Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Fest 2006

   

 

IVAN JEVIĆ

PREVIŠE BLIZU I PREVIŠE DALEKO

Preispitivanju učinaka nedavno završenog 34. Beogradskog međunarodnog filmskog festivala, ne samo da je najzanimljivije, već, čini se, i jedino moguće prići sa političkog stanovišta. I tu se jasno izdvajaju dva asimetrična aspekta: s jedne strane, imali smo glavni program prepun oskarovskih kandidata koji su se bavili nekolicinom aktuelnih problema američkog društva dok smo, sa druge, imali dva filma koja su se bavila poslednjim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Iako je učinak polovičan, u jednom slučaju potpuna impotencija novije američke produkcije da komunicira sa gledaocima van te sredine, dok u drugom pregrejana amtosfera te mnogo dignute prašine i napravljene buke, ipak se može reći da je ovaj FEST protekao u pokušaju suočavanja sa mnogim demonima. Ali, idemo redom.

DALEKO OD KUĆE: U većem delu gotovo preslikan glavni program FEST-a i spisak glavnih kandidata za osvajanje nagrada Američke filmske akademije doprineo je da jedna loša godina u Holivudu ostavi traga i na našem festivalu. Dva najveća favorita za nagrade Planina Broukbek Anga Lija i Fatalna nesreća Pola Hagisa, koju su, uzgred, i podelili najvažnije Oskare, zapravo su dva krajnje prosečna filma koja su pobudila interesovanje američke javnosti zbog toga što se bave sa dva goruća problema tamošnjeg društva: pravima seksualnih manjina i rasizmom. U slučaju oba ostvarenja problem je u tome što van političke korektnosti, van interesa koji unosite spolja, iz samih filmova ne proizlaze kvaliteti koji bi vas privoleli na gledanje. U slučaju Planine Broukbek taj melodramski zaplet koji je publici, bez nekih navijačkih interesa, mogao da ponudi univerzalno prepoznavanje zapravo potpuno maši poentu. U melodramskom kontekstu sprečenost ostvarenja ljubavne veze usled neke socijalne prepreke je tek dramaturška konvencija koja, na mala vrata, uvodi u igru tragično. U slučaju ovog filma aspekt socijalne prepreke dominira do tačke da se gubi svaka veza između likova a ostaje tek pamfletski nastrojena priča o tihom genocidu nad homoseksualcima širom američkih ruralnih zabiti tokom 60' i 70' godina prošlog veka. Fatalna nesreća je sa druge strane rascepkana zbirka okrepljujućih pripovesti o međurasnoj netrpeljivosti i prevazilaženju iste u Los Anđelesu, gradu poznatom po ovom problemu. I ovde politička korektnost ubija ne samo moždane ćelije već i svaki specifično filmski interes za praćenje ovog štiva. Još dva rada kreću se u sličnim ideološkim okvirima ali sa mnogo manje nespretnosti. To su Marinac Sema Mendeza i Laku noć i srećno rediteljski napor glumca Džordža Klunija. Prvi se naslanja na tradiciju antiratnih filmova koje najbolje poznajemo po talasu ostvarenja sa temama iz Vijetnama koje su snimali Kopola, Kjubrik ili pak Oliver Ston. Sada je došao na red prvi zalivski rat koji je čudnim kruženjem istorije zapravo aktuelniji nego što vremenska distanca to pokazuje. Klunijev film govori o sukobu čuvenog senatora Džozefa Mekartija i televizijskog novinara Edvarda Maroua koji je u jeku ideološke hajke na neistomišljenike pod krinkom borbe protiv komunizma prvi našao hrabrosti da mu se suprostavi.

ANTISRPSKO I ANTI-ANTISRPSKO: Na drugom kraju sveta, daleko od Holivuda i socijalnih problema savremenog američkog društva, ovdašnji i filmografi iz komšijskih zemalja bavili si su teškim temama zločina u jedva tek okončanim ratovima. U slučaju dva ostvarenja Vukovar - poslednji rez Janka Baljka i hrvatskog scenariste Draga Hedla i Grbavica bosansko-hercegovačke rediteljke Jasmile Žbanić, projekcije na FEST-u prešle su uobičajne festivalske okvire i prerasle u prvorazredna politička dešavanja, koji su uz potpirivanje tabloidne štampe, došli gotovo do statusa skandala. Na projekciju dokumentarnog filma Vukovar - poslednji rez u, za tu priliku, tesnoj sali DKC-a, pozvani su akteri događaja sa, takoreći, obe strane , od predstavnica nevladinih organizacija, preko sadašnjih i bivših stanovnika Vukovara, pa do nekih policijskih oficira koji se pominju u filmu. Nakon projekcije povela se žučna rasprava sa autorima i Veranom Matićem kao producentom filma koja je bila na granici svađe. Deo publike veoma bučno izrazio svoj stav da je Baljak zapostavio srpsku stranu priče. Kasnije je autor obašnjavao da se u vreme kada je snimao film u javnosti pojavila video kaseta sa snimcima egzekucije šestorice Muslimana u okolini Srebrenice, te se, zbog toga, među srpskim stanovništvom razvilo određeno podozrenje prema snimanju i javnom nastupu uopšte. Grbavica je posebna priča. Od kada je rediteljka na ceremoniji dodele Zlatnog medveda koji je njen film osvojio na poslednjem berlinskom festivalu izjavila kako treba uhasiti Karadžića i Mladića u tabloidnom i desničarenju sklonom delu ovdašnje javnosti poveo pravi mali rat protiv rediteljke začinjen posebno oštrim i niskim napadima na Mirjanu Karanović koja tumači glavni lik u filmu. Za vreme nažešćih napada na Grbavicu niko još film nije ni odgledao. Na premijeri na samom kraju FEST-a pojavila i se i manja grupa podmlatka Srpske radikalne stranke noseći majice sa likovima Karadžića, Mladića i Vojislava Šešelja, koja je pokušala da omete projekciju zviždanjem i uzvikivanjem " Srbija " . Kada ih je obezbeđenje Sava centra poteralo oni su se bez mnogo otpora razišli, naravno ne pogledavši film protiv koga su protestvovali. Za one koji su imali prilike da ga vide uverili su se da od silne antisrpske propagande nema ništa. Grbavica se zapravo dešava petnaestak godina posle rata i bavi se naporima samohrane majke Esme da izađe na kraj sa životnim problemima od kojih je jedan i psihološke traume nastale kao posledica silovanja tokom rata. Film se čak i ne bavi ratom ni istorijom niti srpsko-muslimanskim odnosima već jednom intimnom porodičnom tragedijom i načinima da se njenog prevazilaženja. Doduše, srpska strana se pominje kao zločinačka u jednom završenom ratu ali film ne tematizuje direktno ove zločine niti zločince već se bavi samo njihovim posledicama. Film je antisrpski ukoliko odobravate silovanja po nacionalnoj osnovi ili se identifikujete sa silovateljima. Pa sad, kako vam drago. Grbavica izbegava zamku političkog pamfleta i time ističe svoje filmske kvalitete kojih zaista ima. Režija, ipak, nije jedna od njih ali je Jasmila kao scenarista odradila solidan posao.        

Neokonzervativizam kao vladajuća idološka paradigma u Sjedinjenim državama, koji se posebno razgoropadio za vreme Bušove administracije naišao je u prošlogodišnjoj nezavisnoj produkciji sasvim pristojan otpor. FEST nam je upriličio najveći deo tog talasa. Međutim on ima smisla koliko i antiglobalistički pokret u Srbiji. Naime izostaje čitav jedan socijalni, politčki, pa ako hoćete, i civilizacijski kontekst koji bi mu dao smisao. Sa druge strane druge strane filmovi iz koji se bave našom nedavnom istorijom imaju previše konteksta i pobuđuju previše strasti da bi ih mogli nepristrasno odgledati. Neki demoni nas se ne tiču neki nas se tiču previše; u prvom slučaju egzorcizam nebitan u drugom nemoguć. Možda očekujemo previše od filma ili pak film previše očekuje od nas?   

 

    

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM