Zora Latinović
DRŽAVA NA DLANU
Otkriće ovog pečata jednako je otkriću rukopisa iz devetog veka (a
nema ih sačuvanih pre 12. veka), to je svedočanstvo o postojanju
srpske države tri veka pre Nemanjića
Taj
pečat kneza Strojimira iz 9. veka, posve je mali, stane na dno
dlana. Ali, što se kaže, ima ga, težak je za svoju visinu. Ima skoro
16 grama zlata, a ni dva centimetra visok (1,9 cm). Mala zlatna
kupa, sa alkicom na vrhu, kao privezak, da se nosi oko ruke ili oko
vrata. Na kružnoj površini za otiskivanje pečata piše: “Bože, pomozi
Strojimiru.” I krstić u sredini. Otkako je stigao iz Minhena u
Beograd, ovaj, pretpostavlja se, najstariji dokaz srpske državnosti
koji je Ministarstvo kulture kupilo za skoro 20 000 evra, 11. jula
na Gorny&Mosch aukciji, čuva se u sefu Istorijskog muzeja Srbije.
Andrej Vujnović, direktor Muzeja, dao nam je pečat u ruke. Za
toliko, dok ga slikamo na dlanu.
Elem, prvi komentar na
sajtu “Večernjih novosti” na vest o kupovini zlatnog pečata kneza
Strojimira bio je: „Ne daj bože da smo dali 20 000 evra za neki
falsifikat!” I na drugim net-forumima je posle ove vesti krenula
rasprava: “A zašto baš sad? Da nam nisu uvalili?” i: “Ma, sigurno.
Napokon je pronađen pečat kojim su pečatirani platni spiskovi
Bosancima angažovanim na gradnji piramide.” (forum B92). Skeptici, u
potrazi za prevarom, stigli su da pitaju i: Ko je bio taj Strojimir?
I, šta mi uopšte znamo o srpskoj državi pre Nemanjića? I zašto je
Bugarima baš bilo stalo da pečat Strojimirov uzmu za sebe?
Bugari dižu
cenu: Kako je ovaj zlatni pečat dospeo u privatnu nemačku kolekciju,
ne zna se precizno. Docent dr Đorđe Janković, šef Katedre za
nacionalnu arheologiju srednjeg veka Filozofskog fakulteta u
Beogradu i predsednik Srpskog arheološkog društva, kaže: “To je
kolekcija koja sadrži mnogo zlatnih i drugih predmeta, poreklom sa
Balkana. Reč je o naušnicama, na primer, datovanim od 6. do 12.
stoleća, nakitu rimskom, kasnorimskom, vizantijskom... Ima tu i
nadgrobnih spomenika, sa prostora Vizantije.” O tome šta se sve
moglo naći na aukciji Gorny&Mosch-a trebalo bi pogledati na njihovom
sajtu www.gmcoinart.de. Naš pečat je bio 281. po redu, među
bronzanim i kamenim skulpturama, gemama i kamejama, mozaicima,
lampama i vazama rimskog, vizantijskog, egipatskog porekla.
“Autentičnost pečata mogla bi se utvrditi analizom samog materijala,
a s druge strane, oblika. Po mom iskustvu, koje nije malo, materijal
deluje potpuno autentično. To je pečatnjak iz devetog stoleća.
Verovatno su ga sačinili vizantijski zlatari iz Atine, Soluna ili
Carigrada. Postojanje tog pečata dokazuje da je knez imao pridvorsku
kancelariju, arhiv i administraciju, koja prati državu. Otkriće ovog
pečata jednako je otkriću rukopisa iz devetog veka (a nema ih
sačuvanih pre 12. veka), to je svedočanstvo o postojanju srpske
države tri veka pre Nemanjića. Sam izgled pečata ukazuje na istoriju
koju je on doživljavao kroz vreme prelazeći iz ruke u ruku. Jednim
delom je oguljen, neko je skinuo malo zlata sa njega, verovatno za
neku pozlatu. Njegova autentičnost se može proveriti hemijskim i
fizičkim analizama ukoliko bi se sastav zlata u pečatu uporedio sa
zlatnim vizantijskim novcem iz 9. veka. Trebalo bi da je i kod nas
sačuvan neki novčić iz tog vremena. Praksa je bila da se nakit pravi
od novca. Istina, u to vreme Sloveni nisu koristili novac za
plaćanje. Tek u 13. veku počinju da koriste novac, više zato što su
bili prinuđeni nego što su želeli da svoju privredu prilagode
novčanim tokovima”, kaže profesor Janković.
On dodaje da u
Bugarskoj postoje slične kolekcije pečata. Takav je pečat cara
Simeona sa gemom od lazurita na kojoj je prikazan njegov lik i
natpis “Simeon”, pečat je u zlatnoj korpici, u obliku piramide, a ta
korpica u kojoj se nalazi pečat ima istu dršku kao i ovaj, naš.
Pečat cara Simeona je smešten u kraj 9. i početak 10. veka. “Car
Simeon je osvojio Srbiju (924 – 931. Srbija je pod Bugarskom), a kod
njega su u izgnanstvu bili Strojimir i Gojnik, koje je njihov brat
Mutimir prognao posle građanskog rata, osvojivši kneževski presto.
Pretpostavlja se da su Gojnik i Strojimir, došavši u Bugarsku,
dobili neke teritorije na upravljanje; dakle, vladali su nekim
teritorijama u Bugarskoj možda kao župani. Ne zna se, pri tom, da li
je taj pečat iz doba Strojimirovog života u Bugarskoj ili je to iz
doba njegovog života i vladanja u Srbiji. Svakako, Bugari imaju
najveću kolekciju tih pečata tako da je razumljivo što su pečat
hteli za sebe”, tumači Janković.
Tako, početna cena
zlatnog pečata na aukciji bila je 6 500 evra. Pre same aukcije,
Nikola Marković, srpski vicekonzul u Minhenu, koji je “podizao ruku”
za Srbiju, pozvao je ministra Dragana Kojadinovića da mu kaže da su
bugarski kolekcionari ponudili 15 000 evra za pečat, ali da se pečat
povuče sa aukcije. Kojadinović kaže: “Pošto smo se javili na vreme,
predmet je morao na aukciju, ali sa povišenom cenom. Tako je početna
cena bila 15 000. Vicekonzul je otkupio pečat za 16 000, a sa
provizijom te aukcijske kuće koštao je oko 20 000 evra.”
Iako je Strojimirov
pečat mesec dana visio na sajtu aukcijske kuće Gorny&Mosch, profesor
Đorđe Janković je tri dana pre aukcije saznao da taj pečat postoji i
da će uskoro biti prodat, od svojih ruskih kolega, stručnjaka za
antikvitete. Onda je obavestio Andreja Vujnovića, direktora
Istorijskog muzeja Srbije, a zatim su poslali i zvanične dopise
premijeru i Ministarstvu kulture. “Kada sam saznao da će se za 15
sati srpski srednjovekovni vladarski žig kneza Strojimira, dosad
nepoznat nauci, naći na aukciji, nije mi preostalo ništa drugo nego
da obavestim naš konzulat u Minhenu da odu na aukciju”, kaže
ministar Kojadinović.
Krčag iz Čečana
I tako smo, za nešto
manje od 20 000 evra nabavili dokaz o postojanju srpske države tri
veka pre Nemanjića. Istina, o Srbiji pre Nemanjića i srpskim
arhontima (knezovima) pisao je car Konstantin VII Porfirogenit u
svom delu “Spis o narodima”. Međutim, iz tog perioda nisu sačuvani
konkretni, materijalni dokazi, arheološke iskopine koje bi potvrdile
postojanje srpske države. Dr Đorđe Janković kaže da su nam obično
„Nemanjići u svesti, kao nekakav početak srpske države, i to samo
zato što njihovo postojanje možemo da potvrdimo konkretnim
objektima”:
- Oko nas su crkve,
zadužbine Nemanjića, imamo njihove portrete, zato su nam oni bliski.
Za period do desetog stoleća, koji je opisao car Konstantin VII
Porfirogenit, nemamo tu vrstu dokaza. Slično je i sa 11. i 12.
stolećem. Imamo samo crkvu Svetog Mihaila u Stonu, iz tog vremena.
Tamo je prikazan kralj Mihailo, i tu, opet kao i za Nemanjiće,
možemo da kažemo: evo ga kralj koji je zabeležen u pisanim izvorima,
konkretno u Letopisu popa Dukljanina. Ali, on je jedini, i to je
najstariji portret nekog slovenskog vladara. Postoji još jedan
portret iz 12. stoleća, ali ne kod nas, portret ćerke župana Uroša I
u Brnu.
Međutim, dr Janković
podseća na ulomak krčaga iz Čečana, kod Vučitrna na Kosovu, koji se
danas čuva u Narodnom muzeju. Krčag je iz devetog, desetog veka. Na
ulomku se nalazi šest recki, dole je krst, a ispod piše šest
glagoljicom. To je najstariji glagoljski zapis sa tla bivše
Jugoslavije. Ovim krčagom je plaćan porez vinu. To znamo jer postoje
povelje Vasilija II, vizantijskog vladara, koji je pobedio Samuila,
vođu Slovena, 1014. godine i zauzeo ove prostore 1018. kao i Kosovo.
U jednoj od njih piše da će Sloveni plaćati porez kao i dotle,
krčagom vina, mericom žita i mericom prosa. Nađeni deo krčaga je
baždaren, jer piše koje je zapremine. Služio je za plaćanje poreza u
vinu; dakle, vidimo kako je država funkcionisala, i polako se ta
svedočanstva o državi 9, 10. i 11. stoleća sakupljaju.
“Imamo taj ulomak
krčaga, pa krstionicu kneza Višeslava, prvog srpskog kneza, u
Dalmaciji, koji se spominje po imenu. On je vladao na prelazu osmog
u deveto stoleće. Krstionica se danas nalazi u Splitu; na njoj je
zabeleženo da ju je podigao sveštenik Jovan u vreme vojvode
Višeslava. Pa, ovaj pečat Strojimirov koji je direktni potomak
Višeslava (videti rodoslov, prim. Z.L)... Postoji i dvorac u
Martinićima u Zeti, na Gradini iz sredine devetog veka. To je
verovatno dvorac Mutimirov, a možda i Strojimirov. Gradina je u
literaturi poznata jer se raspravlja da li je tu bio srednjovekovni
grad Duklja. Unutra je dvorac sa četvorougaonim dvorištem kakvih ima
u Bugarskoj, postoji i pridvorska crkva. U njoj je bio grob vladara
koji je podigao taj dvorac. Nažalost, grob je opljačan. Kasnije,
crkva je dobila kameni nameštaj, kameni ikonostas, na njemu se
spominje izvesni Petar koji je najverovatnije onaj arhont koga
spominje Porfirogenit da je vladao Srbijom 20 godina, onaj koji je
ubio Klonimira, sina Strojimirovog. Dakle, sada se polako skupljaju
opipljivi podaci koji mogu da rekonstruišu to doba. Arheološki
podaci, a ne samo papiri. To je dragocenost za sve Slovene”, reći će
Janković.
Propaganda Porfirogenitova
Kneza Višeslava, prvog
po imenu poznatog srpskog kneza, nasledio je njegov sin Radoslav.
Radoslav rodi Prosigoja, Prosigoj Vlastimira. U to vreme, Srbi su
priznavali formalnu vlast Carigrada. Početkom 9. veka Bugari su
ojačali i pod vođstvom kana Presjama (836 – 852) krenuli na
Vizantiju. Knez Vlastimir je uspeo da odoli trogodišnjim napadima
Bugara (834 – 837). Posle njegove smrti Srbijom ravnopravno vladaju
njegova tri sina: Mutimir, Strojimir i Gojnik, podelivši zemlju među
sobom. Kan Boris, sin Presjamov, ponovo napada Srbiju oko 864.
godine. Prema Konstantinu Porfirogenitu, Srbi su porazili Bugare.
“Posle tog rata Mutimir
je sklopio mir s Bugarima, a nakon toga je proterao svoju braću u
Bugarsku, Gojnika i Strojimira. Klonimir, sin Strojimirov, kako piše
Porfirogenit, iz Bugarske je napao Srbiju, hteo da preuzme vlast,
ali nije uspeo. Ali, njegov sin, dakle unuk Strojimirov, Časlav
Klonimirović je preuzeo vlast u Srbiji, i vladao je za vreme
Konstantina VII Porfirogenita. On je iz Bugarske pobegao u
Vizantiju, a Carstvo ga šalje u Srbiju. Srbiju su prethodno, 924.
godine osvojili Bugari. Vizantija, međutim, obnavlja Srbiju. Ima tu,
naravno, i pomalo propagande Porfirogenitove, u tome da je Srbija,
eto, obnovljena uz pomoć Vizantije. Časlav je na vlasti sve dok je
živ Porfirogenit. Po Letopisu popa Dukljanina, poginuo je u borbi sa
Mađarima tako što je udavljen u Savi. To se desilo pedesetih godina
desetog stoleća”, objašnjava Janković.
Međutim, Janković
upozorava da je problematično u tim starim porodicama tražiti
poreklo Nemanjića. U Vlastimirovićima, na primer. On zaključuje:
“Po Letopisu popa
Dukljanina, Nemanjići su potomci neke skromne porodice koja je imala
zasluge baš u vezi sa dolaskom kneza Časlava na vlasti. Mada to može
da bude i tendenciozno. Jer je Letopis nastao mnogo kasnije, u
latinskoj sredini, u 15. stoleću. Dakle, pop Dukljanin je pisac za
italijanske najamnike u starom Baru u vreme Turaka. To su vitezovi
koji su bili tu da brane grad od Turaka, i imali su sukobe sa
domaćim stanovništvom.
Sveštenik letopisac na
početku kaže da hoće da ispriča istoriju tog kraja mladeži koja tu
živi i to ne zna, i piše na latinskom jer oni ne znaju slovenski
jezik. Tako je ta istorija i tendenciozna. Sve što je napisano o
ranijim periodima, dosta je zbrkano, izmešano, ima poneko zrnce
istine ali deluje isuviše fantastično, tako da je teško ustanoviti
šta je istina, a šta nije.”
A da li bi nas neko prevario za 20 000 evra? Da
je 200 miliona, pa i da razmislimo. Nemci se nikad nisu pitali da li
je Nibelungov prsten sačinjen od Rajninog zlata – pravi. A cena je
bila mnogo veća.
(NIN 2901)
|
|