacije u savremenoj Evropi)? Treba li Rusija – ako ne politički onda makar intelektualno – da postavi pitanje ponovnog ujedinjenja Rusa i ruskih zemalja ukoliko ukrajinska elita stvarno uvede Ukrajinu u Evropsku uniju i pre svega u NATO?

- Istinski sam ogorčen svim ovim što se zbiva u Ukrajini i to me istinski boli, još od krajnje nekorektno formulisanog pitanja na referendumu 1991. godine (o čemu sam i ranije pisao i govorio). Fanatično gušenje i istraga ruskog jezika (koji je u ranijim anketama kao maternji označilo više od 60 posto stanovništva Ukrajine) stvarno je zverska mera, koja je pri tom usmerena i protiv kulturne perspektive same Ukrajine. Ogromna prostranstva koja nikada nisu spadala u istorijsku Ukrajinu, kao što su Novoruska oblast, Krim i celokupno jugozapadno područje, nasilno su uvršteni u sastav sadašnje ukrajinske države i inkorporirani su u njenu politiku čiji je osnovni, žudno željeni cilj ulazak u NATO po svaku cenu. U Jeljcinovo vreme nije bilo ni jednog jedinog njegovog susreta sa predsednikom Ukrajine a da on ne bi kapitulirao i učinio još neki ustupak. Izbacivanje Crnomorske flote iz Sevastopolja (grada koji nikada nije predat Ukrajini, čak ni u vreme Hruščova) nije ništa drugo do nisko, podlo i ponižavajuće izrugivanje nad celokupnom ruskom istorijom 19. i 20. veka.

U takvim uslovima, Rusija nikako ne sme ravnodušno prepustiti višemilionsko rusko stanovništvo u Ukrajini na milost i nemilost sudbine, niti se sme odreći našeg jedinstva s tim stanovništvom.

Umiru li ruski jezik i ruska književnost – u tom smislu da više nikada neće moći da dosegnu, a kamoli da prevaziđu obrasce 19. i 20. veka? Kada ovo kažem, uopšte nemam na umu najviše domete vekova?

- Uprkos sadašnjem nekontrolisanom zagađivanju ruskog jezika površnim žargonom i angloameričkom leksikom (pri tom ne mislim na potpuno prirodno korišćenje angloameričke tehničke terminologije, već na pomodne pozajmice, toliko udvoričke da su zapravo komične), čvrsto verujem da ruski jezik neće pokleknuti i dopustiti da bude bespovratno zagađen, dokle god na Zemlji bude živeo i poslednji ostatak ruskog naroda.

Isto tako gledam i na rusku književnost. Uprkos svem ovom nagomilanom smeću, ona je sačuvala svoju jasnu i svesnu osnovu i sigurno je da će nam i ubuduće poklanjati izvanredna dela koja mogu poslužiti kao podrška našem duhu i našoj svesti.

Moskovske novosti

(Prevela sa ruskog Ljiljana Nedeljković)
 
 
Copyright by NSPM