Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

BiH - deset godina posle Dejtona

   

 

Zoran Ćirjaković

Ubijajte dok ste mladi

Nasuprot samo jedne otežavajuće okolnosti (“ranjivosti žrtava”) veće Haškog suda je u presudi Naseru Oriću navelo čak deset olakšavajućih okolnosti. Nabrojani su “nešto saradnje sa tužilaštvom, nešto izražavanja kajanja, njegov mladalački uzrast u vreme kada su zločini počinjeni, porodična situacija, saradnja sa SFOR-om... i najvažnije, opšte okolnosti koje su preovlađivale u Srebrenici”. Oriću, koji nije hteo da se sam preda, sud je čak kao olakšicu uzeo i to što je prethodno “izražavao spremnost da se preda Tribunalu ako bude optužen”.

Mogli su da navedu i da je Orić svoju toleranciju dokazao time što je i posle rata nastavio da piše ćirilicom, pismom svojih žrtava (Orić do odlaska u Hag nije potpuno savladao latinicu – pisanje mu je bilo problem). Mogli su da kažu i da je kao poslodavac posle rata pokazao versku toleranciju i zapošljavao pravoslavne radnice. Orić je naime u svojoj javnoj kući – noćnom klubu “Moulin Rouge” u podrumu hotela “Tuzla” u Tuzli “angažovao” ukrajinske prostitutke. Jedan bošnjački nedeljnik je, sprdajući se sa Orićevim neiskrenom pozom dobrog muslimana, tekst o njegovoj pravoslavnoj radnoj snazi objavio pod naslovom “Halal meso iz Ukrajine”.

U haškoj presudi se govori o mladom čoveku “u uzrastu od 25 godina, bez relevantnog vojnog i administrativnog iskustva”. “Optuženi se našao u situaciji da bude izabran za komandanta” i “vodio (je) neprekidnu uzaludnu borbu... u sve goroj situaciji”. To zvuči baš onako kako su Orićevi brojni obožavaoci u Sarajevu i Tuzli razumeli, kao opravdanje za zločin. Ali ako su već imali toliko razumevanja za okolnosti i uzrast, ostaje pitanje zašto se nisu bavili Orićevim karakterom i ponašanjem u zrelim godinama.

Držanje “belog roblja” u hotelu u državnom vlasništvu nije jedini Orićev poratni greh. Sarajevski Dani su ga predstavili kao “guvernera Tuzlanskog kantona (jednog od 10 koji čine Muslimansko-hrvatsku federaciju) u senci” i opisali ga kao jednog od pet najjačih mafijaških bosova u muslimanskom delu Bosne. Orić je po Danima deo nove “elite” kriminalaca koja je bliska vrhu Izetbegovićeve SDA i koja živi okružena “kokama (devojkama)... koje Titu ne pamte” i vodi “zdrav život” (sokovi i droga umesto neislamskog alkohola). Sarajevski mediji su Orića dovodili u vezu i sa reketiranjem, “međuentitetskim” švercom ukradenih automobila i tvrdili da je silovao pevačicu Selmu Bajrami. Televizijski demanti njenog menayera neki bošnjački analitičari su uzimali kao indikaciju straha od Orićeve, u tuzlanskom kantonu neograničene moći, a ne kao dokaz da su optužbe netačne.

Sumnja se da je Orić bio umešan i u trgovinu heroinom, broj njegovog telefona je bio u memoriji mobilnog telefona koji je zajedno sa kilogramom heroina nađen u jednom automobilu u Maglaju 1999. godine. Vlasti u Sarajevu su ovo, kao i sve druge Orićeve stvarne i navodne grehe, pokušali da prikriju. Vest je ipak, zahvaljujući neimenovanim zapadnim izvorima, objavljena u medijima. Orić je takođe, po svedočenju Tuzlaka, posle rata često maltretirao goste na jezeru Modrac, popularnom izletištu nedaleko od Lukovca, gde je bio vlasnik restorana, jednog od nekoliko desetina objekata i firmi koje su u Tuzli i okolini bile registrovane na Orićeve rođake i prijatelje.

Orić je bio blizak prijatelj Alijinog sina Bakira, najverovatnije sledećeg lidera SDA, koji je posle rata obezbeđivao poslove Orićevoj građevinarskoj firmi. Prikrivanjem istine o Orićevom vladanju bavio se Senad Šahinpašić “Saja”, bivši piljar iz Foče koji je za Izetbegovićevog života postao siva eminencija SDA i jedan od najbogatijih ljudi u Bosni. Pored zaštite od policije, sudova i medija moćni “Saja” je čuvao Orića od “dugog jezika”, najslabije tačke brbljivog bivšeg milicionera. Poredeći Orića i Mušana Topalovića “Cacu”, masovnog ubicu sarajevskih Srba tokom opsade grada, Dani pišu da je “Izetbegović stariji vazda bio slab” na one koji su kao Caco i Orić (Dani ga opisuju kao “podrinjskog Cacu”) bili “apsolutno neobavešteni kada je Ženevska konvencija u pitanju” i “dovoljno tvrdoglavi da odlučuju sami u ime svih”. Dani su objavili i da je lično Izetbegović naredio na početku rata da bude “razvaljena” opštinska vlast u Srebrenici.

S druge strane sud je, kako kaže, “ustanovio” da je 20. maja 2002. godine “neformalna grupa bosanskih muslimana muškaraca... izabrala optuženog za komandanta”. Sudije su zaključile i da Orićeva vojska “nije imala karakteristike u potpunosti organizovane armije” i da je predstavljala skup “lokalnih grupacija koje su ostajale relativno nezavisne”.

Ova slika je u potpunom neskladu sa brojnim svedočanstvima srebreničkih Bošnjaka o odlučujućem uticaju brigadira Orića, “komandanta 28. divizije Armije Bosne i Hercegovine” u enklavi. Saborci i nadređeni su Orića optuživali za preprodaju humanitarne pomoći, monopol nad zalihama hrane i goriva, činjenicu da je jedini snajper držao u kući i koristio ga samo za lov, pa čak i da je direktno kriv što niko nije obučen za rukovanje sa antitenkovskim raketama koje su prošvercovane u navodno demilitarizovanu enklavu. Po rečima generala Seada Delića, oficira direktno nadređenog brigadiru Oriću, vojnik koji je rukovao “Crvenom strelom” je uspeo da dva puta promaši prvi srpski tenk pri napadu na grad jula 1995. godine iako je “preciznost (strele) veća od 90%”.

Da li zbog nesposobnosti tužilaštva ili slepila sudija više nije važno, ali presuda Oriću slika sliku iz koje se stiče utisak da se radi o čoveku koji je nevoljno prinuđen da postane i ostane komandant u situaciji u kojoj zločine nije bilo moguće sprečiti – delovi presude nam sugerišu da zločine u okolnim srpskim selima nisu vršili ljudi, zločinci koji su povlačili oroz i njihovi komandanti, već okolnosti.

U stvarnosti ne samo da izbor Orića nije bio slučajan ili protiv njegove volje, već je bio sporan i u samoj Srebrenici. Oni koji su pokušavali da se suprotstave njegovoj samovolji – skoro svi ključni ljudi u komandi 28. divizije bili su Orićevi rođaci i prijatelji – bili su meta atentata i terora, što je činjenica koja se ne pominje u presudi. Ibran Mustafić, osnivač SDA u Srebrenici i poslanik u parlamentu Bosne i Hercegovine, govori o likvidacijama, uključujući čak i opštinskog lidera SDA i bivšeg šefa policije, nezadovoljnih Orićevim komandovanjem i strategijom nametnutom iz Sarajeva.

Zahvaljujući Mustafiću javnost je saznala o pokolju muslimanskih boraca koji su hteli da se predaju 1993. godine i krvavim obračunima unutar enklave. Mustafić, koji je ceo rat proveo u enklavi i koji je u opsednutoj Srebrenici preživeo dva atentata, tvrdi da je “kompletna srebrenička mafija živa i zdrava izašla iz Srebrenice, a sve poštene glave su nestale”. On je jula 1996. godine u intervjuu Slobodnoj Bosni pričao o naredbama iz Sarajeva da se puca na srpske snage iz zaštićene zone koja je prema sporazumu sa UN-om trebalo da bude i demilitarizovana.

Mustafić je odbio da navede imena zvaničnika koji su Oriću i saradnicima izdavali naređenja, ali kaže da nije teško pogoditi o kome se radi. “Da sam ja primio naredbu da napadnem srpsku vojsku iz zaštićene zone, ja bi odbio da izvršim tu naredbu i tražio bih od osobe koja je izdala da dovede svoju porodicu u Srebrenicu... Znao sam da ti sramotni, kalkulantski potezi vode moj narod u katastrofu. Naredbe su dolazile iz Sarajeva i iz Kaknja... To je bilo svesno davanje povoda srpskim snagama da napadnu”, izjavio je Mustafić.

Ništa od ovoga se ne pominje u obrazloženju presude u kojoj se tvrdi da je Orić “delovao u najnepovoljnijim uslovima”. Presuda je na liniji u Sarajevu dominantnog shvatanja da su Orićevi “navodni gresi počinjeni u najsurovijoj borbi za opstanak” i da su kao takvi neuporedivi sa zločinima “agresora”, čak i onda kada se radi o pokoljima istog broja ljudi. Razlika između dvogodišnje kazne koju je izrekao sud i shvatanja da je mnogo i “jedan sat zatvora” (Srebreničanka Hajra Ćatić), odnosno da je “svaki dan zatvora za Nasera uvreda za naše žrtve” (Hatiya Mehmedović, predsednica jednog od udruženja majki nestalih i ubijenih Srebreničana), predstavlja samo neslaganje po za srpske žrtve uvredljivom pitanju da li “najnepovoljniji uslovi” dozvoljavaju nekažnjeni, ili samo simbolično kažnjeni zločin.

Obrazloženje presude Oriću je toliko bizarno i uvredljivo da zvuči kao da ga je pisao neki PR stručnjak u službi zločinaca odgovornih za pokolj Bošnjaka jula 1995. godine. Teško da je bilo moguće smisliti uverljiviji izgovor za izbegavanje suočavanja sa srpskim zločinima u Srebrenici. Prošlonedeljno haško podsmevanje pravdi je tako ugrozilo pompezno najavljeni “megaproces” koji u Hagu treba da počne 14. jula i na kome će se zajedno suditi devetorici optuženih za zločin u Srebrenici.

Presuda Oriću će dodatno zamagliti razloge zašto je srpska javnost i dalje u sukobu sa ostatkom sveta po pitanju odnosa prema Hagu. Praktično nijedan uticajni svetski medij nije objavio tekst, ne samo o presudi Oriću, već ni o seriji skandaloznih odluka suda i neprofesionalnosti tužilaštva kada se radi o zločinima u kojim su optuženi nesrbi. (Jedini izuzetak su bile žalopojke što su Karla i sudije dozvolili da Sloba umre nevin.) Za zapadne vlade i javnost, opsednutu sve krvavijim i komplikovanijim “ratom protiv terora”, balkanska priča je završena i Haški sud je taj koji će, kako veruju pravedno i ispravno, obraditi i vrednovati događaje i njihove aktere.

Malo ko će u svetu primetiti da je sud, koji je osnovan sa ciljem da pomogne u onome što sami nismo hteli da uradimo, postigao baš ono što su ovdašnji zločinci svih vera i nacija priželjkivali: relativizovao krivicu, banalizovao zlo i onemogućio suočavanje. Presudom Oriću Haški parasud je ostavio i poslednje u seriji sramotnih “uputstava” krvožednim protuvama za ponašanje u budućim balkanskim ratovima: ubijajte dok ste mladi, izrazite malo žaljenja, malkice sarađujte sa tužilaštvom i onda ćete moći da na miru držite “belo roblje” i uživate u statusu “heroja”.

 
 
Copyright by NSPM