Svetlosti pozornice
Vladimir Jokić
Da, to su bili dani
reminiscencije
Prvi čin
HUNI
Uz maršala Tita, junačkoga sina, nahrupilo to odasvud i oslobodilo vile, kuće, stanove, nameštaj, svilene balerine i dvorski baršun. Mašinbravari, abadžije, učitelji, stolari, rečju - poštena inteligencija naplatila je svoju borbu za slobodu potlačenih radnika i seljaka. Uz druga drug.
U tunelu, usred mraka, zasijala je zvezda petokraka. I sijala, sijala, sijala...
Znam, i sam sam bio obasjan...
Drugi čin
AVARI
Dogodio se narod! Valjalo se to sa svih strana s pesmom na usnama i gnevom u srcu. Širilo to istinu o pravednoj borbi protiv birokratije, autonomije i ostalih negativnih pojava. Mladi i lepi, u džemperima i šlofjankama, samosvesni i nepokolebljivi, jurišali su na otuđene roditelje i tražili svoje u ime poniženih i uvređenih.
I dobili su.
Vile i stanove, armanija i rolekse, glisere i avione...
Znam, gledao sam...
Treći čin
MI
Zima našeg nezadovoljstva. Na izmaku te jadne 1996. i početkom 1997. na trgove i ulice uklete zemlje izlilo se očajanje, prkos i bes. I nada. Pištaljke, šerpe i lonci protiv kordona. Mi protiv njih. Protiv gluposti i mraka, za dostojanstvo i budućnost.
Za mrzlih večeri, s bubnjarima na čelu, vijugala je reka nepristajanja na poraz. Čeda Jovanović je stizao svuda, Bojana Lekić i Šutanovac rame uz rame, Žarko Jokanović, Lečić, Lila Radonjić i Goca Suša, Basara i Vida Ognjenović, Nataša Kandić i Borka, Kojadin i Đilas... I Otpor!
Posle, iz Petog oktobra oni su prešli u blindirane džipove, ambasade, parlament, ministarstva, narodne kancelarije, ekspoziture, nacionalne televizije, upravne odbore, nova radna mesta, nove stanove i novu klasu.
A te zime našeg nezadovoljstva i posle i uvek - i ja sam bio tamo. Besplatno.
|