Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Porezi

   

 

Božidar Đelić

Koliko odrati bogataše?

Poznato je da su samo dve stvari u životu izvesne: smrt i porez. To se polako dokazuje i u Srbiji.

Od harača nametnutog sa strane dušmanina, porez se i kod nas postepeno shvata kao normalna obaveza prema zajednici koju moraju svi poštovati da bi se uopšte smatrali građanima. Naravno da porez nikada neće biti popularan, ali je bitno da bude shvaćen i prihvaćen.  

Ovih dana se podnose krivične prijave za utaju poreza, taksisti jure sa beogradskim vlastima kolege „divljake“, čak su i trgovci na buvljacima počeli da uplaćaju doprinose. Prošle nedelje, Poreska uprava je podsetila poslodavce da prijave sva primanja isplaćena prošle godine, sa imenima i podacima primalaca....

Tako će država spremnije dočekati sredinu marta, kada će oni koji su imali jača primanja prošle godine biti u obavezi da ih prijave za dodatno „šišanje“ od 10%...   Takvih obveznika je prošle godine bilo oko 9.000, što je i dalje veoma daleko od realnog broja naših imućnijih sugrađana.

„Veliki brat“ je sada, zahvaljujući kontinuitetu u administrativnoj i informatičkoj reformi Poreske uprave tokom poslednjih pet godina, u boljem stanju da „obradi bogate“ kroz unakrsne provere onoga što prijavljuju isplatioci i primaoci.

Ako već svi moramo da plaćamo porez, čuje se često, red bi bilo da i bogati plate, i to mnogo više od običnog čoveka. To će biti i te kako aktuelna tema jer je Direktor Poreske uprave nedavno najavio donošenje ove godine novog zakona o oporezivanju ličnih dohodaka koji treba da mnogo više oporezuje bogate.

E, sad, pitanje je: koliko trebaju da plate „bogati“?

Maksimalno, kaže se uglavnom kod nas. Tako se govorilo i na Zapadu, kada su najveće, takozvane marginale, stope oporezivanja dostizale i 65%, tako da su bogati sa najvišim nivoima primanja dva puta više radili za državu nego za sebe. U Francuskoj je levica uvela osamdesetih godina i dodatni „porez na veliko bogatstvo“, kada su se imućni već dosetili kako da prikažu nešto niža primanja...

U stvari, jedna od velikih tekovina javnih finansija razvijenog sveta posle drugog svetskog rata je bila „progresivnost“ poreskog sistema. Na srpskom jeziku, to znači da oni koji zarađuju više moraju da plate proporcionalno više poreza od onih sa skromnijim primanjima. Stope oporezivanja se, u tom sistemu, povećavaju za svaku višu tranšu prihoda obveznika. Time se vrši preraspodela poreskog tereta na bogate   a smanjuje teret siromašnijih, ili se bar to želi. Bukvalno sve evropske zemlje, uključujući i liberalnu Veliku Britaniju i dalje imaju takav sistem, koje je po pravilu uvodila levica, a desnica ublažavala ali ipak očuvavala.

Takav pristup progresivnosti su prihvatile i zemlje u tranziciji devedesetih godina prošlog veka, ali su uočljiva veoma velika odstupanja od njega poslednjih pet godina. Slovačka, pa Rusija ali i druge zemlje su uvele princip „jedinstvene poreske stope“ (flat tax). U tom sistemu, bogati plaćaju više ali samo proporcionalno sa njihovim primanjima. U Slovačkoj je stopa 19%, u Rusiji 13%. Od kada su ti sistemi uvedeni, krug poreskih obveznika se drastično povećao a prihodi od poreza na dohodak snažno porasli. Oni koji su „bežali“ na razne načine od „zapadnjačkih“ stopa oporezivanja od 40% i više su se vratili u blaži sistem i odlučili da pod novim okolnostima plate porez i mirno spavaju.

Ta revolucija „jednistvene stope“ je lančano zahvatila i ostatak Evrope. Svuda na Zapadu kontinenta se sada smanjuju marginalne stope. Tokom poslednjih nemačkih izbora je odgovarajući predlog Endži Merkel bio najzapaženiji i najkontroverzniji... i, mada se neće kao takav primeniti zbog široke koalicije, lepeza stopa će se smanjiti i u Nemačkoj.

Zašto se to dešava? Jednostavno zato što u globalizovanom svetu postoji i poreska konkurencija. Ona ne dolazi samo od tzv. of šor zona ili poreskih rajeva sa raznoraznih ostrva koje su i naši tajkuni popularisali, nego i od zemalja u razvoju gde su stope niske. Bogati mogu platiti i vrhunske stručnjake koji će im omogućiti legalne načine smanjenja poreskog opterećenja. Otpor bogatih je poprimio takve proporcije da su čak i organizovane (dosta neuspešne) poreske „amnestije“ u Nemačkoj   i Italiji po prinicipu „vrati pare a mi ćemo ih samo oporezivati bez krivičnog gonjenja“. Što je važnije, preduzetnici su počeli da sele i svoje pogone i njohove porodice u toplije poreske vode što je ponukalo Vlade na Zapadu da krenu u smanjenje njihovog opterećenja uprkos otporima sa strane skromnijih slojeva društva.

Gde je tu Srbija? Da li treba ići ka većoj progresivnosti oporezivanja dohodaka ili se pak uključiti u pokret „jedna stopa za sve“?

Prvo, treba primetiti da se naš poreski sistem ionako skoro u potpunosti sada oslanja na oporezivanje potrošnje, što ima regesivne efekte (i siromašni i bogati plaćaju isti PDV i akcize) a veoma malo na oporezivanje prihoda i imovine. I to je generalni trend u Evropi koja pokušava, nauštrb „pravičnosti“ da sačuva radna mesta i investicije koje bi se inače selile u Aziju i Ameriku gde su ti „direktni porezi“ mnogo manji.   To je i te kako i slučaj kod nas.

Samim tim, budimo svesni da se prava bitka između „pravičnosti“ (progresivnosti) i „efikasnosti“ (naplate, privlačenja investicija) poreskog sistema odigrava na balansu između indirektnih i direktnih poreza, a mnogo manje oko stopa poreza na dohodak.

Bilo kako bilo, što se tiče progresivnosti oporezivanja dohotka, Srbija se danas nalazi između Rusije i Zapada. Uz standardnu stopu od 14% na sva primanja koju plaćaju svi, bogatiji (onih 9.000) plaćaju i 10% na sume iznad unapred izračunatog praga, tako da plaćaju i dodatnu, marginalnu stopu od 24,5%. To znači da kod nas postoji dosta blaga progresivnost poreza na dohodak koja, međutim, ne daje konkretne rezultate, jer su prikupljene sume beznačajne.

Da li to znači da sada treba trenirati strogoću i podići stope poreza na dohodak? Iz mog konkretnog iskustva, i uprkos mojim socijal-demokratskim ubeđenijima, jasan odgovor danas na to pitanje u Srbiji je: NE.

Jedini efekat povećanja stopa bi bila dalja erozija oporezive baze. Srbija bi bila izuzetak među evropskim zemljama koje sve smanjuju svoje stope. Vratili bi se na situaciju gde su stope na papiru velike ali prihoda nema. Bilo koji porez sa stopama iznad 20% je ionako veoma teško skupiti u Srbiji, pa i u Evropi. To je poreska realpolitika, sviđalo se to nekome ili ne.    

Da li to znači da ne možemo više naplatiti od bogatih? Odgovor je i tu: NE.

Bogatiji mogu i moraju više platiti, ali na drugi način. Kako? Evo tri ideje, među mnogima.

Prvo, moraju se ukinuti neke velike beneficije za bogatije, kao što je rekordno niska stopa oporezivanja dividendi koja je izglasana prošle godine: za domaće fizičko lice ta stopa je samo 10% a taj prihod se izuzima iz obračuna za godišnji porez! Što je mnogo, mnogo je !

Drugo, postoji značajna imovina, naročito u vidu neketnina i skupocenih vozila koji su odraz jake kupovne moći a koja nosi veoma male namete. Ne treba ići „slepo“ i proglasiti sve stanovnike Dedinja bogatašima jer tu ima i dalje straćara i siromašnih ljudi, kao i skromnih penzionera koji žive u velikim stanovima u centru Beograda. Ali potencijal je tu.

Treće, veliki broj naših građana i stranaca koji su naši poreski obveznici „zaboravljaju“ da prijave prihode koji su im plaćeni van naše zemlje. U tom grmu leži dosta veliki zec, te naša Poreska uprava bi trebala da se osloni više na kontrolu na terenu i sarađuje sa kolegama iz inostranstva. Srbija treba da ostane zemlja niskih poreskih stopa ali nije nikada rečeno da treba da postane poreski raj.

Sve u svemu, bogate treba drati, ali pametno, umereno i, pre svega, dati im podsticaj da stvaraju radna mesta i investiraju kod nas, a ne u of šor zone ili u susedne zemlje. Svaki populizam je ovde unapred potrošena priča. Nadam se da ga neće biti.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM