Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Marinko M. Vučinić

KLANOVI I NOVE MECENE U KULTURI

  Užasavam se bahatosti vlastodržaca, a ponajviše te šuplje priče da kultura treba da sačeka neka bolja vremena. Naprotiv, baš sada, u ovoj famoznoj tranziciji treba da sačuvamo naš identitet, a kultura je ključna za to. Opasno je marginalizovati tu oblast, to bi imalo dalekosežne posledice za duhovne vrednosti i zato treba stalno osvešćivati i otrežnjivati ljude.   

                                                           Svetlana Bojković

Već nekoliko nedelja vodi se velika i burna rasprava u našoj javnosti o postojanju i delovanju klanova u kulturi. Svi učesnici u raspravi saglasni su u tome da je klanovsko delovanje u našem kulturnom životu prisutno i to se, izgleda, prihvata kao elementarna i notorna činjenica. Gotovo niko i ne negira da klanovi u kulturi postoje i da je lobiranje za određene klanovske interese postalo normalna i prihvatljiva društvena praksa. Nedavno je glumac Milan Gutović veoma jasno ocrtao ovu situaciju: “Ali, i dalje tvrdim da u Beogradu imamo nove pozorišne zgrade, ali ne i neko novo pozorište jer postoje stari klanovi koji su tu i danas“.

             Zašto se mirimo sa takvim stanjem u kulturi? Da li je na delu ravnodušnost i osećanje nemoći da se nepovoljno stanje menja? Zašto pristajemo da uski klanovski interesi budu i dalje glavni činioci u formiranju i oblikovanju našeg kulturnog života? Nesmetano i permanentno delovanje klanova samo nam otvoreno ukazuje na nedostatak precizno i objektivno utvrđenih estetskih kriterijuma, kao i na nepostojanje jasno profilisane strategije razvoja kulture i precizno formulisane i osmišljene kulturne politike u našem društvu. Zato se i može dešavati da nedostatak kulturne politike bude stalno zamenjivan sada već i neprikrivenom privatizacijom odlučivanja o prioritetima u razvoju kulture. To je i inače najpogodnije tlo za delovanje i uticaj klanova i klanovskih grupacija na odlučivanje, pre svega o finansijskim ulaganjima u kulturu. Suštinsko je pitanje kako se utvrđuju prioriteti u razvoju i organizaciji kulturne politike, a samim tim i kako se formira i profiliše određeni sistem vrednosti značajan za stvaranje kulturnog obrasca u društvu. Upravo se o tome radi, o stvaranju sistema vrednosti koji se izgrađuje i oblikuje određenom kulturnom politikom. Suština kulturne politike i jeste u određivanju prioriteta i vrednosnih obrazaca koji će biti ugrađeni u naš kulturni život i utvrđeni sistem vrednosti.

            Ko konačno određuje vrednosne i estetske prioritete i suštinske pravce razvoja kulturne politike ? Očigledno je da ne postoji praksa da se u određivanju prioriteta kulturnog razvoja uključuju umetnička udruženja, afirmisani stvaraoci, najznačajnije kulturne institucije i naša šira društvena javnost. Njihov glas niko ne čuje i ne smatra ih pozvanim da učestvuju u kreiranju kulturne politike. Posebno je pitanje na koji način i koje umetničke asocijacije i ustanove učestvuju u vrednovanju kvaliteta, estetskih dometa i umetničke relevantnosti određenih umetničkih projekata i poduhvata. Jasno je da ne postoji ovako struktuiran način odlučivanja i vrednovanja. Zato se uporno i održava klanovski i privatizovan način odlučivanja u našem kulturnom životu. Na delu su samozvani činovnici u kulturi, koji se pretvaraju u neprikosnovene arbitre našeg kulturnog života i odlučivanja. Njihova moć i uticaj posebno se ogledaju u odlučivanju o finansijskim ulaganjima u određene kulturne poduhvate. To je nova vrsta mecena, nastalih kao izraz privatizacije u odlučivanju. To su mecene koje raspolažu novcem poreskih obveznika gradeći svoj neupitni arbitrarni položaj.

                Na pitanje kako objasniti činjenicu da su mnogi daroviti ljudi sa ovih prostora prva priznanja za svoj rad dobili u inostranstvu pa tek onda ovde, dramski pisac Milena Marković dala je veoma indikativan odgovor: “To ima veze sa provincijalizacijom i marginalizacijom kulture čitavog ovog regiona i sa nepostojanjem ozbiljne kulturne scene koja ima svoje kriterijume i standarde“. I upravo je o tome reč, o nepostojanju kulturne politike koja će precizno odrediti kriterijume, vrednosne standarde, prioritete i prihvaćena estetska merila za stvaranje sistema vrednosti ugrađenog u kulturni obrazac jednog društva. Očigledno je da mi nemamo tako postavljen, osmišljen i vrednosno struktuiran koncept izgradnje kulturne politike. Zato se nužno javljaju stari politički (sada demokratski) komesari, i to u grotesknom obličju novih velikodušnih mecena i političkih arbitara koji otvoreno instrumentalizuju svoju političku poziciju tako što postaju glavni i jedini centar političkog odlučivanja i upravljanja kulturom. A pritom se ne zna koju to kulturnu politiku zastupaju, osim što sami sebe, okruženi poniznom kulturnjačkom tzv. elitom, proglašavaju za vrhovne žrece našeg kulturnog života.

                Rasprava o klanovima u kulturi vezana je s puno opravdanja za stanje u kulturi Beograda i uvek se, kao po nekom pravilu, apostrofira ime Gorice Mojović. Njeno delovanje u kulturi Beograda izraz je već klasičnog primera kako na delu funkcioniše poznati politički model odlučivanja u kulturi, koji nije izraz svestrano osmišljene i ozbiljno vrednovane kulturne politike. Svetlana Bojković je u jednom razgovoru najbolje okarakterisala ovakav način delovanja u našoj kulturi: “Očigledno je da genetski nemamo dara za politiku, što se kroz istoriju pokazalo. To su sve za mene amateri, ovi naši političari. Gledaju samo kako da uživaju beneficije, da sebe i najbližu okolinu materijalno obezbede. Jedno obećavaju dok ne dođu na vlast, posle drugo rade. I tome smo mnogo puta bili svedoci. Evo, recimo, Čeda Jovanović. Čime se taj dečko bavio? Ni fakultet nije završio, a već je bio u politici. Ili Gorica Mojović. Ona ništa dugo nije radila, samo je bila političar - od kumrovačke škole do demokrata. Sad se razume i u pozorište, i u pozorišne zgrade i ponaša se kao da ih je sama zidala, svojim parama. Upravnici joj aminuju zato što je učestvovala u njihovom postavljenju“.

               Da li je zamenik gradonačelnika Beograda za kulturu ikada, makar i unutar Demokratske stranke, predstavila neki koncept kulturne politike? Naravno da nije. Onda se i postavlja opravdano pitanje čiju to kulturnu politiku sprovodi funkcioner stranke koja ima većinski uticaj u gradskoj skupštini. Zato i ne čudi njeno arogantno i bahato reagovanje u tekstu „Ministrov trag“ (NIN, 26. januar 2006. godine) jer to je upravo izraz njenog shvatanja   politike, kulture i dijaloga u Srbiji. U čemu je najveći greh aktuelnog ministra kulture? Verovatno u tome što je otvoreno progovorio o postojanju klanova u kulturi i načinu na koji se troše sredstva za najznačajnije kulturne manifestacije. Ove njegove reči izazvale su pravu provalu najprizemnijih diskvalifikacija, upravo od onih kulturnih delatnika koji su se očigledno osetili prozvani. Ali, očigledno je Gorici Mojović pripala ta privilegovana pozicija, što joj verovatno klanovski i pripada, da se jednim farsičnim i ne preterano duhovitim pamfletom obračuna sa ministrom kulture, žigošući ga kao oličenje primitivizma, antimodernosti i antievropejskog duha. Ovom prilikom ne želim da ocenjujem ne baš velike i značajne domete dosadašnjeg rada ministra kulture Dragana Kojadinovića, ovde je reč o tome da se bezobzirno brane osvojene pozicije političkog odlučivanja u našoj kulturi i njenom finansiranju i težnji da se onemogući rasprava o načinu vođenja i koncipiranja naše kulturne politike.

                Kojadinović je pokrenuo pitanje postojanja klanova u kulturi i načina kako se odvajaju sredstva za najvažnije kulturne projekte i događaje. Na tvrdnju ministra da više neće davati pare po automatizmu i starim zaslugama, ubrzo je stigao odgovor u vidu nekoliko izrazito diskvalifikatorskih tvrdnji i ocena, i to od ljudi koji nam neprestano govore o nužnosti vođenja argumentovanog i civilizovanog dijaloga. Na taj način je i demonstrirano upravo shvatanje uloge politike u kulturi kao osnovnog arbitra u stvaranju sistema kulturnih vrednosti. Ali, radi se o tome da to nije isključivi zadatak Ministarstva kulture, koje može biti samo jedan od subjekata u kreiranju i vođenju kulturne politike. Ali, stare navike se teško menjaju. Međutim, uvek postoji određeni broj tzv. uticajnih kulturnih radnika koji nepogrešivo znaju kako doći do novca i kako sebe neprestano predstavljati kao nezaobilazne faktore i arbitre u našem kulturnom životu. Ne dovodi se u pitanje, kako se to kaže i u reagovanju vodeće kulturne dekontaminatorke Borke Pavićević, da nisu „Bitef“ i „Bemus“ baš ono najgore sa čim se imamo suočiti. “Smetaju mu Miki Manojlović, Biljana Srbljanović, Goran Paskaljević, Jovan Ćirilov, smeta mu što Grad Beograd „prekomerno“ daje pare za te 'Bitefe' i 'Bemuse'“, kaže Gorica Mojović. Međutim, treba razložno postaviti pitanje kako i na koji način i kojim sredstvima se ove najvažnije manifestacije finansiraju. Zašto bi postavljanje ovog pitanja bilo svojevrsno svetogrđe i napad na najistaknutije umetnike i kulturne radnike. U koji je to nedodirljivi zabran udario ministar kulture kada je pokušao da pokrene pitanje o postojanju i delovanju klanova u kulturi?

              Gorica Mojović kaže da se ministar kulture služi neprofesionalnim opanjkavanjem umetnika koji su, zahvaljujući talentu i delu, postali prepoznatljivi, uspešni i priznati i kod nas i u evropskim, pa i svetskim razmerama. Bilo bi veoma interesantno da tankoćutna i obzirna Gorica Mojović kaže kako izgleda iskaz dramskog pisca Biljane Srbljanović, koju tako zdušno brani, da li to spada u uzornu evropejsku komunikaciju o kojoj nam drže slovo naši tzv. modernisti. “Danas je ministar kulture izgovorio da je godina u kulturi bila izuzetno uspešna, a kao najveći problem je naveo to što, po njemu, u beogradskim pozorištima vlada rediteljska mafija jer, kaže, sve jedni isti ljudi režiraju. Meni je jasno da beogradska pozorišta nisu pod njegovim ministarstvom, nego pod Gradom, da jedina ona funkcionišu i da to njemu politički smeta jer on nikad nema takve poene, on nikada tako nešto nije napravio. Mene samo zanima da li on u svojoj pekari, kada zapošljava ljude, uzme samo najbolje mesače bureka ili malo promeša, pa svima dâ šansu da mese burek da ne bi zavladala pekarska mafija. Da li on zapošljava samo tri najbolja pekara, ili daje malo i ovom što nema pojma da meša hleb da i on nekad promeša? Ta vrsta populizma nije jasna, pa ni u horu u osnovnoj školi ne mogu da pevaju svi, nego samo oni koji imaju glas“. Ali, sudeći po rećima Biljane Srbljanović, Gorica Mojović nema mnogo razloga za brigu. Ona je do sada, po svemu sudeći, zaradila mnogo poena i ne treba da se brine da li će i dalje ostati u poziciji da arbitrira u našem kulturnom životu. Ova neuspela i prizemna burleska dobra je ideološka i politička preporuka za dalju aktivnost kulturnjačkog bojovnika, kao što je Gorica Mojović.

                Suštinsko pitanje koje otvara ova rasprava o klanovima u kulturi je da li mi danas u našem razorenom društvu imamo kulturnu politiku nastalu kao izraz jasno utvrđenih vrednosnih i estetskih merila, ili i dalje preovladava situacija u kojoj se samoproglašeni arbitri i činovničke mecene javljaju i funkcionišu kao neprikosnoveni arbitri odlučivanja, pre svega, o načinu finansiranja, a samim tim i o ukupnom razvoju naše kulture. O tome je zapravo reč, a toga su svesni i svi oni koji po svaku cenu brane svoje davno osvojene klanovske pozicije i sinekure.

30. januar 2006. godine, Beograd                              

 

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM