Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

PRIKAZ: časopis za politiku i kulturu „Zemlja“, br.1, mart 2006-03-23

Saša Gajić

PROPADANJE U ZEMLJU

Mada naziv ovog časopisa pre navodi na pomisao da se radi o magazinu za poljoprivrednike, još pre nego što je njegov prvi broj stigao na kioske u javnosti je bilo manje - više poznato da se ovde zapravo radi o ideološko-političkom mesečniku iza koga stoji pisac i dojučerašnji ambasador SCG na Kipru Svetislav Basara, a na čemu treba u prvom redu zahvaliti snažnoj medijskoj kampanji koja je prethodila njegovom izlasku. Iako je ova kampanja bila potpuno promašena u svojim razmerama (plaćeni oglasi, skupi bilbordi) i namerama da isprovocira javnost (sloganima „Basara izdao zemlju za 6 i po hiljada evra“) na bilo kakvu reakciju (ne zaboravimo da su pojedine ličnosti iz bivšeg DOS -a stvarno, a ne metaforički, izdavale zemlju za manje od navedene svote, pa i za džabe, pa opet nikom ništa), izlazak prvog broja ovog časopisa privukao je pažnju znatiželjnika da se upoznaju sa novom javnom ulogom jednog od najpoznatijih srpskih kulturnih delatnika srednje generacije, pogotovo u svetlu njegovog transfera u DS tokom zimske polusezone.

Basara predstavlja jednog od onih pisaca nespornog književnog talenta i značaja za srpsku književnost kraja prošlog veka, čiji je kvalitet stvaralaštva , nažalost , već dugo vremena u konstantnom opadanju. Ovaj proces dekadencije u njegovom pisanju traje gotovo celu prethodnu deceniju. Zapravo, sve što je izistinski vredno u Basarinom književnom opusu napisano je tokom osamdesetih godina, zaključno sa „Famom o biciklistima“ i „Fenomenima“. Nakon ovih knjiga, kasniji Basarin opus predstavljao je beskrajnu reciklažu i razradu već iznesenih stavova, pristupa i motiva koji su zanatski i stilski korektno prerađivani te aktuelizovani posrednom političkom angažovanošću koja je, što je vreme odmicalo, bivala sve izraženija (napadi na Dobricu Ćosića, NIN-ov žiri i sl.). Ovim postupcima Basara je produžio svoju književnu aktuelnost gradeći planirani imidž navodne „političke nekorektnosti “, zbog čega ga je u doba Miloševićeve vladavine najveći broj ljudi i čitao, prenebregavajući da im je ovaj „postmoderni tradicionalista“ u duhu „večitog vraćanja istog“ zapravo stalno uvaljivao istu, već viđenu literaturu .

Problem je nastao kada je, posle petooktobarskih promena, Basara „postao“ politički korektan (mada je on to u stvari uvek i bio, jer ga je naša globalistička društvena elita , koja ja u svom značajnom delu bila antimiloševićevska, zapravo uvek, mada ne i otvoreno, podržavala) i priznat pisac, i kada su njegova pisanija izgubila reputaciju koju je eksploatisao prethodnu deceniju, te svaku relevantnost za srpskog čitaoca, osim kod onih koji su ga zbog inercije nastavili da čitaju. Dok je „slatko izbivanje“ na ambasadorskom položaju poslužilo da se odgodi ovo suočavanje sa realnošću, novi angažman Svetislava Basare kao direktora i glavnog urednika časopisa „Zemlja“ dovodi stvari na svoje mesto i otkriva ko je ko, a šta je šta . Tako nam se u svom uredničkom debiju Basara pokazuje kao ideološki komesar političke korektnosti koji je svoju preostalu umetničku reputaciju dao u najam svojim najnovijim političkim mentorima (mada, naravno, prikriveno) i sada, kao izvikani „tradicionalista“ (u „slavnoj tradiciji“ srpskog umetničkog skutonoštva i moralno-političke podobnosti), preostali „književni kapital“ arči, sve „podvučeno žutim“. U tom smislu, ovaj časopis predstavlja definitivno i dobrovoljno „propadanje u zemlju“ Basarine književne reputacije, zarad malo novca, publiciteta i političkih poena. Kako se radi o piscu koji je nekad zaista bio značajan i vredan pažnje, utoliko je i ovo „propadanje“ tragičnije.

Patetična simulacija buntovništva

Prvo što pada u oči kada se časopis prelista je upravo dirljivo nastojanje uredništva da ubedi čitaoce da je pozicija njihovog časopisa nezavisna, da su njegovi stavovi dosledni i neuslovljeni, a naročito da časopis predstavi kao tvorevinu koja poseduje dozu političke nekorektnosti za čijim im je oreolom očigledno toliko stalo. U svrhu ovog „samoubeđivanja“, u debi broj „Zemlje“ je uvršteno i par dekorativnih i ne mnogo vrednih tekstova o političkoj nekorektnosti („Zamke političke korektnosti“ i „Cenzurisanje kamenja“) prepunih opštih mesta, koji su taman toliko politički nekorektni koliko i multimilioneri „Rolingstonsi“ danas. Uostalom, šta može biti politički nekorektno u časopisu koji vrvi od opštih kvalifikacija i vrednosnih sudova koje smo mogli za vreme DOS-ovog režima da slušamo u dnevniku u pola osam, a sada ih slušamo na Insajderima, Peščanicima, od raznih Beba, Čeda ili Sonji?

Mada na prvi pogled na oficijelnoj političkoj liniji DS-a kao glavnog nosioca „demokratskog bloka“, Basarina „Zemlja“ zapravo predstavlja radikalni izraz srbijanskog „zapadnjaštva“ koga na ovim prostorima zastupaju Čeda Jovanović i njegova LDP. Za ovo ne trebaju veći dokazi od par glavnih „programskih“ tekstova koji ekstremistički radikalizuju podele između „Dve Srbije“ i brutalno udaraju upravo na snage potencijalno sposobne za ulogu pomiritelja društvenog raskola. Drugim rečima, mesečnik „Zemlja“, mada se načelno zalaže za toleranciju, dijalog i prevazilaženje podela „osvetljavanjem fenomena i davanjem ideja i ljudi od ideja“, u stvari predstavlja „koncentrovani čedizam“, doduše u sofisticiranijem vidu, sa tekstovima pisanim na višem, apstraktno - teorijskom nivou, od koji neki čak imaju i filozofsko - istorijske pretenzije, a na šta je među „Čedinim komesarima“ intelektualno sposoban jedino Prokić. Ovaj zaključak otvara niz pitanja: ukoliko Demokratska stranka teži objedinjavanju najvećeg dela umerenog političkog spektra koji želi da uvede Srbiju u EU, kao i maksimiziranju svog političkog kapaciteta, a ne stvaranju sukoba i pretvaranja u „sektu pravovernih“ pobornika građanske opcije, zašto podržava svog novopečenog člana u realizaciji ovakvog „performansa“ koji im može pokvariti reputaciju i doneti posrednu političku štetu, osim ako ne želi da privuče nazad u svoj tabor liberalne frakcionaše (kojih se jedva ratosiljala), a odbije od sebe potencijalne nacionalno-demokratske koalicione partnere, na koje su, iz tabora svih ekstremista, usmereni najžešći napadi? Sa druge strane, stilski i ideološki grubi pseudokonzervativizam koji kipti sa stranica „Zemlje“ nije podoban ni za edukaciju pristalica „pravovernih modernista“iz LDP-a koje svako pozivanje na tradicionalne vrednosti iritira, tako ovaj časopis neće biti u stanju da pridobije ni čitaoce sa ovog dela srpskog političkog spektra.

Osim što je ideološka sadržina časopisa „već viđena“, pristup temama ekstremistički, a maska bunta izveštačena, časopis je i veoma patetičan. Vrhunac ove patetike predstavlja uvodničko pozivanje na kontinuitet sa duhom beogradskog Novog talasa, Vidika, i Idola, koji je inače široko prisutno kod nostalgične japi generacije, a koje pledira na vreme njihove autentičnosti i iskrenosti, baš kao što su Igmanski marš i Marija Bursać služili kao „svetli primer“ za doba isticanja „izvornih vrednosti“ i spremnosti na žrtvu kod kasnije udebljale i dehumanizovane komunističke direktorske nomenklature. Ove tvrdnje mogu biti istinite samo u smislu ako se pod duhom „Idola“ posmatra sadašnji politički angažman Šapera&co., ili možda pak komercijalni duh licencnog „Idola“ koga je emitovala Karićeva BK televizija, sa kojom autori časopisa inače dele mnoge stavove, naročito one po pitanju „omraženog“ Koštunicinog režima. U svrhu dodatnog maskiranja japi ideologije u Novi talas, između ostalih tekstova, u prvi broj „Zemlje“ uvršten je i prikaz stvaralaštva jednog pravog „novotalasnog“ stvaraoca, Dragana Papića, čije su sadašnje vrednosne pozicije dijametralno suprotstavljene uredničkim, i koji za razliku od Basare predstavlja autentičnog stvaraoca od integriteta, koji zaista u skladu sa svojim mogućnostima oponira ovdašnjem kulturnom establišmentu i njegovim novim ideološkim oblandama.

Meta: Vojislav Koštunica

Uslovno rečeno, sam časopis je, u skladu sa svojim podnaslovom, podeljen na dve celine: političku i kulturnu. Ne treba trošiti puno reči da je drugi, čisto kulturnjački deo časopisa neuporedivo kvalitetniji od političkog bloka koji ima neskrivene pretenzije da odrađuje „domaći politički zadatak“. Mada se ni „čisto kulturnjačke“ teme ne razlikuju od onih objavljenih u časopisima ovog usmerenja, „Zemlja“ pokušava da ostavi utisak (post)modernog i raznovrsnog kulturnjačkog almanaha. Svega tu ima: bajatog intervjua sa Polom Viriliom o ratu na Kosovu, prikaza makedonske kulturne scene i bugarske savremene književnosti, eseja o filmovima Živojina Pavlovića i stvaralaštvu Ere Milivojevića, Albaharijeve kratke priče....

A onda kreće ideološka artiljerija. Što otvorena, što uvijena u „kulturnu dekontaminaciju“. Novica Milić srpsku kulturu proglašava mizantropskom, Žarko Trebješanin se usmerava na tako „teško uočljive mete“ srpskog kulturnog kiča i raspada sistema vrednosti otkrivajući nam sa ushićenjem toplu vodu, dok se ostali manje–više anonimni saradnici takmiče u recitovanju basarističkih mantri po principu – imitirajmo Basarin stil i stav na koju god temu bilo. „Neobasaristička resavska škola“ baca se na posao i obrađuje svakojake teme: odnosa relativnih i apsolutne istine, psihoanalize, predrasuda o Balkanu, odnosa Srbije i Evrope (sve sa pozivanjem NATO-a da pročešlja Srbiju i sam pronađe Mladića), napada na Rasima Ljajića... Na prikazanoj erudiciji i marljivosti mogao bi im pozavideti i mr. Najs.

Glavne pak poslastice ostavljene su za gurua i glavnog urednika „Zemlje“, koji nam sa rozenbergovskim patosom programskog pisanja visokoumnih tekstova daruje liberalni manihejski „Mit o srpskom XIX i XX veku“ (pod nazivom „Fundamentalizam debiliteta“), i borbi dobre ali potisnute „evropejske Srbije“ i zle, orijentalne srpske despotije glavoseča Karađorđa, Miloša i neizbežnog Vuka Karadžića. Ova pseudoistorija se nažalost, ne predstavlja kao postmodernistička fikcija, već kao misaona matrica koja pretenduje na istinitost, što nam ponovo dokazuje tačnost one biblijske misli da ko se laća mača od mača i strada, ili prevedeno na jezik postmoderne: ko poriče svoju istoriju, i sam strada od (sopstvene) pseudoistorije. Zaista je tužno da je Basara, koji je osamdesetih godina posmodernističkim fikcijama dezavuisao ideološke pseudoistorijske sisteme, na kraju postao glasnogovornik nove pseudoistorijske paradigme borbe „sinova svetla i tame“ kroz zadnja dva veka srpske istorije.

I tako polako stižemo do temata broja. Ne, ne radi se opsesiji Dobricom, već o nekom ko polako postaje nova fiksacija ekstremista kojima polako ističu zrnca u ideološkom peščaniku. Dobar deo prvog broja „Zemlje“ je utrošen da se sistematski napadne lik i delo Vojislava Koštunice i isti predstavi, uprkos legalizmu i intelektualizmu toliko nesvojstvenom ovim prostorima, predstavnikom mitomanske i raspojasane orijentalne „prve Srbije“. U tu svrhu koriste se sva sredstva: Edo (ni Krdelj ni Kardelj, ni Maajka ni maćeha, već Basara) ismeva Koštunicinu navodnu moralnu grandioznost (a ko ju je ikad spominjao?) baziranu na tome što ovaj ne pije i ne puši (za razliku od Basare čija se grandioznost sa osnovanošću bazira na činjenicama i da pije i da puši); „bunare“ se premijerovi naučni radovi o samoupravljanju iz sedamdesetih godina (kada je to bilo pozitivno pravo), pa se isti optužuje da na Vikipediji prikriva ovo delo u svojoj bibliografiji (kao da premijer sam ažurira Vikipediju); ponovo se reciklira mitska, pseudoistorijska priča o vrednom i preduzimljivom pokojnom premijeru Đinđiću, doduše okruženom lošim saradnicima (priča već viđena na primeru Tita i Slobe) i „beskorisnim trutovima“ koji kao kočione snage svesno amortizuju sile progresa.... A kada par stranica časopisa kasnije ponestane dovoljno konkretnog materijala da se mitraljira po Koštunici (što je inače sport kojim se u slobodno vreme bavi dobar deo domaćih medija) prelazi se na, doduše utemeljeniju, kritiku ekonomske politike sadašnje vlade koju vodi G17, prećutkujući da su isti vodili ekonomiju i za vreme, u nebesa kovanog, pokojnog premijera Đinđića. Ostalo je samo i da se u ideološkom pojednostavljenju bankari i ekonomisti tipa Labus i Dinkić proglase za orijentalne vezire, što je, priznaćemo, i za postmoderniste koji inače nemaju problema sa interpretacijama istine – previše.

Ukupni utisak

Dometi ove i ovakve „Zemlje“, uprkos evidentnom uloženom trudu, veoma su ograničeni. Njeno čitanje ni u šta neće ubediti neistomišljenike, dok istomišljenicima ionako nije potrebno. Sa druge strane, radikalni diskurs spram ideoloških oponenata će vrlo verovatno naneti posrednu političku štetu opciji kojoj je Basara nedavno pristupio, i istovremeno doneti posledičnu korist konkurentskoj LDP, čije manje – više sve osnovne teze „Zemlja“ u svom prvom broju ponavlja i nadograđuje.

Stoga je sva prilika da „Zemlji“ sleduje perspektiva kontraproduktivnog (pseudo)političko-kulturno-partijskog magazina koji nikoga ne zanima, poput već zaboravljene „Epohe“ koju su na početku prošle decenije jedno kratko vreme forsirali dokoni socijalisti željni rada na ideološkom polju. Poput ondašnjih socijalista i sadašnji neoliberali će, jednako uronjeni u prizemne vode realne politike na Balkanu, ako već i nisu, ubrzo shvatiti da ih zapravo i ne zanima izdavanje ovakvih projektata, nego novac i moć.

To, da se ne zavaravamo, zanima i urednika „Zemlje“. Stoga je šteta što aktuelna vlast (koju sada toliko kudi) nije imala dovoljno sluha, i što ga po isteku ambasadorskog mandata, pošto mu je očigledno bilo toliko stalo da dobije neku zemlju, nisu uputili u bilo koju, po mogućstvu što dalju i egzotičniju, već su ga na posletku naveli da stvori i „izdaje“ sopstvenu „Zemlju“. Da su postupili drugačije, sigurno bi bila, ako ne i neka korist, onda sigurno bar manja šteta.

 
     
     
 
Copyright by NSPM