Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Fenomeni popularne kulture

   

 

Igor Ivanović

NARODNA   MUZIKA   I   NARODNA   DRŽAVA

On sluša narodnjake - ovako je zvučala najteža sociokulturološka presuda u mojoj generaciji osamdesetih godina. To je otprilike značilo da je pomenuta osoba prvo seljak, onda džiber i na kraju Indijanac. Takvi nisu pozivani na „gradske“ žurke i sedeljke, nisu zalazili po Dadovu i Akademiji, nije ih bilo na koncertima u SKC-u. Smatralo se da oni stanuju u nekom drugom, prigradskom svetu u kome caruje Folk parada i u kome se poštuje kult Ibarske magistrale. Bilo je to u vreme sudbinske raskrsnice između Istoka i Zapada i njihovih pratećih idolo-kultura, zbog čega su kod nas podignute visoke ograde među generacijama, koje se decenijama potom nisu razumele. Ali bilo je to i vreme u kome je cvetala dobra muzika, neka vrsta carske trpeze za sve i svakoga, bilo da su vam uši okrenute ka orijentalnim zurlama, moravskoj harmonici ili električnoj gitari. U tih desetak-petnaestak godina stvoreni su najlepši muzički biseri, zlatno doba   zanosa, energije i pijanstva. Jedna posvećena generacija pravih rokera koja je pevala o slobodi i idealima, zaokruživala je svoj istorijski ciklus: Tajm, Smak, Atomsko sklonište, Ju grupa i Dugme iz prvog poluvremena. Socialno angažovani i buntovnički nastrojeni njihovi naslednici Čorba, Azra i Pušenje, svirali su rokenrol koji je izvršio najveći uticaj na vaspitanje generacija-fanova. Tu je i novi talas i sa njim nova energija: Idoli, Film, Kazalište i Dugme iz drugog poluvremena. Na eksperimentalnom zvuku Šarla Akrobate, benda kratkog veka, ali duboke brazde, stasala su dva značajna akustička pravca: Kojina ritam-sekcija i mistični rok Milana Mladenovića, ikone koja je pokazala kako se rok živi, a ne samo svira. I na kraju najčistiji rokenrol zvuk na ovim prostorima: Partibrejkersi, koji kao da su nesvesno svojim nazivom predvideli kraj jedne velike i bogate žurke.

              Sa druge strane, dešavali su se i u narodnoj muzici slični procesi, peo se ka zvezdanom nebu Šaban Bajramović-Kralj soula, kao i današnje legende Toma Zdravković, Kraljica Lepa i Cune, pevači čije bi se pesme po važećim kriterijumima pre mogle svrstati u vrhunsku Pop-muziku, nego u čiste narodnjake. Hitovi koji su preživeli test vremena:   „Devojka iz grada“ od Slavuja iz Mrčajevaca, Nedeljkova „Krčma u planini“, Šabanova „Dva galeba bela“, „Zašto su ti kose pobelele druže“ od Muharema, „Ti si me čekala“ od Tozovca, Hankine „Zelene oči“ i drugi, danas su mnogo više od obaveznog dela na svakom slavlju i čine neku vrstu narodne klasike. Kroz šljivike i livade - stizalo nam je Luče iz Kasidola, kroz Kafanu punu dima- grmeo je Haris, a kroz prašinu Južne Srbije bujao je cvetak-zanovetak da bi danas izrastao u najveću balkansku zvezdu: Ceca nacionale! Onima koji muziku slušaju iz stomaka tandem Sinan-Šemsa utolio je svaku glad.

              Ali već sredinom sedamdesetih u našoj javnosti raste maligna predstava o narodnoj muzici (bez ikakvog obzira na njen kvalitet) kao anahronom obliku zabave i primitivnom načinu da se zadovolje jeftini ukusi seoske populacije, koja doduše geografski najčešće živi po gradskim predgrađima, ali socio-kulturološki pripada ruralnim područjima. Dodaje se pežorativni prefiks „novokomponovana“ - da se napravi jasna razlika između nje i one muzike koja se naziva starogradska (varoška) i izvorna narodna (staroseoska) - opusima koji nikada nisu bili pod sumnjom i koji opravdano čine kulturnu baštinu. Ali novokomponovana muzika po logici vremena nastaje decenijama kasnije u odnosu na pomenute i zbog toga je prirodna i melodijska i sadržinska razlika. Takvom metodologijom bi sve što nastaje nakon određenog vremena mogli nazvati „novokomponovanim“, i tada ovaj prefiks sigurno ne bi imao pežorativni karakter.

            Nasuprot narodnoj muzici, stvoren je apriorni kult zabavnjaka, gde se neko, samo ako napravi odgovarajuću neobičnu frizuru, obuče kratku crnu kožnu jaknu sa nitnama i plitke „starke“, automatski smatra buntovnim pripadnikom rok-generacije. Ova nekritička vizuelno-estetska manifestacija činiće tek kod malog broja sledbenika iskren izraz onoga što nose u srcu, dok će kod većine biti samo providna simulacija identiteta, da bi se tako uhvatio priključak u društvu. I upravo će ta, sterilna i neiskrena većina biti najzagriženiji čuvar predrasude o nepremostivoj civilizacijskoj razlici između rokera i folkovaca. Ruku na srce, imaće za takvu doktrinu izvesne estetske argumente materijalizovane u nesrećnom „šabanskom“ imidžu većine narodnjaka; bele čarape, repovi, debele zlatne narukvice i šljašteće haljine , obeležiće naša sećanja na taj period. Ali ova manifestacija neukusa neće biti faktički drugačija od neiskrenog rokerskog nagona da svojom glumljenom neobaveznošću pružaju otpor vladajućem ukusu. Prljave i „uz nogu sužene“ farmerke, masne kose i džombaste iscepane patike činiće suprotnu amplitudu od skorojevićke narodnjačke patologije da sijaju i da se pokažu bogatim i ružičastijim nego što jesu. Usiljeni kult „lošeg momka“ i „đaka ponavljača“ kao vid levičarskog šarma činiće bazu rokerske „kul“ ide o logije, koju je zvanični režim koristio pred zapadnom javnošću kao dokaz svoje progresivnosti. A kada se tome pridodaju još i oni pripadnici ovog pokreta koji su po čitav dan histerično oponašali hipi-komunu, a uveče se vraćali u vilu na Dedinje kod tate generala, vidimo koliko je bilo u oba muzička pokreta sjajnih zvezda, ali i odsjaja u blatu.   

            Ipak, svih tih decenija kroz našu javnost samo će rasti predrasuda o rokenrolu kao naprednoj i gradskoj muzici. Paradoksalno, ali što će rok više propadati, to će glasnija   biti podrška njemu postajati stvar personalnog identiteta, naročito u Krugu dvojke, tom carstvu gorčine. Tokom devedesetih , ova pseudo-moderna sredina promovisaće jedan komunalni termin kao najvažniju sociološku odrednicu postojanja i životne misije: biti Urban! Sa onom odvažnošću i arogancijom kojom se u prethodna vremena isticalo da je neko po zanimanju „rođeni Beograđanin“, danas se kliče urbanim medijima, urbanim piscima, urbanim muzičarima, urbanim političarima, jednom rečju urbanom načinu života. Ova samoproklamovana elita će tako, sa visina gledati na populističku muziku i nikada neće držati podudarnu lupu iznad zabavnjaka i narodnjaka, pa ih tako nikada neće staviti u ravnopravan položaj. Svuda i u svakoj prilici o narodnjacima će se govoriri samo kroz isticanje najgorih primeraka. Tačno je da je iz kuhinje narodne muzike ponikao ne mali broj neshvatljiviih šund ostvarenja kao što su „guram, guram, ali neće da uđe moja noga u cipele tuđe“ ili „jedva čekam da mi umre majka, pa da dođe Rajka“, ali je i tačno da je i „suprotni“ tabor umesto žestokog roka smućkao bljuzgave limunade kao što su: Srebrna krila, Plavi orkestar, Tuti-fruti bend i mnogi drugi. Tek kad se tome još doda i ideološki treš kao što je „Računajte na nas“, ta poltronska himna sa   kardiovaskularnim dodatkom o „venama kojima teče krv partizana“?!

            Tako će kroz vreme generacije i generacije imitatora urbanog života, autsajdera u gradskom splinu i rokera u pokušaju, u cilju zadovoljenja sopstvenih kompleksa i prikrivanja nedovoljnog obrazovanja, nametnuti kroz javni život stereotipe koji i danas vladaju u medijskom prostoru. Tako slušati rokenrol znači biti savremen, urban, prozapadno orijentisan čovek naprednih shvatanja. Slušati narodnu muziku znači otprilike sve suprotno. Na taj način će težište vrednosnog sistema i životnog stila, umesto sa daleko bitnijih umetničkih, naučnih i profesionalnih kategorija, biti prebačeno na fenomen zabave u kome će se putem ovog virtuelnog berlinskog zida potvrđivati ne samo identitet, nego i politički stav. Uticaj će postati toliko jak da će skoro svako po inerciji radije neuverljivo i izveštačeno isticati kako sluša rokenrol, smatrajući da time postiže snažniji utisak na čitalačku publiku, glasačko telo ili umetnički serkl. Ali kako to obično u životu biva, neočekivani otpor ovakvom stavu neće doći iz narodnjačkog tabora (kome uloga bogate medijske lude najviše odgovara!), već iz srca onih najčistijih rokera i pravih urbanih gerilaca, tipova koji nisu po sletovima imitirali mladost, već su iskusili život na asfaltu i po kafanama. Ova manjinska i autentična populacija će vremenom svojim žestokim buntovničkim životnim ritmom pokazati kako je muzika unutrašnja stvar svakog slušaoca, zavisno od individualnog temperamenta, trenutnog raspoloženja i društvenih okolnosti. Kao prava ponornica u odnosu na opšteprihvaćene tokove, ova na prvi pogled nevidljiva struja, pokazaće svojom arkadijskim prisustvom kako je potpuno moguće i prirodno slušati u isto vreme Kleš i Miroslava, Stonse i Muharema. Biće to ujedno na ovim prostorima najradikalniji primer primene posmodernističke maksime „sve igra“, koja u svim transkripcijama poručuje da nema apriornih estetskih kriterijuma, već da je sve što je kvalitetno i autentično dobrodošlo, bez obzira na pravac, stil ili običajnost. Tako će se ograde između različitih muzika postepeno urušavati, bar kod jednog posvećenog dela po p ulacije, koji na to neće gledati kao na ličnu kartu svog duha, već kao na neophodnu prateću pojavu svih životnih pobeda i poraza. Jer da bi se savremen čovek zaokružio mora da zadovolji mnoge strane svog karaktera i temperamenta, ne sastoji se njegov život samo od racionalne težnje ka uzvišenom i plemenitom,   već i od običnih čulnih doživljaja koji život znače. Tako će u jednom periodu odrastanja najveći uticaj na njega imati rokenrol, doći će vreme kada će slušati najviše džez, u mnogim trenucima u životu prijaće mu samo šansone i šlageri, radovaće se uz narodnjake, tugovaće se uz starogradsku muziku, dok vozi prijaće mu lagana pop-muzika i kad želi da se osami i udubi u svoje misli slušaće klasičnu muziku. Da nije tako, zamislite samo kakav prezir bi ljubitelji Rahmanjinova i Vagnera trebali da manifestuju kako i prema folkovcima, tako i prema rokerima?! Jer razlika u virtuoznosti i kreativnosti klasika u odnosu na ove dve muzike je za nekoliko svetlosnih godina veća nego razlika između rokenrola i turbo-folka.

            Ali lažni rok-fanovi neće svoje ogorčenje zaustaviti samo na kritici folk muzike, kritici za koju se mora priznati da u mnogim aspektima ima snažnih argumenata. Oni će u psihološkoj dimenziji svoje razmaženosti učiniti simetričan korak, koliko su odbacivali narodnjake, toliko će obožavati svetske rok-starove. Ali tada im neće smetati dekadencija koju ove velike zvezde demonstriraju kroz svakodnevni život putem droge, promiskuiteta, pedofilije ili sačuvaj bože, satanizma. Neće im smetati ni stilisani prljavi izgled i sporne biografije većine svetskih starova. Naprotiv, za sve to će imati puno razumevanja i smatraće njihovom nužnom žrtvom na putu do zvezda. Ali slična prava nikada neće priznati domaćim folkovcima. Za mnogo manju dekadenciju stavljaće ih na tapet, podsmevaće im se z bog ono ga zbog čega se dive rokerima. Ovo infa n tilno stanje nekritičkog prihvatanja svih aspekata masovne kulture i potrošačkog društva koja dolazi sa Zapada i apriornog prezira prema svim domaćim populističkim vrednostima, svoj vrhunac će doživeti u javnoj hajki na Cecu, nesumnjivo najveću zvezdu na ovim balkanskim prostorima. Težak životni put ove pevačice, njeno rano sazrevanje i sve ono što kod nas prati sudbine budućih zvezda na njihovom putu od lokalne kafane do estradnog vrha, kao i brak sa blago rečeno kontr o verznim Arkanom i još uvek nedovoljno javnosti objašnjen kontakt sa Legijom i Zemuncima, daju određenu sliku „prljave“ biografije ove folk-dive. Ali kriterijumi, kada se jednom uspostave, moraju važiti za sve podjednako. Od pojave elektronskih medija i filma svuda u svetu (na žalost!)   važi pravilo da većina zvezda imaju slične biografije, dolaze sa socijalnog dna, idu prečicom kroz život i kada se domognu vrha vode raskošan život. Ne možete zbog toga prezirati Cecu, a diviti se Madoni! Obe nastaju kao prozvodi autentičnih pop-kultura (naravno svaka u svom specifičnom okruženju ) i pored nesumnjivih talenata koje poseduju, obe nose , u karakter u, nemilosrdni insti n kt pobednika, bez koga nema uspeha na estradnom Divljem Zapadu. Svaka ima svoj prepoznatljiv stil i „jezik“, Ceca peva karakterističnim „napuklim“ kafanskim glasom i noseći kroz svoj život breme južnosrbijanskog genotipa, kao i prkosnu sigurnost koja izbija iz njenog inspirativnog izgleda, ona je danas za većinu balkanskih naroda zvezda u pravom smislu te reči, potentni seks-simbol (suprotno od važeće svetske hermafroditske mode) koji ne beži od onoga što jeste, i što , u krajnjem slučaju, treba da bude. Zato sigurno neće, kao Majkl Džekson lagati samog sebe pred ogledalom.

            Zbog toga je Ceca realan proizvod i autentična zvezda, sa svom prašinom koja se za njom podiže. Ona, manje kao ličnost sa određenim imenom i prezimenom, više kao jedinstven fenomen, jeste naša nacionalna stvarnost i potencijal. Slažem se da bi bilo bolje da imamo i najveće operske dive i tenore u svetu, ali nemamo. Sigurno bi bilo sjajno da imamo i velike rokere poznate u čitavom svetu, ali nemamo. Tu i tamo iz ove dve grupacije neko zablista, ali sigurno to ne možemo pripisati opštem stanju u državi. Narodnu muziku i balkanske folk-zvezde imamo u kontinuitetu. Da li treba da i dalje ignorišemo ove činjenice? Zašto slavimo naše sportiste, manekene i glumce koji se probiju van granica države, a ka ovom kulturnom fenomenu (samim tim i potencijalnom profitu!) imamo inertan stav?

            Od prihoda koji može doneti takva osmišljena i organizovana akcija, moraju se finansirati neprofitabilne i elitističke grane kulture. Tako bi država obezbedila toliko potrebna dodatna sredstva za slikare, vajare, pisce, balerine, operske pevače i time obogatila svoju kulturnu baštinu. U slične svrhe i na sličan način se iz LOTO-a i ostalih igara na sreću izdvaja značajan deo uplate. Zato bi i narodne pevače trebalo adekvatnije oporezovati, ali se onda njihov društveni status mora promeniti. Vreme je da se na njih u elitnim društvenim krugovima i medijima više ne gleda kao na notorne primitivce i kao na neizbežno zlo. Njihova uloga se mora prekodirati u viši i plemenitiji program. Preko s vojih nastupa, oni su u prilici da održavaju stalne veze sa dijasporom i susednim narodima, kao i da ostvaruju veliki uticaj. Država mora priključiti svoj interes ovoj matici i mora iskoristiti   političku i finansijsku šansu da plasira državno-nacionalni uticaj. U krajnjem slučaju, ukoliko su neki od narodnih pevača ispod odgovarajućeg nivoa, država ih može doedukovati i instruirati, kao što radi sa svojim diplomatama. Oni su po prirodi stvari patriote i vreme je da im pružimo šansu za sigurniji i kulturniji model, koji će biti za njih manje profitabilan, ali znatno više ugledan. Pa zar Velika Britanija nije dodelila plemićke titule Miku Džegeru i Polu Makartniju?! Samo zato što su pravili dobru muziku?!

            Od pojave filma, rok-muzike i elektronskih medija svedoci smo civilne invazije koju na naš prostor vrši novokomponovana anglo-saksonska kultura. Holivud, Dinastija, Koka-kola, Mek Donalds, Bitlsi, Stonsi, Majkrosoft i hiljade drugih uticajnih polja doveli su do činjenice da je danas engleski jezik maternji jezik čitave planete. Veliki narod je pronašao alternativni način izvoza sopstvenog uticaja i samim tim, napredovanja sopstvene ekonomije. Na Balkanskom nivou mi imamo gotov proizvod, ali kao da ga se stidimo, ne činimo ništa da ga podržimo i institucionalizujemo. Umesto da širimo uticaj, proširujući tako polje našeg potencijalnog tržišta, mi sužavamo i kvarimo domaći kulturni prostor mazohističkim uvozom pevača iz Hrvatske i Bosne. Naravno da nije problem što dolaze iz pomenutih zemalja, već što su po svim kriterijumima blede senke svojih sunarodnika Tereze, Kemala ili Olivera. A zauzvrat ne dobijamo reciprotet, već naprotiv, na svaku pomisao o plasmanu naše muzike preventivno stiže nova hajka na srpsku muziku i njene autore!

              U jednoj narodnoj državi i mladoj demokratiji kao što je naša, narodna muzika ne sme postati jedini ili najuticajniji obrazac vrednosnog sistema. Njena budućnost je da se iz podzemnog trbušnog sveta popne na društvenu poziciju koja joj pripada, taman toliko visoko, koliko jedna civilizovana zajednica može da podnese i taman toliko visoko da bude u službi opšte koristi. Jedino što narodna muzika u narodnoj državi ne sme da postane je da „narodna elita“ preko nje leči komplekse svoje impotencije i da tako gradi svoj „urbani“ identitet. Lako je pljuvati i podsmevati se drugom, teško je ćutati i stvarati. Zato je postojanje ovakve estrade kakva je sada, upravo u interesu u tekstu pominjane veštačke inteligencije kod nas. Čime bi se ona bavila da nema narodnjaka?

(Tekst je prethodno objavljen u Geopolitici)

           

 
     
     
 
Copyright by NSPM