Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo NIN - Polemika oko jednog pokušaja uporedne istorije Balkana

   

 

Dubravka Stojanović

Razoružati istoriju

U prethodnim brojevima NIN-a i Prosvetnog pregleda objavljen je napad Koste Nikolića i Suzane Rajić, pisaca novog udžbenika istorije za 8. razred, na četiri knjige istorijskih čitanki (Osmansko carstvo, Nacije i države u jugoistočnoj Evropi, Balkanski ratovi, Drugi svetski rat) koje su nedavno objavili Prosvetni pregled i Centar za demokratiju i pomirenje iz Soluna. Koristimo ovu priliku da čitaoce NIN-a i Prosvetnog pregleda još jednom obavestimo o smislu i ciljevima projekta koji se iz ovog gnevnog napada ne mogu nazreti, zbog čega suština spora, bojimo se, ostaje nejasna čitaocima.

Knjige o kojima je reč rezultat su višegodišnjeg rada 60 istoričara iz 11 zemalja jugoistočne Evrope. Naučnici i nastavnici istorije su izabrali istorijske dokumente za koje veruju da na najtačniji način prikazuju istoriju njihovih zemalja, posle čega su urednici načinili ove zbirke istorijskih izvora. Knjige su namenjene nastavnicima (ne đacima) kao pomoć u nastavi jer podataka i izvora iz susednih zemalja u nastavnim materijalima svih balkanskih zemalja nema ili nema u dovoljnoj meri. Predviđeno je da nastavnici svih zemalja prođu kroz seminare na kojima bi bili obučeni da koriste ove knjige i upućeni na jedan stvaralački odnos prema nastavi koji podrazumeva korišćenje izvornog istorijskog materijala . To, naravno, znači da će nastavnici biti pozvani da ponuđenim materijalima dodaju još materijala iz svoje nacionalne istorije, jer je samo po sebi jasno da je bilo nemoguće da svih 11 zemalja imaju dokument koji ih predstavlja u svakom poglavlju knjige čiji je obim 140 strana. Urednici i autori trudili su se da svaku temu ilustruju primerima iz po nekoliko zemalja, a da u celini sve zemlje budu ravnopravno predstavljene.

Nekoliko je važnih ciljeva ovog projekta. Prvi je da učenici na Balkanu steknu znanja o prostoru na kome žive jer je uporedno proučavanje svih balkanskih udžbenika pokazalo da đaci u svim zemljama regiona znaju mnogo više, recimo, o Francuskoj revoluciji nego o bilo kojoj susednoj zemlji. Veruje se da bolje uzajamno poznavanje pomaže boljem razumevanju među narodima. Drugo, ovakvim knjigama uvodi se u nastavu istorije didaktički princip aktivnog učenja, jer đaci i njihovi nastavnici mogu da organizuju rad sa istorijskim izvorima i time steknu pouzdanije znanje nego uobičajenim načinom usvajanja gradiva. Treće, ove knjige napravljene su u skladu sa principima danas u svetskoj istoriografiji veoma uticajnog pravca komparativne istorije, koji govori da se prava znanja o sebi i drugima mogu steći tek kroz međusobno poređenje koje na najbolji način pokazuje u čemu smo slični, a u čemu se razlikujemo. Polazi se od toga da samo kroz poređenje sa drugima možemo u potpunosti upoznati sebe.

Cilj ovih knjiga upravo je suprotan od bilo kakvog učenja o “bratstvu i jedinstvu” i nasilnom nametanju “poželjne i pomiriteljske” istine. Ovaj projekat je rezultat višedecenijskih istraživanja balkanskih i svetskih balkanologa, koja su pokazala da je balkanska istorija sazdana od diskontinuiteta i kontroverzi tokom dugih vekova zajedničke prošlosti. Zbog toga je kao najvažniji cilj ovog projekta navedena upravo želja da se te kontroverze i međusobna nerazumevanja i sukobi otvoreno pokažu, da se đacima ukaže na mesta koja najviše bole u prošlosti, da bismo, za početak, počeli da razumevamo i svoju i tuđu poziciju u pojedinim istorijskim situacijama.

I, konačno, jedan od najvažnijih ciljeva ovog projekta bio je da se u nastavu unese princip multiperspektivnosti. Radi se o modernom pristupu nastavi istorije koji danas predstavlja evropski standard čiji je cilj da se prikaže stanovište što većeg broja zainteresovanih strana o nekom istorijskom fenomenu čime se razbija predrasuda o postojanju jedne istine u istoriji . Veliki je problem što ovi autori jednog udžbenika istorije nisu pratili razvoj svetske istoriografije posle tridesetih godina 20. veka i što nisu upoznati sa jednom od ključnih debata te nauke, debatom o istorijskoj istini. Ideja o jednoj istini osnova je svakog autoritarnog mišljenja i totalitarnog poretka, a debata vođena u društvenim naukama i filozofiji tokom 20. veka predstavlja ne samo osnovu svakog opšteg obrazovanja, već i temelj modernog, demokratskog društva. Naime, istina u istoriji je nesumnjiva kada su u pitanju gole istorijske činjenice (npr. da je Prvi balkanski rat završen potpisivanjem mira u Londonu 17. maja 1913), ali da li je taj mir doneo slobodu ili okupaciju, jeste stvar međusobno potpuno suprotnih “istina” koje u svom istorijskom sećanju imaju u te događaje uključeni balkanski narodi. Kada bi postojala jedna istina, onda bi nam u istoriografiji bila dovoljna samo jedna knjiga. Zbog toga se među stručnjacima i postavilo pitanje – šta učiniti sa tolikim istorijskim istinama? Izabrati jednu i nametnuti je? To nikada u istoriji nije uspelo. Konsenzusom doći do “istine” prihvatljive za sve? Tako nešto takođe nije moguće. Ne interesovati se za tuđe “istine”? To je uobičajeno, ali takav stav nikuda ne vodi. Jedino naučno rešenje tog problema jeste multiperspektivnost, odnosno način kojim se, bez komentara, ravnopravno prikazuju viđenja zainteresovanih strana, čime se otvara mogućnost dijaloga. To su, ukratko, bile ideje i ciljevi kojima se rukovodio impozantni tim od 60 istoričara i nastavnika istorije koji su radili na ovom projektu. Kao urednici, konsultanti, saradnici i recenzenti bili su uključeni neki od najpoznatijih istoričara regiona i sveta (na čelu sa Marijom Todorovom, piscem čuvene knjige “Imaginarni Balkan”) koji se bave ovim pitanjima. Wihovom naporu, znanju i trudu da Balkan dobije ovakve dodatne nastavne materijale nikako ne dolikuje potcenjivački i ličan ton kojim je napisan napad objavljen u prethodnim brojevima NIN-a i Prosvetnog pregleda. Zbog toga sa indignacijom odbacujemo ton i stil kojim je taj tekst napisan, ali smo zbog potpunog informisanja javnosti prinuđeni da, ovim putem, ipak, uđemo u dijalog sa piscima napada. Wihove argumente smatramo vannaučnim, a ovaj kratki dijalog ćemo sa njima voditi samo da bismo pokazali srpskoj javnosti da smisao i cilj ovoga napada nije bila konstruktivna i dobronamerna, pa samim tim i dobrodošla, kritika.

Svakom velikom i ambicioznom projektu mogu se naći mane. I zato je uvek najbolji odgovor kritičarima – napravite bolje, svaka knjiga i jeste tu da bi daljim napretkom nauke bila dopunjena. Koordinirati 60 istoričara koji komuniciraju elektronskom poštom iz svojih 11 zemalja, spada u podvig. Bez preterivanja, ove knjige su rezultat višegodišnjeg napornog i savesnog rada ljudi uverenih da je nastava istorije jedno od onih područja gde Balkan može da počne da upoznaje samog sebe. Ovaj njihov rad dobio je podršku i priznanje Saveta Evrope, Pakta za stabilnost i mnogih drugih međunarodnih institucija, a u Srbiji je ove knjige podržalo Ministarstvo prosvete i sporta i odobrilo ih za korišćenje. Da li sva ta podrška kod pisaca napada može izazvati samo podozrenje?

To ne znači da taj rad, da objavljeni priručnici nisu podložni kritici. Naprotiv, bili bismo obradovani da su autori objavljene kritike našli neke netačnosti, pogrešne podatke ili nepreciznosti. U tom slučaju mogli bismo da probamo da te greške ispravimo u izdanjima ovih knjiga na drugim balkanskim jezicima koji će se uskoro pojaviti. Nažalost, moramo da konstatujemo da korisnih primedbi u ovom napadu nema. On se svodi na prebrojavanje Srba, srpskih izvora, srpskih podataka, poređenje dužine srpskih i drugih izvora. Radi se o tipičnoj etnocentrističnoj reakcija na komparativni naučni pristup, jer osnovni cilj tog pristup jeste da “sebe” stavi u poređenje sa “drugim”, što, po definiciji, smeta svima onima koji svu složenu prošlu i sadašnju realnost vide samo kroz sopstvene naočare.

Odatle većina upućenih primedbi govori mnogo više o autorima napada nego o autorima projekta – otkriva da verovanje u jednu jedinu istinu može sasvim da zaslepi čoveka. Kako inače objasniti rečenicu “samo tri srpska imena učestvovala su u projektu (stil!), dok svi drugi balkanski narodi imaju dvostruko više – po pet Istanbul i Bukurešt, po četiri Skoplje, Zagreb i Tirana itd …” Nije baš ni dobro izbrojano, jer je i sa srpske strane bilo četiri učesnika projekta (mene nisu ubrojali), ali od kada je pet ili četiri dvostruko više od tri? Ili, ljutnja što su u knjizi navedene godine osnivanja univerziteta u Atini i Jašiju, a ne i u Beogradu! Podsećamo, ovom knjigom je obuhvaćeno 11 zemalja, pa bi dobronamerna primedba upozorila da su izdvojena samo dva univerziteta, a propušteni svi ostali, što jeste propust. Ali, u tom ozbiljnom propustu uočiti samo da nedostajemo “mi”, ilustruje navedenu etnocentričnu slabovidost. Kad se ne vidi dobro, onda se može napisati da u potpoglavljima “Šta je nacija” i “Samoodređenje” nema srpskih izvora, jer, kad se ne vidi dobro, promakne da su, ako već brojimo, u poglavlju “Nacionalne ideologije”, čiji su deo navedena potpoglavlja, Srbija i Crna Gora predstavljene sa osam izvornih tekstova ili slika, dok svi drugi balkanski narodi imaju manje: Rumuni sedam, Grci pet, Turci i Bugari četiri, itd. Zaista treba biti zlonameran pa, kad se već bavimo brojanjem, tako pogrešno prebrojati. Ili, uzmimo sledeći primer: kaže se da o ustaškim zločinima i Jasenovcu nema ni reči, iako je od, ako brojimo, ukupno 17 tekstova objavljenih u potpoglavlju posvećenom logorima pod naslovom “Brutalnosti”, objavljeno čak četiri teksta o ustaškim zločinima, a ponavljamo da je trebalo prikazati situaciju u svih 11 zemalja. Treba biti više nego zlonameran pa ne videti da se Jasenovac u knjizi o Drugom svetskom ratu pominje pet puta (str. 20; 102; 104; 142).

Najveći problem sa ovim napadom je što on odslikava upravo ono shvatanje istorijske realnosti protiv kojeg se pobunila grupa od 60 istoričara regiona koji su učestvovali u ovom projektu. Nemoćni, frustrirani etnocentrizam plaši se poređenja, plaši se znanja o drugima, plaši se otkrića da “naša istina” nije prihvatljiva za druge. Zato on u ovom projektu vidi da je tendenciozan, prebrojava nacionalne gene i kao posebno znamenje i negativan podatak ističe činjenicu da su ove knjige prvo objavljene na srpskom jeziku, a da će uslediti prevod na druge balkanske jezike. To je najbolji pokazatelj obrnute svesti, jer su prilikom promocije u Beogradu i predstavnici međunarodnih institucija i lično ministar prosvete gospodin Slobodan Vuksanović upravo taj podatak istakli kao najpozitivniji – Srbija, zemlja koja je toliko kasnila, sada se nalazi na mestu uzora, pionira u oblasti reforme obrazovanja na Balkanu. I to je ono što se čini najzanimljivijim. Autori napada nisu do sada uočili da politika ove države vodi Srbiju u balkanske i evropske integracije. Takva državna i civilizacijska odluka podrazumeva minimum integrativnih standarda među kojima je i upoznavanje i poštovanje drugog i izbacivanje jezika mržnje iz sistema obrazovanja. Vlada Vojislava Koštunice i ministar prosvete i sporta Slobodan Vuksanović jasno uočavaju neophodnost da se istorijskim sukobima priđe na jedan nov, konstruktivan način i, s pravom, zaslužuju sve pohvale koje su im, zbog podrške ovom projektu, uputile relevantne međunarodne institucije.

Zbog svega navedenog uznemirava činjenica da autori uybenika za osmi razred istorije razumeju istoriju i mesto svog naroda u njoj na način na koji su to pokazali u ovom napadu. Još više uznemirava činjenica što njima, koji su napisali uybenik istorije koji se odnosi na 20. vek, posebno smeta poglavlje posvećeno holokaustu u ovim knjigama i što oni sami logore na Sajmištu i Banjici eufemistički nazivaju zatvorima. Jako uznemirava činjenica što autori napada u navodnom “oksfordskom naglasku” pokretača ovog projekta Koste Karasa vide metaforu nametljivog zapadnog mešanja u srpsku i balkansku istoriju, pa se u skladu s tim taj naglasak našao i u naslovu njihovog napada: “Balkanska povest sa oksfordskim akcentom”. To je pravi primer govora nesvesnog jer je ismevanje “oksfordskog akcenta” otkrilo najdublje frustracije, strah od svega što nije “naše”, strah od svega što nije lokalni akcenat, u stranom i u metaforičkom smislu. I na kraju, najviše uznemirava činjenica da je moguća tolika razlika između viđenja Ministarstva prosvete i onih koji treba da pišu nove programe za nastavu istorije, jer je to još jedan tužan dokaz da se suštinski potrebne i dobro smišljene reforme sapliću na onom mestu na kome treba da se primene.  

Bilo nam je važno da, ceneći čitaoce NIN-a i Prosvetnog pregleda, potpunije obavestimo javnost o suštini spora koji su izazvale istorijske čitanke o istoriji Balkana. Energiju ubuduće nećemo trošiti na polemike, već na nove projekte koji već čekaju.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM