Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo

   

NOVI LIST - Rijeka

ČEDOMIR JOVANOVIĆ

Statiramo u vlastitim životima

Za mene je pak važno stvaranje modernoga srpskoga društva, a mi ne možemo imati modernu Srbiju jer ne postoje slobodni pojedinci. Mi sad živimo svoj život bez prava da na njega konkretno utječemo – od najtrivijalnijih pitanja: tko će vam učiti djecu u školi, tko će vas liječiti, tko će se brinuti o sigurnosti u vašoj ulici.


Suštinu problema današnje Srbije čini deformirani karakter društva koje ostalo talac poremećenog sistema vrijednosti. Srbija se demografski ubraja među najstarija europska društva, a ima najveći postotak mladih koji žele otići iz zemlje, Srbija je danas i među najsiromašnijima u Europi, tehnološki je zaostala... Problem je svaka vrsta siromaštva – od materijalnog do kulturnog i političkog, odsutnost jasnih ideja i nedostatak energije koja je presudna ako želite te ideje i ostvariti, kaže Čedomir Jovanović, lider Liberalno-demokratske partije, najmlađe na političkoj sceni Srbije, jedan od vođa studentskih prosvjeda 1996. i blizak suradnik ubijenog premijera Srbije Zorana Đindića. Nakon atentata na Đindića izabran je za potpredsjednika Vlade Srbije, da bi nakon dolaska Vojislava Koštunice na vlast formirao frakciju u Demokratskoj stranci koja je kasnije prerasla u LDP. Nedavno je objavio knjigu "Moj sukob s prošlošću" kojom je ponudio vlastiti pogled i sud o prijelomnim događajima iz nedavne političke prošlosti Srbije.
Na pitanje kako osloboditi Srbiju balasta koji usporava njen demokratski napredak, Jovanović veli da je "jedina logična politička poruka: moramo nešto brzo uraditi sa zemljom kako bismo bili u stanju rješavati probleme kao zajednica, a ne pojedinačno, tako što će se svatko spašavati kako najbolje umije i može".

Srbija u paralelnoj stvarnosti

– Zato je moto LDP-a `Srbiji se žuri` jer je u konzervativnom, hermetički zatvorenom društvu važno inzistirati na dinamici, pokretu i tako rušiti stereotipe koji su od Srbije napravili ovo što jest. Srbija danas živi u paralelnoj stvarnosti, u njoj se i dalje uvažavaju vrijednosti iz 19. i 20 stoljeća, vrijednosti lažno ili pogrešno protumačene povijesti, neskladne s današnjim civilizacijskom kontekstom. Za mene je pak važno stvaranje modernoga srpskoga društva, a mi ne možemo imati modernu Srbiju jer ne postoje slobodni pojedinci. Mi sad živimo svoj život bez prava da na njega konkretno utječemo – od najtrivijalnijih pitanja: tko će vam učiti djecu u školi, tko će vas liječiti, tko će se brinuti o sigurnosti u vašoj ulici. Živimo u društvu u kojem statiramo vlastite živote.

I zato ste odlučili ući u politiku?

– To je bila odluka "iz stomaka". Ta 1996. je bila je užasna, mada je svaka godina u Srbiji specifično ružna. Ali `96. pamtim po licemjernom nastojanju Miloševića i svih koji su tada na njega pristajali da se zaboravi što je bilo jučer i da krenemo u tu "svijetlu budućnost" koja nam se "otvorila" nakon Daytona. I onda smo svakog dana na ekranima i ulicama viđali Miloševićeve ratne političare, njegove ratne biznismene, ideologe, ratne kriminalce koji su bezobzirno trošili našu budućnost oduzimajući nam pri tome šansu da uopće postavimo pitanje što su radili do jučer i tko je za to odgovoran. "Balkanski mesar" postao je jamac mira i stabilnosti na tom istom Balkanu koji je prethodno uništio. Ušao sam u politiku iz revolta i zato kažem da je to bilo "iz stomaka". Da nije bilo tih studentskih prosvjeda 1996. i četiri mjeseca građanskoga života Srbije, mislim da ne bi bilo ni 5. listopada 2000.

Mi smo se s vama igrali

Ostat ćete zapamćeni kao čovjek koji je uvjerio Miloševića da se preda, što je kasnije rezultiralo i njegovim izručenjem Haškome sudu. Doživljavate li s ove distance te pregovore kao važan povijesni trenutak Srbije?

– Uvijek sam bježao od bilo kakvog pretencioznog zaključka. To što se tada događalo imalo je razarajuće posljedice u srbijanskom društvu. Prva je bila raspad koalicije DOS koja se razišla na pitanju razlika u odnosu prema Miloševiću. Mislim na odnos Đindić – Koštunica, na ta dva okruženja koja i danas praktično vode neke ratove. Ali, za mene je jako važno u svakom poslu sankcioniranje i postavljanje odgovornosti. Preduvjet svega toga bilo je sankcioniranje Miloševića. Ako je bilo moguće da nam Milošević učini to što je učinio i da prođe nekažnjeno, onda mnogi to smatraju principom koji važi i za svakog onog Miloševića koji živi kraj nas, na istom katu ili u zgradi ili čuči u nama samima. A meni je bilo važno da on odgovara, ali ne onako kako se to podrazumijeva po našem običajnom pravu. Želio sam da mi u 21. stoljeću ne živimo kao neki naraštaji u 19. i da stalno trčimo taj užasni krug ritualnih ubojstava i svrgavanja ljudi kojima ste se do jučer divili. Znači, nisam bio za "rumunjski scenarij" jer mi nismo ubojice, ako smo naspram sebe imali zločince. Samo sam želio vidjeti Miloševića u zatvoru, s lisičinama na rukama, na optuženičkoj klupi.
No, u Haagu optužene za smrt tisuća nedužnih ljudi izvode u odijelima, s kravatom, ispred njih je termosica s kavom, i onda oni polemiziraju, postavljaju pitanja. Bilo bi mnogo učinkovitije gledati ih kao u holivudskim filmovima, vezane i ošišane do glave. E, tako svaki haški optuženik treba ući u onu sudnicu jer se, uz ostalo, i tako mora formirati slika o tome što su oni uradili. Ovako, vidimo da se oni međusobno divno slažu jer su proizašli iz iste matrice i među njima nema velike razlike.

Znači, nije vas iznenadila osmrtnica Miloševiću koju su potpisali njegovi "haški suborci"?

– Nije! Problem bivše Jugoslavije je što razlike koje su napravljene nisu bile razlike i razdvajanja između onog što je dobro i što je loše, nego su se razdvojili Srbi i Hrvati, ili Srbi i Bošnjaci i Hrvati u Bosni. A svako ima svoga Tutu, svog Aliju, Miloševića. Samo je netko imao bolju startnu poziciju pa je dalje stigao i samim tim djeluje impresivnije u očima onog drugog Miloševića. I meni je logično da se potpišu i Šešelj i Gotovina, i Tuta i Lukić, svi oni koji su uništavali živote. Ljudi uopće nisu svjesni poruka te osmrtnice. Kao da je rečeno: mi smo se s vama igrali. Gledao sam prije neki dan hrvatskog premijera koji kaže da je time iznenađen. Mogu shvatiti potrebu hrvatskoga društva da u Gotovini vidi ono što realno Gotovina nije, ali – naravno, ne mogu to odobravati. A prava se slika ipak počinje nazirati, kao što je Milošević uz viski s Tuđmanom u Daytonu dijelo Bosnu, tako je i Gotovina negdje na Kanarskim otocima branio hrvatsku domovinu uz dobro vino i na kraju završio kao potpisnik iste poruke sa Šešeljem protiv kojeg se borio prije deset godina. Sve je to posljedica neemancipacije i nesposobnosti političkih elita da iz faze komunističke Jugoslavije zakorače u stvaranje društva koje bi pozitivne vrijednosti te Jugoslavije sačuvalo, a probleme poizašle iz atrofije komunizma rješavalo na demokratski način. Ali, u takvom prostoru nema mjesta za Miloševića kome je desna ruka Šešelj, a lijeva Tuta, u tom svijetu nema mjesta za Mladića i Karadžića i njima slične...

Jasan politički stav o Miloševiću

Rekli ste da je neprihvatljivo da Miloševićeva smrt abolira njegovu politiku. Što je nužno demokratskoj Srbiji učiniti nakon njegove smrti?
– Sve ono što naše političke i intelektualne elite koje danas formatiziraju ovo društvo ne žele ili ne mogu uraditi. Prije svega, da priopće realnu političku ocjenu Miloševića. Tim prije jer je izostala riječ suda, naša je obveza istaknuti jasan politički stav. Miloševićeva smrt ima mnogo dublje posljedice za politički život u Srbiji nego što se to danas i naslućuje. Prvo, on prestaje biti dobar izgovor jer je u Srbiji 15 godina bilo dovoljno reći `ja sam protiv Miloševića` i samim tim izbjeći pitanje osobne odgovornosti. S druge strane, već dvije godine oni koji sebe nazivaju demokratskim blokom u partnerstvu su s Miloševićevom strankom. I taj kanibalizam za Miloševićevim pogrebom opet je pokazao sav društveni nemoral.


Koštunicu niste štedjeli kritika ni u vrijeme DOS-a, kad je bio predsjednik SRJ, niti sada kad je premijer Srbije. Tvrdite da on nastavlja politiku Miloševića?

– Samo govorim o vrijednostima. Ne mislim da Koštunica sada ima svoje specijalne jedinice koje će uhićivati studente ili upadati u beogradske redakcije. Ali, njegov pogled na Europu je pogled u kojem prepoznajete gastarbajterski mentalitet. To je pogled divljenja, a istovremeno i mržnje kakav je imao i Milošević. Koštunica je Miloševićev nasljednik jer je u cijelosti očuvao model društvene svijesti i društvenih odnosa iz Miloševićeve epohe. Zadovoljava se onim čime i Milošević – pukim vladanjem i upravljanjem bez ikakve želje da se bilo što promijeni. Koštunica ni na koji način ne gradi distanciju prema učincima Miloševićeve vlasti jer bi idući korak bio demistifikacija te politike. Mi se moramo obračunati i s politikom zločina i s kreatorima te politike – popovima zločincima, akademicima zločincima, partijskim dužnosnicima zločincima...

Začarani krug nemoći

A tko je od zločina prema Zoranu Đindiću imao političku korist, kome je bio interes ubiti demokratskog premijera?


– Korist je imao uzak krug ljudi koji i danas vlada Srbijom i krug ljudi u čije ime oni vladaju kako bi Srbija bila posljednji prostor u ovom dijelu svijeta u kojem oni mogu živjeti bez ikakvog svođenja računa za ono što su nam napravili. Srbija je posljednja europska adresa za svakog kriminalca i zločinca s prostora bivše Jugoslavije. Zoran Đindić je ubijen u akciji "stop Haagu". To se često ostavlja po strani u oceanu svakodnevnih informacija. Mi prvo moramo razumjeti karakter 5. listopada. To je kao kad se nešto dogodi što izvana izgleda savršeno i primate čestitke zbog toga, a znate da to realno nije tako kako drugi vide, ali šutite. E, to je moj osjećaj bio u noći izmedu 5. i 6. listopada. Svi slave, stotine tisuća ljudi na ulicama, Miloševića nema, a zapravo vidite da je taj sistem samo promijenio brzinu. Glasali smo za Koštunicu zbog toga što smo hteli pobijediti i kazniti Miloševića za sve što nam je napravio, ali su glasali i Dobrica Ćosić i Matija Bećković i Amfilohije i svi oni koji su htjeli novog Miloševića . E, budući da smo jedni druge varali – a na to smo bili primorani i to je bilo prokletstvo tog trenutka – mi moramo o tome progovoriti.


Zaustavljanjem Zoranove politike dobili su upravo oni koji su poraženi tog 5. listopada, s tim što se ožiljci tog ljepšeg života u Zoranovo vrijeme ipak ne mogu ukloniti nikakvom političkom kirurgijom. Đindić je jedina ličnost koja je tada personificirala bolju budućnost, ali su to mnogi shvatili kasno i ta nas naknadna pamet mora zabrinuti. Jer, mi se sad nadamo da ćemo se 2020. približiti Europi, a to smo odbili 1990. Nije li to začarani krug nemoći?

Vaša stranka je mlada. Kakav je njen program i trenutačna pozicija, može li prijeći prag i ući u parlament?

– Političku budućnost LDP-a vidim prije svega u činjenici da postoji prostor u ovom društvu koji je napušten ubojstvom Zorana Đindića i mojim neuspjehom u pokušaju očuvanja DS-a na tim pozicijama. Naš program je, realno, ekstreman, ali samo zbog toga što je srbijansko društvo toliko deformirano. U ovoj situaciji svako potenciranje normalnog odnosa prema samom sebi, svom okruženju, prema zajedničkim ciljevima je, zapravo, ekstremizam. Mi se ne možemo vratiti normalnom životu musavi od baruta, flekavi od krvi, iscjepani i u ritama koje smo nekom oteli. To sve moramo promijeniti.
Po anketama LDP trenutačno ima povjerenje oko 4,5 posto birača. Pozicionirali smo se i postavili program prvih 10 poslova koje u Srbiji moramo uraditi. Cenzus za ulazak u parlament ne bi trebao biti problem jer vjerujem da – koliko god je progam LDP-a zapreka za sadašnju deformiranu Srbiju – uvijek postoji dovoljno "demokratskih očajnika" koji će podržati našu opciju.

Jovanović priveden uz jaku policijsku pratnju

Jovanović danas slovi za jednog od najoštrijih kritičara vlasti i političara bez dlake na jeziku, a niti 24 sata nakon što smo s njim razgovarali, policija ga je privela u sud jer se, navodno, nije odazvao pozivu po tužbi za klevetu koju je protiv njega podnio predsjednik parlamenta Srbije i Crne Gore Zoran Šami.


– To je posljedica nemoći da se izađe na kraj s nama koji smo pravi svjedoci da je Koštuničinoj vlasti kraj – rekao je Jovanović nakon što je u sud priveden uz jaku policijsku pratnju.
–Sad očekujem da će, kao dosljedna pravna država, isto tako privesti i Ratka Mladića i Gorana Hadžića i druge koji su na slobodi i dalje nekažnjeno troše naše vrijeme – poručio je Jovanović.

Srbija je upropastila Kosovo

Za mene su i Kosovo i Crna Gora baš kao i Haag – posljedice užasnih nedorečenosti ovoga društva. Znači, ni Kosovo, ni Crna Gora, ni Haag nisu upropastili Srbiju i napravili ovakvu situaciju, nego je Srbija to učinila. Ne vjerujem da će se stvari u Srbiji riješiti same po sebi, ako nam međunarodna zajednica skine s leđa teret Kosova, a Đukanović problem s Crnom Gorom.

Srbi i Hrvati moraju razbiti stereotipe

U Hrvatskoj mnogi gaje neskrivene simpatije prema vama. Kako doživljavate današnje odnose Srbije i Hrvatske, što biste promijenili ili promicali u bilateralnim odnosima?

– Super je ako ljudi u Hrvatskoj kroz to što radim dobivaju drukčije informacije o svemu što se događa u Srbiji, što pridonosi razbijanju stereotipne slike. A u međusobnim odnosima promijenio bih sve, počev od toga da budemo više fer i otvoreni. Ja se radujem svakom uspjehu u Hrvatskoj, recimo izgradnji i završetku odličnih autocesta. Da nisam političar, lobirao bih da se odavde SMS-om glasuje za Severinu na Euroviziji... Na žalost, naši problemi u komunikaciji su užasni, što je rezultat primitivizma koji ne priznaje granice, a proizilazi iz bijede i neznanja. Sve razlike past će onog časa kad se počnu analizirati suštinske potrebe ljudi, kad na prostorima bivše Jugoslavije greške postanu relikt prošlosti. Riječju, kad pobijedi život ti će se odnosi znatno poboljšati, bez obzira na razlike.

Dovest ćemo Rolling Stonese u Beograd

Dok ne vidim Micka Jaggera na bini, neću vjerovati da su Rolling Stonsi došli u Beograd. Sve smo učinili da dođu 2003. i konačno potpisali ugovor, a u njemu je bila klauzula da mogu otkazati jedino u slučaju prirodne katastrofe ili izvanrednog stanja. A prvi službeni dopis meni, kao potpredsjedniku Vlade nakon ubojstva Zorana Đindića, bio je dopis osiguravajućeg društva iz Kanade, zastupnika kompanije iz Denvera koja je od Roling Stonsa zakupila pravo za cijelu turneju. Pisalo je kako moraju otkazati koncert jer je u Srbiji uvedeno izvanredno stanje. Onda je i to prošlo, i ponovo smo sve dogovorili, pa je iskrsnuo problem s Hipodromom. Nakon svega, ipak ih očekujem 7. srpnja – kaže Jovanović, koji se nekoliko godina i osobno angažirao da Rollng Stonse dovede pred beogradsku publiku.

 

 

 
 
Copyright by NSPM