Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo - Intevjui

   

 

Jelena Tasić

Intervju sa Leonom Kojenom, članom državnog tima za pregovore o budućem statusu Kosova i Metohije i savetnikom predsednika Srbije

Beograd je daleko od podele Kosova


Državni tim za pregovore o budućem statusu Kosova i Metohije kada je formiran, preuzeo je obavezu - i pred Narodnom skupštinom i pred javnošću - da se dosledno zalaže za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje. Ta obaveza se mora poštovati. To znači da se stav državnog rukovodstva i pregovaračkog tima o mogućoj podeli KIM nije promenio, niti bi se mogao promeniti jednom izjavom, svejedno od koga dolazila. Jedini način da se tu nešto izmeni podrazumevao bi najširi konsenzus svih političkih snaga i javnih činilaca u Srbiji, što praktično znači da bi se u prilog podeli Pokrajine kao rešenja najpre morali izjasniti državno rukovodstvo, Narodna skupština i sve najvažnije nacionalne institucije. Tek onda bi postalo moguće da Srbija na pregovorima o budućem statusu KIM razgovara o takvoj opciji - kaže u intervjuu za Danas član državnog tima za pregovore o budućem statusu KIM i savetnik predsednika Srbije Leon Kojen, odgovarajući na pitanje protekle nedelje u Srbiji kako treba tumačiti izjavu Sande Raškovic-Ivić o mogućem pristanku Beograda na podelu KIM.

Leon Kojen tvrdi da je "svakom jasno da smo od te situacije daleko i da je ničije izjave ne mogu stvoriti".
- Vreme kada je sve u Srbiji zavisilo od volje jednog čoveka nepovratno je prošlo. Ako je pre deset ili petnaest godina imalo smisla nagađati o namerama Slobodana Miloševića po izjavama drugih funkcionera, razmišljati danas na takav način nema nikakvog osnova - kategoričan je Kojen koji u razgovoru za Danas, pored pojašnjenja u vezi sa spornom podelom KIM govori i o bečkim pregovorima Beograda i Prištine i najavljenom uvođenju međunarodne uprave na severu Pokrajine.

Koliko je pregovarački tim svestan rizika da bi zvanično nedemantovane najave eventualne podele Kosova i Metohije mogle južno od Ibra da izazovu pokretanje preostalog srpskog stanovništva, kao i da se ćutanjem povećavaju sumnje javnosti da Beograd bečke pregovore namerno "usmerava" ka podeli?
- Sigurno je da su slobodna razmišljanja o podeli Pokrajine politički štetna, i to ne samo na KIM. S druge strane, javnosti je već saopšteno da izjava Sande Rašković-Ivić, onako kako je preneta, ne predstavlja ni stav pregovaračkog tima, ni stav vlade, pa ni njen lični stav. To bi, čini mi se, trebalo da bude dovoljno da se ova tema skine s dnevnog reda. Svi znaju o čemu se pre svega pregovara u Beču - o decentralizaciji vlasti i vezama srpskih opština sa Beogradom, položaju Srpske pravoslavne crkve u Pokrajini i zaštiti pravoslavnih crkava i manastira, kao i o nerešenim svojinskim pitanjima, delu spoljnog duga Srbije vezanog za KIM... Čak i kad bi neko to hteo, pregovori o ovim pitanjima ne mogu se "usmeriti" ka podeli Pokrajine, iz prostog razloga što njihovo rešavanje nema s podelom nikakve veze.

Da li su tačne tvrdnje pojedinih diplomatskih krugova da je Beograd nedavno u Briselu predstavio projekat o separatnom statusu KIM unutar Srbije koji, kako se priča, ne predviđa pominjanje Pokrajine u novom ustavu Srbije?
- Nisam čuo ništa slično i teško mi je da poverujem da je bilo ko to mogao ozbiljno reći. Naša statusna platforma, koja je svima poznata, nedvosmisleno odgovara na ovo pitanje i niko u ime Beograda nikada nije rekao ništa drugo. Ako se za Pokrajinu predlaže veoma široka autonomija, jasno je, a to je u platformi i rečeno, da će to biti sadržano i u novom ustavu Srbije.

Posle poslednjeg kruga bečkih pregovora izjavili ste da oni ulaze u kritičnu fazu i da je bez napretka u dogovoru oko ovlašćenja srpskih opština teško govoriti o bilo čemu drugom u okviru decentralizacije. Šta očekujete od najavljenog dolaska ekspertskog tima Unoseka za decentralizaciju?
- U poslednja dva kruga bečkih pregovora Ahtisarijevi savetnici izneli su novo viđenje proširenih ovlašćenja koja Beograd traži za opštine sa srpskom većinom. U tom novom viđenju od kulturne, socijalne i finansijske autonomije koju traži Beograd nije ostalo bogzna šta. Sve što je Ahtisarijev tim ranije prihvatao od našeg stanovišta ili bar nije izričito dovodio u pitanje, sada je odbačeno u korist rešenja koja čitav projekt decentralizacije čine gotovo besmislenim. Dok su ranije razlike između našeg i Ahtisarijevog stanovišta uglavnom postojale u gledanju na policiju i sudstvo, one su se sada proširile i na druge ključne oblasti - obrazovanje, zdravstvo, socijalnu politiku i kulturu. Doduše, o socijalnoj politici i kulturi nije detaljno razgovarano na poslednjem bečkom sastanku. To će biti tema ekspertskog susreta u Beogradu, ali i ono malo što smo čuli verno sledi Ahtisarijevu novu liniju - svi oblici socijalne pomoći moraju biti pod kontrolom Prištine, srpskim opštinama se oduzima pravo da osnivaju elektronske, a možda i druge medije... U zdravstvu se i dalje dovodi u pitanje pravo srpskih opština da osnivaju bolnice, mada se - ako je to neki napredak - "velikodušno" prihvata da ih ne mora biti samo tri ili četiri. Ipak, od svega toga je najvažniji i najmanje razumljiv, stav međunarodnih posrednika prema obrazovanju. Tu Ahtisari i njegov tim odbacuju ono što je suština svake kulturne autonomije - pravo određene etničke, verske ili neke druge grupe da, u okviru ustava i zakona, ima svoje obrazovne institucije sa sopstvenim nastavnim planovima i programima, sopstvenim udžbenicima i autonomnim načinom rada. Ahtisarijeva poruka Srbima ovde je sasvim jasna - na novom KIM, čijim se uređenjem ja bavim, na tako nešto možete da zaboravite.

U planu Unoseka se, ipak, predviđa mogućnost da Srbi imaju svoje škole i univerzitet u Severnoj Mitrovici, a u nekom obliku to prihvata i Priština.
- To je tačno, ali je suština u nečem drugom. Prema Ahtisarijevom planu, sve bitne stvari u obrazovanju - nastavni planovi i programi, udžbenici, statut srpskog univerziteta u Mitrovici, ostaju pod kontrolom zajedničkih tela koja odlučuju prostom većinom, a čine ih po tri srpska i albanska predstavnika i jedan predstavnik međunarodne zajednice. Ne treba biti genije, pa razumeti da pod ovakvim aranžmanom kosovski Srbi mogu nešto da postignu samo dobrom voljom međunarodne zajednice. Autori ovog plana možda iskreno misle da je to odlično rešenje, ali tu od prava na sopstvene škole i univerzitet nije ostalo ništa. Imati pravo na nešto je jedna, a zavisiti od nečije dobre volje sasvim druga stvar.

Šta onda očekujete od predstojećeg sastanka sa Ahtisarijevim ekspertskim timom?
- Sve zavisi od toga šta stoji iza sadašnjeg stava Unoseka. Ahtisarijev tim već je menjao svoj stav o ovim pitanjima, pa ga može promeniti još jedanput. Mi smo jasno stavili do znanja da su proširena ovlašćenja srpskih opština temelj decentralizacije. Ako ovde nisu nađena zadovoljavajuća rešenja, dalji razgovori o decentralizaciji u velikoj meri postaju bespredmetni. Bez nadležnosti koje bi omogućile da Srbi povrate osnovna prava brutalno oduzeta posle juna 1999. i počnu normalno da žive, projekt decentralizacije, uključujući i formiranje novih opština sa srpskom većinom, kosovskim Srbima ne daje ništa bitno. Ali, možda u Unoseku razmišljaju na sledeći način. Srbi su se već odrekli političke autonomije u Pokrajini koju su tražili Beogradskim planom iz 2004. godine. Zašto se sad ne bi odrekli i svog sadašnjeg plana, kojim se traži kulturna, socijalna i finansijska autonomija? Na kraju krajeva, metod pritiska u odnosima sa Srbijom najčešće je davao odlične rezultate u Miloševićevo vreme. Zašto sad istu ulogu ne bi odigrale stalne optužbe da Beograd nije "fleksibilan", da "nedovoljno sarađuje", da "traži suviše", da "smišljeno odugovlači i tome slično, kojih je sve više što su Ahtisarijevi stavovi tvrđi, kako u pitanju decentralizacije tako i u pitanju SPC i zaštite manastira? Zašto ne zadovoljiti kosovske Albance, čije se pretnje nasiljem ako KIM ne postane nezavisno kod mnogih u Evropi shvataju ozbiljno, ako se to može postići pregovaračkim i diplomatskim pritiskom na Srbiju? Naravno, ako u Ahtisarijevom timu razmišljaju na takav način, oni su se dosta udaljili od svoje prave uloge posrednika koji treba da pomogne dvema stranama da nađu razuman kompromis.

Priča se da je Marti Ahtisari na sastanku na vrhu Beograda i Prištine 24. jula u Beču rekao da je umoran od reči "kompromis", koju svako shvata na svoj način i da bi je rado zamenio rečju "rešenje".
- Taj sastanak uopšte je bio mnogo zanimljiviji nego što se to dalo zaključiti po izveštajima u medijima. Dok su Tadić i Koštunica razložno govorili o kompromisu, navodeći čitav niz jakih argumenata protiv nezavisnosti KIM, Albanci su monotono ponavljali svoj ekstremni zahtev, ne obrazlažući ga ničim do pozivanjem na dugogodišnji "rat za slobodu i nezavisnost", kako je rekao Sejdiu i današnje, navodno, idilično stanje u Pokrajini. U tom kontekstu, Ahtisarijeva rečenica o kompromisu podsetila me je na reči jednog od predstavnika zapadnih zemalja na poslednjoj sednici SB UN posvećenoj KIM - najbolje bi bilo postići sporazumno rešenje do kraja godine, ali ako to ne bude moguće, onda u tom roku treba naći bilo kakvo rešenje.
To je način razmišljanja koji, smišljeno ili nehotično, podržava Albance u Prištini u uverenju da treba da čine samo tri stvari, pa da se ispune sve njihove političke želje. A to je da se zaklinju na vernost međunarodnoj zajednici, ne odstupaju od svog stanovišta ni za milimetar i cepaju listove kalendara za 2006. godinu. Kad i decembarski list padne u koš, nezavisnost će stići kao hepiend u holivudskom filmu. Svako ko razmišlja na taj način, u Prištini ili drugde, već danas doprinosi dalekosežnoj destabilizaciji prilika na Balkanu. Zato bih želeo da verujem da sledećih meseci ovakav pristup neće preovladati. Ali, ako i preovlada, Srbija ga neće dočekati nespremna.

Kako Beograd gleda na usred pregovora najavljeno uvođenje međunarodne uprave na severu KIM, koja treba da traje do prenosa nadležnosti na kosovske institucije, kao i na predloge da Kosovo dobije svoju vojsku, što je nedavno lansirala Međunarodna krizna grupa?
- Za ideju o kosovskoj vojsci od prvog dana svog mandata se zalagao Agim Čeku, a Međunarodna krizna grupa samo mu je učinila uslugu dajući tom predlogu privid nepristrasnog, tobože ekspertskog mišljenja. Stav Beograda je ovde poznat. Mi se zalažemo za punu demilitarizaciju Pokrajine u kojoj bi bile stacionirane samo međunarodne trupe i gde bi, osim toga, postojala samo policija koja bi, brojnošću i opremljenošću, zadovoljavala evropske standarde. S obzirom na nasilje kojem svaki čas pribegavaju Albanci kako u Zapadnoj Makedoniji tako i oko Preševa i Bujanovca, kao i na podršku koju uživaju u Prištini, formiranje kosovske vojske očigledno bi stvorilo još jedan ozbiljan problem na planu regionalne bezbednosti. Što se tiče severa Pokrajine, pregovarački tim još nije raspravljao o idejama koje je pre nekog vremena izneo Stiven Šuk. Moje lično mišljenje je da bi one pre otežale problem nego što bi donele rešenje. Za zabrinutost međunarodnih činilaca zbog situacije u Pokrajini, pa i na njenom severu, ima osnova, ali pravo rešenje nije u novim pretnjama srpskom stanovništvu, nego u nalaženju dalekosežnog kompromisa posle kojeg bi Srbi imali pravog razloga da se uključe i u i rad pokrajinskih ustanova koje sada bojkotuju.

Činjenica je da je američki izaslanik za pregovore o budućem statusu Kosova Frenk Vizner, bar pred beogradskim novinarima, odbacio ideju predsednika Tadića da predstavnici Srba uđu u privremene kosovske institucije tek po postizanju sporazuma o decentralizaciji.
- Stvar koju ste odbacili danas možete prihvatiti sutra, pogotovu ako pri tom postignete dogovor i o nekim drugim pitanjima. U pregovorima o decentralizaciji glavni problem nije u pojedinostima, koliko god bile važne, nego u tome žele li međunarodni posrednici da se zaklone iza Albanaca koji, kako su nam poslednji put rekli u Beču, odbacuju i samu ideju decentralizacije za koju se mi zalažemo ili da idu putem kompromisa. Naravno, ako se odluče da istraju u svom sadašnjem stavu, razlog će samo malim delom biti želja da se zadovolje Albanci. Odlučujuću ulogu imaće strateške procene o Srbiji, pre svega u zemljama s najvećim uticajem na bečki pregovarački proces.

Nametnuto rešenje nije kompromis

Kako komentarišete kritike, čak i dela domaće političke javnosti, da ste Vi i Slobodan Samardžić "previše tvrdi" pregovarači?
- Nekom se s pravom može zameriti da je previše tvrd pregovarač ako odbacuje razložan kompromis koji mu je ponuđen, a nema mnogo osnova da se nada nečem boljem. Mi se nijednog trenutka na bečkim pregovorima nismo našli u toj situaciji, i to jednostavno zato što ni Albanci ni međunarodni posrednici nigde nisu ponudili stvarni kompromis. Decentralizacija bez autonomnih nadležnosti za srpske opštine nije kompromis. Nove opštine sa srpskom većinom koje ne zahvataju polovinu relevantne teritorije i relevantnog stanovništva nisu kompromis. Zaštitne zone koje se formiraju oko manastira, a da se istovremeno ne uspostavi režim bezbednosti u njima i oko njih nisu kompromis. I tako dalje. Tadić i Koštunica su u Beču vrlo ozbiljno govorili o kompromisu i jasno naznačili gde bi ga trebalo tražiti. Kada se na stolu nađu konture takvog kompromisa, zahvaljujući Ahtisariju, Albancima iz Prištine ili nekom trećem, sa Beogradom neće biti teško postići sporazum. Ali, nametnuto rešenje nije kompromis i niko na našoj strani nema razloga da mu ide u susret, a najmanje članovi pregovaračkog tima.

 

 

 
 
Copyright by NSPM